Jedan mali list
kreće svome kraju
i polako pada
žutom tepihu ispod sebe.
Odlučio je uživati
u svakom trenutku posljednjeg leta
koji se čini kao vječnost
u svoj ljepoti njegovog sutona.
Odjednom puhne vjetar,
i odluči se poigrati,
po posljednji puta,
njegovim umornim tijelom.
Baca ga!
Kovitla!
Zlobno likuje!
I ne da mu da padne u miru.
Još malo će se poigrati
njegovim tijelom prije sutona,
a list se samo prepušta.
Ionako mu je ovo posljednji let!
Neka leti što duže,
jer kad padne na meko tlo
ima novu ulogu
u svom postojanju.
Hranit će svoje buduće
sestre i braću
svojim životom.
A vjetar će i dalje lutati
bez cilja,
bez svrhe,
samo sa zlobom
u svojim namjerama.
Post je objavljen 27.09.2011. u 18:35 sati.