Jebeno čudovište. Sjedim na krevetu i gledam ispred sebe. Spuštam pogled na svoje mršave ruke.. Izudarane, crvene zglobove na prstima.. svoje nokte.. i sitne ožiljke..Kliznem pogledom dalje.. odvratna sam.. gadim se sama sebi.. želim i priželjkujem tu prazninu, a ja sam debela! Ja sam odvratno debela i to svi vide! Više se ne mogu sakriti iza svoje kose, iza preširokih majica.. skrivati svoj prekrasan kavez duše, to biće koje izbija kroz kožu.. dotaknuti svoj trbuh i osjetiti je.. prazninu.. vrtoglavicu.. spavala sam tako malo jer nisam mogla.. i nije čudovište ta odvratna debela osoba, čudovište su njene misli, koje ju žele uništiti. Iako sretna, tada nisam bila zdrava i sjećam se suza prolivenih nad svom tom ukusnom hranom koja mi se gadila.. nisam mogla jesti.. često sam gubila svijest i nerjetko se osjećala slabo.. ali tad, kao da sam letjela.. koraci su bili tako laki. Znaš, pobijedila sam tu predanoreksičnu fazu i sad sam nesretna i gadim se sama sebi.. Toliko da nekada mislima posežem prema odluci da ću prestati jest ponovo. Da ću početi pušit ponovo, pit velike količine alkohola jer je upotpunjavao osjećaj isprazne omamljenosti. I onda se svijet okreće, soba se okreće, sve je nestvarno i ja se smijem i osjećam se jadno,, isprano, isprazno i sretno. I poželim ponovo hodati, kilometrima, i izmicati svemu što bi me moglo duže zadržati. Biti na putu, biti neuhvatljiva. I živjeti od čiste ljubavi prema svijetu. i onome što jesam. Odreknuti se svake ovisnosti i biti ovisna samo o osječaju koji donose različita sredstva, osječaj da sam živa.. a ne ovako, kotrljam ovu jebenu bačvu polomljenih, nespojivih dijelova kao jebeni sizif. Iako ne želim, ponovo biti bolesna, ponovo plakati, nekako je upravo to ono što nekako priželjkujem. Tada, je ljubav bila mrtva, ja samju ubila.. jer toliko prazna, nisam ni mogla osječati nešto više samo od činjenice da sam živa.

Hvala vam svima jebeni, usrani poremečeni gadovi na svim tim krasnim riječima zbog kojih se želim ubit. Jer vi ne shvaćate! Budale! Jadni ste i nezadovoljni svojim jadnim životima pa se zanimate mojim? Hvala vam na tome što ste mi umjesto jebene podrške priuštili da se osjećam ovako, kao jebeno čudovište, i boli me kurac hoće li vam bit žao zbog tog jednog dana, shvaćaš li da sam svakog dana sve manje bitna ja i da me ta želja za osječajem počinje ponovo toliko intenzivno prožimati da ću se jednog dana potpuno prepustiti.. volim to.. volim kad sam prazna.. tada ja odlučujem, a ne neka jebena potreba.. Jebite se! Sve ste sjebali..