14.06.2014. Uspomene su čudna stvar. Pokušavam se sjetiti onih od prije. Sigurno su s s vremenom i one izblijedjele. I pitam se hoću li ih se opet moći sjetiti.. ikad..?
Jesu li uspomene stvarno ono jedino bitno u našim životima? Jedino što priznajemo i s čime smo zadovoljni? bile one dobre ili loše, jesu li one ono što je jedino ikada vrijedilo? Jer ostalog se ne sjećamo. Ostalo je prazan hod, prazni dani i rutina. No meni su čak i oni u sjećanju.. svi oni usamljeni sati. Jer važni su mi trenutci u kojim a se sjećam. Važno mi je uloviti vremena i pogledati daleko ispred sebe, a zapravo iza sebe..
Volim taj smiješak "koliko si blesava bila.."
Kako dani idu, shvaćam da su sjećanja jedino što imam, jedino što je ostalo jer ne stvaram ništa novo.. i silno pokušavam oživjeti neke prošle dane. Stvar je u tome da su ljudi iz mojih sjećanja krenuli dalje. Čak je i vrijeme krenulo dalje.. a ja se vraćam u istu staru prazninu. Vidim samo obrise. Sve što imamo, samo je u našoj glavi..
I danas ću usnuti..
Post je objavljen 22.06.2015. u 17:35 sati.