Fale mi nasi mali, svakodnevni rituali. Fali mi da si samo prisutan u stanu makar radili svatko nesto svoje. Fali da odemo u Lidl skupa i stvari koje smo uvijek kupovali.. fali da barem mislim kako si doma i da me mozda cekas..

Jednostavno je sve postalo glupo..

Spavam sama i kada se probudim, nemam se uz koga stisnuti.
Ja ne znam gdje mi stoji cedevita doma.. kod tebe sam sve znala jer smo taj dom gradili skupa..

Jednostavno fali da imam nekog svog. Svoju malu obitelj i macka koji ce me buditi kad je gladan.

Ne mogu reci da je lose. Zbunjujuce, ali ne lose. Znam da je tako i tebi.. i dalje te vuku i vesele iste stvari.. i dalje izlazis u onu narkomansku supu od birca.. i dalje si sa istim propalim ljudima..

Dio toga nisi mi ni dao da budem, a sada mi je nekako i drago. Nikad ne bismo imali zajednicke prijatelje jer ti ne znas dijeliti.. ispada da si sve svoje ljubomorno cuvao kao da cu ti ukrasti tvoje ljude, mjesta i veselja.. i nije mi to bilo jasno jer meni dragim ljudima nikad ne bi smetao. Bio si dio mene i ako to netko ne zeli prihvatit moze odjebat. Sad nekako, provodim stvarno lijepe dane sa starim i novim prijateljima, i nekako vise i ne zelim da si tu.. mogu imati jedan mali dio za tebe, a ostalo za pola svijeta.. i to mi je nevjerojatno tuzno.. jer nekad si bio cijeli moj svijet.. a sada samo njegov dio.. jos tuznije sto sam cijelo vrijeme ja tebi bila samo dijelic koji je nastojao imati samo malo vecu ulogu u tvom zivotu.. htjela sam podijeliti zivot s tobom.. ne znam jesam li ti mogla dati vise od toga..