23.03.2015. I nekad kao sad samo uzmem olovku inspirirana tišinom koja pritišće mnogo jače nego što pritiskajući utiskujem tintu ove kemijske u papir rokovnika. I pišem.. o besmislu ove situacije, ovog trenutka kojeg ispunjava samo ispraznost osjećaja, samo nedostatak nečega što bismo željeli da bude, ne sada nego uvijek ovdje. Situacije u kojoj šaram pogledom nebo , igram križić-kružić, spajam točke ili igram već neku, bilo koju besmislenu igru sa sobom sama i nastojim pobijediti. Tražim mir dok mislima pomičem stvari oko sebe, podižem ih i spuštam. No sve gubi smisao dok ispraznog pogleda i glave krcate glupim mislima sjedim u hodniku i gledam u njih. Gledam u besmislenog sebe. Okružena stvarima koje ispunjavaju svoj smisao, kao tenisice koje čekaju uredno ili neuredno odložene da ih netko obuje i odvede u šetnju i toliko su bolesno mirne i toliko besmislene meni koja ih neću obuti i krenuti, već ću sjediti ovdje i zabrinuto promatrati besmisao svih smislenih stvari oko isto tako besmislenog mene. I zamišljam njihom smisao. Možda čak uživati u njemu. Jer, stvari su toliko lijepe kada shvatiš da sve ima svoju životnu priču. I trenutno oko mene, stoji beskonačno, ali stvarno beskonačno mnogo životnih priča. I samo pogledom koji zadržavam na jednoj od njih pokreće se niz nagađanja, niz pitanja i isto toliko besmislenih zaključaka jer zapravo ne znam ništa o tuđim pričama. Samo o njihovom udjelu i doprinosu mojoj. Taj dio, dio njihove priče i sudjelovanja u stvaranju moje, mogu promijeniti sada. Baš sada. A ja ih samo gledam! i čekam! Što čekam? Da mi skoče na noge i odvedu me na put do zvijezda i natrag? Čekam li da sat da zaustavi kazaljke u trenu kada sam odlučila isključiti se iz svijeta i pobjeći u besmisao svojih razmišljanja. Čekam li stvarno da stvari kojima dajem i oduzimam smisao iz trena u tren, preuzmu inicijaticvu nad ovim trenutkom i pokrenu moju životnu priču kada sam je ja zaustavila? Mijenjanje uloga zvuči zanimljivo, ali isto tako besmisleno.

Zapisani događaji ožive svakim njihovim čitanjem. Bol se vrati i saznajem jesam li u međuvremenu postala jača ili me i dalje slama. Nisam htjela pisati više jer sam znala kako ću to jednom pročitati, i slike će se opet vratiti, a jednostavno mi se nije dalo proživljavati ih još jednom. Nemam snage provjeravati jesam li jača, čak me i nije briga. Mislila sam kako ih zapisivanjem, čitanjem samo još bolje pamtim, vrtim u krug i mučim se razmišljanjima što sam mogla, a nisam. Mislila sam, ako ih ne zapišem.. možda ću ih zaboraviti.. možda postanu onoliko bitni koliko ću im pažnje pridavati..



Ono što se dogodilo jest da su se svi oni svejedno pohranjivali na jednom mjestu. I iako se možda ne sjećam detalja, ono što je sigurno ostalo kao podsjetnik je ta bol. I ne znam je li gore kada boli jer znam da sam pala ili kada boli, a uopće ne znam zašto.

Ostala je ta praznina koja boli. Misli bez reda i izgubljenost u njima. Činjenica, da sam u njima sama. i pitanje.. zašto..
Zašto nisam sretna?