Pružala sam ruke prema njemu, on je odmicao. Tlo se rušilo pod njegovim koracima. Zemlja je gorila, a ja sam osjećala nepodnošljivu hladnoću. Vikao je: „Neeeee!“. Kroz glavu mi je prolazilo pitanje „Zašto?“. Nebo se urušavalo, more se izlijevalo na sve strane, rijeke i jezera iz svojih korita. Zvijezde su ležale pored mene i promatrale moje već suzama isprano lice. Ležala sam na tlu, sive kose od prašine i ruku crnih od zemlje. Najednom se kroz svo to crnilo otvorio široki trak svjetlosti koji je vodio od neba. Morala sam se vratiti, znala sam to.

...upoznala sam ga ne sjećam se točno kada. Bila sam mlada. Bio je mlad. Viđali smo se često. Svaki put nestajali bismo zajedno u noći, putovali do zvijezda i natrag. Uvijek smo željeli više. Bilo je prekrasno, no odjednom se sve promijenilo. Dogodilo se to negdje između dana i noći. Tad je primio moju ruku, munja se prolomila nebom i podijelila ga na dva dijela, i ono je počelo padati. Munja se prolomila nebom i razdvojila me od njega.

Što se dogodi kada se dobro pomiješa sa zlim i crnim anđeo sa bijelim? Uvijek su željeli više, no sama želja nije bila dovoljna. I ona nije mogla promijeniti ono što su zapravo bili. Nakon stoljeća nekoliko, ponovno se uspostavio mir, a svijet je podijeljen na dijela tri. Gornji svijetao, donji taman i onaj između. Na tom svijetu između prije mnogo godina dva potpuno različita svijeta htjeli su se ujediniti u jedan i stvoriti nešto čarobno. Nestali su oboje, zauvijek bez traga ne znajući da su u tome i uspjeli.