Na obroncima plavog Mjeseca

Promatram večeras djecu u parku...deseci malih mudrijaša različitih temperamenata. Jedni su povučeni i samo promatraju, malo se igraju ali uvijek se odmiču kad se drugo dijete želi pored njih progurati. Drugi se opet grebu i bezobzirno bore i ne mare koga će ozlijediti i vrište kad nije po njihovom.
Danas me iznervirala ona bezobzirna polovica koja ne mari ni za drugu djecu a niti se obazire na upozorenja odraslih da se neke stvari ne smiju raditi. Interesantno je da su takva djeca u parku najčešće sama ili je pak roditelj ipak tu pa se pravi blesav i skriva se među mnoštvom. Dođe mi ponekad da postanem opasno neuračunljiva i neugodna kad vidim bezobzirnost tih roditelja i još veću njihove djece. Njihovo dijete terorizira pola dječjeg igrališta a oni samo sjede i šute.

Skoro sam pobrala kamenčinu u glavu večeras. Centimetri su igrali ulogu i da je bilo bliže pitam se da li bi bilo sada i mene. I kad sam klince upozorila da to ne smiju raditi i da je to opasno samo su se smješkali. Nije prošlo niti 2 minute opet ista stvar. Ljudi okolo gledaju i samo šute. Pitala sam se u tom trenutku tko su ti neodgovorni roditelji i da li su uopće u gomili. Bijes me spopao! Počela sam vikati na klince i u isto vrijeme promatrala hoće li se ponosni roditelj javiti i reći mi samo jednu riječ. Zadavila bih ga golim rukama!!! Nitko od drugih roditelja nije klincima rekao ni riječ...samo su svoju djecu odmicali u drugi dio parka i šutjeli. Nisam mogla vjerovati da dozvoljavaju da dva šmrkavca od 5 godina mogu jedan dio parka osvojiti na taj način samo za sebe. Kod mene to ne prolazi. Nema toga da ću dopustiti da me u kut stjera neko balavo derle koje već sada vidim kao budućeg zlostavljača. Dovoljno sam se u životu sa takvima susretala pa mi ne treba da i moje dijete uči kako se samo sklanjati i odmicati i kako je takvima najbolje pokazati da su jači i bolji od drugih i kako mogu raditi što požele.

Pitam se nisu li ti drugi roditelji svojim stavom pokazali svojem djetetu kako je u životu najbolje pognuti glavu pred nepravdom i samo šutjeti?
Koliko odgoj utječe na ponašanje djeteta a koliko su geni i temperament 'krivi' za takve male zlostavljače? Da li bi i moje dijete bilo takvo da se drugačije ponašam?

Slušam kako se djeca ponašaju u školama spram profesora. Pa to je postao divlji zapad! A najgore od svega je da takvom djetetu ne smiješ više ništa ni reći a kamoli dignuti ruku na njega. Da se razumijemo nisam za bilo kakvo fizičko kažnjavanje ali je činjenica da su se današnja djeca osilila i misle da im je sve dozvoljeno.
Da li je došlo takvo vrijeme, koliko televizija igra ulogu u svemu, imamo li uopće više strpljenja i vremena da od te djece napravimo ljude? Odrastaju li nam djeca sama dok mi jurimo za poslovima i zaradom da ih prehranimo?

Kovitlac pitanja u glavi a na na njih zapravo nema odgovora.

Ja samo znam da svojim primjerom neću dozvoliti da moje dijete uči pognuti glavu pred zlostavljačem i da bude prvenstveno Čovijek prema drugima! Da uvijek poštuje tuđe kao što poštuje i svoje, da poštuje sebe i svoje mišljenje ali i da poštuje tuđe. Da nikad ne odustaje od svojih snova i želja, da bude uporan ali i strpljiv...

Mogu li to?....ne znam...ali se trudim!