Nekada sam mislila kako je to to. Iako je pocetak bio tezak, htjela sam se boriti koliko ce god biti potrebno. Htjela sam biti tvoja o htjela sam da budes moj.. i to je nekako zapravo i sve sto sam zeljela.. voljela sam brinuti za nasu malu zajednicu..
Falis mi ujutro kad otvorim oci, dok rucam sama, dok se vracam i dok lijezem u krevet.. jedan odvratan osjecaj samoce.. generalne samoce. Znam sjediti i buljiti u zid, okretati se sa jedne strane na drugu kao da te trazim.. ves slazem onako kako sam ga i nama slagala da bi stali u ladicu ili u ormar.. skuhati kavu i sjesti na prozor.. peci palacinke i svako okretanje dolaziti po pusu.. mislila sam da cu se udati da tebe.. zamisljala sam nas prvi ples.. zamisljala kako ce nas jednom biti i vise.. jednostavno, ono sto fali nisi ti nego ideja koju sam vezala za tebe.. zamisljala sam zivot lijepim.. zamisljala kako cu ga moci dijeliti s tobom.. kako ce to biti ljubav kakve nigdje nema.. kako cemo se uvijek voljeti, uvijek biti blesavi.. ali, ti nisi htio taj zivot.. i je, sve sto je ostalo, je tuga! I neka glupa spoznaja da tako nesto zapravo i ne postoji i da mozda tezim nemogucemu.

Vrijeme..

Samo je potrebno vrijeme..