Konpijuktorki virus

26 ožujak 2007

Jež je bio nervozan. Ni jedna do sad mu nije zavrtila glavom kao ova. Zavrtila mu je glavom kružnim udarcem, i to iz okreta, i naravno, zakucala ga u šank. "KO ĆE JOŠ; MAJKU VAM SVINJSKU!!!?" - urlala je napinjući vratne žile Usnija Groktavac, pionirka među izviđačima, žena među muškarcima, tekut među buhama, vrag u skunji, policajac među milicajcima, šaka među oči, a za Ježa glava u šank...

Sve to, a još i ponešto više bila je Usnija. Naravno, na njezin prethodni povik nije se nitko javio. Razularenu Usniju, kako su je još potajice nazivali, nije valjalo dirati. Barem ne dok ispija žuč na šanku. Žuč joj je bila omiljeno piće. Boca kvalitetne žuči sa Zagvozda stajala je pravo malo bogatstvo. No, Usnija je voljela žuč i pod svaku cijenu morala ju je imati. Žeđ za žuči pratila ju je od malih nogu, još kada je kao osmogodišnja aktivistica udruge "Pljoštimičnost i usud" za vrijeme ispomoći pri mitarenju velebitskog orla zalutala u brdskim predjelima Like te se susrela oči u guzicu sa Srebrnim Letačem. I njegovim medvjedom od dvjesto i tridesetak kilograma. Uhvativši Srebrnog i medvjeda u ljubavnom grču, Usnija je postala metom Srebrnoletačevog bijesa i, također metom, medvjeđeg bijesa, kojega je na nju nahuškao Srebrni. Još se i danas Usnija sjeća kako je Srele podviknuo "JEBO GA BOG!!!", brzo počevši navlačiti srebrne tajice, te istovremeno huškati medvjeda na Usniju. Tada, ne znajući šta će, Usnija poče bježati glavom bez obzira. O, da. Imala je taj glupi običaj trčanja glavom bez obzira. Dok su sve ostale njezine vršnjakinje trčale glavom sa obzirom, Usnije nije htjela ni čuti za to. Znala je govoriti: "Glavoobzirno trčanje je za slabiće! I jetkače!".

I tako, trčeći kroz šumu sa medvjedom za petama, šestama, sedmama, potpeticama, leđima, vratom, bedrima, podvozjem i torzom, prisjetila se starog, čak prastarog, ali ono, jebački starog trika, trika koji je bio toliko star da to, u pičku materinu, nije bilo normalno. Trik je bio star pun kurac. Ono, star-star. Kakav Isusov magarac! Kurac! Još stariji! Bio je star toliko, da kad bi netko spomenuo koliko je star, nije mogao prestati objašnjavati koliko je jebeno star taj najstariji trik među ultrastarim trikovima. Tom triku bijaše ju naučio njezin djed, Vrutak Groktavac-Seka, SKOJevac, izumitelj i pedofil. Trik je bio sljedeći: Ako se dovoljno brzo zatrčiš u brezovo drvo, frikcija između tvoje kože i kore drveta prouzročit će emanaciju energije iz korijena te iste breze koja će zatim fluktuirati tlom, stvarajući podžbukne pore na najbližoj nastambi, čineći da se iz gromobrana dotične građevine ocijedi zelenkasto-ljubičasta tekućina, koja se u narodu nazivala žuč, a koja bi, jednom konzumirana, konzumentu dala osjećaj nadljudske snage, osjećaj nepojmljive gladi, osjećaj nepojmljive maštovitosti i osjećaj osjećajnosti, pojmljiv samo...

Odmah se Usnija zapizdila u najbližu brezu te udarila ramenom o stablo nebi li inicirala proces milijune, pa i stotine godina star, popila magični gromobranski iscjedak te spasila živu glavu pred raspomamljenim medvjedom prekinutim u coitusu. Trčeći dalje kroz šumu ugledala je planinski dom. Drvenu trokatnicu, fasade ponešto izjedene zubom vremena, no još uvijek građevinu vrijednu štovanja. Na dostojanstvenoj, ali i samozatajnoj fasadi planinarskog doma, nešto joj je privuklo pažnju. Bio je to veliki kromirani gromobran koji je blještao pod dnevnim suncem. "Bingo!", pomislila je tad Usnija i potrčala prema gromobranu iz kojega je već kapao sok spasa. Brzo se sagnula i onako zadihana povukla dobar gutljaj tekućine. Odmah joj je kroz tijelo prostrujala nevjerojatna energija. Okrenula se prema natrčavajućem medvjedu, mrko ga pogledala te tiho, kroz zube izustila: "S ovim medom se ne zajebava". Pri tom je mislila na sebe, jer su je kao malu zvali još i Medenjak, Slatkiš, Medena, Tito, Bombončić i Molekularni Ionizator.

Naravno, ovo je već postalo debelo nezanimljivo i debilno. Tekst, mislim. Gadi mi se. Jebat ga...

-I? - povikaše čedno djevojčice od svojih sedamnaestak godina. E, onda je Usnija strgala medvjeda (nastavi djed priču), pojela mu ruke i glavu i zaspala. Na ljeto su je našli planinari kako zida zečinjak... Eh, divnih li uspomena, raznježi se Usnija, prene se iz maštanja i otrese glavom o šank, slomi ga, strusi još jedan žuč i zastane tako, naslonjena na šank te se počne ogledati po bircu. Ispod nogu joj, grgoljao je Jež. U njegovoj glavi sve se složilo. Jež je inače bio borac protiv kompjuterskog kriminala. Znao je igrat igre po cijelu noć. Tamanio bi kompjuterske kriminalce svime čega bi se dočepao. Od traktorskog filtera za zrak, kojim bi odsjecao noge negativcima, preko voćnih jogurata kojim bi častio negativce do prejedenosti, sve do bočne grede iz konstrukcije vodenog mlina sa trećeg levela, kod gnoma što naplaćuje cestarinu, kojom bi huškao gladne lavove na njih. Sviđala mu se Usnija, sad je to znao, a volio se i igrati. Volio je i programirati. Pa jebat ga, bio je Jež pravi power-user! Znao je sa Bejzikom, a u Vordu je bio k'o kod kuće. Ono, da su kuće napravljene od softvera, Vord bi bio njegova kuća. Čista logika. No, u ovom trenutku, nije ga morilo to, već nešto drugo. Osjetio je da nešto nije u redu. "Zarazio sam se virusom!!", protutnjalo mu je kroz glavu štekćući i dimeći se. U tom trenutku, Usnija ga je pogledala odozgo sa smješkom:"I tis' men' simpatičan", na što je Ježu srce zaigralo loto sedam od triesdevet i odma je počeo pomišljat na tetovažu sa Usnijinim nomenom est omenom ponad desnog guza, te kako će im djeca bit lijepa, a svi preostali živi pijanci u birtiji u tom trenutku se zagrliše, podignuše ruke te otpočeše, kroz sporadičan bljuvež, pjevati: "Insieeeeemee, junajt junajt ju-rop..."


Josip Reptilović Svinjski,
Klinika za liječenje od ovisnosti
"Himzo Rotweiler-Humak", Ženeva, 1876

<< Arhiva >>