Ljudi često svijet vide crnijim, mračnijim i tužnijim nego što on uistinu jest. Traže sreću na krivim mjestima. Traže nešto za što misle da će ih učiniti sretnima, a to nikako ne pronalaze. No, to nije zato jer traže na pogrešnim mjestima već zato što sami nisu spoznali što im vrijedi, što ih čini sretnima...
I stvarno, postoje samo dvije velike nesreće: „ Kad nešto želimo i kad to i dobijemo. Jer ljudi nikada nisu zadovoljni onime što imaju i uvijek traže nešto što ne mogu imati, a tek kada nešto izgube, shvate koliko im je to zapravo značilo. Jurnjava za velikim poslovnim prilikama, zarada i novac. Ljudi zaboravljaju što im je stvarno važno! Sretni ljudi u stvarnosti nemaju uvijek najljepše od najljepšeg, ali sve učine najljepšim. Je li sretan čovjek koji ima sve? Koji ima najbolje? Ne! Najsretniji ljudi nisu oni koji imaju ono što je najbolje već oni koji najbolje iskoriste ono što imaju.

Neki će možda reći da znaju što je sreća i da su sretni. Da je njihova najveća sreća novac. Zbog novca će možda bit sretni jedno vrijeme, no oni će svoju sreću trošiti svakog dana, sve dok ne postanu nesretni ili dok ne budu imali toliko novaca da će biti nesretni u u svojoj sreći jer ju neće moći podjeliti s drugima.
Neki će možda reći da sreća ne postoji. Sreća postoji, postoji za one koji plaču, one koji su povrijeđeni, one koji traže i one koji se trude jer samo oni znaju cijeniti ljude koji dotaknu njihov život.
Drugi će pak reći da sreća ne pogađa svakoga, a ja opet mislim da je svatko sam kovač svoje sreće i da si svatko može priuštiti nešto što će ga učiniti sretnim i ako nema novaca. Jer kao i mnoge stvari ni sreća se ne može kupiti novcem.


Mislim da ništa, nikakav novac i bogatstvo ne može zamjeniti ono što je čovjeku uistinu drago, a to je najbitnije. Čovjek koji ima sretnu i zdravu obitelj, koji zna što je ljubav i koji sve radi jer to voli, a pritom i pomogne, taj čovjek je sretan. Takav čovjek voli sebe i druge, a i drugi će voljeti njega jer tek kad naučiš cijeniti sebe i ono što radiš i drugi će cijeniti tebe. A opet, kad bi svaki čovjek na svijetu usrećio jednog drugog čovjeka, čitav bi svijet bio sretan...

Znači li to da nitko od nas nije spoznao što je sreća?

Pružala sam ruke prema njemu, on je odmicao. Tlo se rušilo pod njegovim koracima. Zemlja je gorila, a ja sam osjećala nepodnošljivu hladnoću. Vikao je: „Neeeee!“. Kroz glavu mi je prolazilo pitanje „Zašto?“. Nebo se urušavalo, more se izlijevalo na sve strane, rijeke i jezera iz svojih korita. Zvijezde su ležale pored mene i promatrale moje već suzama isprano lice. Ležala sam na tlu, sive kose od prašine i ruku crnih od zemlje. Najednom se kroz svo to crnilo otvorio široki trak svjetlosti koji je vodio od neba. Morala sam se vratiti, znala sam to.

...upoznala sam ga ne sjećam se točno kada. Bila sam mlada. Bio je mlad. Viđali smo se često. Svaki put nestajali bismo zajedno u noći, putovali do zvijezda i natrag. Uvijek smo željeli više. Bilo je prekrasno, no odjednom se sve promijenilo. Dogodilo se to negdje između dana i noći. Tad je primio moju ruku, munja se prolomila nebom i podijelila ga na dva dijela, i ono je počelo padati. Munja se prolomila nebom i razdvojila me od njega.

Što se dogodi kada se dobro pomiješa sa zlim i crnim anđeo sa bijelim? Uvijek su željeli više, no sama želja nije bila dovoljna. I ona nije mogla promijeniti ono što su zapravo bili. Nakon stoljeća nekoliko, ponovno se uspostavio mir, a svijet je podijeljen na dijela tri. Gornji svijetao, donji taman i onaj između. Na tom svijetu između prije mnogo godina dva potpuno različita svijeta htjeli su se ujediniti u jedan i stvoriti nešto čarobno. Nestali su oboje, zauvijek bez traga ne znajući da su u tome i uspjeli.