14.06.2014. Uspomene su čudna stvar. Pokušavam se sjetiti onih od prije. Sigurno su s s vremenom i one izblijedjele. I pitam se hoću li ih se opet moći sjetiti.. ikad..?
Jesu li uspomene stvarno ono jedino bitno u našim životima? Jedino što priznajemo i s čime smo zadovoljni? bile one dobre ili loše, jesu li one ono što je jedino ikada vrijedilo? Jer ostalog se ne sjećamo. Ostalo je prazan hod, prazni dani i rutina. No meni su čak i oni u sjećanju.. svi oni usamljeni sati. Jer važni su mi trenutci u kojim a se sjećam. Važno mi je uloviti vremena i pogledati daleko ispred sebe, a zapravo iza sebe..
Volim taj smiješak "koliko si blesava bila.."
Kako dani idu, shvaćam da su sjećanja jedino što imam, jedino što je ostalo jer ne stvaram ništa novo.. i silno pokušavam oživjeti neke prošle dane. Stvar je u tome da su ljudi iz mojih sjećanja krenuli dalje. Čak je i vrijeme krenulo dalje.. a ja se vraćam u istu staru prazninu. Vidim samo obrise. Sve što imamo, samo je u našoj glavi..

I danas ću usnuti..

Razbijamo predrasude, uništavamo stereotipe, rušimo mitove. Poništavamo sve uobičajeno, sve što je inače tako i stvaramo iznimku iznimniju od drugih. Kreiramo posebnost u moru istih različitosti. Svi su različiti na isti način, mi smo posebni na svoj način. Ne mora biti isto, ne mora biti osuđeno na propast, može trajati vječno. Dokazujemo nemoguće, pobijamo argumente mislima zasnovanim na želji. Ne postoji prostor, ne postoji vrijeme, ne postoji mjesto, ne postoji materija, postoji trenutak, ovdje i sada, postojimo mi i to je dovoljno. Sve što mi treba bezvremenski i bezprostorni trenutak, ti i ja. Sve što jesmo, sve što stvaramo, sve što je oko nas, što nas prožima, što proizlazi od nas, znak koji udišemo, svijet koji vidimo, tlo kojim koračamo. Ali sve je tu, samo ako sam s tobom. Ti si moj jedini poredak. Održavaš ravnotežu cijelog svemira. Bez tebe udišem prašinu tuđih koraka, gazim svijet kojeg ni ne želim vidjeti. Ništa pretvaraš u sve, jer si sve moje i moje sve. Jer sve od tebe kreće i formira se takvim kakvim želim vidjeti, isto kao što je sve bez tebe ništa jer je formirano od strane onih koji ne razumiju sreću zajedničkog stvaranja. Prelazimo granice., lebdimo kroz prostore, plutamo vremenom nošeni samo srećom.

Ono na što gotovo uvijek možemo utjecati jesu stvari oko nas u odnosu s nama samima i naše ponašanje. Da, retardirano mi je pisati o tome i to svi znaju. No ipak ne upotrebljavaju. Jednog dana bit će nam žao zbog svega što smo mogli promijeniti da nam život bude ljepši, A TO OVISI ISKLJUČIVO O NAMA. Život kao i sve na kraju krajeva, njegova ljepota i ono što nas usrećuje je stvar percepcije. Da se podsjetim definicije..
Percepcija ili opažanje je proces kojim mozak organizira podatke koji dolaze iz svih osjetila u tijelu i interpretira ih tvoreći smislenu cjelinu. SMISLENU! Stvar je u tome da trebamo voljeti ono što imamo onda kada imamo. Stvari su prolazne, a mi imamo onaj mali djelić vremena u kojem možemo napraviti što želimo s njim. Jednom će nam biti žao propuštenih prilika, a svaki dan je nova prilika za učiniti ga dobrim. Bit će nam žao što nismo pokušali, što nismo krenuli, što nismo cijenili, što nismo vidjeli, što smo povrijedili one koji su nam sve u životu.
A sve možeš popraviti . Sam sebe dovodiš do i u situacije koje ne želiš. Samo treba razmisliti. Baviti se sobom, a ne tražiti mane u drugim ljudima, postajati ogorčen što možda i ne pronalaziš i sebi ostavljati samo gorčinu jer silom želiš nešto promijeniti. Jesi li ikada čuo da lijepa riječ otvara sva vrata? Jesi li ikada vidio čovjeka bez ruku i nogu kako slika vrhunske slike? Prepune ljubavi i volje za životom. Jer tijelo je samo vozilo naše duše, ono je zemaljsko dok naše biće može što hoće. Može slikati bez ruku i nogu! Sami sebi postavljamo granice.
I mogu te opravdavati cijeli život jer te volim neizmjerno i bezvremenski, ali prestajem govoriti da nisi kriva zbog toga jer jesi! Kriva si jer neprestano povrijeđuješ one koji te bezuvjetno vole, koji bi sve napravili za tebe, a koje ne puštaš k sebi i tjeraš svojim urlanjem! I bit će ti žao! I ne želim ikada ikome priuštiti bol koju si ti priuštila meni! Zbog koje ću doživotno biti oštećena i polovična osoba! Ali neću dati da ta polovičnost utječe na mene i pretvorit ću to u jedan i pol. Pretvorit ću svoj nedostatak u plus. Jer ljubav koju nisam dobila od tebe pružit ću drugima i ona će mi se vratiti. Jebeni kredit za ljubav! Tebi će biti žao.. Cijeli život nastojiš svoj nedostatak nadomjestiti i svoju ranu izliječiti povređivajući druge, hraneći se tuđom patnjom i boli. Ali jesi li sita više?! Ja sam shvatila da ako svoju povrijeđenost liječiš povrijeđivajući druge, ona raste. Jer tuđa bol ne umanjuje tvoju, ali ako svoju bol podijeliš s nekime ona se dijeli na pola, umanjuje se. Imaš podršku, imaš volju, ljubav i lakše ćeš živjeti sa pola, jer drugu polovicu čuva netko drugi koji je tu prazninu nadomjestio srećom. Ali ti ne kužiš da je život matematika, ravnoteža, vaga, da ne možeš neprestano uzimati jer jednom nećeš imati šta i tonuti ćeš sama u hrpu tuge koju si dobila kao povratnu reakciju na svoje ponašanje. Nismo marionete. Naši konci su velikom većinom u našim rukama i sami odlučujemo koga ćemo podragati, a koga udariti.