Dragi prijatelju, jednom prilikom pitao si me bih li imala toliko vremena da ti opišem vijeme u kojem živim. Žao mi je što si čekao moj odgovor toliko dugo, ali jednostavno nisam uspijevala pronaći vremena.

Ljudi me pitaju i zanima ih kakav je osjećaj umirati. Mlađi me pitaju koliko je umirati bolno, stari kad će ih taj osjećaj posjetiti. Ja se pitam koji bi izraz bilo najispravnije upotrijebiti, živjeti ili umirati, pa tek onda kakav je to osjećaj. Oba su ispravna, čini mi se. Ovisi isključivo o tome kako gledamo na vlastite živote. Umirati je proces koji traje, iako mnogi ne misle tako. Živimo umirući i umiremo živeći. O našim životima ovisi hoćemo li reći da smo život živjeli ili smo svakim danom «čekali smrt» umirući.

Pitam se, ako je živjeti i umirati toliko slično zašto se uz riječ "umirati" vežu one teške riječi kao smrt , bolest, nesreća... život ponekad je težak, ali ga se ne smijemo bojati i odupirati svemu što nam ponudi. Ponekad je riješenje samo se prepustiti, a vrijeme će učiniti ostalo.
Kad sam već kod vremena, življenje ili umiranje veže samo vrijeme..
Neobično je i nepredvidivo to vrijeme i pomalo ga se bojim. Bojim se jer ide, a ne želim da s vremenom otiđe sve. Ne želim da mi vrijeme sve uzme i odnese.
Vremena se mijenjaju.
Pitam te, gdje su nestali oni ambiciozni ljudi koji uvijek teže nečemu višemu? Koje vuče interes, znatiželja? Koji svoje znanje žele i primjeniti? Današnji čovjek?
I uistinu, pitanje je da li uopće živimo, preživljavamo ili umiremo? Što je to, kako nazvati «to» čime ispunjavamo to beskonačno vrijeme? Vrijeme novih ideja kao da je zauvijek iza nas, kao da smo izgubili sve, ali svejedno svakim danom gubimo sve više i sve više tonemo zbog toga..
Dragi čovječe, kako da ti opišem današnjicu? Kako da ti kažem, objasnim osjećaj koji ti ne možeš osjetiti? Kako da ti kažem da svi žurimo, kada ćeš me ponovo pitati kamo. Odgovorit ću ti da ne znamo niti sami. Kamo nas noge nose, kamo smo navikli ići. Jednom kad te uhvati brza struja kolotečine i rutine teško ćeš se moći osloboditi i pobjeći od nje... jer više nećeš znati kamo, nego ćeš ići tamo kamo jedino znaš i kamo cijeli ovaj svijet ide- u propast. Pitat ćeš me zašto žure. Odgovorit ću ti, jer štede vijeme, jer je život prekratak, jer žele učiniti što je moguće više toga u životu, ali ne vide da svaki dan rade jedno te isto. Pitat ćeš me, ali i ja sam samo jedan mali čovjek u toj silnoj masi koja se kroz svijet zapravo vuče žureći. Kako ću ti onda moći dati ispravan odgovor? Kako da ti kažem, a da ne zaplačem? Izaberi najprihvatljiviji odgovor, makar ni jedan nije posve točan ili kriv..
Najljepše je Kada uopće ne znaš šta te čeka, šta je pred tobom, što možeš očekivati, a uvijek očekujemo barem nešto. Hoće li se naša očekivanja ispuniti ili će ih jednostavno zamijeniti razočarenje? Pitanje; upustiti se uopće u nešto ili ne? Ne znam da li bi to uopće nazvala hrabrošću ili slabošću
Ali ako ne riskiraš ne možeš ni znat. Još uvijek se držim toga da u životu sve treba probati i prihvatiti, jer.. jedino to možemo. Jedino tako možemo pokušati biti sretni.
Jednostavno ne možeš sa sigurnošću znati što bi bilo da je bilo, ako nije :)) kasnije samo mogu razbijati glavu što nisam drugačije postupila, odnosno zato što nisam niti pokušala nego pobjegla od prilike.
vrijeme prolazi i zakači svakog od nas... nekome nešto donese, ali istom nešto i odnese a da on to možda niti ne primjeti, ali hoće, kasnije.
Vrijeme, da je neprolazno, ja sada ne bih brinula oko toga! Ne bi me toliko ubijalo svakog dana, nego bih uživala u tom neprolaznom vremenu koje imam.. i ne bi se bojala da će ikada proći ili završiti.. da će ono što donese i odnijeti.. već bi to uvijek bilo tu, uz mene... moje.. ali nemam vremena.. stvano nemam.. jer ono prolazi i već je 18:17....
Svejedno, volim ovo ludo vrijeme.. koliko god da me rastužuje.. koliko god je čudno i koliko god se prolaznim ili neprolaznim čini.. koliko god mi je toga lošega donijelo... volim ga i ne želim da moje vrijeme prođe.. najrađe bi i ostala ovdje.. gdje je moje vrijeme zaključano ključem koji samo ja imam.. ali moram se vratit u stvarnost gdje vrijeme već naveliko ide.. dok ja sjedim ovdje..ono je nepobjedivo.. i bez obzira što sam ja ostala u onih, koliko? 18:17 sada je već 18:22.. što znači daje prošlo 5 minuta..