Joza Volfenštajn volio je vafle. Ništa na ovom ni bilo kojem drugom svijetu nije mu bilo milije nego dobro se vafla najest. To mistično jelo, prepuno zamki za konzumenta, volio je Joza više nego išta. Kakve zamke, pitate se? Pa, počevši od jakog proljeva popraćenim izseravanjem (?) kompletne utrobe, kičme i mozga, do lakše želucobolje. Dakle, vafl je bio dobar kao kruh, no nisi ga se smio prejesti. Joza je to dobro znao. Zato je i bio najstariji živući konzument vafla. "Heh, Joza, Joza", često si je znao govoriti "daleko ćeš dogurati". I daleko je i dogurao.

Jednom kad je sa lokalnom bagrom iz ulice gurao fiću da upali, svi ostali prestali su gurati nakon dvadesetak metara, a Joza se uporno trsio pogurati fiću još malo, bez obzira što je motor već radio, a vozač imao nogu na polugi kojom se kontrolirao kočioni sustav vozila, dakle, imao je nogu na kočnici. Zašto obično, kad može blesavo? Nadalje, istom silom, držao je vozač u ruci ručnu kočnicu, zategnutu do jaja. A ludi Volfenštajn gurao je i gurao... Sve dok mu glas babe Grabe nije odzvonio u malom mozgu, te babin štap nije odzvonio po lijevom uhu i preko leđa, višekratno ga bodući pod bubrege i jaja.

Kad smo već kod jaja, bio je Joza i malo nagluh. Volio je slušat eksplozije raznog eksploziva u živo. Npr., priljepio si bi kilu TNTa uz uho, detonirao i slušao kako divno odzvanja. Ipak, to mu je uspjelo samo jednom, na kraju života. Njega i njegovih talaca, kad je zaposjeo tvornicu paštete i sjeckarnicu poriluka. No, to je druga priča, jebački uzbudljiva, puna preokreta, akcije, romanse, akcije, smijeha, preokreta i akcije. Daklem, punokrvni kino-hit, pretrpan akcijom. Nevjerojatan film su snimili po tom događaju. Film prepun perokreta, akcije i romanse, sa naglaskom na akciju. Akcija je zajebana stvar. Ako si u akciji, to znači da si aktivan. Biti aktivan na bilo koji način ne znači biti i vrijedan. Joza je to dobro znao, zato je i aktivirao detonator da ne mora on sam biti aktivan, jer bio je lijen kao guzica. Ali, to je treća priča.

Brza digresija.

Opa-cupa, pa ponovo na glavno jelo! E, jednom za rata, dok su padale granate po Jozinom zaseoku Čićmičićima, Joza je istrčao van nebi li od sigurne pogibije spasio zmiju koja je gmizala (ili gamizala - pjesničkije je) preko dvorišta, spotaknuo se o gumno, razbio glavu ćaći na kojeg je pao kad je pokušao istrčati iz skloništa, te odvalio babu šakom u facu, za onaj incident kod guranja fiće. I naravno, zmija ga je ugrizla za srce te je umalo preminuo u najstrašnijim mukama. Eh, priželjkivao je Joza da je ono "mukama" iz prošle rečenice bilo zamijenjeno "bukama", pih, kako bi tek onda bio sretan.

Inače, Joza je bio teško zlopamtilo. Pamtio je sve što je bilo zlo. Npr., kad je išao u kino, nije pamtio Bambija ili Snjeguljicu, ma jok! Pamtio je Darth Wadera, tamnu stranu sile (bila je laka za pamtiti - trebalo se samo sjetiti crne boje), svijetlu stranu etničkog čišćenja i slično. Bio je Volfenštajn junak o kakvom se pričalo. Dok, jednom prilikom kad se brijao, nije vidio vrapce u obližnjem parku, a među njima i jednog posebno zanimljivog vrabca, koji se zvao Joza. Ha! Koje li slučajnosti! Pokušao ga je dozvati nebi li mu dao mrvica, ili ono malo ljeskova mrmka što je imao steširano u nadstrješnici. No, vrabac mu je fino objasnio da od toga prdi jačinom hidrogenske ili ti bojler-bombe, te da ne dolazi u obzir. "Obzir" je bilo ime birca u Jozinom kvartu. Kasnije, oni su se skompali, pa je Joza vrabac prdio Jozi Volfenštajnu na uho, dok je ovaj sav preplanuo od kvarcanja gurao fiću u rikverc nebi li, eventualno, isti završio u kakovoj garaži.


Josip Reptilović Svinjski, 1901.
Nitrovazelinska 43a
41221 Šmartje Ob Krki

Jež je bio nervozan. Ni jedna do sad mu nije zavrtila glavom kao ova. Zavrtila mu je glavom kružnim udarcem, i to iz okreta, i naravno, zakucala ga u šank. "KO ĆE JOŠ; MAJKU VAM SVINJSKU!!!?" - urlala je napinjući vratne žile Usnija Groktavac, pionirka među izviđačima, žena među muškarcima, tekut među buhama, vrag u skunji, policajac među milicajcima, šaka među oči, a za Ježa glava u šank...

Sve to, a još i ponešto više bila je Usnija. Naravno, na njezin prethodni povik nije se nitko javio. Razularenu Usniju, kako su je još potajice nazivali, nije valjalo dirati. Barem ne dok ispija žuč na šanku. Žuč joj je bila omiljeno piće. Boca kvalitetne žuči sa Zagvozda stajala je pravo malo bogatstvo. No, Usnija je voljela žuč i pod svaku cijenu morala ju je imati. Žeđ za žuči pratila ju je od malih nogu, još kada je kao osmogodišnja aktivistica udruge "Pljoštimičnost i usud" za vrijeme ispomoći pri mitarenju velebitskog orla zalutala u brdskim predjelima Like te se susrela oči u guzicu sa Srebrnim Letačem. I njegovim medvjedom od dvjesto i tridesetak kilograma. Uhvativši Srebrnog i medvjeda u ljubavnom grču, Usnija je postala metom Srebrnoletačevog bijesa i, također metom, medvjeđeg bijesa, kojega je na nju nahuškao Srebrni. Još se i danas Usnija sjeća kako je Srele podviknuo "JEBO GA BOG!!!", brzo počevši navlačiti srebrne tajice, te istovremeno huškati medvjeda na Usniju. Tada, ne znajući šta će, Usnija poče bježati glavom bez obzira. O, da. Imala je taj glupi običaj trčanja glavom bez obzira. Dok su sve ostale njezine vršnjakinje trčale glavom sa obzirom, Usnije nije htjela ni čuti za to. Znala je govoriti: "Glavoobzirno trčanje je za slabiće! I jetkače!".

I tako, trčeći kroz šumu sa medvjedom za petama, šestama, sedmama, potpeticama, leđima, vratom, bedrima, podvozjem i torzom, prisjetila se starog, čak prastarog, ali ono, jebački starog trika, trika koji je bio toliko star da to, u pičku materinu, nije bilo normalno. Trik je bio star pun kurac. Ono, star-star. Kakav Isusov magarac! Kurac! Još stariji! Bio je star toliko, da kad bi netko spomenuo koliko je star, nije mogao prestati objašnjavati koliko je jebeno star taj najstariji trik među ultrastarim trikovima. Tom triku bijaše ju naučio njezin djed, Vrutak Groktavac-Seka, SKOJevac, izumitelj i pedofil. Trik je bio sljedeći: Ako se dovoljno brzo zatrčiš u brezovo drvo, frikcija između tvoje kože i kore drveta prouzročit će emanaciju energije iz korijena te iste breze koja će zatim fluktuirati tlom, stvarajući podžbukne pore na najbližoj nastambi, čineći da se iz gromobrana dotične građevine ocijedi zelenkasto-ljubičasta tekućina, koja se u narodu nazivala žuč, a koja bi, jednom konzumirana, konzumentu dala osjećaj nadljudske snage, osjećaj nepojmljive gladi, osjećaj nepojmljive maštovitosti i osjećaj osjećajnosti, pojmljiv samo...

Odmah se Usnija zapizdila u najbližu brezu te udarila ramenom o stablo nebi li inicirala proces milijune, pa i stotine godina star, popila magični gromobranski iscjedak te spasila živu glavu pred raspomamljenim medvjedom prekinutim u coitusu. Trčeći dalje kroz šumu ugledala je planinski dom. Drvenu trokatnicu, fasade ponešto izjedene zubom vremena, no još uvijek građevinu vrijednu štovanja. Na dostojanstvenoj, ali i samozatajnoj fasadi planinarskog doma, nešto joj je privuklo pažnju. Bio je to veliki kromirani gromobran koji je blještao pod dnevnim suncem. "Bingo!", pomislila je tad Usnija i potrčala prema gromobranu iz kojega je već kapao sok spasa. Brzo se sagnula i onako zadihana povukla dobar gutljaj tekućine. Odmah joj je kroz tijelo prostrujala nevjerojatna energija. Okrenula se prema natrčavajućem medvjedu, mrko ga pogledala te tiho, kroz zube izustila: "S ovim medom se ne zajebava". Pri tom je mislila na sebe, jer su je kao malu zvali još i Medenjak, Slatkiš, Medena, Tito, Bombončić i Molekularni Ionizator.

Naravno, ovo je već postalo debelo nezanimljivo i debilno. Tekst, mislim. Gadi mi se. Jebat ga...

-I? - povikaše čedno djevojčice od svojih sedamnaestak godina. E, onda je Usnija strgala medvjeda (nastavi djed priču), pojela mu ruke i glavu i zaspala. Na ljeto su je našli planinari kako zida zečinjak... Eh, divnih li uspomena, raznježi se Usnija, prene se iz maštanja i otrese glavom o šank, slomi ga, strusi još jedan žuč i zastane tako, naslonjena na šank te se počne ogledati po bircu. Ispod nogu joj, grgoljao je Jež. U njegovoj glavi sve se složilo. Jež je inače bio borac protiv kompjuterskog kriminala. Znao je igrat igre po cijelu noć. Tamanio bi kompjuterske kriminalce svime čega bi se dočepao. Od traktorskog filtera za zrak, kojim bi odsjecao noge negativcima, preko voćnih jogurata kojim bi častio negativce do prejedenosti, sve do bočne grede iz konstrukcije vodenog mlina sa trećeg levela, kod gnoma što naplaćuje cestarinu, kojom bi huškao gladne lavove na njih. Sviđala mu se Usnija, sad je to znao, a volio se i igrati. Volio je i programirati. Pa jebat ga, bio je Jež pravi power-user! Znao je sa Bejzikom, a u Vordu je bio k'o kod kuće. Ono, da su kuće napravljene od softvera, Vord bi bio njegova kuća. Čista logika. No, u ovom trenutku, nije ga morilo to, već nešto drugo. Osjetio je da nešto nije u redu. "Zarazio sam se virusom!!", protutnjalo mu je kroz glavu štekćući i dimeći se. U tom trenutku, Usnija ga je pogledala odozgo sa smješkom:"I tis' men' simpatičan", na što je Ježu srce zaigralo loto sedam od triesdevet i odma je počeo pomišljat na tetovažu sa Usnijinim nomenom est omenom ponad desnog guza, te kako će im djeca bit lijepa, a svi preostali živi pijanci u birtiji u tom trenutku se zagrliše, podignuše ruke te otpočeše, kroz sporadičan bljuvež, pjevati: "Insieeeeemee, junajt junajt ju-rop..."


Josip Reptilović Svinjski,
Klinika za liječenje od ovisnosti
"Himzo Rotweiler-Humak", Ženeva, 1876

Izašli smo, Blaise i ja, ruku pod ruku. Lijevu ruku, naravno. Rekoh mu:

- Blaise, ovo je kurac, ja tu više ne mogu biti. Idemo negdje. Bilo gdje.

- Hajde, kuda ćemo?

- Bilo gdje. Svugdje je dobro. Samo da se krećemo.

Krenuli smo negdje. Bilo gdje. Došli smo natrag za petnaest minuta. Jer pada jebena kiša. Jer smo mi prljavi psi koji sad ne mogu sjediti među ljudima. A naše klupe prokišnjavaju, a Blaise nije od vodootpornog papira.

Iako sam nedavno čtao da su izumili vodootporne knjige. E pa super, čekam dan kad će Blaise biti vodootporan. Zapravo mi je sve išlo na kurac, pa je i ta kiša, iako zapravo bezopasna, bila dovoljna da se utopi u kurčevitu atmosferu nedjelje.

O te nedjeljene večeri, natopljene strepnjom ponedjeljka i usijanom atmosferom domaćinstva!

U glavi mi je tisuću i petsto C/F/K. Nema to veze sa grijanjem. Ne onim javnim. Moji radijatori prže bez milosti. Kao pokvareni toster, ne možeš regulirati jačinu. Ili prži ili ništa.

A u paklu je hladno? Daj malo tog pakla amo, tako tu, baš tu, među rebra.

Na mom stolu djedica, borić, snijeg, staklo.

Oni su bolesni, da oni su bolesni, samo ne idi tamo, i tebe će zaraziti. Ne slušaj ih. Pravi se da ih ne poznaješ. Ne gledaj telefon. Ne pokušavaj sudjelovati. Ostani miran. Oni su bolesni, a ti si lud. To ne može ispasti dobro, čuješ me?

Uzmem djedicu i protresem ga. Pada snježak. Slabo, kratko. To ide u smeće. A djedica ima i violončelo. Oj, djedice, sviraj.. Sviraj te note ludila, majku ti, priključit ću te na mikser pa ćemo vidjeti hoće li snijeg padati tako kratko i bezvezno.

Čekaj malo, moraš pothraniti ono drugo ludilo. Riješi to i idemo dalje. Samo ostani miran. To je samo nekoliko kratkih poteza. Bez suvišnih riječi. Samo ostani miran.

I tako. Ovaj Božić bio je podosta miran. Sljedeće godine predviđam potpuni uspjeh: odsustvo svih čestitarskih pokušaja. Kriste, hvala ti.

Ali, Blaise, Blaise i ja smo se zajebali. Nema više puno vremena. Jebem ti mater nedjeljnu. Užasno je vruće. Globus na mom stolu jeftin je i lažan. Kina prekriva pola jebene kugle. I to ide u smeće. A ona svinja što me gleda? Well, i to će dopasti slična sudbina. Samo da pare prvo izvadim. Pare što odavno ništa ne vrijede.

Čeka me još trideset, to no trideset stranica intelektualnog psihoanalitičkog štiva. Doktore, meni nije dobro, možete li mi pomoći? Ne, hvala, sinko, ne radimo poslije 17. On time and...

Trolejbus. Lice mi se krivi sasvim voljno, s velikom žudnjom i potrebom. Trpam u usta sve ato mi dopadne šaka: kazete, knjige, ra čunala, svjetljike, ormare, deke, tehničke naprave, tapete, parket, fotelje, prašinu... Proždrijet ću sve, tek da bih povratio. Rim, Rim!

I to je još jedna sumorna nedjelja... Fly?

Šestnaest godina ponavlja glas iz zvučnika... Što? Ne sjećam se. Ništa se zapravo nije dogodilo. Prepravljam, kao i Winston. Pljujem po svojim rukama, sluz se cijedi niz bradu. Možda sam bolestan. Alergija na zrcala. Čudna i opskurna bolest, mahom znana u žena.

Rekao sam ti da ne gledaš jebeni telefon. Jesam li ti rekao, pička ti materina? Ali ne. Ti si pametan. Znalac. Maestro communicatione.

Jeboga Hesus, uvijek isti kurčevi istim nedjeljama. Jedini dan u tjednu čija je istost toliko iritantna da čovjek ima želju pretvoriti se u gospodina Krugera. Kruegera. Kako se već piše, u kurac.

Pomalo sam gladan. Nakon sobnog inventara, odlučujem prijeći na šire područje. Pojest ću cijelu zgradu: onaj novi asfalt, one balavce što drkaju pred ulazom, one cugere što lupetaju gluposti po cijele dane, onu kutiju za novine, trafo-stanicu Ernestinovo, drveće i travnati tepih, kore od banana i kartona, smetlarsku draku, čovjekolikog majmuna. Na kraju ću se napiti iz Bajkalskoga jezera. Umri Kaspijo, umri od zavisti!

Mmmmm... Osjećam pozitivan naboj. U zraku je miris baruta. Dodaj mi šibice, molim te.

T.A.F.K.A.M. (The Artist Formerly Known As Melvin)

Ponekad kada sam potpuno čist od alkohola i ikakvih supstanci, imam osjećaj da pak nisam trijezan. Vjerujem da za to postoji neko logično objašnjenje, kao što postoji logično objašnjenje zašto postoji vjetar. I to se obično dogodi uveče ili kasno poslijepodne. Valjda od nekog umora i iscrpljenosti koja se gomilala tokom dana. Ponekad sam uvečer jako nabrijan na neke apsurdne stvari. Znalo se dogoditi da liježem u krevet u jedan poslije ponoći, i onako pun entuzijazma i energije govorim sam sebi; sutra se budim u sedam, idem trčati okolo. Kasnije u trgovinu, počinjem rano učiti! Namještam alarm na mobitelu za sedam. Ujutro zvoni mobitel, a ja mu jebem majku korejsku, skačem sa kreveta na katu na hladne pločice, skoro odvaljujem nerazgibana koljena i hvatam jebača u ruke, namještam alam za devet, dajem si još dva sata tog slatkog sna i nastavljam sanjati gdje sam stao. Ovladao sam time još davno. Korejanac je nepogrešiv i u devet me tjera da ponovim radnju od prije dva sata. Ovaj put ga samo gasim uz poneku već u svakodnevni život uvriježenu psovku tipa "idi u pičku materinu" ili jednostavno "jebem ti Iruda". Zaboravio sam već tko je taj Irud bio, ali znam da je neki klošar, nikad mi ta psovka nije bila napeta. Valjda je ljudi koriste jer se boje opsovati Isusa pa im Irud dobro dođe kao kakav surogat. Jebem im ja majke. Nakon te akcije ponovo se vraćam u krevet proklinjući onoga tko je smislio krevete na kat i mene kojem se neda spavati na donjem krevetu. Sada sam namjestio oba pa mogu birati. Sam sam da nebi bilo zabune.

Naravno, više mi je nego jasno da je sav entuzijazam od prošle večeri itekako splasnuo i da ću otkinuti barem do podne, ako ne i dulje. Oko jedan se budim. Više nemam apsolutno nikakve volje izlaziti iz kreveta. Ali, tjera me glad. Palim mobitel ugašen u prethodnoj akciji i ubrzo nailazim na nekoliko propuštenih poziva. Ne prolazi niti deset minuta, a jedna osoba me ponovno pokušava dobiti i uspjeva u tome. Halo djede, kako je? Dobro, ajde neka, kod mene isto. Što sam ručao? Ma nisam ništa, nisam gladan - lažem, kasnije ću si praviti ručak - u stomaku mi kuha i pojeo bih čak i tripice. Jel imam što za jest? Pa imam naravno, prošli tjedan si mi poslao novce - ne nisam ih zapio, niti slučajno. Dobro, pozdravi baku, čujemo se.

Razmišljam o tome kakav sam kreten i gdje su mi zbilja te pare, do odgovora dolazim, naravno, instantno, podigavši pogled na kuhinjske elemente na kojima stoje prazne boce najvećih govana koje se u Konzumu mogu kupiti. Otvaram hladnjak - imam što i vidjeti, staklenka domaće cikle. Sjećam se da sam je donio sa sobom u stan. Čini mi se da je još ispravna.

Ah, što ću jesti, kruh sa nutellom ili kruh sa suhim vratom ili presušenim kulenom? Odabrao sam presušeni kulen. Pored tog silnog izbora imam još i kobasicu. Sve je domaće da ne bude zabune.

Ne sjećam se kada sam zadnji puta pojeo nešto kuhano, ako se to i dogodi ne traje duže od jednog dana za redom. Konstantirao sam da serem govna kao koza. Nisu više lijepa i konzistentna kao inače, počeo me i šupak boliti dok serem. Bacam zadnji pogled na bezoblični feces i puštam vodu.

Prekasno je, pun sam entuzijazma i ujutro se budim u sedam, da obavim "shopping" kako bi se opskrbio hranom za održavanje ove čahure koju redovito moram puniti alkoholom na životu. Jutro je pametnije od večeri, kažu; a ja kažem: "Jutro je večer sve dok ima dovoljno alkohola ili *tamina u krvi".

sotona 666

Prije tri dana sam upoznao Mirelu i odmah joj poželio dirati pičku prstima. Puno smo pričali, ali nisam mogao pamtiti. Odvezao sam ju do škole tog jutra, ali sam joj predložio da markira po odmorom jer ćemo ići kod mene igrati playstation. Nije mi se dalo čekati i tih 45 minuta pa sam otišao na pijacu gledati stare ružne oronule prodavačice - starice, što se kao bore za koju kunu prodavajući mrkvu nagnojenu vlastitim govnetom. To me je ohrabrilo. Popio sam i gusti sok u bufettu na izlazu iz pijace. Tamo su bili sinovi tih starica, spremali su se na napornu sadašnjicu hrabro ispijajući topli destilat najpoznatijeg zagrebačkog proizvođača alkoholnih pića. Krenuo sam pred školski ulaz, smjelo i nabrijano, skoro pa sam se pripremio za roditeljski. Mirela to voli, hrabrog i odraslog muškarca koji zna što hoće. Mirela je išla za frizerku. Brzo je zazvonilo, a ona je sa bilježnicama u ruci zbrisala van. Bila je sretna, a prijateljice su morale ostati u razredu, samo su gledale kroz prozor.

- Kako je bilo? - Ma totalni bed, uzela mi je glupača test jer sam imala bilježnicu ispod stola. - Baš sranje. Nemoj se živcirati, ako si ti to naučila, ispravit ćeš. Idemo sad do mene. - Ma vozi, gadi mi se ovo mjesto.

U stanu je bilo hladno, pravi minus za moju namjeru, pa sam odvrnuo sve električne radijatore, nek idu kilovati u pičku materinu, ionako neću grijati cijeli dan.

- Sjedni, hoćeš sok? Imam tu i domaćih kolača sa kirbaja, fini su, evo ovi roza, oni su mi najbolji. - Ma neka, hvala, a di ti je playstation? - Aaa, znaš, sad sam se sjetio da sam ga posudio bratiću, c, kako sam to mogao zaboraviti... Ali imam puno super filmova, pa ćemo gledati. Evo ti sok, samo da nađem gdje su.

Pustio sam joj Deutsche Jungfrauen od Klausa Schemiedera, težak pornić. Bila je vidno uplašena, ali je znala da sam ja cool, pa se trudila da izgleda opušteno. Ja sam šutio neko vrijeme, a zatim sam joj stavio ruku na koljeno. Imala je jeans hlače. Držala je čašu s obje ruke, a koljena su joj bila skupljena. Gledala je u ekran, ali nije ništa vidjela. Znala je da ću je jebati, u pičku. - Lijepa si... Imaš prekrasno tijelo. Jel ti ikad netko rekao da si cool cura? Sviđaš mi se. Dođi... privuko sam ju sebi. Otpor je bio uzaludan i neznatan. Poljubio sam njene sočne usne, učestalo njegovane labelom. Stavio sam joj ruku na sisu ispod kojeg je kucalo uplašeno srce. - Opusti se... Volim te. Stvarno te volim i ne znaš koliko mi značiš. Polegao sam ju na trosjed i svukao joj tanku majicu. Užurbano sam joj mazio gornji dio tijela, gotovo nevažno, ionako nije imala nikakve sise, mlade, a velike i obješene, neodržavane, točnije genetski sjebane.

Zaokružio sam prstima oko pupka, a onda padobranski aterirao u gaćice. Kao da sam otvorio djedovu kutiju s alatom, tako se raširio slani predivni miris njene mlade vagine po mojim dišnim kanalima i obećao mi vječnu snagu, radost i blaženu bezumnost.

Heroin je heroj, a miris pičke.... mmm to se ne uspoređuje s drogom. To je jednostavno nešto organski, ludi bog zajebao ljude. Na crnci, mirišite pičku i budite poslušni. Oh da, to sam ja.

Kad se sjetim Jelene i njene pokvarene samokontrole samoovlaživanja pičke nebili me izludila, i ove neiskvarene malecke, dođe mi da se osjećam kao car. Meškoljila se i počelo joj je biti ugodno. Čak je i pitala hoću li već jednom, ali nije shvatila koliko mi znače njene učvršćene kožice na vulvi. Toliko sam ih htio promatrati, još kao školski masturbator i nikad mi nije dosta. Mislim da će me žena jednog dana ostavit zbog promatranja pičke. Zbilja, čudesan organ. Istina, bilo bi lijepo ponekad da raste na svakom drvetu, jer drvo je glupo i smiješ pišati po njemu, smiješ povraćati i reć mu svašta. Gledanje drveta nikome ne smeta, dapače lijepo je i prihvatljivo u društvu.

Pokarao sam malu, svršila je, no ne tako dobro kao Anu, svoju sestričnu iz Rijeke, anarhisticu i čovjeka prije svega. Bože kad se sjetim šta sam sve jebo.

Željko Tetrapakshu

Gledala je sa šestog kata kroz prozor nebodera industrijskog velegrada na brod postavljen na dok broj 3. Reflektori su obasjavali užurbane kapi kiše, u sobi je bila prigušena svjetlost i toplo. Gorio je štapić od patchoulli-a. Iznenadio sam ju prišavši joj leđa. Mislila sam si u Vinkovcima.... Ne. Večeras sam samo s tobom. Mekana i mirišljava bijela koža. Poljubio sam ju u bijelo rame. Imala je srednje velik mladež blizu mjesta gdje sam ju poljubio. - Ne želim ti nauditi, ne boj se.

Uzdahnula je drhtavo. Bila je preplašena. Stajao sam joj iza leđa i džentlmentski joj ljubio vrat. Vrtila je glavom. -Vidiš, ja sam kao i svi drugi. Svejedno, nije bila opuštena. Grizlo me je to malo, ali sam ju uhvatio za grudi. Izbacila je stražnjicu, i lagano se trljala. Imala je ljetnu svjetlo plavu kratku haljinu do koljena i obične bijele pamučne gaćice.

- Udana sam! Nije me spriječilo da joj uguram ruku u te gaćice. Vagina joj je bila stisnuta. Strah joj je kolao žilama, kapilarama, receptorima. Slutila je moju namjeru. Grizla je usnu, njena strast se širila po cijeloj sobi. -Želim te, cijelu! Dirao sam joj bedra, bokove, leđa. Bila je velika, sočna, poželjna. Teško sam kontrolirao i usporavao osjećaje. Znam da to kod žena ide sporije i elegantnije, a ona je k tomu još imala 34.

- Nećemo se karati, ne! Šutio sam i prepustio testosteronu svu divljinu i razuzdanost nabujalih seksualnih emocija. Sve ili ništa, no znao sam da ću dobiti sve. Iskusnu pičku koja će me pojebati ovu večer. Pičku koja je jebala više kuraca nego ja pički, pičku koja je krvarila više puta od bilo koje do sada, pičku koja voli kurac više od onog koji ju je oplodio. Prsti su napipali dobro namočenu mačketinu sa pripadajućim dlakama žene koju boli kurac za bikini zonu. Počela se trljati o mene. Sagnuo sam se i skinuo ju. Očima sam joj lizao obješeni klitoris i još neke kožice, bio sam fasciniran. Blago me je pogladila po glavi kao da hoće reći -Željko, da smiješ ju dirati, hajde! Gricnuo sam ju od sreće. Oh da, to je miris i okus pičke zrele žene koja je već rodila! Ohrabrena mojim iskrenim oduševljenjem, uzela me je za ruku i povela na krevet gdje spava s mužem.

- Jel se seksate vi kada? -Šuti i dođi, rekla je tiho. Prva je legla i ispružila ruke. - No? Stajao sam oko 4 sekunde prikočen, bez ičega u mozgu. A onda sam u naletu krvi iz jaja u primozak, poput lukave lije, oprezno, ali sigurno skočio među njene noge. Još jedan pogled na njenu pičku. -Da, definitivno je izašlo nešto iz nje, ne može biti tako razjebana sama od sebe- prostrujalo mi je mislima. Uhvatila mi je rukom kurac i usmjerila ga u sebe. Nisam se dao, pa nisam ja neki maloljetnik. Pogledao sam ju i zlobno se nasmijao. -Nestrpljiva? Nije očekivala ovako dominantno pitanje. Vjerojatno ju zato muž i nije mogao zadovoljiti. Sjeo sam joj na sise i rekao: -Hoću da ga staviš usta. Nije se odmah snašla no tu je srećom urođeni ženski instikt pa je uz moju malu pomoć podizanja glave otvorila usta, grlo, srce i dušu. -Mmf, mmmf. Prijalo joj je. Štipala me je za guzove, karao sam ju u usta, jaja su joj tukla po bradi. Mislim da ju je bolio vrat, ali je uživala pa nije ni osjetila. Držao sam ju za obraze. Još prije sat vremena i starija i mlađa kćer su je poljubile za laku noć, a slina malih balavaca je već na mom dlanu. Uskoro će sperma stranca neutralizirati dječju slinu na majčinom obrazu, a majka će pri tome uživati. Tako i bi. Ornela nije mogla prestati dudati mog mesara, a ja sam bio nemoćan da joj kažem da je vrijeme za karanje u pičku. Lijepše je kada ne moraš svojim sisama dirati njene. Pušenje zna biti itekako napaljujuće ako ga čini adekvatna osoba. Šakom sam ju držao za kosu i kad sam ju počeo čupati, ispljunila mi je kurčinu van, ali je usta ostavila otvorena.

Znam ja šta ona hoće, moj nektar. Nekontolirana ejakulacija prvo je pogodila njenih šest ožiljaka od naušnica na lijevom uhu. Drugi udar sam uspio fokusirati na nos, pa desno oko (nije stigla zažmiriti), usta i zubi i naravno lijevi obraz. Trljala je pičku cijelo to vrijeme i pokvareno mi se smješkala u lice. Znao sam da ću je morat jebat. Drolja je to prava, samo da joj se karat. Izvalio sam se pored nje na bračnom krevetu i uzdahno: aaah, jebote, Orka, luda si, šta mi od kurca napravi! Dodala mi je već zapaljenu cigaru što je potvrdlio moju teoriju dodvoravanja nepojebane žene. Pušim cigaru i pokušavam razmišljati što učiniti kad ugasim cigaru. Pseudo paranoja. Pa ne moram ići raditi, zašto ne bih još jedanput svršio? A? Pa voli me, pali se na mene, gajba je prazna i nikud mi se ne žuri. Dodajem joj opušak, ona ga gasi a ja ju hvatam za sisu. Vidno isprepletenu venama pojačava moj nagon i ujedno erekciju. Kučka je legla na mene, a ima sigurno 70 kila. Ogromna je, bokovi joj nose barem 20. Trlja i napaljuje svoju pičketinu na moj crveni napaćeni penis. Uspravlja se i hvata ga. Stavlja ga na svoju stidne usne. Glavić mi je suh od trljanja pa bitno osjetim razliku pri ulasku u nju. Bože, koliko se ova natopila… Sjeda na njega. Nema tu polako, da se raširi. Hop! Do jaja braco, i to odmah. Kako joj se promjenio izraz lica u tom trenu… Nema te cipelice ni suknjice koja bi ju tako razveselila i poremetila konture lica. Možda neka teža droga… ne znam. Interesantno pratim njene skakutajuće dojke, ležim bez micanja, samo joj vrhovima prstiju mazim koljena, onako, radi orjentacije u prostoru. Bezbrižan sam jer sam maloprije svršio, a ona je već lijepo napaljena. Situacija se odvija simultano, ležerno i umjereno. Sve je pod kontrolom. Iako svjestan činjenice da po meni skače žena na koju sam tolike noći masturbirao, razmišljam o sutrašnjem izlasku i novom prijatelju koji se zove Robi i koji puši neke smiješne cigare koje sam mota.

Počinje glasno stenjati. Baš je simpatično slušati bolne jauke koji nagovještavaju kraj svog ovog znoja, muke i patnje, gledanja u oči i lice partnerice. Treba im vječnost da se zadovolje. Par naboda još i… svršava kuja. Na licu joj se vidi onaj prokleti ženski dugotrajni izraz zadovoljenja i ugode, oči joj se skupljaju, a moždana masa joj se smanjuje za čak deset posto, što je s obzirom na uobičajenih 25 posto, puno. Hoće me ožvalit u usta, a ja joj pustim samo malo obraza, ipak sam ja mlađi i nisam zaljubljen u nju. Svoje matoro tjelo izvaljuje poput krmače pored mene. Osim što me smeta njena tjelesna toplina, traži od mene da se pokrijemo plahtom. Bacam plahtu na nju da se sama pokrije, no ipak joj nudim cigaretu, ali da si ju sama upali. Dvadesetak minuta tupog gledanja u zid. -E, pa, baš nam je bilo super, sad bih trebao otići, idem večerati. -Ma daj Željko, spremit ću nam večeru, bila sam u shoppingu jučer u Italiji, imam super stvari, ajde ostani, možeš otići ujutro. Ostao sam ležati sa daljinskim u ruci. Digla je svoju debelu guzicu, obišla klinke i napravila večeru. Glasno sam podrignuo poslije i odmah se vratio u krevet. Još koji program i uhvatio me san. Prdnuo sam. Znam da kuje to vole, pogotovo ove koje su udane i ljudske potrebe i biološke pojave im nisu ništa strano. Privila se uz mene i zaspala. Znao sam da krkljam u snu, a to je gore od hrkanja, jer je slično klanju koje traje satima. Slično loše zaklanoj svinji. Trpila je jer me voli. Ona mora voliti. To sam zaključio ujutro kad me je probudila velikim cappucinom u sivoj šalici na kojoj je bila nacrtana krava. - Tu šalicu najviše voli moj muž. -Jebo te on, daj stavi mi još šećera. Skočila je po natreen, -evo. -Šta? Stavila si natreen? Daj, mrzim ga, stavi mi kavu sa šećerom, dvije velike kašike. - Uh što si ti zahtjevan… Napravila je tursku kavu, dovoljno slatku ali bez mlijeka. - A di je mlijeko? - Jao, nema ga u frižideru. - Pa odi ga kupiti, jesi mislila danas svoju djecu hraniti bog te jebo? To ju je sputalo, a nisam htio ispasti takav. Ujutro sam inače malo ljut. Vratila se iz trgovine, a ja sam u međuvremenu opet zaspao. - Jesi budan? - Jesam ljubavi, dođi. Sjela je na krevet, a ja sam ju zagrlio i poljubio. - Jesi ljuta na mene? - Nisam. - Znam da nisi. Volim te. Šta ima za doručak? -Ima pršuta od none i još nekih narezaka. Sačekaj malo. Doletjela je za pet minuta s velikom tacnom. Mladi luk, svježi kruh, pršut, domaći sir, sok od narandže i svježe iskuhana kuhinjska krpa za obrisat usta. - E svaka ti čast. Taman su pustili simpsone na hrt-u i ja sam počeo jesti. Stavila mi je još jedan jastuk pod glavu. Otišla je spremit klinke, a ja sam zadovoljno glasno prdnuo u također iskuhani mirišljavi lancun. Ubiven od dobrog doručka, jedva sam spustio tacnu na drugi dio kreveta. Odvezla je klinke kod stare i otišla na posao. Nevoljko sam se ustao i obukao, svratio do birtije na autobusnom kolodvoru na popodnevni pelinkovac i otišao kući. Kad mi opet dosadi Jelena, svratit ću do Rijeke.

Željko Tetrapakshu

Prokleti Siemens. Ostaviš krivi profile i već u 11 sati budi te poruka koja stiže. Ista je stvar i s drugim mobitelima, ali ovaj posebno mrziš.

Bolovi u leđima jedino su što me tjera da se izvučem iz dlakave polusintetičke maternice. Osjetim kako se smrad znoja penje začepljenim nosom, ali i sama pomisao na tuširanje je prenaporna. Hvala bogu na jeftinim dezodoransima. Poruka ostaje nepročitana, sadržaj joj je već poznat.

S tupom boli u glavi koja lagano puže izlazim van nakon pola sata vucaranja po kući. Tramvaj se vuče polako i prolazi kraj spomenika postkomunističkog kiča. Neki od tih spomenika hodaju i javljaju se na mobitele s polifonim melodijama, pazeći da ne oštete šminku. Drugi samo stoje i šute ali nam i dalje jebu majku svojim vakumiranim prozorima i čeličnim stupovima. Dvije su polaznice srednje strukovne škole odlučile markirati zadnja 2 sata i sada dijele slušalice jednog diskmena. Jedna je bucmasta, masna, druga mršava. Iritantni hip hop iz sitnih slušalica, glasniji i od Končarovih nekoliko tona lima, mi diže tlak već nakon 2 minute. Nadam se da će ogavnu crnčugu koji to pjeva prvom prilikom objesiti Ku Klux Klanovci, pit će se viski od kukuruza i povraćati ogavne američke kobasice. Nadam se da će obadvije fufice nakon 2 mjeseca zatrudniti s 3 godine starijim kvartovskim frajerom i da će proći bolne pobačaje u nekom vlažnom podrumu, a kasnije zbog infekcije mokraćnog mjehura sve morati priznati roditeljima. Tramvaj se puni svakakvim spodobama čija me nesnosna buka ubija. Bože, kako sam pun mržnje.

Izlazim stanicu ranije, samo da bi se oslobodio vreline koju ovi kreteni šire oko sebe. Tlak zraka je ubitačan. Asimptotski se približavam trenutku kad će mi lubanja implodirati i molim bogove za kišu. Ionako sam debelo uranio, pa sjedam na klupicu i pokušavam se prisiliti da pročitam Globus do kraja. Obustavljaju se stambeni poticaji. Još jedan skandal u gradskom povjerenstvu. Rocco Siefredi je kolegici razvalio analni otvor, manijak je i nasilnik. Ništa dalje od podnaslova. Zatvaram magazin čije mi se stranice lijepe za znojne ruke i prepuštam se muci u želucu. Na križanju se nazire plavi repić, sličan onome, Plavom Repiću. Udišem duboko da smanjim tlak od kojega mi pucaju žile u očima i osjetim svježe govno koker španijela nedaleko od mene. Kada će već ta kiša....

Predajem skriptu dobroj kolegici koja mi se smiješi preko zuba na kojima je nataloženo bezbroj bijelih Ronhilla te loših kava u obližnjoj ogavnoj kvazi-new-age birtijetini. Sjedam na klupu i jedan mali dio svijesti posvećujem njenoj priči o događajima sa sastanka prekjučer, a drugim dijelom gledam u čik koji vitka kolegica velikih grudi otresa na mramorni pod. Zajedno s pepelom otresa čitav svijet i boli ju kurac za propise o nepušenju. Gledam u njenu savršenu stražnjicu u uskim crnim hlačama i zamišljam kako bi bilo preći preko toga jezikom. Bilo bi loše. Cijela je ona komad leda koji tu i tamo netko uspije okrenuti zaigravši na frajerluk. Tu i tamo se rastopi par kapi oko pičke, čisto da bi dopustila nekom boljem, pametnijem, jačem od sebe da uđe u nju. Svaka njena stanica mrzi seks i mrzi samu sebe a pokušava vrištati suprotno. Razmišljam da joj jednog dana kažem da je trebala otići u časne sestre.

Ustajem se i odlazim prema predavaonici. I dalje je zauzeta pa sjedam ispred. Ispred osušenih očiju prolazi predivna hladnokrvna dalmatinka iz koje pršti životna snaga i zakači me pogledom. Zašto su te smeđe oči preko kojih pada tanki frćkavi pramen tako tople.... Kao da rastapaju i pune te nadom da još postoji mjesto gdje nije tako ledeno, gdje postoji nešto... deus ex machina. Okrećem glavu na kojoj sam nacrtao prijetvorni dobrovoljni smiješak i unosim se u dva decilitra capuccina. Kako je odvratno hladno.

Terminator Dzhigheritza

Svakodnevno izbjegavam izlaziti s ljudima koje ne podnosim. Jučer sam se javio na nepoznati broj. "Bok! Žana je, ovo mi je novi broj i nemoj mi reći da večeras nemaš vremena za kavu". Zatekla me je baš kad sam se bezbrižno isključio iz razmišljanja. To je onih pet minuta u tjednu kad nakupiš dovoljno mentalne snage. Bez spremnog odgovora, dogovorio sam sastanak u devet. Žana je bila mršava i visoka s dugom, smeđom, kovrčavom kosom. Dosta zgodna riba puna života i veselja. Jedina drama i tragedija bio joj je Đorđe Balašević s njegovim debilnim patetičnim stihovima i još gorim masnim vojvođanskim naglaskom. Đole je za nju bio Ian Curtis. Srećom, to nije bilo tako često jer su je dečki počeli zanimati više od muzike. Napunila je dvadeset i četiri godine u travnju.

Stigao sam u pola deset, a ona je već čekala za stolom, u društvu ružnije i šutljivije prijateljice. "Pa gdje si ti bokte?!", upitala je. "Sorry, išao sam kupiti cigare, pa je bilo zatvoreno, pa sam krenuo do kolodvora, pa je i tamo bilo zatvoreno..." Lagao sam bez imalo grižnje savjesti, što je prijateljica par puta i primjetila tijekom večeri. Bilo mi je drago što ću pušiti njene cigarete i što će njoj zbog toga biti drago. Odmah sam skužio da je prijateljici koješta lijepog napričala o meni jer me je Silvija cijelo vrijeme gledala želeći potvrditi rečenice svoje dobre prijateljice. Trudio sam se biti što odbojniji i nezainteresaniji za razgovor. Žana nije mogla prestati pričati kako se provela na moru i kako je upoznala neku ludu ekipu iz Engleske. Kao da je pričala diktafonu, a ne liku koji ju vidno ne podnosi i retardiranoj prijateljici koju proročanski shvaća svaku riječ. Možda je najinteresantnija rečenica bila Silvijina, kada je rekla da je rođena u Južnoafričkoj Republici. Kasnije se tokom razgovora zaredalo par šala na račun aparthaida, tako da je i ona sudjelovala u razgovoru.

"A što je s tobom? Gdje si ti sada?", upitala je Žana. Nisam ni počeo pričati, a već je gledajući me u oči mislima odlutala negdje drugdje. Podbočila je rukice ispod brade, a laktove držala na stolu. Silvija je bila s nama zato jer je morala. Pričao sam o sebi, dok sam cijelo vrijeme aktivno razmišljao kako Žanu karam s guza - kosa joj se trese, šakama gužva bijelu plahtu i glasno stenje. Oboje smo bili odsutni za vrijeme formalnog razgovora. Zato i ne volim mnogo razgovarati s ljudima. Formalnost je najveći neprijatelj karaktera. No, kako često trebam nekog za nešto, trpim, gutam i klimam glavom koristeći izraze tipa "Baš to, upravo tako, jebotee, nemoj srat, ne mogu vjerovat". Svakih par minuta tehnički poslušam zadnju rečenicu dramatičnog stiha sugovornika i nadovežem se na nju. Nema šanse da me skuže. Nikad mi se nije dogodilo da me netko upita "Je'l me pratiš?". To je zato jer su sugovornici najčešće prepotentni i puni sebe. Možeš blefirati do mile volje.

Silvija je morala ići kući pa sam i ja ugledao jedinstvenu priliku da odem. Žana je rekla da bi popila još jedno pivo. To mi se intuitivno svidjelo. Silva je otišla, a mi smo naručili još dva velika točena. Razgovor je započeo drugačije, otvorenije i britkije. Kao da je Silvija bila kriva za svu onu formalnost. Točnije, razgovor je prerastao u pozitivnu, ali naerotiziranu formalnost. Došli smo do seksa i bilo me strah njenog pijanog jezika. Bila je strašno razgovorljiva i iznenađujuća - za moju pripremljenost na njenu psihu. Nisam čekao dugo. Ubacio sam par underground aduta u razgovor. Spomenuo sam seks sa sestričnom kad sam imao sedamnaest. Rekao sam da mi je prijatelj izdrkao u zahodu vlaka. Teta me je jednom uhvatila dolje i rekla da sam postao pravi muškarac...

Žana nije bila šokirana, ali je nakratko zastala s euforijom. Nešto joj je u glavu. "On je bolji od mene", pomislila je. Tu verbalna dominacija mijenja govornike i ja ne prestajem srat. Stvarno me je slušala i bila napaljena. Jedna ruka joj je bila između koljena, druga na vratu. Nagnula se na stol laktom i poluotvorenih usta slušala detalje koje sam iznosio iz svog lažljivog, srcolomnog i perverznog mozga. Pivo joj nije dozvoljavalo uporabu garda tipa "ma daj, sereš". U tom je trenutku ona trebala nekog kome će vjerovati. Nekoga tko će ju voditi kroz život na par sati. Mentalnog gurua. Šteta što Silvija nije ostala, sve bi krivo shvatila. Počeli smo razgovarati o masturbaciji. Započeo sam par rečenica, a Žana ih je nastavila. Opet je pričala o sebi, ali ovaj put o tome kako drka. Sjebao sam je. Upijao sam svaku riječ i koloristički ih doživljavao, sa svim mogućim značenjima i mogućnostima. "Svaki dan se diram. Najviše volim ujutro kada trebam ići na predavanje. Probudi me mobitel, a ja iz kreveta upalim radio. Protežem se i napaljena sam. Ležim na boku stisnutih koljena i zavučem ruku dolje. Trljam ju u polu snu. Mašta mi je toliko intenzivna u tom trenutku da svršim za minutu-dvije. Otuširam se i cijelo prijepodne sam luda..."

Nije me sjebala, ali nije mi bilo ni svejedno. Trebalo je uzvratiti jednako interesantom navikom. "Ujutro kad izdrkam, osjećaji su totalno drugačiji, odlično je, ali sam na poslu sav iscrpljen prijepodne. Zato volim sjesti pred kompjuter tek navečer. Na hard disku imam par gigabajta probrane pornografije. Obožavam cure u koži, vezanje i S&M. Gledam fotke par minuta i kad se napalim izvadim ga. Jednom ga rukom natežem, a drugom vrtim fotke. Kada osjetim vrhunac, stanem i tražim još bolju fotku kojoj ću pokloniti svoju spermu. Toplina se razlije maramicom, izvalim se na krevet, pogledam u plafon par sekundi i zaspem. Nekad svršim u snu, pred jutro. Taj dan sam lud i napaljen, pod jakim seksualnim dojmom. Jedno jutro sam sanjao dvije sestre. Starija da me nagovarala da pokaram mlađu i stidljiviju, a onda nju. Uh."

Žana je imala pijani i stidljivi izraz lica, pa sam skužio da sam pretjerao. Razgovarali smo kao prijatelji, što je bila velika pogreška. Ona je ipak žena i trebalo joj je ispričati nešto što će me činiti muškim. Nešto gdje se ne drka, nego... šta ja znam.

- Jesi li gladna?, upitah je. "Pa, tako-tako. Mogla bih pojesti jedan sendvič u Subwayu", odgovorila je. "Ajmo do mene, bio sam na placu danas, imam hrpu povrća u frižideru. Idemo nešto napraviti", predložio sam, a ona je prihvatila.

Pola tri ujutro. Ulazimo u moju izbu od stana. Jedino što je dobro u njoj je televizor koji ne radi, ali ima daljinski i izgleda kao da radi. Na CD-u je neki underground UK beat – utišan, ali moćan. Mirisni štapić brzo ispunjava malen volumen stana. Mirisi ulja i pomfrita ratuju puštajući mirišljavu krv. Miris hrane i opuštanja. Pijan sam, gladan i željan karanja sa starom prijateljicom s kojom se nikad nisam karao. U kuhinji je živo. Žana vrti pomfrit, ja režem svježi kupus, rotkvicu, paradajz. Radim salatu, pa dodajem i jogurt, biber, limun, maslinovo ulje. Režem i krastavac kojime prije toga prelazim Žani preko leđa aludirajući na njegovu veličinu. Nasmijao sam se zlobno, namjere su jasne i zle. Nije me pogledala prijekorno kako sam očekivao. Zeleno svjetlo za veći nestašluk. Izdubio sam pičku u dinji i nabio kurac u nju. Izašao sam iz kupaonice s dinjom na kurcu i rukama na leđima. "Treba li ti pomoći?", upitao sam mirno. "Možeš mi dodati malo bosiljka", rekla je. Nije me skužila jer je još uvijek zurila u tavicu. "Evo, uzmi", rekoh. Okrenula se i pogledala u dinju, pa u mene. "Koji si ti.... isuse.... ha ha ha ha ha, ne mogu vjerovat. Pa ti si stvarno lud!", govorila je kroz smijeh.

Prišla mi je i objema rukama uhvatila dinju. Nestao mi je osmjeh s lica kada mi je počela lagano nabijati dinju. Moj spontani zloban osmjeh govorio je da ćemo se uskoro divljački pojebati. Kurac mi je bio ogroman kad je skinula dinju s njega. Slatki se sok cijedio. Kleknula je i počela ga lizati. Gutala je moju napaljenu smrznutu kurčinu s okusom dinje. Oooh, kako je znala pušiti. Rukama sam joj držao glavu. Pogledala me. Uštipnuo sam ju za obraz. Podigao sam ju na kuhinjski element. Raširio sam joj noge i ljubio ju dok mi se kurac trljao po njenoj crvenoj mačkici. Napaljivao sam je sve dok više nije mogla izdržati. Kad je uzviknula "Daj!" kleknuo sam dolje i ugrizao je. Nasmješila se, a ja sam nastavio jesti njenu vaginu. Zabio sam joj jezik tako duboko da su me žile zaboljele. Ispuštala je mirišljavi slankasti sok, pa sam izgubio kontrolu, ustao i odmah je počeo karati. Stiskala me koljenima baš onda kada bih ušao do samog kraja. Jaja su mi glasno pljeskala po njenom šupku, vjerojatno bi me boljela da nisam jebao. Grizla je donju usnu od zadovoljstva. Rukama me stalno privlačila na sebe pa sam gubio ravotežu. Nabijenu na kurac, prebacio sam je na kuhinjski stol. Legla je jer sam htio gledati sise kako skaču dok ju nabijam svom snagom spremajući se za orgazam. Uživila se sve više i više, kraj je bio na početku. Užasno je teško ne svršiti kada žena počne vidno patiti. Zajebano je sinhronizirati se s nekim koga prvi put karaš. Svršio sam desetak minuta prije nje. Srećom, kurac opada tek nešto kasnije. Napunio sam je spermom. "Aaaaah...", promuklo je ispustila iz usta.

Prevalili smo se na krevet i bezkontaktno ležali jedno pored drugog. Točnije, dodirivali smo se kosom, što je bilo dovoljno za after. Nakon cigare i nešto ležanja ustao sam i otišao po domaći sok od bazge. Bacio sam pogled na njenu iscrpljenu, spermom flekavu vaginu. Pomalo je curilo iz nje po bijeloj plahti koja je mirisala po ocean fresh omekšivaču. Poljubio sam ju u pupak i rekao joj da je volim. Žana mi je poklonila najljepši osmjeh tog jutra i napokon pričala ni o čemu.

Željko Tetrapakshu

"Mrzim te." smireno i polako, bez imalo grubosti, zborio je Goran kao da šapće na ispitu - tako tiho, a ipak tako snažno.

"Mrzim te." Ponavljao je tu rečenicu bezbroj puta. U glavi mu se nalazila praznina. U ruševnom muzeju uspomena, na prljavim vlažnim zidovima od crvene blok opeke visila je samo jedna slika, zlatnog okvira. Crna kosa je u valovima padala po ramenima, plave oči sijale su onu svoju svjetlost (ta svjetlost ne pripada elektromagnetskom spektru kakvog poznaje fizika, ona pripada samo Njoj, jedino Njene Oči mogu proizvesti tu svjetlost), sjene na vratu isticale su divan sklad, a bijeli zubi i tanke usnice svjetlucali su isto kao i onog dana kad su se upoznali. Ona je bila Jedna Jedina. I zadnjih 2 tjedna ona je jedino što postoji. Goran je znao da je više nema u njegovom životu. Sam je. Sam je u stanu i sam je na cijelom svijetu. Otišla je. Razum mu je govorio da je treba prihvatiti kao mrtvu, a ne žaliti za njom i pitati se tisuću puta svake minute što sad radi i s kim je, je li možda to što previše puši i prežestoko psuje razlog zašto ga je ostavila najdivnija žena na svijetu, je li to što se nije brijao redovito, kako je ona tražila, možda poljuljalo njene osjećaje, je li previše inzistirao na tome da ona bira mjesto za izlazak one ljetne večeri kad se naljutila i rasplakala...kao roj bijesnih stršljena tisuću pitanja napadalo je njegov mozak svake sekunde, vraćajući uvijek istu sliku - crnu kosu, plave oči i neodoljivi smiješak - i ta crna kosa, te plave oči i taj neodoljivi smiješak bili su jedino što je živjelo u njemu, a ujedno i razlog njegova sustavnog ubijanja samog sebe.

"Samo još večeras, ovo mi je ionako zadnja u zalihama" prolazilo mu je kroz glavu dok je pripaljivao joint. - "Odvaliti. Jedini način da se zaspe..." - Izmješana trava sumnjivog podrijetla i nekakav hašiš koji je bio sličniji sastruganom katranu, potpuno su ga omamili nakon samo par dimova...U glavi se počela pojavljivati Praznina. Veličanstvena Praznina koja je odvela njegovu blago utrnulu ruku k daljinskom upravljaču. Humoristična serija na Novoj TV bila je odlična. Najbolja epizoda do sad.

Probudio se promrzao na kauču, dovući se do kreveta sinoć bilo je ipak preteško...a ustajati po deku nije se isplatilo. Bilo je 7 sati, nema vremena da se otušira, neka paket žvakaćih popravi smrad 10 raspadajućih leševa u njegovim ustima, čarape ionako nitko neće vidjeti u temnim tenisicama. Oblačeći se prevrnuo je pepeljaru sa stola na bijeli tepih. Sjetio se kako su se smijali one večeri kad je ona pripita na isti tepih prevrnula čašu crvenog vina. Ta mrlja oduvijek mu je bila slatka. No više nije.

Na poslu je bilo standardno vruće, starci slabe cirkulacije i razmažene apsolventice uvijek su okretali radijatorske ručice do kraja. Vrućina ga je ubijala iako je bio u kratkim rukavima, a i slike ga nisu prestajale proganjati. No Goran je volio svoj posao. To je bila jedina stvar koja je, uz droge i alkohol, zaustavljala onaj roj stršljena da napadnu njegov mozak. Na trenutke su mu širom otvorene oči zasjale vidjevši dovršen programčić, pobijeđene bugove, protokole, naredbe i logičke zamke. Ponosio se diplomom FERa koju je zaradio isključivo vlastitim radom i inteligencijom. Znalo je proći i po 10 minuta a da mu Ona uopće ne padne na pamet. Bilo je to blaženstvo, zaredani trenuci sitnih trijumfa nad brojevima i slovima, sitnih pobjeda koje su nevjerojatno ispunjavale umoran i scrpljen duh. Od svega na poslu jedino su ga iritirale kolege koje je morao trpiti na čik pauzi. "Odite u kurac, gamadi ružna" - mislio je - "niste zanimljivi, samo ste naporni." Ali smješkao se. Bio je on ipak fin dečko.

Kući je došao oko 5 sati. Sjeo je i počeo jesti. Odjednom je zaplakao. Nije znao zašto, naprosto mu je došlo. Nakon pola minute obrisao je suze i nastavio jesti. Filane paprike koje mu je mama poslala bile su odlične, idealno začinjene, doduše pomalo preslane.

Upalio je TV, no trebalo mu je nešto jače da otkloni nervozu. "Ajde, jebemu, još samo večeras...neću umrijeti od toga". Imao je tu sreću da je njegov stručnjak za tugu i radost živio u istom ulazu. Nakon 10 minuta imao je put u Ništavilo u obliku skunka ("danas stigo, bugarski nekakav, vele dobar" - rekao mu je olinjali prijatelj) naguranog u djedovu glinenu lulu - rizle je uvijek zaboravio kupiti. Ostala mu je samo jedna, nju je smotao i spremio u džepić svoje crne WGW majice. Nije pošteno ni povukao prvi dim kad je zazvonio mobitel. "A ko je sad, jebem li mu.." glasno je izgovarao dok je vadio mobitel iz džepa. Na narančastom ekranu pisalo je ime - ime svih imena. Bila je to Ona.

Pročistio je grlo i udahnuo duboko, istovremeno panično smišljajući što će reći...njena zadnja rečenica bila je "Odjebi i više mi se ne javljaj, posesivna budalo", tako da nije očekivao da će ikad išta čuti od nje. Da se javim sa Halo ili Dobar dan ili Bok ili Hej, gdje si, ili kurvetino glupa volio sam te više nego bilo koga na svijetu a ti si me šutnula zbog debila koji je 3 puta pao 2. godinu na jebenoj ekonomiji...

-Molim.

-Hej....kako si?

"Glupačo jebena...Znaš da sam u kurcu. Što da ti odgovorim."

-Tako, ok...ti?

Izgovorio je to kao što izgovara "2 crvena Marlbora i Jutarnji" svakog jutra. Oči su mu se navlažile jer je znao odgovor na to pitanje. Odlično joj je. Upravo se istuširala i ide do dečka. Gledat će sigurno neku komediju. Sretna je. Jedino ju malo muči kreten koji ju voli i ne da joj mira u mislima. Savjest joj gmiže pod vunenom Benneton kapicom i iritira ju.

-Pa dobro sam...malo me opet jebu sinusi, al kaj ćeš...

"Seljanko kretenoidna. Misliš da je čovjeku kog si šutnula kao promrzlo šugavo pseto koje ti je stajalo na kućnom pragu i molilo za koricu kruha, stalo do tvojih sinusa?! Zapravo...Jeste. U pravu si. Stalo mi je. Neću te povrijediti..." Ipak je to bila Ona.

-Da, istina, ništa se tu ne može, osim antibiotika, a i tim se ne valja kljukat.

"Ni pristojan ne možeš bit bez da joj se uvlačiš u guzicu. Mrzi se, kretenu glupi" - Odzvanjalo mu je u glavi.

-Ovaj, znam da je situacija malo neugodna...ali, htjela sam ti se javiti...

Šutio je.

-Ovaaaj, gle, meni je stvarno žao za ono. Žao mi je što sam ispala takva i nije mi bila namjera da te povrijedim. Znam da je krivnja zapravo moja, možda neću ništa popraviti ovim, ali samo sam ti to htjela reći...

On je i dalje samo šutio. Znao je da je krivnja njegova, ipak je on bio loš prema njoj. Njoj treba pažnje i ljubavi više nego ostalim, običnim ženama. Ona zaslužuje više. Ona je posebna. Jedna jedina. Drugi glas mu je govorio da je najobičnija jadna olupina, cmizdravi kreten koji guta otpatke koje mu baca njegova Gospodarica Života i Smrti. Šutio je...

-...i tako...

Znao je da mora nešto reći. Nešto. Bilo šta. "sjeti se...sjeti se kretenu, reci nešto...daj nešto brzo, daj, jebote bog, moraš moraš nešto smislit, moraš, aaajdeee daaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaj".

-A ne znam što da kažem na to.

"Idiote! Ovo ti je bila zadnja šansa. I nju si upropastio." U želucu je eksplodirala petarda. Gastala je nestalo još krajem prošlog tjedna.

-Pa...pa ne znam, ja sam ti samo htjela reći da mi je žao, eto...

-Pa jel misliš da će to išta popravit?

-Popravit? A kaj bi se imalo tu za popravit?

-To ja tebe pitam.

-Gorane, ovo smo već raspravili...

-Paaa...bojim se da nismo.

Nismo je završavalo s blagim grcajem u grlu negdje početkom drugog sloga. 2 miliona atmosfera mu se nalazilo u glavi. Moralo je početi pucati....

-Dobro, ja sam nazvala da ti se ispričam, a ne da započnem još jednu svađu. Rekli smo si još prije sve što imamo, nemam namjeru ni potrebu sad se svađat s tobom...

On je samo šutio i gledao u svoj odraz u vratima regala. I odjednom je čuo već poznato autoritativan glas. Tako sladak i umiljat, no ipak tako nabrijano žestok.

-Dobro, Gorane, ako je ovo još jedan djetinjasti način da pokušaš da osjećam krivnju za sve, ok, nek ti bude...a sad zbogom.

Prekinula je vezu. Gotovo je. Nema više smisla.

Više nije postojalo ništa. Ništa vrijedno življenja. Sve nade da će se Ona možda vratiti, da će je pogoditi strelica milosti, da će se nešto promijeniti, su propale. Gotovo je. Gotovo.

Otišao je u spavaću sobu. U gornjoj ladici natkasna u smotanom ručniku nalazila se ulaštena Duga Devetka. Najvredniji poklon koji mu je stari ikad dao. "Nek se nađe, kod vas u gradu svakakvih kretena ima, drogeraši i manijaci." Stari je stvarno bio zakon. Rak pluća. Jebiga, tad se nije znalo za pušenje i te pizdarije...

"Ako ću otići, otići ću sa stilom." glasno je govorio kroz suze. Tražio je usku crnu četkicu. "Jebem ti mater, gdje si sad..." - stari ga je naučio da prvo uvijek pročisti cijev, da ne bude debil koji će si raznijeti prste. Vratio se u dnevnu sobu i krenuo s čišćenjem. Suze su mu padale po crvenkastoj majici ostavljajući tamne tragove. Bio je balav. Ruke su mu se tresle dok je četkicom gurao komadić masne krpice kroz cijev. Nije rastavio pištolj, nije mogao..."nema vremena za to". Gurnuo je pun šaržer na svoje mjesto, iščupao krpicu iz cijevi, uspravio pištolj, uperio ga prema zidu i repetirao ga...ali - njegove kompjuterske ručice stisle su pucaljku prejako. Opalio je. U tom trenu sve je stalo. Čuo je samo piskutanje u ušima nakon pucnja i malter koji se ruši. Propucao je kroz gipsani zid. S druge strane nije se čulo ništa. U jednom trenu je shvatio kako izlijeće van i trese susjedovu bravu. "Jebemu mater, šta sam to napravio" je samo sijevnulo u jednom trenu, no misao su ubrzo ubili instinkti da pod svaku cijenu mora vidjeti šta je napravio. Razvalio je nogom vrata, ušao u stan i derao se "Halo, jel ima koga????" Došao je do kuhinje s kojom je graničio zid koji je propucao. Tamo je ležala na podu. Djevojka od kojih 19 godina. Propucanog trbuha. Bila je bosa, raspuštene vlažne kose (sigurno se okupala maloprije). Držala se za ranu na trbuhu. Pomalo je jecala. Usta su joj se otvarala i zatvarala kao zlatnoj ribici. Goran je stajao ukipljen. Nije znao je li bila trudna ili samo bucmasta. U svakom slučaju imala je velik trbuh, veći no što bi čovjek očekivao za ženu njene konstitucije. Sad se sjetio da ju pozna. Nije bio blizak sa susjedima, štoviše, nije ih ni poznavao. No nju je znao. Jednom mu je pridržala lift kad se žurio i ponudila ga sićušnom mandarinom iz najlonske vrećice. Nasmiješio joj se i odbio. A sada leži pred njim u lokvi krvi. Otvorila je oči. Goran je još jednom repetirao pištolj. Nepotrebno, no želio je biti siguran. Ispalio joj je dva hica u glavu. Sjeo je na tapecirani kuhinjski stolac, izvukao joint iz džepa i pripalio. Gledao je u komadić mozga na plavom lineloumu, malo desnije od njenog ramena. Sjetio se da mu je ponestalo cigareta. No dobro je, kiosk radi barem do 22 sata.

Terminator Dzhigheritza

Čekao sam na autobusnom stajalištu barem pola sata. Bilo je jedan iza ponoći, bio sam razdražen i umoran od posla. Grozila me je činjenica da radim ujutro, no potiskivao sam to gledajući prelijepu djevojku sa koferom od gitare na leđima. Imala je rukavice bez prstiju i dugačku lagano kovrčavu crnu kosu. Smotao sam duhan naslonjen na stup stajališta. I ona je bila nestrpljiva, htjela je pogledati na stup kada dolazi bus. Trebalo joj je petnaest minuta da se ohrabri i priđe pogledati raspored dolazaka buseva. Počela je šetati po stajalištu i onda je zainteresirano prišla stupu, a ne meni. Dobro je to izvela, ali ja sam joj ipak rekao: Jel te smijem dirati po grudima?

Nije me ni pogledala, jer je znala da joj je dužnost pokoriti se nepoznatom silovatelju. - Neću biti grub. Uhvatio sam ju za kragnu i namjestio ju. - Lijepa si. Pomazio sam ju po obrazu vanjskom stranom svoja tri prsta desne ruke. Prišao sam joj glavom i stidljivo ju poljubio u vrat. Bila je mekana i mirišljava, a ja se nisam kupao danima. Trebalo mi je nešto lijepo i mirišljavo. - Lijepo mirišeš. Trljao sam nos po njenom vratu. Uvjeren sam da je išla u srednju školu. Oko vrata je nosila ogrlicu sa školjkama. Bila je to nježna i pažljiva djevojka, prepuna kreposti i skromnosti. Raskopčao sam joj prva četiri dugmeta svjetloplave košuljice. Zadigao sam bijeli jednostavan grudnjak prema gore i odmah joj sa oba dlana prihvatio sitne tople djevojačke dojke. -Lijepe su ti. Znala je da se dobro osjećam, ali je ipak i dalje šutjela. Nije željela imati s nepoznatim posla. Ako sam joj tako lako prišao sigurno bi mogao i tako nekoj drugoj, nisam bio muškarac za nju. Zakopčao sam joj bluzicu. - Hvala ti.

Udaljio sam se i krenuo pješice. Pogledao sam ju sa druge strane ulice. Nepomično je stajala i tiho grcala. Nisam ju želio povrijediti. Samo mi je trebalo malo topline, taj trenutak umornog dana, tjedna, mjeseca, godine, života. Bože, kako mi je potrebna djevojka.

Željko Tetrapakshu