Izašli smo, Blaise i ja, ruku pod ruku. Lijevu ruku, naravno. Rekoh mu:

- Blaise, ovo je kurac, ja tu više ne mogu biti. Idemo negdje. Bilo gdje.

- Hajde, kuda ćemo?

- Bilo gdje. Svugdje je dobro. Samo da se krećemo.

Krenuli smo negdje. Bilo gdje. Došli smo natrag za petnaest minuta. Jer pada jebena kiša. Jer smo mi prljavi psi koji sad ne mogu sjediti među ljudima. A naše klupe prokišnjavaju, a Blaise nije od vodootpornog papira.

Iako sam nedavno čtao da su izumili vodootporne knjige. E pa super, čekam dan kad će Blaise biti vodootporan. Zapravo mi je sve išlo na kurac, pa je i ta kiša, iako zapravo bezopasna, bila dovoljna da se utopi u kurčevitu atmosferu nedjelje.

O te nedjeljene večeri, natopljene strepnjom ponedjeljka i usijanom atmosferom domaćinstva!

U glavi mi je tisuću i petsto C/F/K. Nema to veze sa grijanjem. Ne onim javnim. Moji radijatori prže bez milosti. Kao pokvareni toster, ne možeš regulirati jačinu. Ili prži ili ništa.

A u paklu je hladno? Daj malo tog pakla amo, tako tu, baš tu, među rebra.

Na mom stolu djedica, borić, snijeg, staklo.

Oni su bolesni, da oni su bolesni, samo ne idi tamo, i tebe će zaraziti. Ne slušaj ih. Pravi se da ih ne poznaješ. Ne gledaj telefon. Ne pokušavaj sudjelovati. Ostani miran. Oni su bolesni, a ti si lud. To ne može ispasti dobro, čuješ me?

Uzmem djedicu i protresem ga. Pada snježak. Slabo, kratko. To ide u smeće. A djedica ima i violončelo. Oj, djedice, sviraj.. Sviraj te note ludila, majku ti, priključit ću te na mikser pa ćemo vidjeti hoće li snijeg padati tako kratko i bezvezno.

Čekaj malo, moraš pothraniti ono drugo ludilo. Riješi to i idemo dalje. Samo ostani miran. To je samo nekoliko kratkih poteza. Bez suvišnih riječi. Samo ostani miran.

I tako. Ovaj Božić bio je podosta miran. Sljedeće godine predviđam potpuni uspjeh: odsustvo svih čestitarskih pokušaja. Kriste, hvala ti.

Ali, Blaise, Blaise i ja smo se zajebali. Nema više puno vremena. Jebem ti mater nedjeljnu. Užasno je vruće. Globus na mom stolu jeftin je i lažan. Kina prekriva pola jebene kugle. I to ide u smeće. A ona svinja što me gleda? Well, i to će dopasti slična sudbina. Samo da pare prvo izvadim. Pare što odavno ništa ne vrijede.

Čeka me još trideset, to no trideset stranica intelektualnog psihoanalitičkog štiva. Doktore, meni nije dobro, možete li mi pomoći? Ne, hvala, sinko, ne radimo poslije 17. On time and...

Trolejbus. Lice mi se krivi sasvim voljno, s velikom žudnjom i potrebom. Trpam u usta sve ato mi dopadne šaka: kazete, knjige, ra čunala, svjetljike, ormare, deke, tehničke naprave, tapete, parket, fotelje, prašinu... Proždrijet ću sve, tek da bih povratio. Rim, Rim!

I to je još jedna sumorna nedjelja... Fly?

Šestnaest godina ponavlja glas iz zvučnika... Što? Ne sjećam se. Ništa se zapravo nije dogodilo. Prepravljam, kao i Winston. Pljujem po svojim rukama, sluz se cijedi niz bradu. Možda sam bolestan. Alergija na zrcala. Čudna i opskurna bolest, mahom znana u žena.

Rekao sam ti da ne gledaš jebeni telefon. Jesam li ti rekao, pička ti materina? Ali ne. Ti si pametan. Znalac. Maestro communicatione.

Jeboga Hesus, uvijek isti kurčevi istim nedjeljama. Jedini dan u tjednu čija je istost toliko iritantna da čovjek ima želju pretvoriti se u gospodina Krugera. Kruegera. Kako se već piše, u kurac.

Pomalo sam gladan. Nakon sobnog inventara, odlučujem prijeći na šire područje. Pojest ću cijelu zgradu: onaj novi asfalt, one balavce što drkaju pred ulazom, one cugere što lupetaju gluposti po cijele dane, onu kutiju za novine, trafo-stanicu Ernestinovo, drveće i travnati tepih, kore od banana i kartona, smetlarsku draku, čovjekolikog majmuna. Na kraju ću se napiti iz Bajkalskoga jezera. Umri Kaspijo, umri od zavisti!

Mmmmm... Osjećam pozitivan naboj. U zraku je miris baruta. Dodaj mi šibice, molim te.

T.A.F.K.A.M. (The Artist Formerly Known As Melvin)