Hladnoca je bolila na obrazima dok su onako vrele klizile njima, a oci nepomicno gledale u sve proslosti ovog glupog postojanja.
Bauljali smo gradom u svjetlucavoj adventskoj noci, a meni jednostavno nista nije bilo kako treba. Sve je bilo prelijepo za moje ruzne poglede.. kao da ih ne zasluzujem.. svjetla, lampice, srecu, smijeh.. a samo je bilo tuzno, i samo sam htjela nestati da ne kvarim sliku i statistiku zadnjih adventskih veceri..
Sve je bilo zatvoreno.. oko nas nasmijana drustva i zaljubljeni parovi kojima svaka noc prekratko traje. I svi imaju svrhu..
Kolodvor, 5 ujutro, dijelim pizzu sa hrpom gladnih golubova.. jedu mi iz ruke..
Sjedamo u auto.. hladnoca je bolila, posvuda.. i zao mj dode tog mladog decka koji radi u subotu u 6 ujutro, i vozi pijance kamo se koji sjeca da stanuje. Zao mi je.. zao mi je sto glumim nekakvu trijeznu pristojnost pred ljudima i prikazujem se jacom nego sto jesam, skrivam suze i najnjeznijim glasom ljubaznom vozacu zelim laku noc.
Soba, toliko topla, tiha, slozen krevet, a ja kao spodoba stojim i raspadam se od strahopostovanja. Skinem smrdljivu odjecu sa sebe, sklupcam se u krevetu i grijem samu sebe. Jastuk je bivao sve vlazniji, a moje jecanje sve glasnije. Zarila sam glavu u njega kako bi ih barem malo prigusio da nitko ne cuje. Htjela sam plakati. Htjela sam urlati od plakanja u svojoj mirnoj i tihoj sobi u koju sam donijela tu jad i bijedu.. zujalo mi je u usima.. okrecem broj i slusam njegovo "halo", i placem jos vise. Grcim se od boli.. prekidam poziv.. cujem kucanje na vratima.. "mila, sto je?" Sjeda pored mene dok micem hrpe smrkavih maramica.. bila je tu i slusala me.. vjerujem da mi je jednim dijelom spasila zivot..
i sada placem, jer postoje ljudi koji me vole.. koji ne zele da placem.. a ja ne mogu ni prestati plakati zbog njih..