Koračala sam doma sa tolikim grčem u želucu koji mi je gorčinu dizao do ustiju. Splet okolnosti. Ulazim u stan, njega nema. Zovem ga, ne javlja se..

Danas je bio slobodan, cijeli dan je vani. Pitala sam ga hoće li barem doći po mene na posao.. ko GLUPAČA izlazim iz salona i okrećem se ne bih li ga vidjela negdje da me čeka. Putem do doma gledam u daljinu, možda će doći pred mene..
Ulazim u stan, dočeka me mrak..
Zovem ponovo.. zvoni do kraja.. da sam barem umrla i da je to bio zadnji poziv koji bi mu uputila!!!
Kažem, danas sam pod stresom, nešto ne valja.. i umjesto da promjeni svoje vrlo važne planove za navečer i bude uz mene NJEGA BOLI KURAC!
Histerično tražim tablete, di sam ih stavila?! Popušim do kraja..
On nije tu.. nije tu za mene.. znam kada laže.. Jednostavno znam.. drugačije se ponaša..
Treba shvatiti gdje ti nije mjesto.. I kada to shvatiš, nemoj tražiti razloge da ostaneš tamo..
Čime sam ovo zaslužila..?
Tisuću i jedna sitnica.. koje više nisu sitnice.. nego su se nagomilale u klupko govana koje jedem svaki dan!
Šta te drži? Planovi i ideje koje si uljepšavaš u glavi kako bi ti bilo lakše žvakati?
Rekla sam, zajebi.. pa možeš živjet s nekim tko ti laže, napravi si da ti bude lijepo, oke, popizdit ćeš, ali i to će proći.. Dal je vrijedno..? Vidjeti kako te netko konstantno omalovažava i smatra glupim? Laže ti takve besmislice.. Šta jebeno hoćeš od mene?! Šta?! Razgovarati ne znaš, izjasniti se- ne znaš. I ne znaš što bi sa curom kao ja jer vidim puno više od tebe.