Pogledao sam se. Da, eto to mi je još nedostajalo... Od tog dana hodam svijetom, gledam ljude i čudim se. A priča se da će Bijeli klaun hodati sve dok oko njega ne budu živjeli sretni ljudi.“

Slobodan dan. I ja ne znam sto bih sa sobom i vremenom koje imam. Sjedim na podu i lakiram nokte.
Ja ne znam raditi na sebi, zato toliko i radim sa drugima. Sebi najmanje vazna, pa da barem neku vaznost imam u svemu u tome.

Uzivam u tisini. A onda skuzim da je toliko glasno da mislim da cu oglusiti. I skuzim da uopce ne uzivam.
Uzivam u samoci. A tako bih voljela da je netko tu i samo me grli bez rijeci. Kada se netko i pojavi, samo bjezim natrag u svoju samocu. I skuzim da uopce ne uzivam.
Kuzim samo da sam jebeno nesretna i nesposobna to promijeniti. Da smetam samoj sebi i cekam da me vlastite suze uspavaju i posalju negdje gdje nije ovdje.
Trebala bih uzivati danas, a dan sam provela sama, zamisljena, uplakana ili spavajuci. Idem citati Bijelog klauna. Nekako mi njegova bijela faca sa plavom suzom stalno pred ocima..