Sanjala sam da vrištim
sama...u mraku
Krik je bio grlen i snažan
prepun očaja i boli
Svu svoju vatru pustih iz sebe
da ne peče…da ode
Da ostane samo hladna ledina
na vjetru životarenja
Ali nakon krika ne osjetih olakšanje
samo još jaču bol
Grudi mi je trgala ta zvijer u meni
i traži svoj danak
Ne odustaje od žrtve ove duše
siše krv i komada ovo srce
Pogled mi je lutao u mraku
tražeć neki izlaz, neki spas
Gledah očima zamućenim
te beskrajne kadrove crnila
Odgovor je bio ledena tama
a moji krici jedino postojanje
Probudih se od snažne boli
i nijemim krikom na usnama
To je bio samo ružan san
na sekund pomislih
A onda oči moje ugledaju
tamu mojeg novog jutra
Krik i bol ostali su zarobljeni
da čuče u svakom kutku ove duše
Samo je krik slova pušten da plovi
zbrkan, konfuzan, vjetrom razbacan…
Post je objavljen 22.09.2011. u 11:40 sati.