Prokleti Siemens. Ostaviš krivi profile i već u 11 sati budi te poruka koja stiže. Ista je stvar i s drugim mobitelima, ali ovaj posebno mrziš.
Bolovi u leđima jedino su što me tjera da se izvučem iz dlakave polusintetičke maternice. Osjetim kako se smrad znoja penje začepljenim nosom, ali i sama pomisao na tuširanje je prenaporna. Hvala bogu na jeftinim dezodoransima. Poruka ostaje nepročitana, sadržaj joj je već poznat.
S tupom boli u glavi koja lagano puže izlazim van nakon pola sata vucaranja po kući. Tramvaj se vuče polako i prolazi kraj spomenika postkomunističkog kiča. Neki od tih spomenika hodaju i javljaju se na mobitele s polifonim melodijama, pazeći da ne oštete šminku. Drugi samo stoje i šute ali nam i dalje jebu majku svojim vakumiranim prozorima i čeličnim stupovima. Dvije su polaznice srednje strukovne škole odlučile markirati zadnja 2 sata i sada dijele slušalice jednog diskmena. Jedna je bucmasta, masna, druga mršava. Iritantni hip hop iz sitnih slušalica, glasniji i od Končarovih nekoliko tona lima, mi diže tlak već nakon 2 minute. Nadam se da će ogavnu crnčugu koji to pjeva prvom prilikom objesiti Ku Klux Klanovci, pit će se viski od kukuruza i povraćati ogavne američke kobasice. Nadam se da će obadvije fufice nakon 2 mjeseca zatrudniti s 3 godine starijim kvartovskim frajerom i da će proći bolne pobačaje u nekom vlažnom podrumu, a kasnije zbog infekcije mokraćnog mjehura sve morati priznati roditeljima. Tramvaj se puni svakakvim spodobama čija me nesnosna buka ubija. Bože, kako sam pun mržnje.
Izlazim stanicu ranije, samo da bi se oslobodio vreline koju ovi kreteni šire oko sebe. Tlak zraka je ubitačan. Asimptotski se približavam trenutku kad će mi lubanja implodirati i molim bogove za kišu. Ionako sam debelo uranio, pa sjedam na klupicu i pokušavam se prisiliti da pročitam Globus do kraja. Obustavljaju se stambeni poticaji. Još jedan skandal u gradskom povjerenstvu. Rocco Siefredi je kolegici razvalio analni otvor, manijak je i nasilnik. Ništa dalje od podnaslova. Zatvaram magazin čije mi se stranice lijepe za znojne ruke i prepuštam se muci u želucu. Na križanju se nazire plavi repić, sličan onome, Plavom Repiću. Udišem duboko da smanjim tlak od kojega mi pucaju žile u očima i osjetim svježe govno koker španijela nedaleko od mene. Kada će već ta kiša....
Predajem skriptu dobroj kolegici koja mi se smiješi preko zuba na kojima je nataloženo bezbroj bijelih Ronhilla te loših kava u obližnjoj ogavnoj kvazi-new-age birtijetini. Sjedam na klupu i jedan mali dio svijesti posvećujem njenoj priči o događajima sa sastanka prekjučer, a drugim dijelom gledam u čik koji vitka kolegica velikih grudi otresa na mramorni pod. Zajedno s pepelom otresa čitav svijet i boli ju kurac za propise o nepušenju. Gledam u njenu savršenu stražnjicu u uskim crnim hlačama i zamišljam kako bi bilo preći preko toga jezikom. Bilo bi loše. Cijela je ona komad leda koji tu i tamo netko uspije okrenuti zaigravši na frajerluk. Tu i tamo se rastopi par kapi oko pičke, čisto da bi dopustila nekom boljem, pametnijem, jačem od sebe da uđe u nju. Svaka njena stanica mrzi seks i mrzi samu sebe a pokušava vrištati suprotno. Razmišljam da joj jednog dana kažem da je trebala otići u časne sestre.
Ustajem se i odlazim prema predavaonici. I dalje je zauzeta pa sjedam ispred. Ispred osušenih očiju prolazi predivna hladnokrvna dalmatinka iz koje pršti životna snaga i zakači me pogledom. Zašto su te smeđe oči preko kojih pada tanki frćkavi pramen tako tople.... Kao da rastapaju i pune te nadom da još postoji mjesto gdje nije tako ledeno, gdje postoji nešto... deus ex machina. Okrećem glavu na kojoj sam nacrtao prijetvorni dobrovoljni smiješak i unosim se u dva decilitra capuccina. Kako je odvratno hladno.
Terminator Dzhigheritza
Post je objavljen 07.03.2007. u 00:27 sati.