Mjesta bude nevjerojatno jaka sjecanja.
Danas sam isla sa bratom kupiti ormar. Sjetila sam se nasih setnji kroz redove punih krasnih stvari. I nesvjesno, gledala sam sive trosjede desnog kuta i nadmadrace, gledala parove kako secu gledajuci spavace i djecje sobe. Gledala ladičare.. nevjerojatna tuga..
Nekad smo i mi planirali kako cemo urediti nas stancic.
Osjecala sam se kao potpuna zena koja je nesto postigla u zivotu, koja gradi nesto sa nekime koga voli i s kime ce provesti zivot. Sada, ponovo malena djevojcica izgubljena u novim poredcima svog starog zivota.
Navecer vracajuci se kuci slusam radio i razmisljam kako me nitko zapravo ne ceka.. nisi ni ti, ali znala sam da je to nas krevetic i da ces se vratiti kuci, nekad. Nekad sam spremala i cistila nas dom, pekla palacinke za veceru i peglala ti kosulje za posao.. boli to sto nikad nisam bila dovoljna..
On mi svaki dan salje poruku za dobro jutro i laku noc, govori mi da me voli i da sam njegova sreca, da cu imati sve u zivotu, ali ja i dalje nisam sretna. Bojim se da zapravo nikad necu ni biti..
Veselile su me sitne stvari koje sam radila za nas, sitnice koje sam ti kupovala.. veselilo to sto napokon imam nesto svoje.. malog macka koji me jutrima budi jer je gladan..
Postoji on koji bi dao sve samo da budem kraj njega, a ja ne zelim sve jer sve sam jednom imala, barem sam mislila.. ali nisam bila dovoljna i to je dovoljno da se vise nikome ne dam u toj mjeri..