Petak je..

Standardna priča. Nakon posla doma, vučem se lijeno jer znam da me nitko ne čeka. I razmišljam kamo bih sama sa sobom. Ne da mi se doma, ne da mi se sama van. Došla doma, speglala, oprala mašinu veša, očistila kupaonu.. i sve si nekako mislim, čekat ću ga da se vrati. Pola 12 je i napisao je da ide pit.
I sve mi se nekako čini.. kako ću dalje?
U cijelom tjednu, izlazi gotovo svaki dan. Jednostavno mi se čini da mu nije stalo. Večeri provodim sama..
ma znaš šta, ovo nema smisla. Ovo jebeno tipkanje. Zajednički život sam zamišljala drugačije. Moj je problem što sam ga tako zamišljala. Ali živim sama! Njega nema, kad treba napraviti bilo šta, bez obzira koliko doma ima posla, on svaki dan izlazi, a ja petkom navečer pokušavam napraviti što više jer znam da i vikende radim. I da, značilo bi mi da dođe jebeno ranije! Da ne mora nakon svakog treninga dolaziti doma u 2 ujutro. Da mu apsolutno ništa ne znači to što ga netko doma čeka. I značilo bi mi da ustane subotom sa mnom da popijemo kavu zajedno, kao što ja ustajem svaki jebeni dan u 6 da bi to napravila s njim. Skuhala mu kavu i ispratila ga na posao. Nije bio u stanju jebenih pet dana kupit mlijeko za tu jebenu kavu, i toliko o tome koliko mu znači što ustajem dok mogu spavat cijelo jutro. Dok nisam radila, svaki dan ga je čekao ručak dok bi se vratio s posla, pospremljen stan.. a ja dođem doma i pustim si jebenu muziku da bar netko neki kurac priča. I pokušavam na sve načine.. Al ne mogu više.. Kako uopće planirati nekakvu budućnost s nekim tko nikada nije tu za tebe? Šta, da se tješim mrvicama njegovog vremena koje mi pokloni i budem sretna jer je izdvojio malo vremena za nekoga s kime bi mu i 24 sata dnevno trebalo biti malo?
Više čak ne idemo niti spavati zajedno.. dolazi doma pijan i probudi me koliko je bučan i onda se stisne uz mene kao uz plišanu životinju koja ga je čekala od kako ju je ostavio tamo ujutro. Prihvaćam hrpe poslova kako bi nam zajedno bilo lakše živjeti, kako bismo mogli tu i tamo otići nekamo.. kako sam glupa.. kako sam glupa..
kako sam glupa što ovo uopće pišem, al ne mogu spavati.. Slušam glasove susjeda, pa slušam tišinu..

laku noć..

I večeras ću leći sama..

Koračala sam doma sa tolikim grčem u želucu koji mi je gorčinu dizao do ustiju. Splet okolnosti. Ulazim u stan, njega nema. Zovem ga, ne javlja se..

Danas je bio slobodan, cijeli dan je vani. Pitala sam ga hoće li barem doći po mene na posao.. ko GLUPAČA izlazim iz salona i okrećem se ne bih li ga vidjela negdje da me čeka. Putem do doma gledam u daljinu, možda će doći pred mene..
Ulazim u stan, dočeka me mrak..
Zovem ponovo.. zvoni do kraja.. da sam barem umrla i da je to bio zadnji poziv koji bi mu uputila!!!
Kažem, danas sam pod stresom, nešto ne valja.. i umjesto da promjeni svoje vrlo važne planove za navečer i bude uz mene NJEGA BOLI KURAC!
Histerično tražim tablete, di sam ih stavila?! Popušim do kraja..
On nije tu.. nije tu za mene.. znam kada laže.. Jednostavno znam.. drugačije se ponaša..
Treba shvatiti gdje ti nije mjesto.. I kada to shvatiš, nemoj tražiti razloge da ostaneš tamo..
Čime sam ovo zaslužila..?
Tisuću i jedna sitnica.. koje više nisu sitnice.. nego su se nagomilale u klupko govana koje jedem svaki dan!
Šta te drži? Planovi i ideje koje si uljepšavaš u glavi kako bi ti bilo lakše žvakati?
Rekla sam, zajebi.. pa možeš živjet s nekim tko ti laže, napravi si da ti bude lijepo, oke, popizdit ćeš, ali i to će proći.. Dal je vrijedno..? Vidjeti kako te netko konstantno omalovažava i smatra glupim? Laže ti takve besmislice.. Šta jebeno hoćeš od mene?! Šta?! Razgovarati ne znaš, izjasniti se- ne znaš. I ne znaš što bi sa curom kao ja jer vidim puno više od tebe.