…Jednostavno! Čovjek traži, iskušava dok ne nađe ono što je tražio. Vlastita sreća najveće je bogatstvo svakog pojedinca. Nije bitno kako ona izgleda jer ona nema izgled! Ona je promjenjiva i poprima različite oblike ovisno o tome što od nje očekujemo. Tražimo, nailazimo na mnoge prepreke, padamo, gubimo se, plačemo, prividno odustajemo.. I krećemo ponovno. U našoj potrazi na nas se može primiti mnogo crnila i mnogo tragova bezuspješnih pokušaja, tragovi patnje, očaja I boli. I oni su vidljivi.. Vidljivi u našim očima, na našim licima, u našim suzama i praznom pogledu koji ostaje nakon njih.
I ja sam tražila.. tražila sam puno..cilj se pojavljivao neprestano.. I odmicao..
Trčala sam, no umorila sam se, stala. I onda je on došao k meni.

Tek sada vidim koliko sam nesretna bila. Koliko je bezuspješnih pokušaja bilo, koliko sam suza prolila zbog onih koji ih nisu vrijedni. Koliko sam patila i pitala se čime sam to zaslužila I jesam li uopće? Znam da sam pustila sve; vjeru, nadu, ljubav, sreću i postala to što jesam!
Pišem kad mi je teško, kad me život ponovno i opet sjebe. Da, kada čeznem za nečim dalekim I nedokučivim koje, čini mi se, kroz tanak sloj koji djeli javu i san, mogu nakratkoi prividno dotaknuti, pišem…
Sada pišem jer želim imat memorirano još negdje, osim u mom srcu, jedan lijep period mog života. Onaj koji mi je vratio vjeru u život i nadu da se sve može i mora promijeniti na bolje. Kraj je godine i polako se prisjećam lijepih trenutaka i ponovo ih proživljavam.


Ali I ta godina je prošla, kao i sve što prolazi. Stvari su uglavnom, većinom takve- prolazne. Gledam svijet očima djeteta koje stoji pored željezničke pruge. Gledam svojim velikim plavim očima vlak kako brzo prolazi i koliko je velik.. I pitam se kamo ide? Ima li cilj? Prolazi tako brzo.. I svaki puta mislim “Sljedeći je moj, u sljedeći ću se i ja ukrcati i krenuti na taj cilj”. No uvijek iznova zatičem se stojeći pored pruge ili hodajući uz nju i promatrajući ih kako jedan za drugim brzo odmiću na svoja odredišta. Svijet se okreće, mi stojimo. Zašto stojimo? Zašto ne krenemo više? Što čekamo? Odgovori neće doći k nama.. zašto neprestano žalimo zbog učinjenoga, mislimo kako su vremena za nama bila bolja? Zašta neprestano pokušavamo vratiti vrijeme, boriti se protiv sudbine, izbrisati učinjemo, vratiti izgubljeno, promijeniti nepromjenjivo i učiniti nemoguće? Zašto neprestano pokušavamo, a ne uspijevamo? Zašto stojimo? Kada možemo krenuti..

Majka mi je jednom rekla da nakon što nešto pojedem isto i vratim u hladnjak da ne stoji vani jer će se pokrvariti. Heh.. svijet stoji, I kvari se.. no tko će njega pospremiti kamo mu je mjesto..?
Još sam mala, učim.. no boli gledati i rasti u takvom pokvarenom svijetu! Zašto?! Jer mi kvari pogled I svakodnevno moram stavljati ružićaste naočale I skidati one crne kako bih nešto vidjela! Jer sam i ja kao mala biljka koja treba dovoljno sunca, vode I svjetlosti ili ljubavi, brige, topline I sreće da bih mogla rasti, a ovaj mi ju pokvareni svijet pruža premalo. I znaš zašto? Zato jer osjećam da se I sama kvarim.. da postajem baš kao I on.. stojeći I ne poduzimajuči ništa već samo promatrajući brzi vlak kako juri.. no ja nisam biljka vezana za tlo I svijet je još samo nešto veći od beskrajne željezničke pruge I prilike koje se pružaju svaki dan zapravo nisu brzi vlakovi.. ali ih takvima nastojim vidjeti. Stvari su zapravo mnogo ružnije I svaki puta istu stvar mogu vidjeti na više načina, u više oblika.. ovisno o tome kako se I što osjećam.. jer osjećaji su promjenjivi I prolazni, baš kao I stvari koje gledam svaki dan, baš kao I vlakovi, baš kao sve, sve što nastojimo zaustaviti, a ne možemo jer smo još uvijek na mjestu.

<3 Prvo trebamo pokrenuti sebe, a onda pokušati pokrenuti I nešto veće. <3veće. <3

korak po korak, korak po korak… tako treba krenuti.. hehe
ono što sam htjela spomenuti jest situacija u kojoj sam se nekidan dašla stojeći sama, ali ipak okružena brojnim ženskim licima na prepunom hodniku kroz koji se svakodnevno izmijeni masa istih. Kao mala znala sam da će doći I taj dan kada ću se MORATI udati, naći posao, imati muža I djecu. Posao za koji ću dobivati neki novac da bi mogla preživjet. I kao slabi brodić struja me odnijela u napoznato, otvoreno more mogućnosti. I plaćem svaki dan, I to more svakim danom kao da mi postaje sve nepoznatije. Jer se bliži taj dan kada više neću moći bezbrižno ploviti. Nego točno I sada stvarno odrediti točno odredište I usidriti se tamo. Moram, moram odlučiti šta ću sa sobom. A imam osjećaj da je toliko prerano I da neću uspjeti. Da će me oluja koja vlada svijetom oko mene potopiti I uništiti jer je moj brod previše krhak I lomljiv. Razloga za život ima previše. Toliko je malih stvari koje ga čine boljim nego što je on stvarno.. ne računam na nadu. Nada samo neka I ostane tamo gdje je.. u pandorinoj kutiji..