Zapisani događaji ožive svakim njihovim čitanjem. Bol se vrati i saznajem jesam li u međuvremenu postala jača ili me i dalje slama. Nisam htjela pisati više jer sam znala kako ću to jednom pročitati, i slike će se opet vratiti, a jednostavno mi se nije dalo proživljavati ih još jednom. Nemam snage provjeravati jesam li jača, čak me i nije briga. Mislila sam kako ih zapisivanjem, čitanjem samo još bolje pamtim, vrtim u krug i mučim se razmišljanjima što sam mogla, a nisam. Mislila sam, ako ih ne zapišem.. možda ću ih zaboraviti.. možda postanu onoliko bitni koliko ću im pažnje pridavati..



Ono što se dogodilo jest da su se svi oni svejedno pohranjivali na jednom mjestu. I iako se možda ne sjećam detalja, ono što je sigurno ostalo kao podsjetnik je ta bol. I ne znam je li gore kada boli jer znam da sam pala ili kada boli, a uopće ne znam zašto.

Ostala je ta praznina koja boli. Misli bez reda i izgubljenost u njima. Činjenica, da sam u njima sama. i pitanje.. zašto..
Zašto nisam sretna?