Joza Volfenštajn volio je vafle. Ništa na ovom ni bilo kojem drugom svijetu nije mu bilo milije nego dobro se vafla najest. To mistično jelo, prepuno zamki za konzumenta, volio je Joza više nego išta. Kakve zamke, pitate se? Pa, počevši od jakog proljeva popraćenim izseravanjem (?) kompletne utrobe, kičme i mozga, do lakše želucobolje. Dakle, vafl je bio dobar kao kruh, no nisi ga se smio prejesti. Joza je to dobro znao. Zato je i bio najstariji živući konzument vafla. "Heh, Joza, Joza", često si je znao govoriti "daleko ćeš dogurati". I daleko je i dogurao.

Jednom kad je sa lokalnom bagrom iz ulice gurao fiću da upali, svi ostali prestali su gurati nakon dvadesetak metara, a Joza se uporno trsio pogurati fiću još malo, bez obzira što je motor već radio, a vozač imao nogu na polugi kojom se kontrolirao kočioni sustav vozila, dakle, imao je nogu na kočnici. Zašto obično, kad može blesavo? Nadalje, istom silom, držao je vozač u ruci ručnu kočnicu, zategnutu do jaja. A ludi Volfenštajn gurao je i gurao... Sve dok mu glas babe Grabe nije odzvonio u malom mozgu, te babin štap nije odzvonio po lijevom uhu i preko leđa, višekratno ga bodući pod bubrege i jaja.

Kad smo već kod jaja, bio je Joza i malo nagluh. Volio je slušat eksplozije raznog eksploziva u živo. Npr., priljepio si bi kilu TNTa uz uho, detonirao i slušao kako divno odzvanja. Ipak, to mu je uspjelo samo jednom, na kraju života. Njega i njegovih talaca, kad je zaposjeo tvornicu paštete i sjeckarnicu poriluka. No, to je druga priča, jebački uzbudljiva, puna preokreta, akcije, romanse, akcije, smijeha, preokreta i akcije. Daklem, punokrvni kino-hit, pretrpan akcijom. Nevjerojatan film su snimili po tom događaju. Film prepun perokreta, akcije i romanse, sa naglaskom na akciju. Akcija je zajebana stvar. Ako si u akciji, to znači da si aktivan. Biti aktivan na bilo koji način ne znači biti i vrijedan. Joza je to dobro znao, zato je i aktivirao detonator da ne mora on sam biti aktivan, jer bio je lijen kao guzica. Ali, to je treća priča.

Brza digresija.

Opa-cupa, pa ponovo na glavno jelo! E, jednom za rata, dok su padale granate po Jozinom zaseoku Čićmičićima, Joza je istrčao van nebi li od sigurne pogibije spasio zmiju koja je gmizala (ili gamizala - pjesničkije je) preko dvorišta, spotaknuo se o gumno, razbio glavu ćaći na kojeg je pao kad je pokušao istrčati iz skloništa, te odvalio babu šakom u facu, za onaj incident kod guranja fiće. I naravno, zmija ga je ugrizla za srce te je umalo preminuo u najstrašnijim mukama. Eh, priželjkivao je Joza da je ono "mukama" iz prošle rečenice bilo zamijenjeno "bukama", pih, kako bi tek onda bio sretan.

Inače, Joza je bio teško zlopamtilo. Pamtio je sve što je bilo zlo. Npr., kad je išao u kino, nije pamtio Bambija ili Snjeguljicu, ma jok! Pamtio je Darth Wadera, tamnu stranu sile (bila je laka za pamtiti - trebalo se samo sjetiti crne boje), svijetlu stranu etničkog čišćenja i slično. Bio je Volfenštajn junak o kakvom se pričalo. Dok, jednom prilikom kad se brijao, nije vidio vrapce u obližnjem parku, a među njima i jednog posebno zanimljivog vrabca, koji se zvao Joza. Ha! Koje li slučajnosti! Pokušao ga je dozvati nebi li mu dao mrvica, ili ono malo ljeskova mrmka što je imao steširano u nadstrješnici. No, vrabac mu je fino objasnio da od toga prdi jačinom hidrogenske ili ti bojler-bombe, te da ne dolazi u obzir. "Obzir" je bilo ime birca u Jozinom kvartu. Kasnije, oni su se skompali, pa je Joza vrabac prdio Jozi Volfenštajnu na uho, dok je ovaj sav preplanuo od kvarcanja gurao fiću u rikverc nebi li, eventualno, isti završio u kakovoj garaži.


Josip Reptilović Svinjski, 1901.
Nitrovazelinska 43a
41221 Šmartje Ob Krki