…Jednostavno! Čovjek traži, iskušava dok ne nađe ono što je tražio. Vlastita sreća najveće je bogatstvo svakog pojedinca. Nije bitno kako ona izgleda jer ona nema izgled! Ona je promjenjiva i poprima različite oblike ovisno o tome što od nje očekujemo. Tražimo, nailazimo na mnoge prepreke, padamo, gubimo se, plačemo, prividno odustajemo.. I krećemo ponovno. U našoj potrazi na nas se može primiti mnogo crnila i mnogo tragova bezuspješnih pokušaja, tragovi patnje, očaja I boli. I oni su vidljivi.. Vidljivi u našim očima, na našim licima, u našim suzama i praznom pogledu koji ostaje nakon njih.
I ja sam tražila.. tražila sam puno..cilj se pojavljivao neprestano.. I odmicao..
Trčala sam, no umorila sam se, stala. I onda je on došao k meni.

Tek sada vidim koliko sam nesretna bila. Koliko je bezuspješnih pokušaja bilo, koliko sam suza prolila zbog onih koji ih nisu vrijedni. Koliko sam patila i pitala se čime sam to zaslužila I jesam li uopće? Znam da sam pustila sve; vjeru, nadu, ljubav, sreću i postala to što jesam!
Pišem kad mi je teško, kad me život ponovno i opet sjebe. Da, kada čeznem za nečim dalekim I nedokučivim koje, čini mi se, kroz tanak sloj koji djeli javu i san, mogu nakratkoi prividno dotaknuti, pišem…
Sada pišem jer želim imat memorirano još negdje, osim u mom srcu, jedan lijep period mog života. Onaj koji mi je vratio vjeru u život i nadu da se sve može i mora promijeniti na bolje. Kraj je godine i polako se prisjećam lijepih trenutaka i ponovo ih proživljavam.


Ali I ta godina je prošla, kao i sve što prolazi. Stvari su uglavnom, većinom takve- prolazne. Gledam svijet očima djeteta koje stoji pored željezničke pruge. Gledam svojim velikim plavim očima vlak kako brzo prolazi i koliko je velik.. I pitam se kamo ide? Ima li cilj? Prolazi tako brzo.. I svaki puta mislim “Sljedeći je moj, u sljedeći ću se i ja ukrcati i krenuti na taj cilj”. No uvijek iznova zatičem se stojeći pored pruge ili hodajući uz nju i promatrajući ih kako jedan za drugim brzo odmiću na svoja odredišta. Svijet se okreće, mi stojimo. Zašto stojimo? Zašto ne krenemo više? Što čekamo? Odgovori neće doći k nama.. zašto neprestano žalimo zbog učinjenoga, mislimo kako su vremena za nama bila bolja? Zašta neprestano pokušavamo vratiti vrijeme, boriti se protiv sudbine, izbrisati učinjemo, vratiti izgubljeno, promijeniti nepromjenjivo i učiniti nemoguće? Zašto neprestano pokušavamo, a ne uspijevamo? Zašto stojimo? Kada možemo krenuti..

Majka mi je jednom rekla da nakon što nešto pojedem isto i vratim u hladnjak da ne stoji vani jer će se pokrvariti. Heh.. svijet stoji, I kvari se.. no tko će njega pospremiti kamo mu je mjesto..?
Još sam mala, učim.. no boli gledati i rasti u takvom pokvarenom svijetu! Zašto?! Jer mi kvari pogled I svakodnevno moram stavljati ružićaste naočale I skidati one crne kako bih nešto vidjela! Jer sam i ja kao mala biljka koja treba dovoljno sunca, vode I svjetlosti ili ljubavi, brige, topline I sreće da bih mogla rasti, a ovaj mi ju pokvareni svijet pruža premalo. I znaš zašto? Zato jer osjećam da se I sama kvarim.. da postajem baš kao I on.. stojeći I ne poduzimajuči ništa već samo promatrajući brzi vlak kako juri.. no ja nisam biljka vezana za tlo I svijet je još samo nešto veći od beskrajne željezničke pruge I prilike koje se pružaju svaki dan zapravo nisu brzi vlakovi.. ali ih takvima nastojim vidjeti. Stvari su zapravo mnogo ružnije I svaki puta istu stvar mogu vidjeti na više načina, u više oblika.. ovisno o tome kako se I što osjećam.. jer osjećaji su promjenjivi I prolazni, baš kao I stvari koje gledam svaki dan, baš kao I vlakovi, baš kao sve, sve što nastojimo zaustaviti, a ne možemo jer smo još uvijek na mjestu.

<3 Prvo trebamo pokrenuti sebe, a onda pokušati pokrenuti I nešto veće. <3veće. <3

korak po korak, korak po korak… tako treba krenuti.. hehe
ono što sam htjela spomenuti jest situacija u kojoj sam se nekidan dašla stojeći sama, ali ipak okružena brojnim ženskim licima na prepunom hodniku kroz koji se svakodnevno izmijeni masa istih. Kao mala znala sam da će doći I taj dan kada ću se MORATI udati, naći posao, imati muža I djecu. Posao za koji ću dobivati neki novac da bi mogla preživjet. I kao slabi brodić struja me odnijela u napoznato, otvoreno more mogućnosti. I plaćem svaki dan, I to more svakim danom kao da mi postaje sve nepoznatije. Jer se bliži taj dan kada više neću moći bezbrižno ploviti. Nego točno I sada stvarno odrediti točno odredište I usidriti se tamo. Moram, moram odlučiti šta ću sa sobom. A imam osjećaj da je toliko prerano I da neću uspjeti. Da će me oluja koja vlada svijetom oko mene potopiti I uništiti jer je moj brod previše krhak I lomljiv. Razloga za život ima previše. Toliko je malih stvari koje ga čine boljim nego što je on stvarno.. ne računam na nadu. Nada samo neka I ostane tamo gdje je.. u pandorinoj kutiji..

Dragi prijatelju, jednom prilikom pitao si me bih li imala toliko vremena da ti opišem vijeme u kojem živim. Žao mi je što si čekao moj odgovor toliko dugo, ali jednostavno nisam uspijevala pronaći vremena.

Ljudi me pitaju i zanima ih kakav je osjećaj umirati. Mlađi me pitaju koliko je umirati bolno, stari kad će ih taj osjećaj posjetiti. Ja se pitam koji bi izraz bilo najispravnije upotrijebiti, živjeti ili umirati, pa tek onda kakav je to osjećaj. Oba su ispravna, čini mi se. Ovisi isključivo o tome kako gledamo na vlastite živote. Umirati je proces koji traje, iako mnogi ne misle tako. Živimo umirući i umiremo živeći. O našim životima ovisi hoćemo li reći da smo život živjeli ili smo svakim danom «čekali smrt» umirući.

Pitam se, ako je živjeti i umirati toliko slično zašto se uz riječ "umirati" vežu one teške riječi kao smrt , bolest, nesreća... život ponekad je težak, ali ga se ne smijemo bojati i odupirati svemu što nam ponudi. Ponekad je riješenje samo se prepustiti, a vrijeme će učiniti ostalo.
Kad sam već kod vremena, življenje ili umiranje veže samo vrijeme..
Neobično je i nepredvidivo to vrijeme i pomalo ga se bojim. Bojim se jer ide, a ne želim da s vremenom otiđe sve. Ne želim da mi vrijeme sve uzme i odnese.
Vremena se mijenjaju.
Pitam te, gdje su nestali oni ambiciozni ljudi koji uvijek teže nečemu višemu? Koje vuče interes, znatiželja? Koji svoje znanje žele i primjeniti? Današnji čovjek?
I uistinu, pitanje je da li uopće živimo, preživljavamo ili umiremo? Što je to, kako nazvati «to» čime ispunjavamo to beskonačno vrijeme? Vrijeme novih ideja kao da je zauvijek iza nas, kao da smo izgubili sve, ali svejedno svakim danom gubimo sve više i sve više tonemo zbog toga..
Dragi čovječe, kako da ti opišem današnjicu? Kako da ti kažem, objasnim osjećaj koji ti ne možeš osjetiti? Kako da ti kažem da svi žurimo, kada ćeš me ponovo pitati kamo. Odgovorit ću ti da ne znamo niti sami. Kamo nas noge nose, kamo smo navikli ići. Jednom kad te uhvati brza struja kolotečine i rutine teško ćeš se moći osloboditi i pobjeći od nje... jer više nećeš znati kamo, nego ćeš ići tamo kamo jedino znaš i kamo cijeli ovaj svijet ide- u propast. Pitat ćeš me zašto žure. Odgovorit ću ti, jer štede vijeme, jer je život prekratak, jer žele učiniti što je moguće više toga u životu, ali ne vide da svaki dan rade jedno te isto. Pitat ćeš me, ali i ja sam samo jedan mali čovjek u toj silnoj masi koja se kroz svijet zapravo vuče žureći. Kako ću ti onda moći dati ispravan odgovor? Kako da ti kažem, a da ne zaplačem? Izaberi najprihvatljiviji odgovor, makar ni jedan nije posve točan ili kriv..
Najljepše je Kada uopće ne znaš šta te čeka, šta je pred tobom, što možeš očekivati, a uvijek očekujemo barem nešto. Hoće li se naša očekivanja ispuniti ili će ih jednostavno zamijeniti razočarenje? Pitanje; upustiti se uopće u nešto ili ne? Ne znam da li bi to uopće nazvala hrabrošću ili slabošću
Ali ako ne riskiraš ne možeš ni znat. Još uvijek se držim toga da u životu sve treba probati i prihvatiti, jer.. jedino to možemo. Jedino tako možemo pokušati biti sretni.
Jednostavno ne možeš sa sigurnošću znati što bi bilo da je bilo, ako nije :)) kasnije samo mogu razbijati glavu što nisam drugačije postupila, odnosno zato što nisam niti pokušala nego pobjegla od prilike.
vrijeme prolazi i zakači svakog od nas... nekome nešto donese, ali istom nešto i odnese a da on to možda niti ne primjeti, ali hoće, kasnije.
Vrijeme, da je neprolazno, ja sada ne bih brinula oko toga! Ne bi me toliko ubijalo svakog dana, nego bih uživala u tom neprolaznom vremenu koje imam.. i ne bi se bojala da će ikada proći ili završiti.. da će ono što donese i odnijeti.. već bi to uvijek bilo tu, uz mene... moje.. ali nemam vremena.. stvano nemam.. jer ono prolazi i već je 18:17....
Svejedno, volim ovo ludo vrijeme.. koliko god da me rastužuje.. koliko god je čudno i koliko god se prolaznim ili neprolaznim čini.. koliko god mi je toga lošega donijelo... volim ga i ne želim da moje vrijeme prođe.. najrađe bi i ostala ovdje.. gdje je moje vrijeme zaključano ključem koji samo ja imam.. ali moram se vratit u stvarnost gdje vrijeme već naveliko ide.. dok ja sjedim ovdje..ono je nepobjedivo.. i bez obzira što sam ja ostala u onih, koliko? 18:17 sada je već 18:22.. što znači daje prošlo 5 minuta..