23.03.2015. I nekad kao sad samo uzmem olovku inspirirana tišinom koja pritišće mnogo jače nego što pritiskajući utiskujem tintu ove kemijske u papir rokovnika. I pišem.. o besmislu ove situacije, ovog trenutka kojeg ispunjava samo ispraznost osjećaja, samo nedostatak nečega što bismo željeli da bude, ne sada nego uvijek ovdje. Situacije u kojoj šaram pogledom nebo , igram križić-kružić, spajam točke ili igram već neku, bilo koju besmislenu igru sa sobom sama i nastojim pobijediti. Tražim mir dok mislima pomičem stvari oko sebe, podižem ih i spuštam. No sve gubi smisao dok ispraznog pogleda i glave krcate glupim mislima sjedim u hodniku i gledam u njih. Gledam u besmislenog sebe. Okružena stvarima koje ispunjavaju svoj smisao, kao tenisice koje čekaju uredno ili neuredno odložene da ih netko obuje i odvede u šetnju i toliko su bolesno mirne i toliko besmislene meni koja ih neću obuti i krenuti, već ću sjediti ovdje i zabrinuto promatrati besmisao svih smislenih stvari oko isto tako besmislenog mene. I zamišljam njihom smisao. Možda čak uživati u njemu. Jer, stvari su toliko lijepe kada shvatiš da sve ima svoju životnu priču. I trenutno oko mene, stoji beskonačno, ali stvarno beskonačno mnogo životnih priča. I samo pogledom koji zadržavam na jednoj od njih pokreće se niz nagađanja, niz pitanja i isto toliko besmislenih zaključaka jer zapravo ne znam ništa o tuđim pričama. Samo o njihovom udjelu i doprinosu mojoj. Taj dio, dio njihove priče i sudjelovanja u stvaranju moje, mogu promijeniti sada. Baš sada. A ja ih samo gledam! i čekam! Što čekam? Da mi skoče na noge i odvedu me na put do zvijezda i natrag? Čekam li da sat da zaustavi kazaljke u trenu kada sam odlučila isključiti se iz svijeta i pobjeći u besmisao svojih razmišljanja. Čekam li stvarno da stvari kojima dajem i oduzimam smisao iz trena u tren, preuzmu inicijaticvu nad ovim trenutkom i pokrenu moju životnu priču kada sam je ja zaustavila? Mijenjanje uloga zvuči zanimljivo, ali isto tako besmisleno.