Bilo je vrlo lijepo i opušteno druženje puno veselja te zabave. Tko zna možda se sve to opet vrlo skoro ponovi.

Sretnu Novu godinu poštovane blogerice i blogeri, te da se u njoj ispune sve nade i očekivanja, želje i stremljenja uz puno smijeha, radosti i veselja od sveg srca Vam svima želim.

Unatoč manjku, zapravo potpunom nedostatku prave literature, sa sigurnošću se može zaključiti da se Halloween nije nikada slavio u Hrvatskoj. Ta činjenica ne treba čuditi ako se zna da su svi običaji vezani uz Halloween zapravo keltskog podrijetla i dolaze od proslave keltske nove godine, Samhaina, koja se slavila 1. studenog.
No, tu se opet postavlja pitanje jesu li Kelti ikada u povijesti bili u kontaktu s Hrvatima i slavenskim plemenima? Iako o takvim idejama nije mnogo pisano i prava istraživanja i uspoređivanja Kelta i Slavena (a među njima i Hrvata) trebaju tek nastupiti, može se zaključiti da je neke veze sigurno bilo. Zna se da su Kelti nastanjivali današnje krajeve Hrvatske u 6. stoljeću kada su se počeli širiti prema Britaniji, Pirenejskom poluotoku, Italiji, ali i Balkanskom poluotoku. Tragovi karakteristične keltske kulture mogu se naći u mnogim lokalitetima uz Dunav, Dravu i Savu, ali i u ilirskim krajevima na zapadu Balkana. Smatra se da su Kelti u naše krajeve donijeli savršeniju tehnologiju obrade željeza, rotacijski mlin, lončarsko kolo itd. Stoga ne treba isključiti ni mogućnost da je nešto od njihovih običaja vezanih uz kraj godine i Samhain tadašnje stanovništvo ovdašnjih krajeva također preuzelo.
Kelti su se na području današnje Hrvatske pomiješali sa starosjediocima te je tako nastalo jedinstveno ilirsko-keltsko pleme Japodi. Japodi su danas poznati po brojnim nalazištima (Prozor, Kompolje, Vrebac, Ulaka, Ribić, Golubić, Jezerine i dr.), a najviši vrh planine Plešivice iznad Jastrebarskog nazvan je Japetić po Japodima koji su vjerojatno ovdje živjeli u prošlosti. U Hrvatskoj su nađeni japodski ostaci urni s prizorima zagrobnog života te ravni grobovi s bogatim prilozima (nakitom, oružjem i japodskim kapama - prototipom "ličke kape"). To samo dokazuje da su Japodi imali razvijene običaje i vjerovanja vezana uz zagrobni život, a po tome se može zaključiti da su Kelti u naše predjele donijeli i svoja vjerovanja i običaje.
U mnogim hrvatskim običajima mogu se naći sličnosti s halloweenskim običajima. Ima li tu direktne veze Kelta i Hrvata ne može se potvrditi, no sasvim je moguće.
Može se zaključiti da je vjerovanje u duhove i onostrana nevidljiva bića bilo jednako rašireno i u nas kao i u Kelta, a bundeve u Hrvatskoj dozrijevaju u isto vrijeme kada i u keltskim zemljama.
Što se tiče bundeva, u Hrvatskoj su one povezane uz dan svete Lucije, 13. prosinca. Uz taj blagdan vezane su hrvatske pučke tradicije darivanja djece te različita gatanja o budućnosti, o vremenu i urodu. Ali, u Slavoniji postoji običaj u kojem mladi obilaze kuće noseći šuplje, izrezane bundeve što je vrlo slično Halloweenu.
Zanimljivo je da osobe s kojima sam razgovarala, a cijeli život su živjele u Jastrebarskom i okolnim selima u hrvatskom Prigorju, potvrđuju činjenicu da su se u njihovoj mladosti rezbarile bundeve koje su se tada ostavljale na ogradama, prozorima i sl. Sve je to bilo povezano s vjerovanjem u duše mrtvih i u vještice.
Početkom 20. stoljeća bundeve su se u našim krajevima ispražnjavale i rezbarile "kosturicama" (nožićima) te se onda stavljale na drvene "plotove" (ograde). Bundevama su nos, oči i usta obično radila veća djeca, a svijeća se stavljala u okrugle kutije od paste za cipele. Bundeve, koje su dozrijevale od kolovoza do Svih svetih, stavljale su se na stupove ograde na kraju dvorišta te su tako plašile manju djecu, sprečavajući ih da po noći idu van. Djeca su vjerovala da je to "vještica na plotu", dok su ona malo veća djeca vjerovala da će strašne face bundeva preplašiti "coprnice" (vještice) koje se boje svjetla. U vještice su vjerovale i stare žene, a razni doživljaji seoskog stanovništva s vješticama su se prepričavali za vrijeme trijebljenja perja i sličnih kućanskih poslova.
U prvoj polovici 20. stoljeća vjerovanje u vještice i ostala natprirodna bića bilo je vrlo rašireno u selu. Postojali su određeni dani kad se skupljaju vješice, a obično su se okupljale na križanjima i blizu potoka. Na križanjima se odlagalo nerazgradivo smeće te bi se tamo, u jarcima, skupljale vještice. Ako bi im netko prišao, a obično su to bili muškarci, one bi ga skinule, plesale s njim, te bi se on sljedeće jutro probudio u jarku ne znajući gdje je bio prošle noći (pitanje je koliko su te "vještice" imale veze s alkoholom). To smeće na križanjima se ponekad znalo zapaliti samo od sebe, a rašireno je bilo mišljenje da su to učinile vještice.
Poznata je i priča o "divljem lovu". Četiri puta godišnje na "kvaterni tjedan", muškarci, koji su inače obično nedjeljom odlazili u lov, nisu smjeli loviti. Mjesec je tada bio mlad i na mladu kvaternu nedjelju se nikad nije smjelo ići u lov zbog čvrstog vjerovanja u "nevidenčiće", duše lovaca ili nekrštene djece koji tada vladaju šumama te ih se ne smije smetati. Mislilo se da nevidenčići "zaduše" (uguše) svakoga tko im u šumi smeta na njihov dan. Većina lovaca se držala tog pravila, no jednom je jedan Boltek ipak otišao u lov na "mladu nedjelju" i te večeri, dok je stajao na svom dvorištu, čuo je izdaleka lajanje "cucaka" (pasa) i pucanje pušaka iz nedaleke šume. Zvukovi su mu se sve više približavali te je on na kraju shvatio da su to nevidenčići, koji ga dolaze kazniti za ometanje njihovog mira. Pobjegao je u kuću i tako se spasio. Priča se da je i skupina kosaca te večeri spavala pod vrbom na drugoj strani sela i čuli su taj isti zvuk "nevidenčića" koji je odlazio u suprotnom smjeru od mjesta njihovog počinka. Uobičajeno je bilo i da se na mladu nedjelju nigdje ne ide po "kmici" (mraku) zbog straha od nevidenčića.
Ova priča dokazuje da je vjerovanje u duše mrtvih, te u mogućnost njihove interakcije sa svijetom živih kod nas bilo sasvim uobičajeno. Od nevidenčića su se ljudi branili tako da, naravno, nisu išli u lov te na "kvaterni tjedan" nisu jeli meso u srijedu, petak i subotu. U selima u okolici Jastrebarskog sredinom 20. stoljeća bilo je vrlo rašireno vjerovanje u vještice, još jedan oblik nadnaravnih, magijskih zlih stvorenja. Vjerovalo se kako su se coprnice uvijek skupljale na križanjima i uvijek su na sebi morale nositi nešto bijelo (to bi mogla objasniti činjenica da je uobičajena boja odjeće "za svaki dan" u ovim krajevima crna, te je pojava bijele odjeće na dan koji nije blagdan ni nedjelja sama po sebi bila čudna i "sumnjiva"). Coprnice (zanimljivo je da se radi samo o ženama, nije bilo muških coprnica!) su se skupljale, nosile su metle na kojima su jašile te su "tancale" (plesale) s metlama na smetlištima i na križanjima. I neke od žena u selu smatrane su coprnicama, a to su obično bile zapuštene žene i obavezno su na sebi imale nešto bijelo. Vjerovalo se da i od njihovog pogleda čovjek može dobiti povišenu temperaturu. Vjerovalo se u iskazivanje uroka, a posebna nepovjerljivost iskazivana je strancima u selu te su od njih skrivana djeca. Poznat je i običaj pljuvanja oko sebe kao način obrane od uroka i kletvi.
Na Sve svete su se, uz ukrašavanje grobova umrlih (a to je običaj koji se održao do danas), kraj kapelice uvijek skupljali svi ljudi u selu te se tamo molilo i zvonilo do ponoći. Na Dušni dan se uglavnom ostajalo kod kuće jer se vjerovalo da je vani "sve puno duša". U literaturi se spominje da je u narodnoj tradiciji bio običaj da se uoči Dušnog dana na stolu ostave ostaci obilne večere po koje će onda tijekom noći doći pokojnici. To je vrlo slično običajima u Španjolskoj i Latinskoj Americi.
Vjerovanje u duhove mrtvih bilo je rašireno i u Žumberku. Svjedoci tvrde da na Žumberku postoji crkva iz koje se stalno čuju duhovi te toj zgradi nitko ne prilazi. Smatra se da su takvi glasni i zli dusi obično duše onih koji su umrli bez posljednje ispovijedi. U Žumberku je također poznata priča o obitelji u kojoj je umrla osoba čija djeca su bila neposlušna i loša pa se umrla osoba nakon smrti vraćala u kuću, grmjela i hučila. Vjerovalo se da duh traži molitve i misu od onih koji mu za života nisu bili dobri. Priča o običaju da sat u kući stane sam od sebe točno u ono vrijeme kad bi umrla osoba koja je dugo živjela u toj kući, poznata je u cijelom našem kraju.
Postoji i priča o vragu u "hisu" (kućici u vinogradu). Krajem 20. stoljeća djeca su u vinogradima u Donjoj Reki uvijek slušala strašnu priču o čovjeku u crnom koji se obogatio nakon što je kupio vinograd na obližnjem brijegu te se za njega smatralo da je sam vrag. Seljaci su mu od straha u prošlosti nosili jesti, a sada je kuća ukleta i nitko joj ne prilazi. Djeca su znala doći sasvim blizu toj trošnoj, drvenoj kući, ali onda bi uvijek pobjegla prije nego bi nešto vidjela.
U Jastrebarskom je početkom 20. stoljeća postojala posebna kuća za "špiritiranje", dozivanje duhova. Ti duhovi nisu smatrani zlima, već su se od njih htjeli saznati neki podaci iz budućnosti, a "špiritiranje" se uglavnom provodilo za zabavu gradskoj mladeži i bilo je čest običaj. Društvo, njih 6-7, obično se sjelo za okrugli stol i jedan od njih bio je medij kojem se duh javljao. Na stolu su bila izrezana slova od A do Ž, prizvanom duhu (to je obično bila neka poznata osoba koja je nedavno umrla, obično stara susjeda i slično) su postavljana pitanja, a duh bi odgovarao pomicanjem slova. Duh bi drmao stol i ružio i, što je najvažnije, obično davao točne odgovore.
Na kraju se, naravno postavlja pitanje koliko su spomenute priče dio mašte, koliko su to samo seoska praznovjerja i ima li u njima uopće istine. Cilj je dokazati da u Hrvatskoj, posebno u Jastrebarskom i okolici, postoje priče koje se mogu komparirati sa stoljetnim keltskim običajima vjerovanja u povratak duša mrtvih te u zle duhove i vragove koji vrebaju obične ljude na svakom koraku. Jasna veza između Halloweena te hrvatskih vjerovanja i običaja ne može se sa sigurnošću ustvrditi, ali preklapanja u pričama zasigurno ima što može dokazati da su naši hrvatski običaji i vjerovanja barem jednako stari, ako ne i stariji, od onih keltskih. Dokazi o postojanju Kelta na našim područjima te o njihovim miješanjima s ilirskim plemenima prije dolaska Hrvata također potvrđuju ideju o postojanju nekakve hrvatsko-keltske veze, no sve to još treba znanstveno istražiti i dokazati.
Jesu li naši preci imali bujnu maštu ili su njihova vjerovanja, strahovi i priče bile bazirane na stvarnim događajima, zapravo nije ni važno. Važno je vjerovanje, kako u anđele i svece, tako i u "drugu stranu medalje" - duhove, vragove i vještice, koji nam samo dokazuju da postoji i prva strana, a to je utješna pomisao.

Zbogom tugo
Dobar dan tugo

Vidim te u svim naborima neba
Vidim te u očima koje volim
Ti nisi baš sasvim bijedna
Jer i najsiromašnije usne odaju te
Onim svojim divnim osmjehom

Dobar dan tugo
Ljubavi ljupkih tijela
Snago ljubavi

Tvoja privlačnost izbija
Kao neka bestjelesna sveobuhvatnost
Dušo razočarana

Ti tugo
Ti lijepo lice

Paul Eluard

˝Na mukama je Kata Tinodi, zvana Vajdovka, priznala 1699. da je vještica. "Veli da je došla na raskršće pri gradskoj bolnici, da se ondje vjetar uzvitlao i ondje su je (vještice) uzele i tako je odnijele na goru Medvednicu. Poslije se nakon jedno dvije godine vragu zapisala na gori Medvednici.˝

˝U ˝Povijesti zagrebačkog kolegija jezuitskog reda˝ pisac spominje da je vještica spaljena u Rakitju ˝imenovala mnoge druge iz susjednih krajeva, koje su zajedno s njom prisustvovale na gozbi na obližnjem brdu Medvednici za vrijeme onog velikog nevremena o kojemu se govori u povijesti za prošlu 1651. godinu.˝ Taj podatak kroničar bilježi 1652. godine i očito vjeruje da su to veliko nevrijeme prouzročile vještice.

Jaga Cestarka i Margareta Krznar 1704. kažu da im je njihova kapetanica Kavalerka davala mast i vodila ih na Medvednicu ˝i onde su tuču napraviljale s pepela onoga s koterem žene mladi tork páre govoreći: na tuču se preverzi.˝

Jedne je mlade subote vrag odveo skupinu žena na Medvednicu ˝vu hintovu, kade tuču iz nekakve zemlje delale jesu.˝ I tuča je padala po gradu.˝

˝Da su na križanju coprnice znale plesati i kad bi koji muž išel pak se u nje diral, onda su ga one zaustavile i moral ih je nosit na Sljeme. Bilo je i više tih muži da su to pripovedali i da su vile vidili ali im mi nismo verovali ništa. I ove onda su se točno zgrozile tomu koji ih je nosil, da nesme nikom pripovedati, da ga budu ošišale i obrijale. I nije povedal koje su, on je poznavao sve jer su plesale kolo, vatru kurile, meso pekle, ali nije smio povedati.

Jedanput je išel iz Šestin jedan muzikaš Đurkov, on je o pol noći išel tam pijan, sam, iz Šestin u Gračane i tamo kod mosta su prale ženske i on im je psoval, mater im je psoval da kaj sad pereju, kaj je sad vreme. I onda su ga zaustavile i bacile su ga dole, glavu su mu obrijale i brkove, sav je bil podrapan.

Tak je pripovedal, sad je l' bilo istina, ja ne znam. To je bil muzikaš, umrl je već davno.

kazivač: Mirko Prekupec, Gračani, 1883.

Divno je, ljubavi, znati da si ovdje u noći,
nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
dok rasplićem svoje brige
kao mreže zapletene.

Odsutno, tvoje srce plovi snovima,
ali tijelo ti diše tako napušteno,
tražeći me uzalud, dopunjujući moj san
kao biljka što se udvostručuje u sjeni.

Uspravna, bit ćeš druga što će živjeti sutra,
ali od onih granica izgubljenih noći,
od ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo

nešto ostaje i vodi nad svjetlu života
kao da je pečat sjene obilježio
vatrom svoja tajnovita stvorenja

Pablo Neruda

Znat ćeš da te nevolim i da te volim,
jer živjet je moguće na dva načina,
riječ je samo krilo tišine,
a vatra čuva polovinu studeni.

Volim te da bih te počeo voljeti,
da bih ponovo počeo beskraj,
da te ne bih prestao voljeti nikada:
zato te još uvijek ne volim.

Volim te i ne volim, kao da imam
u svojim rukama ključeve sreće
i nesigurnu sudbinu nesretnika.

Moja ljubav ima dva života da bi te voljela.
Zato te volim kada te ne volim
i zato te volim kada te volim.

Pablo Neruda

Kad umrem i prozračni travanj
Nad grobom otrese kosu tešku od kiše,
Prignuvši se nada mnom, ako i patiš,
Neću te voljeti više.

Spokojan ću biti, smiren ko krošnje
Opuštenih grana kada kiša pada;
Njem ja ću biti i tvrđeg srca
Od tebe sada.

Sjećaš li se
kad smo, cvijeta dva,
stajali pored puta?
Davno je vjetar
odnio naše sjeme.
Spokojno čekajmo jesen.

Umrem li,
ostavite balkon otvoren.

Dijete naranče jede.
(Vidim sa svog balkona)

Kosac žito kosi.
(Čujem sa svog balkona.)

Umrem li,
ostavite balkon otvoren!

Frederico García Lorca

Saznah da odluka Prve Riječke Hrvatske Gimnazije je ukinuta nečijom mudrom odlukom te da se našlo malo razumjevanja i tolerancije u cijelom slučaju.

Ipak pitam se da li je sve moralo ići toliko daleko da se o slučaju raspišu svi mediji i sami blogeri da bi tolerancija prevladala nečijim umovima i da bi shvatili da odluke koje su pošto poto donjete ne pridonose kvaliteti obrazovanja a kamo li reputaciji profesora nego ih stavljaju u pat poziciju prema roditeljima i građanima grada Rijeke ali i šire, same Hrvatske.
Da li moramo bezazlene i nimalo incidentne slučajeve pretvarati u drame u kojima okus gorčine i jada ostaje u grlu svim sudionicima ili možemo biti jednostavno ljudi i pokušati priznati da nismo savršeni te da imamo mana i da kod sebe samih prvenstveno trebamo nešto mjenjati nabolje jer ipak iskustvo i svoje znanje trebamo prenjeti na mlađi naraštaj koji u nama vidi uzore za dalji kakav takav normalan život.

Nadam se da će nam svima ovo biti jedna velika pouka kako ne činiti poteze koji nam nisu potrebni i kako pokušati sa mnogo tolerancije te razgovora naći adekvatno riješenje bez linča bilo koga a posebno ne prema onima kojima trebamo biti stup znanja, trpeljivosti i vjere u bolje sutra.

Živim u nadi da ovakve stvari neću kao i mnogi morati čitati iz informativnih medija i medija koji služi ljudima za zbližavanje i komunikaciju te razvijanje i građenje jedne moderne i kvalitetne svijesti, misli i ideje jer bilo je kroz povjest previše onoga što je sputavala vizionare da idu dalje i da svoje misli pretoče u djelo.

Tekst prenešen u cijelosti od novinara Novog lista Nikole Petkovića. Dio teksta ispod (copyright-a) je moje razmišljanje i pogled na situaciju o kojoj sam već pisao.

"Bauk kruži Rijekom. Bauk bloga. No, budi blog s vama, radi li se to možda o Bauku istine? Ili, ne daj blože, onome javnosti? Bloga ti bložjega, bilo bi blog blogova kad ovih dilema ne bi bilo. Ovako, dok javnost ne kaže blogu blog a glogu glog, nastavnici će Prve hrvatske riječke gimnazije, čini se, svim pedagoškim sredstvima, ubijati bloga u učenicima, jer su se neki od njih drznuli (ma otkud im je to samo na pamet i smjelost palo) ocijeniti ih. Zamislite, oteli učenici profama njihovo oružje i uperili ga protiv njih: ocjene. A profesore, napola ubi prejaka riječ. Ne vole se čitati u ogledalu drugoga. Pogotovo ne u ogledalu hijerarhijski slabijega. Jer ako ih opandrči netko odozgo, tada dotični (bez obzira što ovaj može proizvesti štetu koju katkad generacije ne mogu pokrpati) neće fasovati ukor pred isključenje. A ako to učini učenik, tada kolegice i kolege: postupite na načine cyber-terminatora: search and destroy. Za čakavce: najdi ga na onisten blogu i ubij bloga va mićemu. Pa potom napiši očitovanje koje kaže da se PHRG, doduše teška srca, opredijelila za žrtvovanje jednog učenika radi toga jer je ovaj bullingovao drugog učenika na webu. Ne znam, ali nekako mi preprozirno zvuči ovo objašnjenje. Jer, ako je taj skoro-pa-isključeni momak skoro-pa-socijalno istrijebio momka na kojega se je nameračio (a sve pod valjanom pretpostavkom da je svaki učenik jednako vrijedan) ne vidim zašto se stvar nije učinkovitije liječila u nastajanju, nego se problem amputira na privremenom kraju priče, nudeći, prema tumačenju vijeća, bahatom i bezobraznom momku ulicu, a da mu se prije nego li je prijeđe i ode s onu stranu, ne ponudi barem pješački prelaz.
I sam sam bio učenik te škole. Sjećam se svojih profesora. Bilo ih je nekoliko, nemali broj, kojima ni dan danas ne mogu izreći zahvalu za sve što sam od njih naučio, a da pritom ne tražim riječi u jeziku kojega tek treba pronaći. Bilo je, naravno i onih za koje ni dan danas ne znam tko ih je i što, s kojim ciljem i kada, usmjerio u prostorije u kojima obitavaju mlada ljudska bića. No, znam da je ovo samo moje mišljenje. I da je o njemu pitati kolegice i kolege iz nekadašnjega III. i IV. FS (filozofija i sociologija) u istoj gimnaziji koja se je 1980-ih odazivala na Šuvarev krik: CUO KUOIK (Centar Usmjerenog Obrazovanja Kadrova U Obrazovanji I Kulturi) mnogi bi mi rekli da pretjerujem. I, s njihovih točki gledišta, bili bi u pravu. Pa ja sam, kao uostalom i oni, samo jedan učenik. Netko tko se je, kao uostalom i drugi, svojom voljom (ili iščašenom ambicijom roditelja, nije važno) našao u elitnim gimnazijskim klupama. Kao osoba, kao pojedinac, kao nedjeljivac, kao uostalom i predisključajni ukornik, imam pravo na svoje mišljenje. I izričem ga s mnogo toga u glavi, ali ne predmnijevajući da ću se radi njega, radi svoje pubertetske bahatosti, ili, nedajblože, radi uvjerenja, radi nečega što bi trebalo biti tako normalno za neke koji su se nekada i nekako opredijelili za rad s adolescentima, naći s jednom nogom na prostirci ulaznih vrata škole, a s drugom na asfaltu ulice.

Priča o moći

Priča o ukoru, nažalost, čini se, priča je o moći. Čitao sam dječakov blog. Čitao sam ocjene nastavnika. Čine mi se bezazlene. Neki dijelovi su nelijepi. Bez obzira na detalje, u njima nema zlih namjera. Netko je tome momku trebao učinkovitije objasniti da »peder« nije pogrdna riječ. No, kako to očekivati od dječaka koji (tehnološki superiorniji od gotovo cijelog unisonog nastavničkog zbora: za bloga miloga pa jedva da par njih na popisu nastavnika imaju izlistane e-mail adrese, a i njima je godina 2006.) je dnevno izložen informacijama? Kao takav, on je kolateralna žrtva ultrakonzervativizma i paranoidnog desničarenja koji čine našu današnjicu. Pa taj dečko zna da je Papa Benedikt XVI. najavio rat homoseksualcima. Taj dečko sluti da to u prijevodu božjeg zemaljskog namjesnika znači da su pred Benediktovim poslodavcem svi jednaki, osim, dakako »pedera«. Taj dečko zna da se kardinali više boje fudrina u automatu nego li pedofilije u redovima crkve. Taj dečko se osvjedočio u to da je u Hrvatskom saboru govor mržnje prihvatljiv. Čuo je da je jedna desna dama, za trajanja hajke na Denisa Latina, u Saboru rekla kako ne podnosi Latinicu, jer da se ova piše ćirilicom. Ako je gledao dokumentarac o Krešimiru Ćosiću, čuo je kako nekadašnji YU reprezentativac Rato Tvrdić govori da je Krešo bio tako mršav da su ga zvali Aushwitz. I taj dečko, koji diše zrak u kojemu se nekažnjeno širi govor mržnje i isključivosti, uvjeren da je buntovan, vrijeđajući homoseksualce i drugoga, zapravo slijedi središnju struju zapadne konzervativne misli. A to bi mladome i buntovnome umu trebalo biti daleko poraznije od nekog činovničkog ukora pred.

Čestit Božić nastavnici!

Ako je dečko s bloga ismijavao kolegu, i ako ovo čita, molim ga da to više nikad ne radi. Ako ne radi drugih, ono radi sebe. Jer, ako tako nastavi, neće mu trebati školsko vijeće da ga isključi iz društva – isključit će se sam. No, ako je razlog ukoru bulling (a za kontinuirani i pedagoški teško izlječivi bulling, koji je odvratan i kojega upražnjavaju jedino slabići, ukor je, po mojemu sudu blog blogova) radi čega se u očitovanju spominju i učenikove ocjene profesora? Pa nije vrag da bi profesori, kao uostalom i optuženi nasilnik nad kolegom, objektivizirali žrtvu i koristili je kao ispriku za kažnjavanje učenika koji je uvredio njih? Zlobnici bi rekli, dugo su u poslu pa znaju da, skriveni iza đaka žrtve, bez posljedica mogu efektivno perpetuiratati sustav kojega su dio. Ovo je, naravno, samo radna pretpostavka u koju, čudnim podudaranjima unatoč, ne želim vjerovati.
Pred nama je vrijeme darivanja i običajne dobrote. Budimo stoga optimisti i ohladimo se malo. Čestit Božić nastavnici! Čovjek vas je samo ocijenio. Pa ljudi moji, ne radite li vi to đacima cijeli život: ne ocjenjujete li ih? I to numerički. Jedan se momak drznuo pred vas staviti ogledalo i odmah, doduše posredno, kako jako crno na jako bijelom stoji u Očitovanju, skoro pa vanka š njime. Zar su zaista sve miroljubive metode bile iscrpljene? Zar je vaš pedagoški trud, u kojega nitko ne sumnja i koji je uvijek usmjeren i prema pojedincu, vrijedan ovakve predaje?"

© Copyright 2002 NOVI LIST d.d. Sva prava pridržana.

---

Moja razmišljanja o cijelom slučaju

Gramatički gledano kako je to komentirao jedan od zabrinutih roditelja na mom blogu ove opaske dolje možda neće biti ispravne ali ipak će iznjeti mišljenje običnog građanina kojem se ovakve situacije gade te ih ne smatra dobrim primjerom suradnje između učenika/studenata i samih (iznimno frustriranih) profesora u našem školstvu.

Stvarno svatko u ovoj našoj državi si uzima za pravo da smije kreirati i činiti ono što mu i danim pravom nije dodjeljeno umjesto da određeni slučajevi idu na više instance te da se preko njih riješavaju novonastali problemi. Sigurno je da ministar prosvjete i školstva koji je za sada jedan od primjera kako pokušati ispraviti "krivu Drinu" školstva nije svemoguć i da u određenim momentima mora stati na stranu profesora i ravnatelja škola među kojima mora se priznati ima toliko nekompetetnih ljudi da život školaraca/studenata je ponekad Sizifiv posao.
Smatram da se sve to može ispraviti ipak rječju "oprostite pogriješili smo" te idemo svi zajedno probati naći zajednički jezik i način, metodu kako da buduće probleme koji mogu nastati riješimo na najbolji mogući način a ne kaznama i ukorima.
Mislim da ipak i unatoč nastojanjima ministra i sličnih vizionara od strane učitelja i profesora u našem školstvu to još neko vrijeme neće biti moguće jer struje koje su sada u našem školstvu ne vole promjene zbog bojazni da više neće moći udovoljavati novim kriterijima koji će se tražiti a to bi za njih moglo značiti gubitak radnog mjesta i statusa kojeg imaju do prebacivanja na niže radno mjesto ili prijevremene mirovine.

Ovo je samo moj mali i ne tako znalački stručno obrađeni pogled na situaciju koja potresa grad Rijeku i njene žitelje, posebno roditelje a o kojem sam već pisao ovdje na svom blogu.

Badnjak je, nešto malo prije deset navečer, a ja vučem prve dvije lajne speeda da se uopće održim živim.

Čekaj, ova priča mora imati kontekst, vratimo se 24 sata unazad.

Utorak je. Dan prije Badnjaka. Dan sam proveo u užasnom mamurluku i post-speed depresiji, jer sam i dan prije bio mamuran. Lanac božićnog duha je krenuo pa nisam imao mnogo vremena za iracionalno razmišljanje, spavanje, hranu, međuljudske odnose i ostale sporedne stvari u životu. Poslijepodne sam se pokušavao upušiti i napokon smiriti, ali nikako nije išlo. Oko pet sam bio na izmaku snaga i spreman na finalni pad u krevet kad me nazvao osobni liječnik. Treba skupiti pare za Novu godinu pa će doći do mene. Evo ga za deset minuta i ja rolam tri frule, jednu za njegovu smočnicu, a druge dvije za uporabu odmah. Sjedamo u auto, besciljno se vozimo kvartovskim ulicama i spaljujemo frulu. Ostavim docenta i novac pred njegovom kućom na brdu. Frula me dovoljno podigla da već budem na klasičnoj vagici - otići kući i napokon spavati ili spaliti još jednu frulu pa vidjeti što dalje. Naravno, spaljujem frulu i sad mi se već ide na piće. Možda vidjeti starog prijatelja konobara. Taj prgavi tridesetogodišnji ovisnik o pornografiji uvijek mi je bio drag. Piće-dva, pa na počinak. Ali, kurac, mračna i pohlepna strana me natjerala da prvo odem doma na lajnicu, a i bonus frulu na putu do birtije. I sad sam već ubijen, a razmišljanja o odustajanju više nisu nigdje na vidiku, kao i bezbroj puta prije toga. Vratio sam se kući šest sati kasnije, razvaljen poput otromboljene pičke stare kurve, svijet se okreće, a vrijeme je relativno. Ujutro sam morao ustati u osam da bi odradio neki ružni zaostatak posla. Samo odvratni podsjetnik na besmisao kojim se svi moramo baviti da bi bili plaćeni. Povukao sam malo speeda, zapalio frulu i krenuo. Dan je prošao više-manje u upušavanju i beznadnom pokušaju spavanja predvečer.

I eto nas na Badnje veče, nešto prije deset. Planovi su obećavajući. Spremam četiri bombona i četiri frule u jaknu, povučem još jednu debelu liniju i krenem pješice kod Veselog Nacista. Tamo je, kao i u svakoj drugoj lokalnoj birtiji, anualno kvartovsko okupljanje na kojem vidiš i sve one kretene koje inače ne vidiš. Zato docent i ja planiramo oko ponoći prebjeći u neku drugu birtiju, nabombonirani, te za sobom povući Candy. Candy u zadnje vrijeme pokazuje visoki entuzijazam za vutru. Shvatiti uvjetno. Ona je jedna od onih osoba koje puše vutru tri puta godišnje da bi se osjećali cool, a prošlog je Badnjaka također pušila s nama. Klasična nezainteresiranost koja je mana većine ljudi. Puši joj se ako je servirano, ali želja nikad nije dovoljno jaka da bi se sama potrudila oko toga. Ona je produkt serijske proizvodnje: atraktivna plesačica suvremenog plesa obogaćena smislom za dramatiziranje i dozom egoizma koja je previsoka da bi bila zdrava. No, s obzirom da izgleda ultra-jebozovno predstavlja pravi dio ex-craze seta.

Oko deset i petnaest ulijećem u birtiju poput obrušavajućeg Messerschmitta s nacrtanim iskeženim zubima odmah iza propelera, naspeediran kao ranjena divlja svinja. Svi me već čekaju. Che ima kapu Djeda Mraza, s dodatnim plavim kečkama djevojčice iz vulgarne njemačke pornografije. Manfred je ovdje sa svojom uobičajeno elokventnom djevojkom. Major Fred je već vidno alkoholiziran i razdragan. Docent je već ovdje i umire od smijeha dok me gleda kao ubzani film. Candy je također ovdje. A ovdje je i Yolanda, žena s kojom sam se zabavljao nekad davno. Jedino nepoznato lice, s kojim me instantno upoznaju, je njen zaručnik Pandur. Naručujem juice-votku za sebe, i cugu za sve ostale. Juice-votka mi se čini kao dobar izbor. U ovakvim anualnim prigodama piće dolazi redovitim tempom u razmacima od petnaest minuta, i tako i po dugih osam sati. Treba biti pažljiv pri odabiru. Ne možeš odbiti piće, to se ne tolerira. Jednostavno ne možeš, to se tako ne radi. Dakle, treba biti pažljiv pri odabiru.

Speed pulsira u glavi, i svaka pjesma koja urla iz zvučnika iznad mene je najbolja. Sjedim pored osobnog liječnika, ali me tu cijelo vrijeme jebe pijani Fred i znam da ću popizditi, pa odem na drugi kraj stola do Chea. Tu je doduše do prije dvije minute sjedio neki lik iz kvarta, ali sad stoji par centimetara dalje. "Valjda ga ne smeta", pomislih. Che je prilično pijan i dobro mi je društo za moju high-speed autocestu. Ispred sebe vidim očiti zajeb koji je toliko neizbježan da uopće ne pokušavam reagirati. Candy priča s Yolandom na "mi, dobre frendice" način. "Kao žena sa ženom". Problem je u tome što Candy ima još sasvim razmaženo dječji način razmišljanja, a Yolanda je odavno postala Odgovorna Osoba, pa se na ovakvim rijetkim izletima u noćni svijet može pokroviteljski ponašati prema takvim curicama kao "party-teta". To što je ostalih tristošezdesetčetiri dana u godini upstanding službenica banke koja čvrsto vjeruje u svoj posao, Ikea kataloge i miran život je ni najmanje ne ometa u takvom licemjernom proseravanju. Candy opet ništa od toga ne razumije nego je gleda kao "novu najbolju prijateljicu". Ne znam kako će to završiti, ali znam da sam ja sigurno najebao negdje u tijeku procesa. Svjestan sam toga već ovog trenutka. Ovaj psihološki rollercoaster ima previše opasnih zavoja da mogućnost iskakanja ne bi bila vrlo realna. Pandur je kao i uvijek prijateljski raspoložen i priča mi neka sranja dok se ja cijelo vrijeme okrećem Cheu i pokušavam izbjeći sam začetak te ojadne konverzacije s dealerom keramičkih pločica. Pravi problem je kao i obično u tome da se moj potencijalni sugovornik ne drogira. Nije da mu to zamjeram. Ne mogu reći da je ovisnost o drogama uvjet za iole smislenu komunikaciju, ali mi živimo u sasvim različitim svijetovima. Naime, on je moja invertirana kopija. Potpuno obrnut. Što je razmljivo, jer kad se djevojci ogadiš dovoljno njezin sljedeći je uvijek identična invertirana kopija tebe. Nešto potpuno drugačije. Čovjek sa suprotnog kraja sociološke galasije. Nemamo apsolutno ništa zajedničko. Ne možemo imati. Ne moram to ni provjeravati, jer ovdje nemam situaciju u kojoj bi on mogao biti bilo tko, bilo kakva osoba, s bilo kakvim karakterom. Ne, on nije tu upao iz nekog drugog vrtloga pukom slučajnošću. On je Pažljivo Odabran. Kao da je pronašla tvog Zlog Brata Blizanca. Ili Dobrog, kako u kojem slučaju. O čemu ja s njim mogu pričati kad imamo potpuno obrnuta mišljenja o svemu? Uhvatim se u tom tijeku misli i pomislim "Ovaj zli speed je predobar, no možda bi trebalo povući još lajnicu", pa na brzinu odem do zahoda i vratim se na visokom broju okretaja.

Taman kad pomislim da sam se riješio Pandura pijani Major zaključuje da sam ja pun kurac ljubomoran na Pandura pa ga pri povratku sa zahoda u nekakvom kvazi-guranju slučajno nabije laktom u bubreg. Da se nisam navukao ovog kvalitetnog speeda vjerovatno bi mi bilo neugodno. Put u pakao je popločan dobrim namjerama. Dolazi ponoć, i ja par minuta prije odlazim do zahoda čvaknuti eks. Uopće me ne iznenadi kad mi eks padne na pod. Takva je karma večeras, ali nema veze, ne trebaš karmu kad imaš eks. Vraćam se, čestitanje, ljubakanje, lažni smiješci, kurčeve izjave i najbolje želje. Dosta emocija, hvataj se izlaza. Che i Fred idu oskvrnuti crkvu svojoj pojavom, a docent i ja krećemo prema Švedskom Institutu. Candy je po planovima trebala biti s nama na fruli u ovom konkretnom trenutku, ali je umjesto toga ulazi u Yolandin auto i odlazi s njom bez riječi. Kad dovoljno dugo proučavaš ljudske navike vidiš zajeb od početka. Nas dvojica hodamo snježnom i praznom ulicom. Pušimo frulu i osluškujemo rafale koje građanstvo još uvijek ispaljuje u slavu ljubavi i mira.

Ulazimo u birtiju. Gužva je, a eks već udara. Na šanku Zagor, Lucijan i Tomman Tarkan Gigi. I dalje pijemo juice-votke, iz zvučnika trešti nešto ugodno, a znoj me polako oblijeva. Odjednom se pojavljuju novi najbolji prijatelji Yolanda, Pandur i Candy. Naravno, ovdje poznaju malo koga pa se instantno priljepljuju docentu i meni. Plovim na ovom sociološkom Titanicu, spletu tolikih nezdravnih odnosa, nabomboniran, izgubljen u vremenu i prostoru. Izmijenjujem klišejizirane rečenice s ljudima oko sebe. Candy se vješa po meni dok mi u uho cvrkuće kako bi se ona vratila kod Veselog Nacista jer joj tu nije dobro. Kako nabomboniran objasniti da je ovdje JAKO, JAKO, JAKO DOBRO nekome tko nije nabomboniran? Nemoguća misija. No, ignoriram cendranje neko vrijeme, ali sad već i Yolanda cendra, kao da smo docent i ja jebeni turistički vodiči koji ne pokazuju dovoljno impresivne atrakcije. Klima u lokalu se rapidno mijenja. Osluškujem narodne ritmove negdje u daljini. Pogledavam konobara s kojim relativno dijelim glazbene ukuse, a on mi nemoćno pokazuje da tako mora biti. Jebiga, mogu na eksu tolerirati jedan narodnjak, možda dva, ali ne jebenih pet, bez kraja na obzoru.

Moramo pobjeći iz ove promenade neukusa. Nemamo auto, vani pada snijeg, imamo nakalemljene idiote na grbama. Sjebani smo. Šah-mat. Zli bože, kako mrzim tvoj smisao za humor. No, sine mi spas - mogli bi najebati Yolandu da nas odveze do Vortexa. Bolje biti s ovim napornim ljudima u opskurnoj sigurnosti pouzdanog kluba nego s istim tim ljudima na narodnjacima. Light-show i moćni zvučnici pomoći će mi u ignoriranju noćne more. Na brzinu ih obradim, potrpamo se u Yolandin auto i već smo na putu za spas. Čvaknem drugi eks odmah na ulazu u klub. Piju se kokteli. Preporuka konobara - Sex Machine. I odjednom sve postaje super. Muzika trešti, light-show je čudan, cigareta je u ustima, zli obezglavljujući koktel u rukama, znoj na čelu, i divlji, divlji ritam. Osobni liječnik izgleda similarno, no vrlo je neupadljiv što je neuobičajeno za njega. Pandur je prokleto ušlagiran alkoholom. Ne može stajati. Izvijen stoji naslonjen na šank i jede banane iz pseudo-tropske dekoracije u uglu. Pa ipak ne posustaje, ovo je za njega jeftino pitanje časti ili nešto takvo, nastavlja piti ne shvaćajući da se ni mnogo iskusnije pijanice od njega ne mogu nositi s pomahnitalim kemijskim zvijerima.

Mučno mi ga je gledati kako naivno pokušava dokazati neki kurac, zarobljen u svom jadnom svijetu ideala, časti, samopoštovanja i ostalih sranja. Vješa mi se na jebeno rame, i priča mi da sam mu super, svakih pet minuta me pita što ću popiti, i općenito je jebeno naporan. Na eksu nisam raspoložen za ovakav sentimentalni performance jer bi me mogao povući za sobom. Uljudno ga zamolim da ne bude tako sentimentalno pijan prema meni i ljudski upozorim da će se sutra ujutro jako glupo osjećati. Na bombonu misliš da te svi razumiju, zaboraviš da nitko ne razumije kurca, pa tako ni on dok se ja trudim biti kemijski empatičan. Candy i Yolanda pak, imaju svoj vlastiti performance. Pijano razbacivanje na podiju, u kojem vodi Candy sa svojim "pogledajte me, ja sam profesionalna plesačica" proseravanjem. Nemam nikog kompatibilnog, nikog normalnog, oko mene su sve bolesnici, ego-manijaci, izvještačene gipsane skulpture koje nalikuju na ljude koje poznaješ, bolesni demoni izluđeni okovima konvencionalnog ponašanja. Shvatim da pijem alkohol zavidnim tempom već pet dugih sati. Napokon uslišim Pandurove želje i dopustim mu da mi pribavi mineralnu. Mineralna je maloj zelenoj bočici, i njena ultra-gaziranost pokrene čudnu kemijsku reakciju u mom želucu čiji se sadržaj uglavom sastoji od nebrojenih juice-votki, nekoliko koktela, razgrađenog ecstasyja i negdje duboko pri dnu - par slanih srdela.

Obliven hladnim znojem, u transu krećem prema zahodu. Već putem mi prvi mlaz bljuvotine ispuni usta, ali ja ga progutam bez imalo nelagode, sasvim opušteno, gotovo s užitkom. Eks čini čuda. Stojim nad zahodskom školjkom i brutalno povraćam, mlazovi izlaze, nosna sluznica radi prekovremeno, tijelo je obliveno hladnim znojem, oči natopljene tekućinom, a ja se osjećam predivno. Ispunjava me čisto zadovoljstvo, tresem se u ekstazi koliko mi je dobro. Pogledom zamućenim suzama promatram išarane pločice, izbacujem neprerađeni juice iz sebe i osjećam Smisao. Shvaćam da je svo ovo bestijalno divljanje proces spaljivanja mostova koji vode prema Stvarnom Svijetu, sa svim njihovim hipnotičkim utjecajima, proces u kojem moraš izbljuvati i israti sve te pizdarije, sve limite koji su ti usađeni u glavu godinama normalne sociološke interakcije. Jebeš normalno, ne želim biti normalan, želim demonskim ognjem spaliti sve normalno u sebi, poništiti sve postavke i izniknuti iz pepela kao neka sasvim nova izopačena karakterna kreacija. Tako razmišljam dok se umivam i pušim cigaretu promatrajući se u ogledalu, znajući da je i ova brutalna večer joj jedan nepovratni korak prema završnom ubojstvu postojećeg ega, prema konačnom trijumfu Odustajanja.

Vraćam se u gužvu i nastavljam punom snagom. Još koktela je ovdje, izvijam se u čudnim ritmovima, potpuno otkopčan od svijeta koji me okružuje, od bilo kojeg svijeta. Docent divlja negdje u blizini, a ja pokušavam vješto izbjegavati Pandura koji ima još par zadnjih atoma snage za nekoliko sentimentalnih rečenica koje bi mi u svojoj alko-depresiji razumijevanja želio uručiti s najboljim namjerama. Prošlo je nekoliko sati odkad smo došli, i osjećam kako se eks polako povlači. Obuzima me nesavladiv umor. Mozak i dalje pulsira u svom ritmu, ali se kroz hrpu njegovih apstrakcija tu i tamo probije i pokoji signal koji uspaničeno viče da će noge otkazati. Ignoriram ga kao glas manjine i samo nastavljam u svom ritmu. Ali, Candy, Pandur i Yolanda uskoro odlaze, a ja znam da mi je to jedina šansa da se spasim u ovoj stravičnoj večeri. Nekako odvučem osobnog liječnika i odlazimo za njima. Hladnoća me ubija. Imam osjećaj da smo u Sibiru, a šetnja do auta je neopisivo duga. Umor udara punom snagom, i miješa se s neopisivom after-glow ugodom koja nastupa kad sjednem u već zagrijani auto. Vožnja je izuzetno zabavna, promatram svijet kako promiče pokraj nas iako nemam ni najmanje koordinacije u vremenu i prostoru. Kako je lijepo kad te netko drugi vozi. Svako skretanje je oduševljavajuće iznenađenje, oko tebe sve ubrzano, a ti se možeš u potpunosti prepustiti čudnim osjećajima bez da paziš na cestu. Pomahnitali docent me pokušava najebati da idemo dalje, ali ja pokušavam najebati Yolandu da me odveze sve do kuće, što mi i uspjeva.

Tresem se od hladnoće i iscrpljenosti. Mogućnost mentalnog i fizičkog kolapsa je na vratima. Ulazim na ugodnu toplinu i neko vrijeme sjedim u fotelji zureći u ugašeni monitor. Razmišljam o tome kako mi je ovdje toliko dobro da se uopće ne bih trebao micati. Pa ipak, zadnjim snagama zarolam još jednu frulu i izađem natrag u sibirsku noć. Žaruljice na stubišnoj ogradi svijetle u nekom vlastitim ritmu, a oko mene je potpuna tišina, narušena samo čudnim šumom u ušima, za kojeg znam da ne dolazi iz stvarnog svijeta. Spaljujem frulu promatrajući zvijezde, samodostatan, na rubu kolapsa i ne razmišljam. Ugodna praznina, potpuni vaakum misli. Uskoro mi postane nepodnošljivo hladno pa uđem unutra. Legnem u krevet, navučem pokrivač i dvije deke na sebe. Još uvijek ne mogu otjerati hladnoću koja mi se uvukla u kosti. San ne dolazi. Nisam ga ni očekivao, nikad nije ni bio opcija. Mozgom još uvijek kola brutalna kemija i nema gašenja svijesti, iako je tijelo potpuno slomljeno i nesposobno za bilo što. Ležim na leđima i zurim u strop. Sklopim oči, ali znam da nema spavanja, na rasporedu je projekcija divljih flasheva, isprekidanih tijekova misli, kovitlaca emocija i tog neobuzdanog, čudnog nemira. Sretan Božić. Nakon nekoliko sati ustanem, povučem lajnu speeda, zapalim frulu, i napišem ovo.

Esteban Prezvušt Grokter

Želim Vam sretne Božićne blagdane da ih provedete u zdravlju i blagostanju zajedno sa Vašim obiteljima. U Novoj 2006 godini želim da ostvarite ono što niste uspjeli u prethodnoj.

Tiha noć, sveta noć
Ponoć je, spava sve
Samo Marija s Josipom bdi
Divno djetešce pred njima spi
Rajski resi ga mir
Rajski resi ga mir

Tiha noć, sveta noć
Pjesma ta anđeoska
Miljem otajnim napunja zrak
Bajna svjetlost rasvjetljuje mrak
Kraj pretvara u raj
Kraj pretvara u raj

Tiha noć, sveta noć
Pastiri, amo svi
Pjevat Isusu anđela poj
S majkom poklon prikazat mu svoj
Srce dat mu na dar

Rajski resi ga mir

Dragi posjetitelji mog bloga!

Vjerujem da ovih par slijedećih dana neće biti postova na mom blogu iz praktičnog razloga - puno posla a i malo više odmora. :))

Zato pošto se nećemo vidjeti do i iza Božića od sveg srca Vam svima želim Sretne Božićne blagdane i da Vas kao i Vaše familije prati puno zdravlja i blagostanja u daljem životu.

Sa poštovanjem,

@dagoberhr

Dok mu je vjetar zavijao oko glave i mrsio bradu, a pahulje zasipale oči, Djeda Mraz je osjećao kako mu kapci postaju sve teži. "Moraću malo da odrijemam. Čeka me još dug put i da svima podijelim poklone, a za to moram da budem svijež i odmoran, da nešto ne pobrkam", pomisli on i skrenu saonice sa staze ka jednoj visokoj jeli u zavjetrini. I irvasi su jedva čekali da predahnu, pa ih Djeda Mraz ispreže i opruži se u saonicama, pokri se dekom i slatko utonu u san. Spavao bi on tako dugo da nije odjednom osjetio kako ga neko lupka po ramenu.

"Hej, Djeda Mraze, ustaj brže, nestali su ti pokloni!", začu on i ugleda dva velika zabrinuta oka ispod crvene kapice. "Ja sam patuljak Dobri Ben", predstavi se čovječuljak. "Živim u ovoj šumi već sto godina i poznajem sve njezine stanovnike. Znam i ko ti je ukrao poklone - Zli Petar i njegova družina!"

"Jao, teško meni", zakuka Djeda Mraz. "Onolika djeca čekaju na mene i raduju se poklonima, a ja neću imati što da im dam!" I on zaplaka, a krupne suze su mu padale po bundi i odmah se ledile svjetlucajući kao biserni gumbi.

"Ne plači Djede Mraze, tu sam ja da ti pomognem!", uskliknu Dobri Ben. "Upregni irvase i spremi se za put, a ja ću pozvati moje pomoćnike. Idemo u potragu za kradljivcima tvojih poklona!"

Patuljak izvadi iz džepa rog, snažno puhnu u njega i iz šume odmah doskakuta srna, a za njom i ostale šumske životinje. On uzjaha srnu i odjaha duboko u šumu zajedno sa čoporom životinja.

Djeda Mraz duboko uzdahnu, obrisa suze i uze da čita pisma koja su mu djeca poslala. Otvori jednu ružičastu kovertu na kojoj je stajalo: "Djede Mraz, Sjeverna šuma, Ledeni brijeg br. 365".

"Dragi Djeda Mraze", pisala mu je jedna Vanja. "Ja ti pišem iz kreveta, jer sam bolesna. Baka mi je rekla da ti znaš sve dječije želje i da ne moram da ti kažem šta da mi doneseš. Ja ću zato biti strpljiva i čekaću, samo te molim da me ne zaboraviš. Puno te voli i pozdravlja Vanja."

Djeda Mraz još jednom tužno uzdahnu i pogleda na sat. Još četiri sata do Nove godine, a on sjedi u šumi. Brzo ustade, upregnu irvase i puhnu u rukavice. Uto se iz šume začu rog. Dobri Ben je dojurio na srni, a oko njih je letio snjeg. "Pronašli smo tvoje poklone!", uzviknu Ben. "Zli Petar se sa svojom družinom već sladio slatkišima iz novogodišnjih paketića! Sve šumske životinje su ih opkolile, pa sam uspio da ih, onako iznenađene i uplašene, brzo vežem. Evo tvojih poklona, Djeda Mraze!", ispriča mu Ben svoju pustolovinu, a zatim potrpa sve poklone nazad u vreće Djeda Mraza.

"Dobri Bene, ne znam kako da ti se zahvalim?", reče Djeda Mraz na rastanku.

"Obraduj večeras svu djecu ovog svijeta i ja ću biti sretan", odgovori Ben. A iduće godine u ovo vrijeme, vidimo se ponovo na istom mjestu, samo nemoj da se ponovo zaspeš!", veselo uskliknu Ben i mahnu Djeda Mrazu odlazeći nazad u šumu.

Djeda Mraz potegnu uzde i irvasi jurnuše galopom. Za njima u šumi osta samo oblak snježne prašine.

Djevojčica Vanja je ležala u krevetu u svojoj sobi i tužno gledala u sat na zidu. Još malo i eto Nove godine, a Djeda Mraza nema. "Da li uopće postoji taj Djeda Mraz?", sumnjičavo je zavrtjela glavom i nastavila da razmišlja o svojoj najvećoj želji - lutki koja govori.

U tom trenutku u sobu uđe njena baka i vesela lica reče: "Otvori prozor, Vanja! Zar nisi čula kucanje?"

Na prozoru je stajala velika šarena kutija sa mašnom. U kutiji je bilo mnogo slatkiša i jedna velika plavooka lutka koja govori.

~ za laku noć svoj djeci i onima koji bajke vole ~

Kao i svake godine slušam sve oko sebe kako trče kupovat poklone i sitnice koje se nikada neće uporabiti nego će stajat negdje i skupljat prašinu, no to je Božični šoping. Kupuje se sve i svašta a najbolje prođu oni koji još nekoliko mjeseci poslije toga se nemogu oporaviti te kad ih pozoveš van na kavicu ili piće odgovaraju sa: "Joj nemrem znaš baš čekam frenda/dicu jer mi treba donijeti neznamnijasamkaj!" Ok moj odgovor je uvijek ma nema frke ma budemo jedan drugi puta taman tam do ljeta kad opet potrošačka groznica zavlada za morem.

No vratimo se mi šoping maniji za Božić i Novu odnosno staru godinu. Odeš recimo u King Cross i gledaš te unezvjerene face kako pogledavaju lijevo desno te u jednom trenu čuješ škripu kočnica te tresak kolica. Naravno kao zadnji mulac se priključiš tome dok sam bio u braku naravno i kreneš unutra dok pored tebe tvoja bolja ili lošija polovica melje k`o navijena a ti u glavi čuješ(uuuaaaaaaeeeeeuuuuuuuuuu) jebote pa nisam znao da može toliko pričati a 4 godine smo u braku.

Znaš treba nam to i to ali i ono te nebi trebalo zaboraviti ove, hmmm da draga imaš još što u glavi? Nemam trenutno ali sjetiti ću se (smješak kojim bi pola muškog King Crossa bacila na koljena) a ja mrtav hladan računam djelićem mozga koliko će nas (čitaj me) koštati? Iznos je tu negdje oko 5 - 6000 kn, ufff imam li uopće toliko novaca? Ma baš me briga kad dođem na blagajnu ak nemam bude moja draga vadila kaj joj treba a kaj ne.

Gledam ju a njoj osmjeh od uha do uha i cvijeta od sreće a kolica već kao da si u njih ubacio dva leša sve viri nas sve strane, strašno idem tam dolje ima kikiriki u ljuski budem si malo uzeo ak me nitko ne gleda. Malo dalje par bakče se oko šampona za kosu, ona će njemu: - "Znaš da nesmijem koristiti taj šampon jer mi je frizerka rekla da škodi ofarbanoj kosi. On će: - "Ma daj prosim te kaj mu fali, pa ima isti sastav kao i ovaj kaj je 20 kn skuplji! Pa jedino je razlika u nazivu i izgledu bočice." Ona će: - "Bože koji si ti škrtac jebeš me tu za 20 kn već 5 minuta." već je jako ljuta to rekla. On će: - "Da te barem jebem za tih 20 kn onda bi bilo dobro ali zato kaj ćeš uzeti nešto što je skuplje rađe bum to dal siromašnima. Reče i tutne šampon u košaricu dok je ona za njime išla i (tralllllallllalaaalllaaa) kao navijena prigovarala.

Ufff baš mi je bilo žao dobrice (tak mu je lice zgledalo) sad ga je nadrapao. Juhhhuuuuu dere se neko sa pol dućana a meni roleta dolje, hmmm ahmmm da draga?! Bemti najrađe bi te strpal sa tim tvojim juhhhuuu u zamrzivač na minus 25 pa da vidim onda je`l buš juhuškala. Budemo uzeli ovo? Ne draga, jer veliki zeleni zec nam ne treba doma. - Kako da ne dragi pa uskoro je uskrs! .. Ne draga još nije ni božič došao. Gotova?! - Pa trebala bi još neke sitnice (bemti što sam ja skrivio #$%& već smo tu dva sata i znam na svakoj polici kaj je) no to možemo sutra i prekosutra (aha samo ako budeš sama išla).

Krenemo prema blagajnama a tamo valjda pola grada došlo kupovat: Gleda me čovjek iz reda do nas tak mrko: - "Hmmm stari kaj sam ti ja kriv da si tu!" Vjerujem da znam kaj sad razmišlja. "Kaj me pizdek koji k gledaš, pa nisam maneken! Jebo me patak ako jesi razmišljam, fakat bi mogao glumiti u bilo kojem filmu zajedno sa Bellom Lugossijem. Pored njega njegova supruga valjda, hmmm nije loše građena pošto krajičkom oka osmotrio da li me gleda ova moja i onaj pajac tamo. Ma ima ona lijepu guzu i cike za svoje godine sa smješkom u sebi a onda "uuuuu jebote" lupam hrkljuš. Ma Karla (mislim na Del Ponticu) ljepotice i cvijete divni. Oporavljam se od šoka burljajući po kolicima kao fol nekaj tražim. Ova moja nabacila pogled na nekog mladca kojeg da malo jači vjetar puhne odnjelo bi do Sardinije, no valljda je to fascinira. Uspjeli smo za pola sata dođi na blagajnu a blagajnica izvukla ispod pulta osmjeh broj 37 i ne skida ga sa lica kak Joker u Batmanu. Da nije slučajno kupila njegovu šminku pade mi misao dok tupopraznoglupi pogled nezainteresirano me pogleda i reče dvijelkckkcld. - "?!? Molim oprostite što ste rekli?" dvijččsajfčsjef. ?!?!?!? te pogled na display blagajne ahh 2.765 kn. - "Može karticom?" upitam. - Može! reče blagajnica. Frlj brlj mrlj i to je gotovo sav isrpljen i izmožden guram kolica do auta i jedva čekam da dođem doma i bacim se u vodoravan položaj. Što žene vide u višesatnom obilaženju trgovina još uvijek ne uspijevam dokučiti.

Ahh nema veze jer sutra moram nekaj smisliti da zbrišem dok se moja nije sjetila da joj još što treba. No ove godine će mi možda ta glupa strka faliti jer ipak gledat lica koja jurcaju simo tamo i pokušavaju si uljepšati blagdane pa i nije tako loše.

@dagoberhr

Bio je prosinac, baš poput ovoga - borovi su rasli po trgovima, visoko; nad ulicama su lebdjela blagdanska svjetla. Charley je ušao u birtiju i stresao vjetar s leđa. Mjesto u kutu šanka ga je, kao i uvijek, čekalo.

Barmenu nije trebalo dugo da shvati. Hey, man, what's up? Charley je iz džepa izvukao čestitku i bacio je na šank. Christmas card from a hooker in Minneapolis.

Hej, Charley, trudna sam i živim u Devetoj ulici. Skinula sam se s dopa, više ne pijem whiskey, imam muža koji svira trombon i radi na pruzi.

Prosinac je mjesec dimnjaka i pijanih sobova. Saonice Djeda Mraza teturaju nebom zato što stara svinja više ne može pogoditi cestu. Hladno je, smijemo se sporije, govorimo dublje i sve teške uspomene iz umiruće godine nosimo sa sobom u nadi da ćemo ih zaboraviti u nekoj toploj rupi. No, najteže gubiš ono čega se želiš riješiti.

Hej, Charley, pomislim na tebe svaki put kad prođem kraj benzinske pumpe. Znaš, zbog onoliko briljantina koji si stavljao u kosu. I još uvijek imam onu ploču Little Anthonya & The Imperials... Ali, netko mi je ukrao gramofon, što kažeš na to?

Ako glazbu možemo dijeliti na zimsku i ljetnu, noćnu i dnevnu, onda je Tom Waits kralj tamnog i hladnog pola, vlasnik svih toplih utočišta. U dubini mraka čak i svjetla Bates Motela izgledaju primamljivo. Ali, o tome bi više znao reći Cave, Waits će se prije zapiti s Normanom i iz njega izvući tajnu neke tužne ljubavi.

Hej, Charley, skoro sam poludjela nakon što su uhapsili Maria. Pa sam se vratila u Omahu živjeti sa starcima. Ali svi koje sam tamo poznavala su ili mrtvi ili u zatvoru... Zato sam se vratila u Minneapolis, mislim da ću tu i ostati.

Na Waitsovu albumu "Blue Valentines" našla se i ova božićna. Kao da smo slabiji tih dana. Jer, dok se na ulicama grlimo sa strancima i lažemo o najboljim željama, između bljesaka petardi svakog od nas čeka poneki razlog za nemiran pogled u retrovizor. Ili, možda, tek obična čestitka u sandučiću.

Hej, Charley, mislim da sam sretna, prvi put nakon nesreće. I voljela bih da imam sve one novce koje smo trošili na dop. Kupila bih gomilu rabljenih auta i ne bi prodala ni jednog. Jednostavno bih vozila različiti auto svakog dana, ovisno o tome kako se osjećam.

Isus je definitivno najveći brijač, koliko mu samo ekipe svake godine dolazi na rođendan. A ni stari mu se ne ljuti kad se zabrije, navik'o čovjek. Sve maske ionako padnu oko ponoći, obziri se utope u alkoholu, a stari Mraz po nebu lovi Betlehemsku zvijezdu. Piano's been drinking, not me.

Hej, Charley, zaboga, želiš li znati pravu istinu? Nemam muža, on ne svira trombon. I moram posuditi lovu da platim odvjetnika. Ali, hej, Charley, pustit će me uvjetno. Dođi na Valentinovo...

Čestitka će ostati zgužvana u kutu, a Charley će se dovući kući s tupim nagovještajem jutarnjeg mamurluka. I dok ključem bude napipavao bravu, pokušat će se sjetiti gdje je izgubio ono što je mislio da nikad neće pronaći.


(Izvorno objavljeno pred Božić 1996. u Homo volansu, kao dio "Slijepog putnika")

Istinito,ali jako nevjerojatno. Jednom ulazim u učionicu kada profesorica latinskog uplakana. Imala je 27 godina i bila je najbolja riba u školi.Ja je onako pitam što joj je a ona kaže *Saznala sam da me vara muž*. *strašno* kažem ja. I ona tako tužna padne mi u zagrljaj. Ja se već napalio. Onda me je iznenadila i rekla *Kada on mene vara onda ću i ja njega,pizda mu materina*. I ni pet ni šest izvadila mi penis već tvrdu alatku iz traperica i stavila ga u usta. Ja sam zanijemio,i gledao sam kako ga ljubi profesionalno. Kada sam htio da joj stavim u njenu svježe obrijanu picu malo sam je mazio prstima i navlažio. E onda sam joj stavio, bio sam napaljen više nego ikad. Gurao sam najjače što sam mogao a ona je malčice jaukala jer je več bila nadražena. Govorila je: *Daj me, razvali me, otkini me,neka me i dalje vara, peder jedan*. Kada sam bio blizu svršavanja ona je rekla: *Hoću sav tvoju sok u usta*. I tako sam i uradio. Kada smo završili ona je rekla: Dobar si,valjda će opet muž da me vara pa ću i ja njega. I pozvala me je kod nje kući pošto je završila engleski i latinski kao da drži privatne sate. Kod nje sam je ljubio svigdje po tijelu i lizao joj sise. Muž ju je opet prevario i opet sam je mazio. Kada je mazim mazim je kao da mi je zadnji puta u životu. Ona me je zavoljela kao svog ljubavnika. Ja znam da mi mnogi od vas nece vjerovati ali što me briga ja znam da sam sebi vjerujem. Toliko o tome.

Sjedim na zubarskom stolcu u ordinaciji, onako “fino” - blago nagnut otvorenih ustiju i uperenim svijetlom u facu. Zubarka Irena snimila situaciju bolnog umnjaka – a bila je predivna, uvijek dotjerana, zračila je senzualnošću i seksepilom. često sam maštajući drkao na nju.
Znam, da kad sam je posjećivao zbog sitnjih pregleda rajcala me i sama pomisao na,
Bijeli suknjić do iznad koljena privijen uz te predivne dugačke noge, na koje su navučene crne sitno-mrežaste čarape; a što se skriva iza te odjeće pitao sam se sjedeći na jebenom stolcu dok je ona obavljala sitna telefonska dogovaranja.
U takvima pauzicama uglavnom sam smišljao različite scenarije u kojima ju divljački mazim, a i penis mi se tada redovito dizao, i uvijek sam se pitao primjećuje li čudne aktivnosti u mojim hlačama. Nisam ni sanjao u što će se ta večer pretvoriti.
Ona, predivna plavuša – zrela gazela, kratke zurke, izrazito plavih očiju u kojima sam se topio kad god bi me pogledala, breskaste tvrde guze, preplanulog tijela; i to sve pakirano u 35-togodišnji vamp paketić.
19:20h >> plavuša spušta telefon i prilazi mi, provjerava mi stanje i priča ko navijena kako će vjerojatno štrajkati i u petak jerbo je pročitala kako je dotični ministar izjavio kako “oni” i ne zaslužuju veće plaće jer se ordinacije uglavnom, tokom radnog vremena pretvaraju u kupleraj, ma zamisli ti to Danči (govori sestri koja je pisala po nekim papirima) – a ja nisam bio pretjerano zahtjevan pacijent te večeri.
I meni kao meni spontano iskoči fantastična glupost te kažem – kako to nije sigurno točno i pretpostavih kak ministar čita neke nemoralne časopise, izvukoh im lagani osmijeh a ona primijeti obrise mog nabreklog penisa u trapericama kako pulsira na što me pogleda i počne se još više smijati i kašljucati (inače je bila strastvena pušačica), odmaknuvši se od mene.
Pitam ju, glumeći nevinašce – pa doktorice što vam je, ste dobro? – sve je u redu Zorane, i pogleda me očima punih požude .... te reče sestri:
- Danči (kako ju je odmilja zvala), Zoran je vjerojatno zadnji pacijent večeras na što ona jasno potvrdi.
- Ništa, onda draga moja, kako si mi i rekla danas, muž ti se večeras vraća s puta – valjda ti je sve jasno, slobodna si kao ptica.
Ja nisam mogao vjerovati što se događa, napokon ostajemo sami a Danijela je izletila iz ordinacije dok si rekao keks.
- Izgleda da će Danijeli biti ludo večeras, rekoh.
- Da, da (reče uzdišući) - dovršimo mi posao dokraja.
Prislonila se uz stolac s moje desne strane te se balansirala cicama o moj torzo (a to je redovito radila, obožavam kad se žene koriste svim svojim alatima) te čačkajući malo po zubima provjeravajući nepotrebno reče kako neće dopustiti da tako besposleno sjedim u ove kasne sate (ja sam samo promatrao kako se odvija ovaj scenarij a ovaj put u režiji Irene – plavuše u bijelom).
Vidjela je, dakako moj zadivljeni tupi pogled i veselo se nasmijala, zatim je otišla izvan ordinacije i vratila se u isti tren, te zaključavši vrata reče kako smo izgleda ostali sami večeras. Kad sam čuo škljocaj vratiju shvatio sam da je vrag odnio šalu i odlučio prepustiti se toj igrici.
- Ja izgleda, puno pričam, kaže Irena
- Ma ne, nikako, razgovor uglavnom opušta situaciju, zar ne (rekoh primijetivši otkopčanih par gumbića na svilenoj bluzici)
I počelo se odvijati - tim gracioznim hodom prišla mi je s prednje strane, zaustavljajući se uz prozor, prekriživši ruke, okrenula se prema meni, izbočivši lijevu mrežastu “crnu” nogu prema naprijed i tapkajući po podu, promatrajući me studiozno.
Bila je prekrasna, cice su joj se skupile od prekriženih ruku i zlatile od sjaja, nešto nevjerojatno i ja sam ludio.
Prišla mi je i počela otkopčavati remen, čitavo vrijeme ne skidajući pogleda s mojih očiju, traperice je svukla zajedno s tenama – E sad .. progovori ... da vidimo taj tvoj stroj maleni – a on izletio spreman .... U u uh ... promrmlja nježnim glasom ... simpatičan i božanstven ... vrijeme je da obradim ovaj mjenjač.
- Morate ga prvo zaraditi, draga doktorice ... rekoh i nogama je privučem k sebi i zažvalim strasno svukuvši joj bluzu i provlačeći ruke kroz crni čipkasti grudnjak izvlačim joj sise i ližem bradavice ...
- You are a notty, notty boy .... reče i odgurne me natrag u stolac
Ona je opet preuzela uzde i spustila se onomu što je i naumila ... provukla je kožicu preko glavića nekoliko puta i počela ga pušiti, lizati okretno i znalački .... ližući od korijena penisa prema vrhu, plackajući jezikom i sisajući ga ko kakvu lizalicu .... svršio sam joj ravno u usta trzajući se i slušajući njeno mumljanje ... pogledala me blago otvorenih ustiju kako prevrće spermu po jeziku ... te proguta ... smijući se.
Vraćam je k sebi i polegnem na stolac i ljubim ju po tijelu, vratu, ližući bradavice, gladim je svojim glatkim rukama po unutrašnjoj strani leđa, spuštam se i ja sve niže i niže .... svlačim joj suknjić , a pica izletila obrijana s laganim srebrnim dlakavim potezom, sva vlažna i spremna na obradu – guram svoj jezik duboko, nalazim klitić, nadraživam ga a picini sokovi su tekli i tekli ... moja doktorica se izvijala i jecala od uzbuđenja ... bila je spremna, no nisam joj ga htio dati još iako je stenjala i tražilaaa da joj ga zakucam.
U tim trenucima želio sam da doživi tisuće malih orgazama, počela se tresti i duboko dahtati ... nahrulio je val sluzi i soka – picica joj je mirisala i bila je jebeno slatka .... svršila je, no htjela je još – daj mi ga, daj mi ga ... daaj .... molila je ...
Primio sam svoj nabrekli tvrdi alat u ruke igrajući se s glavićem po ulazu u vaginu ... te sam prodro polagano u nju kako bi se kanal prilagodio debljini – ona je počela steenjati i kroz zube rekla kako je debel i kako takvog još nije probala .... Lagano sam ju nabijao a ona se rukama učvrstila o ručke stolca i čvrsto se opirala mojim nabijanjima .... podrhtavala je od užitka.
Njen pica-snatch me uvlačio svaki ciklusom duboko u sebe – rotirao sam i prepustio se naboju ... cijelo joj se tijelo počelo grčiti ... svrši u mene vikala je – pijem tablete, želim osjetiti kako tvoja vruća sperma štrca u meni i razlijeva mi se niz noge....
Ja sam samo nabijao u tu najmazniju picu koju sam probao u životu ...
Dahtanja su nam postajala sve grlenija .... mišići njene slatke picice sve su me više stiskali ... kraj je bio blizu. Svršili smo znojni, uzdihani i ujedinjeni .... koje maženje vikala je sva zadovoljna.
Iscrpljen odmaknuh se od nje i oslonih o prozor, gledajući taj prizor nasuprot sebi ... bila je nevjerojatna – dirala se po pici prstima i lizala sokove i spermu te se s onim crnim mrežastim nogama spretno spusti sa stolca i krene prema meni spuštajući se na koljena i bez riječi mi uze penis u usta te ga obliza gledajući me ravno u oči dok je jednom rukom još uvijek draškala svoju još nabubrenu picu i prste pune našeg nektara oblizivala zajedno s mojim penisom.
Popaljen time okrenuh je i zguza joj uvalih jezik duboko u picu sišući te sokove i gurajući je jezikom – još je više sva zadovoljna izbacila guzu unatrag raširivši još više noge ... tražila je još ... primih je za bokove i ubacih nabrekli penis nabijajući je snažno – stenjala je i vrištala ... vukao sam ju za kosu i nabijao ejakulirajući u nju opet.
Svršili smo zajedno ko neke srodne duše ... legnuli smo na hladne pločice u ordinaciji i smijali se, pogledavajući se .... – rekoh, vidite draga doktorice Irena, sad smo pokazali našem ministru kako se to radi.

@dagoberhr

I.

Dozlogrdio ribaru Palunku njegov bijedni život. Živio je on sam na pustome morskome kraju i hvatao po vas dan ribe na koštanu udicu, jer se za mreže u onome kraju još nije znalo. A što možeš da uhvatiš na udicu!
- "Kakav li je ovo bijedni život?" - govorio Palunko sam sebi, - "što danas uhvatiš, to večeras pojedeš - i nikakove radosti nema za mene na ovome svijetu."
Bijaše pak dočuo Palunko, da imade po svijetu bogatih župana i gavana silnika, što žive u slasti i lasti, u zlatu i raskoši. Uvrtio si dakle Palunko u glavu, kako bi i on jednom takvo bogatstvo vidio i u njem proživio. Zato se zarekne, da će tri dana sjediti u svom čunu na morskoj pučini, a riba hvatati neće, ne bi li mu ovaj zavjet pomogao.
Tako Palunko sjedi tri dana i tri noći u svom čunu na morskoj pučini - tri dana sjedi, tri dana posti, tri dana ribe ne hvata. Kad treći dan istom počelo svitati, al se iz mora izdigne srebrn čun, na njemu zlatna vesla, a u čunu, kao kraljevna jasna, stoji blijeda Zora-djevojka.
- "Tri dana čuvao si život mojim ribicama, a sad reci, što želiš da ti dobro učinim?" - progovori Zora-djevojka.
"Pomozi mi iz ove bijede i pustoga života. Evo po vas dan se probijam uz ovaj pusti kraj. Što danas nahvatam, to večeras pojedem, te za mene nikakove radosti nema na ovome svijetu", - reče Palunko.
- "Idi kući, naći ćeš, što ti treba", - reče njemu Zora-djevojka. Kako rekla, tako propala sa srebrnim čunom u more.
Požurio Palunko na obalu pak do svoje kuće. Kad on do kuće, ali pred njega izađe sirota djevojka, sva umorna od daleka hoda onamo iz zagorja. Reče djevojka: "Eno mi mati umrla, nikoga na svijetu nemam, uzmi me za ženu, Palunko."
Ne zna sada Palunko, što da uradi. "Je li ovo, bolan, sreća, što mi je šalje Zora-djevica?" Vidi Palunko, da je ono bijedna sirotinja kao i on, al opet se boji, da ne bi krivo učinio i svoju sreću proigrao. Zato pristane i uze ovu sirotu za ženu. A ona, kako bila umorna, leže i spavaše do drugoga dana.
Jedva Palunko dočekao drugoga dana, da vidi, kakova će ono sreća da nastane. Al drugoga dana nije ništa bilo, nego kad Palunko uze udice, da ide u ribu, žena ode u planinu, da bere lobodu. Vratio se uvečer Palunko, vratila se žena, te uz ribu i nešto lobode večerali. "E, ako li je ovo sva sreća, onda sam i bez toga mogao biti", pomisli Palunko.
Kad prošla večera, sjela žena uz Palunka, da mu krati vrijeme, da mu priča priče. Priča ona o gavanima i carskim dvorima, o zmajevima što blaga čuvaju i o kraljevni što u vrtu biser sije a alem žanje. Sluša Palunko, sve mu srce od radosti poigrava. Zaboravio Palunko bijedu svoju - tri bi godine ovako slušao gdje mu priča. Al se još više obradovao Palunko, kad se domislio: "Ovo je žena vilinska, pokazat će mi put do blaga zmajeva ili do vrta kraljevne. Treba samo da se strpim, da je ne ojadim."
Čeka Palunko - dan za danom prolazio, prošla godina, prošle dvije. Već im se i sinak rodio - nazvali ga Vlatkom malim. Al ono u stvari jednako ostalo: Palunko ribu hvata, a žena obdan po planini za lobodom prebija, uvečer večeru vari, a za večerom dijete nuna i Palunku priče priča. Sve ljepše ona priča, a sve teže čeka Palunko, dok mu jedne večeri ne dogrdjelo, te kad se žena raspripovijedala o golemom bogatstvu i raskoši Kralja Morskoga, skoči gnjevan Palunko, ščepa ženu za ruku i reče:
- "Sada više oklijevanja nema, nego ti mene sutra na uranku vodi do dvorova Morskoga Kralja."
Uplašila se žena, gdje je Palunko onako skočio. Reče ona njemu, da ne zna, gdje su dvorovi Morskoga Kralja, ali Palunko jarostan izbije ženu i zaprijeti joj, da će je ubiti, ne oda li mu tajnu vilinsku.
Sad spozna sirota žena, da ju je Palunko držao za vilu te se rasplače i reče:
- "Nisam ja, bolan, vila, nego sam sirota žena, koja čarolija ne znam. A što tebi pričam, to mi srce kazuje, da te razonodim."
Još se više na ovo razjario Palunko, gdje se tako varao za dvije duge godine, te gnjevan zapovjedi ženi, da sutra prije zore pođe sa djetetom morskim žalom na desnu stranu, a Palunko će poći na lijevu - i da se ne vraćaju, dok ne nađu puta do Morskoga Kralja.
Kad u zoru, al plače žena i moli se Palunku, da se ne rastaju. - "Tko zna, gdje će koje od nas nastradati na ovom kamenitom žalu", - govorila ona. Al Palunko opet nasrnuo na nju, te ona onda uze dijete i ode plačući, kuda joj muž zapovjedio. Palunko pak ode na drugu stranu.
Išla tako žena sa djetetom, malim Vlatkom, išla za sedmicu, išla za dvije. Nigdje ne nalazila puta do Morskoga Kralja. Umorila se već jadnica kruto te jednoga dana zaspala na kamenu uz more. Kad se probudi, ali nestalo čeda, nejakoga Vlatka.
Koliko se uprepastila, ukočile joj se suze na srcu, a od velike joj se žalosti prekinula riječ, te ona onijemjela.
Vratila se sirota njemica uz obalu morsku i stigla kući. Sutradan došao i Palunko. Ne našao puta do Morskoga Kralja, vratio se jarostan i bijesan.
Kad on u kuću, al nema čeda Vlatka, a žena nijema. Ne može da mu kaže, što se slučilo, nego sva propada od tuge.
Tako od onog dana u njih bilo. Žena niti plače, niti kuka, nego nijema po kući radi i Palunka dvori, a kuća tiha i pusta kao grob. Za neko vrijeme podnosi Palunko ovu žalost, al onda mu sasvim dojadilo: gdje se bijaše najbolje ponadao raskoši Kralja Morskoga, tu mu došla ova bijeda i nevolja.
Riješi se, ele, Palunko, te se jednog jutra opet poveze na more. Na moru tri dana sjedi, tri dana posti, tri dana ribe ne hvata. Kad treći dan, pred njega iziđe Zora-djevojka.
Priča njoj Palunko, što se slučilo i potuži se:
- "Gori je ovo jad negoli prije bijaše. Nestalo djeteta, žena nijema, kuća pusta. Da svisnem od jada!"
- "Što si zaželio? Još ću ti jednom pomoći."
Al u Palunka samo jedna luda pamet, te kako sebi bijaše upiljio u glavu, da se nagleda i naužije bogatstva Kralja Morskoga, tako i ne zatraži, da mu se čedo vrati, niti da mu žena progovori, nego se moli Zori-djevojci:
- "Hajde mi, svijetla Zoro-djevice, pokaži put do Morskoga Kralja."
I opet ništa ne reče Zora-djevojka, nego lijepo uputi Palunka:
- "Kad o mladom mjesecu stane dan svitati, ti sjedni u čun, čekaj vjetra i otiđi vjetrom prema istoku. Odnijet će te vjetar do ostrva do Bujana, do kamena do Alatira. Tamo ću te dočekati i put ću ti do Morskoga Kralja pokazati."
Ode Palunko radostan kući.
Kad bilo o mladome mjesecu, al on ništa ženi ne govori nego rano zorom u čun sjeda, vjetra čeka i ode vjetrom prema istoku.
Nosi vjetar čun i nanese ga do mora neznanoga, do ostrva do Bujana. Pliva bujno ostrvo kao zelen vrt. U njemu bujna trava i tratina, u njemu loza vinova, u njemu mandula rascvjetana. Nasred ostrva dragi kamen, bijel gorući kamen Alatir. Pol kamena ostrvom žari, pola pod ostrvom u more svijetli. - Tuj na ostrvu na Bujanu, na kamenu na Alatiru, sjedi Zora-djevojka.
Lijepo Zora-djevojka Palunka dočekala, lijepo ga uputila. Pokazala mu, gdje do ostrva na moru pliva kolo mlinsko, a oko kola Morske Djevice igre igraju. Još ga lijepo naučila, kako će se kolu namoliti, da ga spusti do Kralja Morskoga, a da ga ne progutaju jazi morski.
Još mu reče Zora-djevojka:
- "Velikoga ćeš se dobra i raskoši nauživati u Kralja Morskoga, al znaj: na zemlju ne možeš da se vratiš, jer su ti strahovite straže postavljene. Jedna valove diže, druga vjetar vije, a treća munje križa."
A Palunko radostan u čun sjeda i poveze se do kola mlinskoga, misleći u sebi:
- "Ne znaš, Zoro-djevice, što je bijeda na ovome svijetu. Neću se lje zemlje zaželjeti, gdje ostavljam pustu nevolju!"
On do kola mlinskoga, a oko kola Morske Djevice pustopašne igre igraju. U val rone, po moru se gone, kose im se po valu rasteple, srebrne im peraje trepere, a rumena im se usta smiju. I po kolu sjedaju i oko kola more zapjenjuju.
Doplovi čun do kola mlinskoga, a Palunko, kako ga Zora-djevica učila, tako učinio: dignuo veslo nad more, kako ga ne bi morski jazi progutali, te ovako mlinskom kolu progovorio:
- "Kolovrta navrta, ili do jaza mrtvoga, ili do Kralja Morskoga."
Kad Palunko ovo izrekao, šiknuše Morske Djevice kao srebrne ribice, okupiše se oko kola, uhvatiše se bijelim rukama za žbice te zavrtješe kolo - zavrtješe ga hitro, vrtoglavo.
Učini se vir u moru, učini se vir strahovit, vir dubok, utegnu vir Palunka, zakruži Palunkom kao tananom šibicom i spušta ga do silnih dvorova Kralja Morskoga.
Još Palunku u ušima šum morski i pustopašni smijeh Morskih Djevica, ali već se on našao na krasnome pijesku, na sitnome pijesku od suhog zlata.
Oglednu se Palunko i kliknu: "E, čuda mi divnoga, čitava poljana od zlatnog pijeska!"
Ono samo misli Palunko, da je poljana, kolika je, ali ono bila velika dvorana Kralja Morskoga. Oko dvorane stoji more kao mermerni zidovi, nad dvoranom stoji more kao svod stakleni. Od kamena od Alatira plavi svjetlo kao plava mjesečina. Ovjesile se nad dvoranom grane od bisera, uzdigli se po dvorani stolovi od koralja.
A na kraju, na drugom kraju, svirale gdje svire i sitni praporci gdje biju, onamo u zlatnome pijesku uživa i počiva Kralj Morski. Pružio se u zlaćani pijesak, samo volujsku glavu podigao - ukraj njega ploča od koralja, iza njega živica od zlata.
Što ono tanke sviralice brzo i tanano svire, a sitni praporci strelovito biju, što se ono sja i raskoši blista - ovoliko sreće i blaženstva ne bijaše Palunko mislio, da gdjegod ima u svijetu!
Pomahnitao Palunko od puste radosti, učini mu se kao da se vinca nakitio, zaigralo mu srce, pljesnuo u dlanove, potrkao po zlatnom pijesku ko hitronogo dijete, prebacio se po dva, po tri puta, kao ludi derančić.
Vrlo se ovo svidje Morskom Kralju. U Morskoga Kralja teške noge preteške, a još teža glava volujska. Nasmija se grohotom Morski Kralj, te kako u zlatnome pijesku počiva, tako oko njega pijesak prši od smijeha.
- "Baš si momče lakonogo", - reče Morski Kralj i skine vrhu sebe granu bisera te Palunka dariva. Zapovjedi zatim Morski Kralj, te iznijele vile pomorkinje na zlatnim pladnjima jela biranoga i pića medenoga. Blaguje Palunko uz Morskoga Kralja na ploči od koralja, ele, u časti najvećoj.
Kad Palunko odručao, pita njega Kralj Morski:
- "Jesi li još čega zaželio, momče?"
A što znade da zaželi bijedna sirotinja, koja još nikada dobru nije privirila? Nego kako Palunko bio gladan od daleka puta, to se on slabo najeo jela biranijeh i pića medenoga, pa zato reče Morskome Kralju:
- "Baš kad me pitaš, Kralju Morski, zaželio sam, da mi je dobar pladanj varene lobode."
Začudio se ovome Kralj Morski, al se onda dosjetio te se nasmijao i Palunku govorio:
- "E, brate moj, draga je u nas loboda, draža nego biser i bisernjak, jer je od nas daleko do nje. Al kad si baš zaželio, poslat ću vilu prekomorku, donijet će ti iz kraja lobode. Al ti se meni još tri puta prebaci."
Kako je Palunko radostan, ništa ovo nije njemu teško. Skače on na noge lagane, a ono se brzo prikupiše i pomorkinje i sitna čeljad u dvoranu, da ovo čudo vide.
Zaleti se Palunko po zlatnome pijesku, prebaci se vješto jedan, pa dva, pa tri puta kao vjeverica, a Morski Kralj i sva čeljad grohotom se nasmijali toj vještini.
Al se najslađe nasmijalo neko dijete nejačko, a bio to kralj mali, što ga od igre i obijesti sebi pomorkinje zakraljile. Sjedi mladi kralj u zlatnoj kolijevci, u svilenoj košuljici. Po kolijevci biserni praporci, a djetetu u ruci zlatna jabuka.
Kad se Palunko prebacio, a mali se kralj onako slatko nasmijao, oglednu se Palunko na njega. Poglednu maloga kralja - prenerazi se Palunko: ono je sinak njegov nejaki, Vlatko mali.
Ele, prisjelo ovo Palunku odmah. Ne bi ni sam mogao pomisliti, da bi mu ovako brzo prisjelo.
Smrknu se Palunko onim časom - razjadio se, te kad se malo razabrao, pomisli:
- "Gle ga, derančića, kuda se djenuo, da kraljuje u igri i obijesti, a mati mu kod kuće od tuge onijemjela."
Kivan je Palunko, ne može da gleda ni sebe ni sina u ovim dvorima; al ne smjede ništa da reče, kako ga ne bi od djeteta rastavili. Zato se on učini slugom svoga sina, Vlatka maloga, misleći: "Ostat ću kadgod na samu s djetetom, spomenut ću dijete na oca i majku, uteći ću s njime, odnijet ću prkonjicu sina, vratiti se s njime k materi."
Tako mislio Palunko te jednog dana dočekao, ostao nasamu s djetetom te malome kralju prišapnuo: "Hajde, sinko, sa ocem da uteknemo."
Al Vlatko bijaše čedo sasvim nejačko, te kako je dugo pod morem boravio, tako oca već i zaboravio. Nasmija se on, nasmija se mali kralj, misli on: šali se Palunko - te Palunka nožicom gurnuo:
- "Nisi ti otac moj, ti si luda, što se pred Morskim Kraljem prebacuje."
Ujede ovo za srce Palunka, od srdžbe bi svisnuo. Ode on tako i rasplače se od gorkoga jeda. Okupila se oko njega čeljad Kralja Morskoga, te ovako jedan drugomu govorio:
- "E, ovo mora da je veliki velmoža na zemlji bio kad u ovolikoj raskoši plače."
- "Duše mi, bio sam isti kao i Kralj Morski. Imao sam dijete, što mi se u bradu penjalo, ženu, što mi čuda kazivala - a lobode, brate, koliko hoćeš, ne trebaš se ni pred kim prebacivati!" - govori ojađen Palunko.
Čudi se čeljad ovolikomu gospodstvu te puštaju Palunka, da tuguje za svojom srećom. A Palunko osta slugom u maloga kralja. Ugađa sinku svakojako, misli: pregovorit ću ga kakogod, da sa mnom utekne. A mali kralj svakim danom objesniji i pustopašniji, te što više dani protječu, to dijete za veću ludu Palunka držaše.

II.

Dok ovo tako bijaše, dotle žena Palunkova u kući samovala i tugovala. Prve večeri na ognjištu oganj podržavala i večeru varila, a kad Palunka nije dočekala, onda oganj zapustila i više ga nije palila.
Sjedi sirota njemica na pragu, niti radi, niti sprema, niti plače, niti kuka, nego se ubija jadom i čemerom. Niti može da u koga upita savjeta, kad je nijema, niti može morem poći za Palunkom, kad je od tuge preklonula.
Kud će, dakle, jadna, nego jednog dana ode u daleko zagorje, gdje joj je majka ležala sahranjena. Tako ona nad grobom materinim stala, a pred nju iziđe lijepa košuta.
Progovori košuta nijemim jezikom:
- Nemoj da sjediš i da se ubijaš, kćeri moja, jer bi ti srce puklo, a kuća bi ti se raspala. Nego ti svake večeri Palunku večeru spremaj, a iza večere tanku kudjelju razrešuj. Ne dođe li Palunko, a ti u zoru uzmi njegovu večeru i mekanu kudjelju i još ponesi tanke dvojnice, pa dođi u krš. Tamo u dvojnice sviraj, zmije i zmijići će večeru izjesti, a galebovi kudjeljom gnijezda oblagati."
Dobro kćerka sve razumjela, što joj mati govorila, i tako učinila. Svake večeri večeru sprema, iza večere kudjelju razrešuje. Ne vraća se Palunko, uzima žena u ranu zoru dvojnice, iznosi u krš večeru i kudjelju. Kako ona u dvojnice svira, tanano u desnu sviralu svira, tako izlaze iz krša zmije i zmijići. Večeru blaguju, ženi nijemim jezikom zahvaljuju. A kad u lijevu sviralu prebira, dolijeću galebovi i galebići, kudjelju u gnijezda raznose, a ženi zahvaljuju.
Ovako žena radila svakim danom - i već se mjesec tri puta povratio, a Palunka svejednako nema.
Opet teška tuga obrva jadnu njemicu, te ona ode opet na grob materin.
Išeće pred nju košuta, a žena joj nijemim jezikom govorila:
- "Evo, majko, sve sam tako uradila, al Palunka nikada! Meni dojadilo čekanje. Il da skočim u more, il da se razbijem o stijenu?"
- "Kćeri moja", - reče košuta, - "nemoj da budeš nevjera. Ljutu muku muči tvoj Palunko. A ti slušaj, kako ćeš mu pomoći. U neznanome moru ima lubin veliki, na lubinu zlatna peraja, na peraji zlatna jabuka. Uhvatiš li na mjesečini lubina, olakšat ćeš jade tvom Palunku. Al do mora neznanoga treba proći tri pećine od oblaka: u jednoj je zmija orijaška, majka sviju zmija, more diže i valove pravi; u drugoj ptica orijaška, majka sviju ptica, buru razmahuje; u trećoj zlatna pčela, majka sviju pčela, munje križa i izvodi. Pođi, kćerko, do mora neznanoga, ništa ne ponesi doli udice i tamnih dvojnica, a nađeš li se u teškoj nevolji, ti otpori svoj desni rukav, bijeli nerubljeni."
Upamtila kćerka, drugog dana čun uzela, otisnula se na more debelo, a ništa ne ponijela doli udice i tankih dvojnica. - Luta i tumara morem, dok je more ne nanese do jednog mjesta, a tamo na moru tri strahotne pećine od teškog oblaka.
Na ulazu prve pećine glavu digla zmija grozovita, majka sviju zmija. Strašna glava sav ulaz zatvorila, a tijelom se u pećini ispružila te tamo orijaškim repom omahuje, more muti i valove diže.
Ne smije žena ni blizu čudovištu, nego se sjetila svojih dvojnica te u desnu sviralu stala prebirati. Kako svira, tako sa kraja daleka, krševita, hite, plivaju zmije i zmijići. Doplivaše, dohitaše zmije šarolike i sitni zmijići, te se molili zmiji strahovitoj:
- "Puštaj, majko naša, ženu, da prođe čunom kroz pećinu. Ona je nama veliko dobro učinila, gdje nas je svake zore nahranila."
- "Kroz pećinu je puštati ne mogu, jer mi danas valja velo more dići", - odvrati strašna zmija. "Ali ako vam je dobro učinila, dobro ću joj i vratiti: il joj volja težak grumen zlata, il joj volja šest nizova bisera?"
Ne prevari se vjerna žena na biser i zlato, nego ovako zmiji nijemim jezikom govorila:
- "Ja sam došla radi malene stvari, radi lubina iz mora neznanoga. Ako sam ti dobro učinila, ti me puštaj kroz pećinu, zmijo strahovita."
- "Puštaj, majko naša", - prihvatile zmije i zmijići, - "eto kolike nas je hranila, kolike othranila. A ti lezi, majko naša, pa prospavaj malko, a mi ćemo za tebe more dizati."
Ne mogaše zmija odoljeti onolikoj svojti, a bila ona željna sna od tisuću godina. Pusti dakle ženu kroz pećinu, pa se onda po pećini pruži te strašna zaspi. Prije negoli zaspi, zmijama i zmijićima naloži:
- "Dobro mi more podignite, djeco moja, dok ja malo počinem."
Prošla nijema žena kroz pećinu, ostale zmije i zmijići u pećini. Umjesto da more burkaju, a oni more taže i smiruju.
Isplovila žena, stigla do druge pećine, a u drugoj pećini ptica orijaška, majka sviju ptica. Na ulazu strahovitu glavu ispružila i gvozdeni kljun razvalila, a golema krila po pećini raskrilila i krilima maše, vihor razmahuje.
Latila se žena dvojnica te u lijevu sviralu prebira. Doletješe sa kraja sivi galebovi i sitni galebići, te se strašnoj ptici molili, da pusti ženu sa čunom kroz pećinu, jer je njima veliko dobro učinila, gdje im je svakim danom kudjelju sterala.
- "Ne mogu da je puštam kroz pećinu, jer danas mi valja silan vihor podignuti. Nego ako vam je dobro učinila, veće ću joj dobro vratiti. Dat ću joj žive vode iz kljuna gvozdenoga, da joj se živa riječ povrati."
Ele, ovo teško bilo jadnoj ženi njemici, gdje bijaše toliko poželjela, da joj se živa riječ vrati! Al ona vjerna ostade te ptici ovako govorila:
- "Nisam došla radi svojega dobra, već radi male stvari: radi lubina iz mora neznanoga. Ako sam ti dobro učinila, a ti mene kroz pećinu puštaj."
Namolili galebovi majku-pticu i još je uputili, da malo na sanak legne, a oni će za nju vihor razmahati. Poslušala majka-ptica svojtu svoju, ovjesila se gvozdenim čaporcima o pećinu te zaspala.
A galebovi i galebići, mjesto da vihor dižu, a oni vihor taže i smiruju.
Tako nijema žena drugu pećinu preplovila i do treće dolazila.
U trećoj pećini zlatna pčela. Na ulazu se zlatna pčela uzlijetala: križa ognjene munje i gromke gromove. Tutnji more i pećina, zveče munje po oblaku.
Strava uhvati ženu, gdje se našla sama u ovoj grozoti. Ali se ona svog desnog rukava dosjetila, bijeli rukav nerubljeni isporila, na zlatnu pčelu njime omahnula te pčelu u rukav uhvatila.
Utihnule namah munje i gromovi, a zlatna se pčela stala ženi moliti:
- "Puštaj mene, ženo, na slobodu. Nešto ću te, ženo, naučiti. Gledi tamo na more široko: veliku ćeš radost ugledati."
Pogledala žena na more široko: upravo bilo sunce na uranku, zarumenjele se nebeske visine, zarumenjelo se more od istoči, a iz mora taman se izdigao čun srebrni. U čunu kao kraljevna bijela i jasna Zora-djevojka, a uz nju dijete nejako u svilenoj košulji, sa zlatnom jabukom. Ono Zora-djevojka malog kralja jutrom po moru šetala.
Prepoznala žena sinka izgubljenoga.
E, čuda prečudnoga, što je more široko, da ga nije mati svega obuhvatila, što je sunce visoko, da ga nije mati rukom dohvatila.
Zastrepila ona od prevelike radosti, dršće ona kao tanana jasika. Il bi ruke za djetetom pružila? Il bi za njim milo uskliknula? Il bi najbolje za njim dovijeka gledala!
Plovi srebrn čun po moru rumenomu, u daljini se čunak izgubio, u more čunak uronio, a jedva se majka prenula.
- "Ja ću tebe puta naučiti", - progovori zlatna pčela. - "Doći ćeš do malog kralja, do sinka tvoga, s njim ćeš u sreći boraviti. Al me prije puštaj na slobodu, da ja križam po pećini munje, i nemoj mi pećinom prolaziti."
Pčela gorka jadnu majku obrvala, obrvala i uzdrmala. Čedo svoje bijaše ugledala, želju svoju željkovanu uočila - uočila, ugledala, a ne ogrlila, ne izljubila! Uzdrmala pčela ženu: il će biti Palunku vjera il nevjera? Il će pčelu pustiti i sinku svome doći, il će pećinom prolaziti do mora neznanoga, po lubina velikoga?
Kako ju je pčela uzdrmala, tako joj se suze od srca otkinule, tako joj se živa riječ povratila, te ona živom riječi pčeli govorila:
- "Ne pečali me zlatna pčelo. Ne puštam te na slobodu, jer ja moram kroz pećinu proći. Ja sam svoje čedo oplakala i u srcu svome pokopala. Nisam amo došla radi sreće svoje, već radi male stvari: rad lubina iz mora neznanoga."
E, rode moj, što se ono danas more tiho učinilo, a u zraku bura počinula, gdje u jednoj pećini spava zmija strahovita, drugoj ptica orijaška, a u trećoj žena izmorena!
Tako tiho danak prolazio, tako večer dolazila - tako mjesečina sinula. Kad mjesec visoko na nebo, a žena o ponoći u more neznano zaplovila te nasred mora udicu spustila.

III.

Zapovjedi uvečer mali kralj Palunku, da mu noćas splete dobre vodice od svile. "Sutra ću te ranom zorom pod kolica prezati, da me voziš po zlatnome pijesku."
Ele, prevršilo ovo Palunku. Gdje se dosad krio pred Zorom-djevojkom, kad bi jutrom pod more silazila, to će sutra ugledati, gdje ga sin pod kola preže.
Spava sva čeljad, spava Morski Kralj, spava kraljić obijesni - sam Palunko budan: vođice plete. Kruto plete, kao da je nešto smislio. Kad spleo, jake bijahu ono uzice, pa reče Palunko:
- "Nisam nikoga pitao, dok sam ludo radio, neću lje ni sada gdje sam se pameti dozvao."
Tako rekao, tihano pošao do kolijevke, gdje mu sinak tvrdo spavaše, provukao uzice kroz žbice od kolijevke, svezao kolijevku sebi na leđa te pošao da utekne sa sinom.
Tiho Palunko prolazio zlaćanim pijeskom - prošao silnu dvoranu ko prostranu poljanu, prošuljao se zlatnom živicom, razmaknuo grane od bisera. A kad došao, gdje stoji more ko zidovi, ništa ne oklijeva Palunko, nego zapliva u more sa djetetom.
Daleko je, tužna tugo, od Kralja Morskoga do svijeta bijeloga! Pliva Palunko, pliva; al što može jedan ribar preplivati, gdje mu leđa još pritisnuo mali kraljić sa zlatnom jabukom i njegova kolijevka od zlata. Kao da se more nad njima sve više i teže podiže!
Kad je Palunko već posve iznemogao, a ono jošte osjetio: kvrcnulo nešto o zlatnu kolijevku, zapelo nešto o žbice kolijevci. Kako zapelo, tako ljuto hitro potezati stalo.
- "Sad sam ti se jadan sa životom oprostio", sam sebi Palunko govoraše. - "Ovo me morska neman na zubu nosi."
Al to ne bio zub morske nemani, već bila koštana udica, a pustila je žena Palunkova.
Kad žena osjetila, da je udica zapela, a ona radosna svu snagu skupila, vuče i poteže, kako ne bi velikog lubina izgubila.
Kad bliže dovukla, izdigle se iz mora najprije zlatne žbice od kolijevke. Žena na mjesečini dobro i ne prepoznala, nego odmah pomislila: "Eto zlatne peraje na lubinu."
Pa onda se pokazalo dijete sa zlatnom jabukom. Opet žena misli: "Ovo je zlatna jabuka na peraji." A kad najposlije izišla iz mora glava Palunkova, radosno žena uskliknula: "A ovo je glava velikog lubina!"
Veselo kliknula, sasvim k sebi dovukla. A kad sasvim blizu dovukla - e, rode moj rođeni, tko bi znao lijepo iskazati, kako im je od prevelike radosti bilo, gdje se ovako u čunu sastadoše sve troje, a na mjesečini, usred mora neznanoga!
Nego vremena gubiti ne smiju, treba proći pećine, dok se nisu straže u pećini probudile. Pa uhvatiše vesla te povezoše hitro, što im snaga daje.
Ali eto jada iznenada! Kako je ono mali kraljić svoju majku ugledao, odmah se za nju dosjetio. Zagrlilo dijete majčicu objema ručicama - ispade mu jabuka od zlata. Propade jabuka u more, propade do dna morskoga, do dvorova Kralja Morskoga, baš na rame Kralju Morskome.
Probudi se Morski Kralj, ruknu ljutito. Skoči iza sna sva čeljad po dvorani. Odmah opazili, da je nestalo malog kraljića i slugana njegova. Podigoše potjeru za njima. Isplivale na mjesečinu Morske Djevice, poletjele u noć lake prekomorke, poslali hitre skoroteče, da probude straže u pećini.
Ali čun već bio kroz pećine prošao, te se dala potjera za čunom. Veslaju Palunko i njegova žena, veslaju što im snaga daje, a za njima pustila se hajka: šibaju za njima Morske Djevice, lete za čunom hitre prekomorke, valja se za njima more uzburkano, maše, vije bura sa oblaka. - Sve se bliže oko čuna hajka sklapa - ne bi joj utekla ni najbolja brodica, kamoli mali čunak na dva vesla! Dugo hrli čunak pred potjerom, ali upravo kad se bijeli dan pomolio, sklopila se sa svih strana groza oko čuna.
Prekrilio vihor čunak, stigli ga šumni talasi, splele se oko čunka u vijenac Morske Djevice. Ljulja, ljulja vijenac oko čunka, propuštaju Morske Djevice strahotne talase, ne propuštaju čunka sa talasom. Pišti, prska more i vjetrina.
Stisnula Palunka strava od propasti, pak u smrtnoj stisci povikao:
- "Oj pomozi, jasna Zoro-djevojko!"
Izdignula se iz mora Zora-djevojka. Palunka ugledala, al ne pogledala, malog kraljića pogledala, al ne darivala - a vjernoj ženi hitar dar darivala: rubac vezeni i iglu pribadaču.
Od rupca se bijelo jedro podignulo, a od igle kormilo se stvorilo. Napelo se na vjetru jedro, ko jedra jabuka, a žena uhvatila tvrdom rukom za kormilo. Razbio se vijenac oko čunka, sijeva čunak preko sinjeg mora, kao zvijezda preko neba plavog! Leti čudno čudo pred strahovitom potjerom - što je hajka jača, to više mu pomaže: što je vihor brži, to brži čun pred vihorom, što je more brže, to brži čun po moru.
Ukazala se u daljini obala krševita, na obali kućica Palunkova, a pred kućicom bijeli prud položili.
Kad se obala ukazala, odmah hajki snaga oslabila. Boje se kraja vile prekomorke, zaostaju od obale Morske Djevice, na pučini ostaju vihor i talasi, a sam čunak leti ravno do obale kano dijete u majčino krilo.
Naletio čunak do obale, preletio preko bijelog pruda, udario o hridinu. Razbio se čunak o hridinu, potonulo jadro i kormilo, propala u more zlatna kolijevka, utekla pčela zlatokrila - a Palunko sa ženom i djetetom našli se na prudu pred svojom kućicom.
E, kad one večeri lobode večerali, što je bilo, sve zaboravili. Pa da nije za one dvojnice, nitko ne bi ovo već pamtio. Nego tko god u dvojnice dune, tomu krupna svirala dudi o Palunku ovako:

Čudo ludo Palunko,
Na dno mora propao,
Ljutog jada dopao.

A sitna svirala ženu spominje:

Sini, sini, zorice,
Evo nove srećice;
Da je triput potopljena,
Izbavi je vjerna žena.

Tako širom svijeta pričaju dvojnice.

Ivana Brlić Mažuranić

Čuo sam svakakve glasine o Mariji, ali nisam uspio da se uvjerim u njih sve do jedne večeri kada sam zatekao sebe u njenoj sobi kada su svi već otišli. Bili smo prijatelji od kad smo se rodili i trebalo je i da maturiramo zajedno, a ja sam bio gotovo siguran da ću maturirati ne probavši je.

Ali Marija je imala drugačije planove. Ugasila je svjetlo ostavljajući samo svoju stolnu lampu upaljenu, i povukla je svoju haljinu preko glave. I prije toga sam je vidio veoma oskudno odjevenu ali to se ni u kom slučaju nije moglo usporediti sa njom golom.

Imala je male i čvrste sise sa velikim bradavicama, a njena pica bila je obrijana tako da je samo tanka linija dlake pokazivala na njene debele, mokre usmine. Došetala je do mene i gurnula svoj jezik u moja usta i možete se kladiti da mi je penis već bio čvrst kao kamen.

Glasine su bile istinite, Marija je baš bila vruća. Legla je preko mene trljajući svoje sise o moje grudi a svoju picu o moj penis, dok me je ljubila i skidala mi odjeću kao životinja! Bio sam tako napaljen da sam se brinuo da ne svršim unutar traperica prije nego što mi ona uopće i dodirne alatku.

Na sreću uspio sam sam da se suzdržim a ona mi je napokon skinula odjeću i bacila se na sisanje mog penisa. Stenjao sam tako glasno da sam bio siguran da me čuje cijela ulica jer je prozor bio otvoren, dok sam gurao moju debelu šipku između njenih usana. Njena pljuvačka je bila svuda po mojim butinama, a njena duga crna kosa golicala mi je stomak. "Dođi tu," pokazao sam joj da se okrene, i Marija je to uradila držeći čvrsto moj penis u svojim ustima, i poslije nekoliko sekundi stavila mi je picu na lice.

Ne lažem, to je stvarno najslađa pica koju sam ikada okusio. Lizao sam je i sisao, trljajući svoj nos i bradu po njenoj pukotini sve dok nisam u potpunosti bio pokriven njenim sokom. Mora da je svršila najmanje tri puta dok nisam ispalio svoje punjenje u njena usta. Ona se malo povukla unazad dok sam ja svršavao i trljala mi je glavić svojim usnama. Kako me je samo palilo dok sam je gledao kako na kraju liže spermu sa svojih usana.

Suviše je reći da mi nije trebalo mnogo da mi se ponovo digne, ali ovoga puta želio sam da joj ga gurnem negdje drugdje – u njenu slatku malu picu. Marija je legla na leđa i podigla koljena do svojih grudi tako da sam lako mogao da prodrem duboko već u prvom naletu, gurajući svoj penis u njenu tijesnu, vruću picu. Neko vrijeme sam ja bio preko nje i punio je, dok me je ona ljubila i stenjala.

«Jebi me odiza» rekla je zadihano. Klimnuo sam glavom, i izvukao penis iz nje. Ona se podigla i, na moje veliko iznenađenje, uzela ga u usta, ali samo na trenutak, poslije čega se okrenula i okrenula prema meni svoju predivnu guzu. Ponovo sam ušao duboko u njenu picu hvatajući je za sise koje sam divlje mješao. Gurao sam ga dok ponovo nije svršila.

«Da li si spreman da svršiš?» pitala me je kroz vrisak. Potvrdio sam i ona se ponovo pomakla, postavljajući me da ležim na leđima. Poslije toga me je ponovo zajahala i rekla mi: «Ne miči, sve ću da napravim za tebe!»

Odjednom se nabila do kraja i tako ostala. Nije više micala gore-dolje već je samo zatezala svoje mišiće. Bilo je nevjerovatno, to do tada nikada nisam doživio, vrištao sam od zadovoljstva. Bilo je bolje od jebanja. Osjećao sam njenu picu kako se steže i opušta i činilo mi se kao da se pomiče ali nije. Nije mi trebalo mnogo. Odjednom sam ga izvukao i polio je vrućom spermom.

Poslije toga provodio sam sa Marijom sve svoje slobodno vrijeme i uvijek me je iznenadila nekom novom vještinom.

@dagoberhr

I.

Bilo je to u vrlo davno doba. Na jednoj krčevini u staroj bukovoj gori živio starac Vjest sa svoja tri unuka. Desilo se, da je starac ostao sam sa svojom unučadi te ih othranio od malena. Bili pak unuci sad već poodrasli momci, djedu do ramena i poviše ramena. Zvali se oni: Ljutiša, Marun i Potjeh. Jednog jutra u proljeće ustade stari Vjest rano prije sunca, probudi svoja tri unuka i reče im, da idu u šumu, gdje su lani med vadili, i da vide kako li su pčelci prezimili i izlaze li već pčelice od zimskoga sna. Marun, Ljutiša i Potjeh ustadoše, opremiše se i odoše. Bijaše dobar komad puta do onog mjesta, gdje bijahu pčelci. No sva tri brata poznavahu šumske prolaze, zato uđoše sigurno i radosno u šumu. Nego u šumi bijaše još nekud tamno i nemilo, jer sunce još ne bijaše granulo, niti se čule ptice ili zvjerke. Zato postade braći nekako strašno u ovoj tišini, jer se zorom prije sunca rado povlačio šumom sve od krošnje do krošnje, zlobni Bjesomar, vladar svih šumskih bjesova. Zato braća stadoše jedan drugoga ispitivati: što li sve ima po svijetu? No kako ne bijaše ni jedan od njih još nikada izašao iz one šume, nijesu jedan drugome znali da pripovijedaju o svijetu, i tako se još više obneveseliše. Ele, kako bi se malo obodrili, stadoše oni pjevati i ovako dozivati Svarožića, da izvede sunce:

Moj božiću Svarožiću,
Zlatno sunce, bijeli svijet!
Moj božiću Svarožiću.
Lunajlije, lunej le!

Tako pjevajući šumom u sav glas, iziđoše na jedno mjesto, sa kojega se vidjelo drugo brdo. Kad oni tamo, ali navrh onoga brda sinu sjajnost, kakve još nikada ne bijahu vidjeli, a treptjela je kao zlatan barjak.Protrnuše braća od čuda, a ona svjetlost iščezne s brda i stvori se bliže povrh jednoga velikog kamena, zatim još bliže povrh stare lipe i napokon zasjaji kao čisto zlato upravo pred njima. I ukaza im se prekrasno momče u blistavu odijelu, a oko njega zlatna kabanica trepti kao zlatan barjak. Ne mogu braća ni da pogledaju u lice momčetu, nego pokriše oči rukama od velikog straha.- "Što me zovete, kad me se bojite, momčići ludovčići!" - nasmije se blistavo momče, a bijaše ono Svarožić. "Svarožića zovete, Svarožića se bojite; bijeli svijet spominjete, bijeloga svijeta ne poznate! Nego hajde da vam pokažem svijet: i zemlju i nebo i da vam rečem, što vam je suđeno." To reče Svarožić te omahnu zlatnom kabanicom i zahvati zlatnim skutom Ljutišu, Maruna i Potjeha. Omahnuo je Svarožić, vije se kabanica, a braća na skutu kabanice viju se i kruže s njom; viju, kruže, kruže, a pred njima poče prolaziti cijeli svijet. Ponajprije vidješe sve blago i sva polja i sva dobra i sva bogatstva, što ih onda na svijetu bijaše. Pa onda viju, viju, kruže, kruže i vide sve vojske i sva koplja i sve sulice i sve vojskovođe, i sve pljenove, što ih tada na svijetu bijaše. Pa onda još jače viju, viju, kruže, kruže i odjedanput vide se zvijezde i sve zvjezdice i mjesec i vlašiće i vjetar i sve oblake. Od tolikog viđenja sve se smutilo braći, a ono kabanica sveudilj trepti i šumi i šušti kao zlatan skut, a Ljutiša, Marun i Potjeh nađoše se opet na tratini. Pred njima zlatno momče Svarožić stoji kao i prije i ovako im kaže: - "Evo, sada ste, momčići ludovčići, vidjeli sve, što na svijetu ima. A sad čujte, što vam je suđeno i što treba da radite za svoju sreću." Čim on to reče, a braća se još više uplašiše i dobro napnu pamet i uši, kako bi sve točno upamtili. Al uto Svarožić već bijaše progovorio: - "Evo, što vam je raditi: ostanite na krčevini i ne ostavljajte djeda, dok on vas ne ostavi, i ne idite u svijet ni za dobrim ni za lošim poslom dok ne vratite ljubav djedu." Kad ovo reče Svarožić, odmahne kabanicom i nestane ga kao da ga nikad bilo nije, a u šumi nasta bijeli dan.Ovo sve slušao i gledao Bjesomar, vladar šumskih bjesova. Bijaše se on došuljao kao magla, sve od krošnje do krošnje, za braćom, te se sakrio među granama stare bukve. Već odavna bijaše Bjesomar zamrzio starca Vjesta. Zamrzio ga, kako pogana čeljad mrzi pravedna čovjeka, a mrzi ga ponajviše poradi toga, što starac bijaše na krčevini zaveo sveti oganj, da se nikad ne ugasi. A Bjesomaru se ljuto kašljalo od svetog dima. Ne svidje se dakle Bjesomaru, da braća poslušaju Svarožića te da ostanu uz djeda i da ga služe, nego on zamisli, da naudi Vjestu i da mu kakogod pobuni unučad. Zato, kad se Ljutiša, Marun i Potjeh osvijestiše od onolikog čuda i kad se podigoše da pođu kući, Bjesomar brže-bolje, kao oblak s vjetrom, strugne u šumski dol, gdje bijaše velika rakita. U rakiti pak puno sve bjesova. Sitni, nakazni, guravi, mrljavi, razroki i svakojaki, igrali se oni po rakiti. Tako oni zviždali, ciculjigali i lakrdijali. Bijahu oni luda i bezglava čeljad, koja niti je za koji posao, niti može kome nauditi, dok ih koji čovjek ne primi k sebi. Ovo pak naumi Bjesomar. Zato on izabere trojicu od njih i zapovjedi im, da pođu tamo i da zaskoče svaki po jednog od one braće i da gledaju, kako li će po njima nauditi starome Vjestu.Dok Bjesomar tako biraše bjesove, dotle Marun, Ljutiša i Potjeh iđahu putem, a bijahu tako uplašeni te nijesu upamtili ni ono, što su gledali leteći, ni ono, što im bješe rekao Svarožić. Došavši pred kolibu, sjedoše na kamen i kazivahu djedu, što im se desilo.- "A što si vidio leteći i što ti je kazao Svarožić?" - upita Vjest najstarijega unuka Maruna. Našao se Marun u neprilici, jer ne bijaše ništa upamtio, niti se mogaše dosjetiti, što li mu je rekao Svarožić. No ispod kamena, na kojem sjeđahu, iziđe mali bijes, sasvim malen, nakazan i rogat, a siv kao miš. Potegnu bijes Maruna odostrag za košulju i šapnu mu: "Reci: vidio sam silna bogatstva, stotinu pčelaca, kolibu od drva tesanoga i mnogo krzna najskupljega. I rekao mi Svarožić: bit ću najbogatiji među braćom." Marun i ne promisli, je li istina, kako mu bijes govori, nego se obradova i onda reče djedu, kako mu bijes šaptaše. Čim on reče, a bijes mu skoči u torbu, sakrije se u jedan kut torbe i ostane tamo. Upita Vjest drugog unuka Ljutišu, što li je vidio leteći i što li kaza Svarožić? - I Ljutiša nije ništa vidio i ništa upamtio. No ispod kamena iziđe drugi bijes, sasvim malen, ružan, nakazan i rogat, a sur kao tvorić. Povuče bijes Ljutišu odostraga za košulju i šapne mu: "Reci: vidio sam mnogo ljudi oboružanih, mnogo lukova i strelica i mnogo robova okovanih. I rekao mi Svarožić: bit ćeš najsilniji među braćom svojom." Ljutiša kao i Marun ništa ne promisli, nego bijaše veoma radostan i slaže djedu, kako mu bijes šaptaše. A bijes mu odmah zaskoči za vrat, puzne mu u košulju, sakrije se u njedrima i ostane tamo. Sad upita djed najmlađega unuka Potjeha; no i on nije ništa upamtio. Al iziđe ispod kamena treći bijes, najmlađi, najružniji, rogat u velike rogove, a crn kao krtica. Povuče bijes Potjeha za košulju i šapnu: "Reci: sve nebo i sve zvijezde i sve oblake sam upoznao. I reče mi Svarožić: bit ćeš mudrac najveći i razumjet ćeš, što govore vjetrovi i kazuju zvijezde." Ali Potjeh vrlo ljubljaše istinu, zato ne htjede da posluša bijesa, niti da laže djedu, nego otepe bijesa nogom i reče djedu: - "Ne znam, djede, ni što sam vidio, ni što sam čuo." Zacviči bijes, ugrize Potjeha za nogu i puznu kao gušter pod kamen. Potjeh pak odmah uze travu najljuću i poveže nogu, kako bi brže zacijelila.

II.

Kada Potjeh onako nogom otepe bijesa, uteče bijes najprije pod kamen, a onda se odšulja u travu te kroz travu odskače u šumu, a iz šume u rakitu. Dođe bijes pred Bjesomara, pa dršćući od straha reče: "Bjesomare, ljuti care, evo nisam mogao da zaskočim momka, kojega si mi odredio."Razljuti se strahovito Bjesomar, jer on poznavaše ono troje braće, pak se ponajviše i bojao Potjeha, da će se istini dosjetiti. A dosjeti li se on istini, onda se Bjesomar lje neće riješiti ni starca Vjesta, ni svetoga ognja.Uhvati dakle ljuti Bjesomar bijesa za rog, podigne ga u zrak i ispraši ga dobro brezovačom.- "Idi tamo", viknu on tada, "idi tamo do onoga momka i jao si ga tebi, dosjeti li se istini."Pusti iza ovih riječi Bjesomar bijesa, a ovaj, uplašen kao sinja kukavica, čučao tri dana u rakiti te smišljao i razmišljao: kako li će obaviti tešku zapovijed. "Bit će meni taman ista muka sa Potjehom, kao Potjehu sa mnom", mišljaše bijes. On ipak bijaše pusti lakrdijaš, pak mu se nikako nije račilo na teški posao.Dok je on tako čučao u rakiti, dotle ona druga dvojica bjesova, jedan u torbi Marunovoj, a drugi u njedrima Ljutišinim, bijahu već na poslu. Marun i Ljutiša počeše od onog dana lutati po gori i dolinama i malo kada noćivahu u kolibi - i to sve radi bjesova.Šćućurio se bijes na dnu torbe Marunove, a taj je bijes volio bogatstvo negoli svoj desni rog. Bode on dakle Maruna po vas dan rogom u bokove i sve ga nagoni i sve mu cvili: "Hajde žurno, hajde! Treba da se traži treba da se nađe! Da tražimo pčelce, da sakupljamo meda, da djeljamo rovaš od stotinu reda!"Ovo govorio bijes, jer se u ono doba urezivalo na rovaš, koliko bi tko obogatio.Ljutišu pak bocka rogom bijes u njedrima, a taj je bijes htio da bude najjači među svima i gospodar svemu svijetu. Goni i nagoni dakle on Ljutišu, da ide šumom tražiti mlade grabiće i tamne javore, da od njih izradi junački pribor i oružje. "Hajde žurno, hajde! Treba da se traži, treba da se nađe: koplje, luk i strijela po junačkoj ćudi, da strepe pred nama i zvijeri i ljudi!" - cvilio bijes.Slušali Ljutiša i Marun svoje bjesove i eto tako lutahu za svojim poslom, kako ih bjesovi putili.Potjeh pak onoga dana i još tri dana ostane uz djeda i podjednako misli i razmišlja: što li mu bješe Svarožić rekao. Jer Potjeh hoćaše da djedu istinu kaže, ali eto, nikako da joj se dosjeti.Tako dan, tako dva, tako tri. Kad al treći dan reći će Potjeh djedu:"Zbogom, djede, odoh ja u goru i ne vraćam se, dok se ne dosjetim istini, pa makar trajalo deset godina."Vjest bijaše sijed starac, te mu na svijetu ne bijaše stalo ni do čega, jedino do njegova unuka Potjeha, kojega je ljubio i milovao kao uveli list rosicu. Zato on protrne i reče:"Što li će meni, sinko, ta istina, kad ja, sijedi starac, mogu tri puta umrijeti, dok joj se ti dosjetiš?"Tako reče i još se ražali više u srcu negoli u govoru i pomisli: "Kako li me dijete ostavlja!"Al Potjeh odgovori:"Idem, djede, jer sam tako smislio da je pravedno."Vjest bijaše mudar starac i pomisli: "Možda u ovome djetetu ima više mudrosti negoli u staračkoj glavi. Ako li pak jadan sagriješi na meni, morat će okajati na sebi, jer je pravedan i blagosloven." Kad to pomisli Vjest, još se više rastuži, no ništa više ne reče, nego se izljubi s unukom i pusti ga da ide, kuda bijaše nakanio.Potjeha pak jako zaboli srce za djedom, i malo, malo, te bi se na pragu predomislio i ostao uz djeda. No onda se silom otkine, kako bijaše odlučio, i pođe u goru.Dok se Potjeh tako rastajao od djeda, dotle se i onaj bijes iz rakite nakanio da se prihvati svoga teškog posla i pošao do krčevine, da kakogod zaskoči Potjeha.Ide dakle Potjeh u goru, a oborio glavu; kad on do prvog kamena, a pred njega bane onaj bijes."E, to je onaj isti", pomisli Potjeh, "sasvim malen, nakazan, crn kao krtica, a rogat u velike rogove."Stane dakle bijes Potjehu na put i ne dade mu proći. Razljuti se Potjeh na ovo malo nakaze, što mu smeta, pa podigne kamen, baci se na bijesa te ga zgodi upravo među rogove. - "Ubio sam ga!" - pomisli Potjeh.Al kad pogleda tamo, a bijes živ i zdrav i još mu narasla dva roga na onome mjestu gdje ga je kamen udario."E, taj se ne tjera kamenom", reče Potjeh sam sebi pa obađe bijesa i pođe dalje svojim putem. A bijes i opet skoči pred njega te sad slijeva sad zdesna trči i skače stazom pred Potjehom kao zec.Tako oni stigoše do jednog mjesta, koje bijaše kao mala ravan među stijenama, a vrlo kamenita. - Na jednoj strani bijaše zdenac. - "Ovdje ću ostati", pomisli Potjeh i odmah prostre kožuh pod divljaku jabuku i sjede, da razmišlja i da se u ovome miru dosjeti: što li mu bijaše uistinu kazao Svarožić.Al kad to vidje bijes, sjede upravo pred Potjeha pod grm i stade praviti svoje blezgarije i dosađivati mu. Pušta bijes Potjehu guštere pod noge, baca mu čičke na košulju i nagoni mu skakavce u rukav- "Ovo je naopako, jadan!" - pomisli Potjeh, kad je to trajalo već neko doba. "Ostavio sam mudra djeda, rođenu braću i rodnu kolibu, kako bi se na miru dosjetio istini, a sad evo dangubim vrijeme sa ovom rogatom besposlicom."No kako bijaše došao po čestitom poslu, pomisli, da je najpravije, da ipak ovdje ostane.

III.

Tako proživješe Potjeh i bijes zajedno na kamenitom zaravanku, i tako prvog dana, tako i svaki dan: bijes kvari i ometa posao Potjehu.Istom svane lijepo jutro, a Potjeh ustane od sna i raduje se: "Tiha li dana, radosti moja! Danas ću se dosjetiti istini!" Al eto, već se sa divljake prosipa puna šaka jabuka po Potjehu, te mu sva glava zveči i sve mu se misli pometu. A ona se nagrda sa divljake smije i prenemaže od smijeha. - Il se opet Potjeh u hladu ponajbolje zamisli, i sve mu se čini: "Eto, eto, sad će mi sinuti u pamet, sad ću se domisliti istini!" A ono bijes u onaj čas izdaleka namjeri sa bazgovom cijevi i polije Potjeha mlazom one hladne vodice, te mu se odmah izgubi u glavi, što god bijaše smislio.I štogod ima ludorije, štogod ima blezgarije, to bijes po zaravanku stvara. A još bi nekako i bilo, da se nije Potjehu nekuda i mililo gledati ove ludorije. Koliko promišlja o svom poslu, toliko mu se oči otimaju, da gleda što li sve stvara ono ludo čeljade.Dogrdjelo to već i samom Potjehu, jer ga sve više želja mori, da se k djedu vrati, a vidi da se uz ovog bijesa nikada neće dosjetiti istini.- "Moram se ja njega riješiti", odluči Potjeh.Ele, jednoga jutra zamislio bijes novu dangubu. Popeo se on navrh stijene, na kojoj bijaše strma vododerina u kamenu, zajašio glatki klipić i spustio se po vododerini kao munja. Omili bijesu odmah ta igra kao nijedna druga, te mu se prohtije društva za nju. Uze on dakle travu i zazviždi u travu preko stijene i šume, a ono iz grmlja, kamenja, iz rakite i šaša dotrkaše, dođipaše sve mali bjesovi kao onaj prvi. On njima zapovijeda, a oni svaki uhvatiše po klipić, pa na stijenu. Pa da vidiš, kada sjedoše na klipiće, te kad poletješe niz vododerinu! A bilo ih je svake ruke i svakog plemena bjesovskoga. Crveni kao crvendaći, zeleni kao zelembaći, rutavi kao janje, golišavi kao žabe, rogati kao puž, šušati kao miš. Takvi oni lete niz vododerinu na svojim klipićima, kao luda vojska na ludim konjima. Lete niza stijenu, jedan drugome za petama i ne zaustavljaše se do pol zaravanka, gdje ležaše velik kamen, sav obrastao mahovinom. Tu se zaustavljahu na mahovini te se od velikog zamaha i od puste ludorije koprcaju jedan preko drugoga.Tako se spušta i hohoće luda družba dva-tri puta, a u Potjehu sve jedna misao drugu goni: i gledao bi ih i smijao bi im se, a opet ga jad hvata, što mu toliku halabuku dižu, pa tko bi se u njoj domislio istini. Amo-tamo, amo-tamo, al onda odluči Potjeh: "E, nema smijeha ni šaranja, ja se tih danguba riješiti moram, jer uz njih badava sam došao ovamo."A Potjeh je opazio, da sa vododerine silaze klipići baš pravcem prema zdencu, pa da nema onoga kamena sa mahovinom, odoše bjesovi strmoglavce u zdenac. Prikuči se dakle Potjeh onomu kamenu, pa kad se bjesovi uz hohot i grohot spustiše na svojim klipićima niza stijenu, a moj ti Potjeh brže odvali onaj kamen, i poleti luda vojska pravcem do zdenca. - Do zdenca, pa u zdenac, naglavce sve jedan za drugim, sve jedan preko drugoga: i crveni kao crvendaći, i zeleni kao zelembaći, i rutavi kao janje, a golišavi kao žabe, i rogati kao puž i šušati kao miš, a prvi među njima onaj, koji se bješe Potjeha nadovezao.A Potjeh odmah navali onaj kamen na bunar, i eto, tako se uhvatiše bjesovi kao muhe u loncu.Obveseli se Potjeh, kako li se riješio bjesova, pa ode da sjedne i da se sada na miru dosjeti istini.Al jao si ga njemu, jer se u zdencu počeše vrtjeti i bjesnjeti bjesovi kao još nikada. Iz zdenca počeše na sve pukotine iskakivati sitni plamečci, što su ih od ljute muke bacali bjesovi. - Stadoše žišci skakutati i titrati oko zdenca, te Potjehu odmah zakruži glava. Zatvori Potjeh zato oči, da mu ne smetaju žišci.Al ono u zdencu tolika galama, buka, piska i lupa, cvil i lavež, kucanje i zapomaganje, da Potjehu sve uši pucaju, pa gdje bi mogao o čem da misli! - Zato on začepi uši, da ne čuje.Al onda poče do njega pridolaziti para i sumpor i čađa, što su ih u smrtnoj stisci puštali na pukotine zdenca bjesovi. - Okruži čađa i sumpor Potjeha i stade ga gušiti i gušiti.Spozna dakle Potjeh, da tu nema hasne. "E, sada vidim bolan: poklopljeni bjesovi sto puta gori, od puštenih", reče Potjeh. "Pa hajd da ih pustim, kad ih se ne mogu riješiti. Opet mi je lakše uz njihovu lakrdiju, negoli uz toliko zapomaganje!"Ode on dakle tamo i otklopi kamen, a uplašeni bjesovi ko divlje mačke poskakaše na sve strane i utekoše kud koji u goru i nikada ih više na zaravanak.Ostade samo onaj jedan, crn kao krtica, a rogat u velike rogove, jer on od straha pred Bjesomarom nikako nije smio da ostavi Potjeha.Nego i on se od onoga dana nekuda malo smirio i više poštovaše Potjeha nego dosele.I tako se njih dva nekako pogode: obiknu jedan na drugoga i stanu živjeti jedan uz drugoga.Al eto već minulo gotovo godinu dana, a Potjeh još ni izdaleka da se domisli istini: što li mu zapravo bijaše rekao Svarožić?Kad već godina blizu, al bijesu počelo dozlogrđivati.- "Dokle ću ja ovako ovdje bivati?" - pomisli on. Stoga jedne večeri, kad je Potjeh baš bio nakanio da zaspi, dođe bijes do njega i reče:- "A kako ti to, golube, sjediš ovdje već malone godinu dana i što će to tebi? Eno ti možda djed na krčevini već i umro za to vrijeme!"Zaboli Potjeha srce, kao da ga iglom ubolo - al on reče: - "Eto, tako sam odlučio, da ne idem odavle, dok ne doznam istine, jer je istina preča od svega." Tako reče Potjeh, jer on bijaše pravedan i blagosloven.No Potjeha se duboko kosnulo, što je bijes spomenuo o djedu, i cijele noći ne mogaše Potjeh da zaspi, nego se kida i lomi i sve misli: kako li je sa djedom, sa milim starcem njegovim?

IV.

Djed pak življaše za to vrijeme na krčevini sa Marunom i Ljutišom, ali bijaše život okrenuo žalosno po djeda: - Nijesu marili unuci za djeda, niti nastojali oko njega. Niti mu dozivali dobra jutra ni lake noći, nego jednako hodali za svojim poslovima i slušali svoje bjesove u torbi i njedrima.Donosio Marun svaki dan nove pčelce iz šume, tesao grede, gradio i sagradio novu kolibu. A ponajpače izdjeljao deset rovaša i svaki dan broji i prebraja: kad će se rovaši ispuniti?Ljutiša pak hodao po lovu i razboju, donosio krzna i divljači, dovlačio plijena i blaga, a jednoga dana doveo i dva roba zarobljena, da služe i poslužuju braću po vas dan.Teško i nemilo bivalo djedu Vjestu uza sve ovo, a teško i sve nemilije gledali unuci na starca. Šta će im starac, kad neće da ga služe robovi nego sramoti unučad te sam drva cijepa i sam donosi vodu sa kladenca? Tako došlo, te što god bilo na starcu, sve smetalo unucima, pa i to, što je starac jednako prilagao svaki dan po cjepanicu svetom ognju.Opazio dobro starac Vjest, kuda sve to ide i da će se njemu doskora raditi o glavi. Ništa ne požali za životom, jer što će mu život, nego požali, što će umrijeti, a da ne vidi Potjeha, blagosloveno dijete svoje, radost starosti svoje.Jedne večeri dakle (a bijaše to baš one večeri, kad se Potjeh onako lomio radi djeda) reče Marun Ljutiši: - "Hajde, brate, da se riješimo djeda. U tebe je oružje, dočekaj ga na kladencu pa ga smakni."Ovo ponajpače govoraše Marun, jer mu se htjelo pod svaku cijenu stare kolibe, da na onome mjestu podigne pčelinjak. - "Ne mogu, brate", odvrati Ljutiša, kojemu na krvi i na razboju ne bijaše toliko otvrdnulo srce, koliko Marunu na bogatstvu i rovašima.Al Marun nikako ne popušta, jer mu bijes u torbi jednako šapće i došapćuje. Vidio bijes u Marunovoj torbi, da će on prvi maknuti Vjesta sa ovoga svijeta i tako steći veliku hvalu pred Bjesomarom.Nagovara dakle Marun Ljutišu, al Ljutiša nikako ne htjede da svojom rukom ubije djeda. Složiše se dakle i dogovoriše napokon, da će još iste večeri potpaliti staru kolibu. Neka izgori ona i u njoj starac.Kad se sve na krčevini smirilo, odaslaše oni dakle robove, neka čuvaju te noći u šumi stupice. Braća pak odšuljaju se do kolibe Vjestove, zatvore izvana vrata teškim klinom, kako ne bi djed utekao iz plamena, i podmetnu vatru pod sva četiri ušaka.Kad bijaše sve gotovo, odoše oni daleko u goru, da ne čuju djedovo zapomaganje. Dogovoriše se, da će obaći čitavu planinu kolika je, kako se ne bi vratili do jutra, dok ne bude sve gotovo: i djed i koliba spaljeni.Odoše oni, a vatra polako stade lizati oko uglova. No ono je bila stara orahovina, tvrda kao kamen, te plamen sve oko nje liže i oblizuje, ali ne može da je zahvati. Istom kasno u noć uhvati se vatra krova.Probudi se starac Vjest, otvori oči i vidi, da mu krov nad glavom gori. Ustade i pođe do vrata, pa kad nađe, da su teškim klinom zamandaljena, odmah znadijaše, čiji je posao.- "Oj, djeco moja, jadnici moji!" - reče starac. "Iz srdaca vaših vadite, a na rovaše mećete. Ali gledajte: još vam rovaši nisu puni i mnogo čislo na njima nedostaje a srca ste već do dna ispraznili, kad eto palite djeda i rodnu kolibu."To pomisli djed Vjest o Marunu i Ljutiši i više o njima ni jedne ne pomisli, niti se radi njih ražali, nego pođe da sjedne i da spokojno čeka smrt.Sjedne on dakle na škrinju i zamisli se o svom dugom životu. I što god je bilo u životu, ništa mu se ne učini teško, jedino to, što u svom smrtnom času nema uza se Potjeha, ljubljeno dijete svoje, koje ga je toliko ražalilo.Dok on tako razmišljaše, dotle je stajao već sav krov u plamenu kao baklja.Gorjele i pregorjele grede, stale pucati tavanice. Progorjele, popucale, pa se sa obje strane kraj starca urušile i grede i tavanice sa plamenom u izbu. Okružio plamen Vjesta, raskrio se krov nad njime, vidjelo se gdje se zora po nebu razilazi pred suncem. Ustade stari Vjest, podiže ruke i oči k nebu i tako čekaše, da plamen odnese sa ovoga svijeta i njega starca i staru kolibu njegovu.

V.

Teško se izmučio one noći Potjeh, a kad zora stade svitati, pođe on do zdenca, da ohladi vruće obraze.Upravo sunce nad nebo, a Potjeh prišao zdencu. Kako k zdencu, ali iz vode zasjaji svjetlost. Zasjaji, podiže se, te kraj zdenca stade pred Potjeha prekrasno momče u zelenom odijelu. A bijaše ono Svarožić.Protrne od radosti Potjeh i reče:- "Moj božiću Svarožiću, koliko te čekam! Reci mi jadnome, što li mi ono reče da imam učiniti? Evo se ovdje kinim i mučim i dozivam svu mudrost godinu dana - i nikako da se dosjetim istini!"Kad on to reče, Svarožić nekud zlovoljno strese glavom i zlatnim pramom.- "Ej momčiću, momčiću! Rekao sam ti, da ostaneš uz djeda svoga, dok mu ljubav ne vratiš, i da ga ne ostavljaš, dok on tebe ne ostavi", - reče Svarožić.A onda još reče:- "Mislio sam, da si ti najmudriji od braće, a eto, ti baš i jesi najluđi. Kiniš se i mučiš i dozivaš mudrost godinu dana, da doznaš istinu. A da si poslušao srce svoje, kad ti je na pragu kolibe govorilo, da se povratiš i da ne ostavljaš djeda, eto ti, jadan, istine bez mudrosti!"Tako reče Svarožić i još jedared zlovoljno strese glavom i zlatnim pramom, pa se ogrnu zlatnom kabanicom i nestade ga.Zastiđen i zatečen ostade Potjeh sam uza zdenac, a iza kamena smijao se onaj lakrdijaš, onaj bijes: sasvim malen, nakazan i rogat u velike rogove. Dopalo se bijesu, gdje Svarožić onako postidi Potjeha, koji bijaše toliko pravedan. Kad se Potjeh povratio od prve zabune, kliknu radosno: "Brže da se umijem i da poletim do miloga starca svoga." To reče i prikuči se zdencu, da se umije. Nagnu se Potjeh da zahvati vode, nagnu se odviše, otkliznu se i padne u zdenac.Padne u zdenac i utopi se.

VI.

Iskoči bijes iz kamena, skoči na rub zdenca i pogleda, da na svoje oči vidi, je li istina, što mu se učinilo.Jest, utopio se Potjeh, eno ga, leži na dnu vode, bijel kao vosak.- "Oje oj!" zacviči bijes, koji bijaše posve ludo čeljade. - "Oje oj! danas selim, brate moj!"Cičao bijes, da je sve zvonilo sa onih stijena oko zaravanka. A onda se upre o onaj kamen, koji bijaše oslonjen na rub zdenca, a kamen se prevali i dobro poklopi zdenac. Pa onda još povrh kamena baci bijes kožuh Potjehov pa još na kožuh sjedne on sam, pa onda stade igrati i skakati po kožuhu:"Oje oj! Oje oj! dovršen je posao moj!" - ciči bijes.Malo, malo igrao po kožuhu, malo, malo cičao.Al kad se već bijaše umorio, ogleda se po zaravanku - i nekuda mu čudno bude.Naučio se bijes na Potjeha i nikada još nije imao tako lagodnog živovanja kao uz ovog pravednika. Uz njega je po miloj volji lakrdijao, niti mu je tko zanovijetao, niti mu je tko zapovijedao. A sad pomisli li pravo, treba da se vrati u rakitu, u ono blato, do ljutog cara Bjesomara, a među pet stotina bjesova, sve samih bijesnih prica, kao što i on sam bijaše.Bijaše on tomu odvikao. Promisli on, promisli malo, snuždi se, snuždi malo - pa sve jače. I što bi dlanom o dlan udario, eno ga ludo i bezglavo čeljade, što čas prije likovaše, stade sada plakati i revati i valjati se po onom kožuhu od ljutoga jada.Reve on i zavija, te ono ništa ne bijaše, što je prije cičao. Bijes kao i bijes: kad reve, onda baš reve - i sve čupa dlake sa onoga kožuha i valja se po njemu, kao da je s uma sišao.U taj čas stigoše na zaravanak Ljutiša i Marun. Bijahu oni obišli svu goru te se sada vraćahu kući na krčevinu, da vide, je li djed sretno izgorio sa kolibom. Tako na povratku stigoše na zaravanak, gdje ih još nikada nije bilo.Čuju Ljutiša i Marun cvilež i vide kožuh Potjehov i odmah pomisle, nije li Potjeh kakogod zaglavio.No baš se i ne ražališe za bratom, jer oni ne mogahu ni za kim da žale, dok nose bjesove uza se.Ali uto se počeše vrpoljiti njihovi bjesovi, jer su začuli, gdje im onaj drug onoliko zavija. A ne bijaše nigdje složnijeg naroda ni vjernijih drugova u nevolji negoli bijahu bjesovi. Po rakiti se pru i kezmaju, al u nevolji jedan za drugog glavu daje.Uzvrpoljili se dakle oni, uznemirili, naćulili uši, pa onda izvirili jedan iz torbe, a drugi iz njedara. I kako izviriše, odmah opaze: valja se brajan njihov s nekim, zavija i reve, i samo se vidi kako dlake frcaju.- "Razdere ga strašno zvjere!" viknuše uprepašteni bjesovi, iskočiše iz torbe i njedara te pohitaše do druga svoga.Kad oni tamo, al onaj se na kožuhu prenemaže i sve viče:- "Pogibe onaj momak! Pogibe onaj momak!" Tišaju bjesovi druga, misle: trn mu je u peti, ili mu komarica u uhu - jer oni ne bijahu živjeli uz onog pravednika te za dugo ne znađahu da se cvili.Al onaj jednako reve, i ne možeš svoga glasa čuti niti ga možeš smiriti.A bjesovi u sto muka, što će s njime? A ne mogu da ga ostave u ovoj nevolji. Smisle napokon: uhvate svaki po rukav od kožuha i odvuku kožuh i na njemu druga, te tako otkasaju u šumu, a iz šume u rakitu do Bjesomara.Ljutiša i Marun pak po prvi put nakon godinu dana nađoše se bez svojih bjesova. Kad bjesovi od njih odskočili, braći se u isti mah učinilo, kao da su godinu dana slijepi svijetom hodali i kao da su ovog časa na zaravanku opet progledali.Pogledaše se kao u bezumlju, pogledaše se, jer odmah upoznaše, kakvu su grehotu na djedu počinili.- "Brate! rode!" - kliknuše jedan drugome - "da poletimo, da spasemo djeda." - I poletješe, kao da su im krila sokolova, do krčevine.Stignu oni do krčevine, a ono koliba bez krova, a iz izbe plamen kao stup. Samo joj stoje zidovi i vrata, teškim klinom zaklenjena.Dohrle braća, odbiju klin, nasrnu u izbu i iznesu na svojim rukama iz plamena starca, kojemu taman bijaše plamen obuhvatio noge.Iznesu Ljutiša i Marun djeda, polože ga na međinu i stajahu kraj njega, a ne smiju ni riječi da progovore.Malo potrajalo, otvori starac oči i kad ih ugleda, ništa ne reče njima, nego upita:- "Jeste li gdjegod u gori našli Potjeha?"- "Nismo, djede", - odvrate braća i ne smiju da u oči djedu glede. "Eno poginu Potjeh, utopi se jutros u zdencu. Nego nama, djede, oprosti, a mi ćemo te služiti i nastojati kao robovi."Kad oni ovo rekoše, uspravi se djed Vjest i ustane na noge.- "Vama je, djeco moja, vidim, oprošteno, jer eto živi ostadoste. Al onaj, koji najpravedniji bijaše, onaj morade životom okajati svoju krivicu: Hajde, djeco, vodite me, da vidim, gdje je poginuo."Skrušeno poslušaše Marun i Ljutiša, uzeše djeda pod ruku i povedoše ga spram zaravanka.Tek što su malo išli, opaze, da su zašli i da na tom putu još nikada ne bijahu. Rekoše djedu, no on kaže, da pođu dalje tim putem.Tako stigoše do jedne strmine, a na strmini vodio put sve do grebena.- "Umrijet će nam djed ovaki slab na ovoj strmini", - šaptahu braća.Al starac Vjest samo reče: "Hajdemo, djeco, kud put ide."I oni se stadoše verati putem, a starac sve sinjiji i bljeđi u licu. A gore na grebenu sve nešto milo zuji i bruji i blista i sjaji.Kad oni na greben, ali onijemješe i skameniše se od čuda i strave.Pred njima ni gore ni doline, ni brda ni ravnine ni ničega, nego se pružio bijeli oblak kao bijelo more. Bijeli oblak, a po njemu rumen oblačak. Na rumenom oblačku stakleno brdo, na staklenom brdu zlatan dvor, a do dvora široke stube vode.Bijaše ono zlatan dvor Svarožića. Iz dvora mila sjajnost blista: što od rumenog oblačka, što od staklenog brda, a što od onog suhog zlata, al ponajviše sa prozora od dvorane sjaji. Jer tamo sjede uzvanici Svarožićevi na okupu te iz zlatnih kupa zdravlje nazdravljaju onome, koji im novi pridolazi.Al Svarožić nit uživa niti u dvor pušta ikoga, koji krivicu kakovu na duši nosi. Zato se u dvorani sakupila družba plemenita i uzorita, pa od nje na prozore ona svjetlost sjaji.Na grebenu stoji djed Vjest sa unucima - zanijemili pa u ono čudo gledaju. Gledaju - kad al odjednom opaze, gdje na onim stubama do dvora neko sjedi. Pokrio lice rukama te plače.Pogleda starac, pogleda bolje i upozna: ono je Potjeh. Zatrepti duša u starca, osovi se on i zovnu preko oblaka:"Što je tebi, dijete moje?""Evo me, djede, izdignula iz zdenca neka velika svjetlost i prenijela me ovamo. Do ovuda dospjeh, a u dvor ne puštaju, jer sam se o tebe ogriješio" - odvraća Potjeh.Prosuše se suze djedu niz lice. Otimaju mu se i ruke i srce, da ogrli ljubljeno dijete svoje, da ga utješi, da mu pomogne, da izbavi čedo svoje milovano.Pogledaše Marun i Ljutiša u djeda, al djed se sav izmijenio u licu, posinjio, propao i nije nalik na živog čovjeka.- "Umrijet će nam starac pred ovom strahotom", šaptahu oni jedan drugome.Al se starac uto posve ispravio i već se od njih otputio, te se okrenu k njima i reče:"Idite vi, djeco, vratite se na krčevinu, pa kad vam je oprošteno, vi živite i uživajte u pravednosti ono, što vam je suđeno. A ja idem da pomognem onome, kojemu se najbolje daje uz najtežu cijenu."Bijaše glas u djeda posve oslabio, al pred njima stajaše ravan kao stup.Zagledaše se Ljutiša i Marun: što li ovo djeda bunca, da će prijeći preko oblaka, a eto ni sape za govor nema?Al se već starac odvojio od njih. Odvojio, pošao, zakoračio po oblaku, kao da je ledina. Pa kako zakoračio, tako i pošao. Ide starac, ide, a noge ga nose, kao da je perce, a halja mu se na vjetru vije, kao da je oblak po onom oblaku. Tako do rumenog oblačka, tako do staklena brda, tako do širokih stuba. Pohrli starac na stube do unuka. Oj, radosti moja, gdje obuhvati djed unuka. Ogrli ga, obuhvati ga, kao da ga nikad otpustiti neće. I sve slušaju Marun i Ljutiša: preko oblaka se čuje, kako starcu i djetetu grudi jecaju od velike sreće.Uhvati onda starac za ruku unuka i povede ga uza stube do vrata dvora. Lijevom rukom unuka vodi, a desnom rukom pokuca na dveri.I vidi čuda! Odmah se vrata širom raskriliše, otvori se sva sjajnost dvora, a uzvanici i gosti plemeniti dočekaju na dvorima djeda Vjesta i unuka Potjeha.Dočekaju, ruke im pružaju i u dvor ih vode.Još vidješe Marun i Ljutiša, gdje uz prozore prolaze i gdje ih za stol meću: prvog među prvima djeda Vjesta, a do njega Potjeha, te tamo zlatno momče Svarožić zlatnom kupom goste zdravi.Velika strava uhvati Ljutišu i Maruna, kad se nađoše sami pred ovom strahotom.- "Da siđemo, brate, na našu krčevinu", - šapnu Marun. I okrenuše i sađoše. Smućeni od tolikoga čuda, stigoše na krčevinu i nikad više onoga puta ni grebena ne mogahu u gori naći.


VII.


Tako bilo i svršilo se.Marun i Ljutiša poživješe na krčevini. Poživješe dug život kao valjani momci i ljudi, odgojiše čestito koljeno, sinove i unuke. Svako se dobro predavalo od oca na sina, pa i sveti oganj, da se k njemu prilaže po cjepanica svakim danom, kako se nikad ne bi izgasio.Ele, pravo se bijaše Bjesomar pobojao Potjeha. Jer da nije poginuo Potjeh tražeći istinu, niti bi bjesovi ostavili Maruna i Ljutišu, niti bi na krčevini bilo svetog ognja ni čestitog naroda.Ovako pak sve izišlo na bruku i sramotu Bjesomara i njegove vojske.Kad Bjesomaru ona dva bijesa dovukli kožuh Potjehov i na njemu trećeg druga, koji još sveudilj revaše kao sulud, razljuti se strahovito Bjesomar, jer spozna, da im izmakoše sva tri momka. - Od velikoga jada dade on svoj trojici bjesova potkresati rogove, neka hodaju vas život okresani na ruglo svakomu.Ali isto na Bjesomaru osta najveća sramota. Eno, svaki mu se dan kašlje od svetoga dima, a u šumu nikad ne smije izaći, da ne susretne koje valjano čeljade.Ništa dakle ne osta Bjesomaru od svega ovoga negoli prazan kožuh Potjehov. I neka mu je, jer Potjeh i onako ne treba kožuh u zlatnome dvoru Svarožićevu.

Ivana Brlić Mažuranić

Od naše ljubavi i sreće,
Gle, zvijezde su večeras veće;

A šum, što dopire iz grada,
Nije l' ko pjesma vodopada?

O, to je polet u visinu!
Srca nam zamiru i ginu.

U ljubavi bih s tobom, draga,
Nestati htio ja bez traga.

Dobriša Cesarić

Jednom davno živio visoko u planini mladi pastir. Čuvao je stoku po cjeli dan sam na pustim livadama, a jedina zabava mu je bila njegova svirala. Kada bi padala kiša, sakrio bi se u obližnju veliku pećinu. Jednom je tako od dosade lutao po pećini i ugledao klupko zmija. Htio je da zamahne štapom i sve ih ubije, ali se sažali i pomisli:

"I to su živa stvorenja. Nikog ne diraju, pa neću ni ja njih."

Sljedećeg dana dok se odmarao u hladovini hrasta, začu iza leđa siktanje zmije. Uplaši se i skoči, a jedna velika šarena zmija sjajnih očiju uspravi se u travi i reče:

"Ne boj se mladiću, spasio si mi život u pećini i ja sam došla da ti kažem da ću odsad biti tvoj čuvar i zaštitnik u nevolji. Kad god ti zatrebam, samo se oglasi sviralom tri puta i ja ću ti doći u pomoć." To reče i brzo nestane u travi.

Pastir je stajao ukočen od straha, ali se brzo pribra i shvati da to nije bila obična zmija.

Jednog ljetnog dana naroguši se nebo, počne strašna grmljavina, a sa neba sruči se kiša užarenog kamenja. Pastir pobježe u pećinu, ali tamo odjednom sve zakuha, uskomeša se i pojavi se troglava neman. "Ja sam poslala vatrenu kišu!", riknu jedna glava. "A ja grmljavinu!", viknu druga. "A ja ću pojesti tebe i tvoje stado!", zaurla treća.

Pastir, sav prestrašen od straha, dohvati sviralu i puhnu u nju tri puta. Iznenada zasija neka svijetlost, pojavi se njegova zmija zaštitnica, baci se na neman i ubije je, pa se sve smiri i razvedri. Pastir htjede da zahvali zmiji, ali nje nije bilo.

Jednog jutra pastir primjeti na obližnjem proplanku prelijepu djevojku duge plave kose kako se češlja. Kada joj se približio, ona mu reče: "Ti mene ne poznaješ, ali ja o tebi sve znam. Pošten si i dobar mladić. Uzmi me za ženu, a ja ću te služiti i biti ti vjerna."

Pastir se obradova, pruži joj ruku i ona ustade. Iza njezinih leđa, na travi, ostade da leži zmijska košuljica.

 

U jednoj dalekoj zemlji, na obali planinskog jezera, živio jednom siromašni drvosječa sa ženom i dvije kćeri: jedna je bila prava ljepotica, a druga, mlađa, Suzana - ružna, sitna i neugledna, koja je zbog toga bila vrlo povučena. Majka nije naš mnogo marila za nju, jer se ponosila svojom starijom kćeri namjeravajući da je bogato uda kako više ne bi živjeli u bijedi. Ona je bila ohola i ništa nije htjela ni željela da radi, a posla je bilo napretek. Ako je trebalo da se čisti ognjište, da se posprema po kući, ide po vodu ili nahrane životinje - sve je to radila mlađa kći. Dok se njena sestra cijelo jutro češljala pred ogledalom i presvlačila haljine, Suzana je prala veš u obližnjem potoku ili krpala rublje.Tako je prolazilo vrijeme, sporo i jednolično.

Jednog proljetnog dana razglasilo se po cijelom kraljevstvu da carević namjerava da se ženi i da traži sebi ženu. Car je naredio da na rođendan carevića dođu najljepše devojke iz cijele kraljevine da mu se predstave. Suzanina majka i starija sestra obradovaše se i otpočeše velike pripreme za taj dan. Pošto je jedino Suzana znala da šije, majka joj je naložila da sestri sašije haljinu i izveze je da bude što ljepša. Bilo je preostalo malo vremena do zakazanog slavlja, pa je Suzana šila po cijelu noć i dan. Dan uoči rođendana carevića Suzana je završavala vez na haljini - bila je umorna, ali sretna što će njena sestra izaći pred carevića u najlepšoj haljini. Umesto da je pohvali, sestra ju je stalno grdila što je spora i omalovažavala ju je.

Došao je i veliki dan. Pred carevićem su se šepurile devojke sve ljepše jedna od druge. Suzanina sestra se izdvajala zbog preljepe haljine, pa je carević upita da li ju je sama šila i vezla.

- Ma kakvi, povikala je ona. - To je šila moja sestra. Ona sve radi po kući i biće moja sluškinja!

Kad carević to začu, naredi da dovedu i njenu sestru da je vidi. Ona ga je odvraćala od toga, jer - govorila je - ona nije ni nalik njoj. Ali carević je bio uporan.

Suzana je došla sva skrušena - nije smijela careviću u oči da pogleda. Carević se iznenadi tolikoj skromnosti i ushićeno je uhvati za ruku.

- Evo moje žene! - uzviknu on. - Njena ljepota najjače sja, jer ima ruke od zlata, a dušu od svile.

~ za laku noć svoj djeci i onima koji bajke vole ~

Vidjevši da nema odgovora na upućeni e-mail gdje pretpostavljam sa vaše strane nema interesa odgovarati nekoj personi non grata ovim putem objavljujem javno te se nadam odgovoru.

subject: za ravnatelja i sve profesore od običnog građanina - sramota

Poštovanje,

U moje vrijeme kad sam išao u srednju školu a to je relativno bilo davno jer imam 42 godine profesori su bili strogi i pravični te su znali da ih na neki način svoj tada jer informatika je manje više bila u povojima ocjenjujemo i nisu se zbog toga ljutili ili prijetili pogotovo ne ukorom pred isključenje zbog našeg ocjenjivanja njih samih.

Upit Vama profesorima PRHG:
Mislite li vi da ste iznad nečeg samo Vama znanog i danog? Mislite li vi da Vas osim ministra prosvjete i školstva ne smije nitko ocjenjivati? Pretpostavljam da večina Vas ima djecu zar ne mislite da Vas ona ne ocjenjuju kao roditelje i profesore?

Kako mislite takvim postupcima dobiti povjerenje mladih ljudi koje obučavate za samostalan život ako im prijetite te ih lišavate osnovnih prava građana jer oni i jesu građani po rođenju u ovoj državi. Ne mislite li da time danas sutra kad se sretnete sa jednim od bivših učenika moći bez problema pogledati u oči i popričati, osobno mislim da ne osim ako Vam ego nije toliko otišao van granica da vam je svejedno, a koliko znam i često poslovno dolazim u Rijeku ona nije nešto posebno veliki grad.

Nisam Vas došao kritizirati nego vam dati do znanja da postupcima kojima možete nanjeti štetu nanjet će te je učeniku ali najviše sebi osim ako nemate nimalo ponosa i časti u zvanju koje obavljate.

Samo toliko od mene na sve ono što sam pročitao i razočarao se kakvi ljudi predaju mojoj i tuđoj djeci a očekuju da im mi građani damo podršku kada se bore za bolje uvjete rada. Sa takvim načinom mislim da teško će te dobiti podršku od bilo koga a kamoli od građana ili roditelja jer svojim postupcima možete učiniti loše ili dobro po sebe i one kojima trebate biti primjer poštovanja prava i časti zvanja koje nosite.

Sa poštovanjem

e-mail poslan 11.12.2005 u 2:41

Ovo je priča o kralju Tralju, slavnom vladaru šume Zelenice i livada kraj rijeke Tečice. Kralj Tralj, taj junak naše pričice, bijaše muž kraljice Traljice. Kraljica Traljica (ah, ženske ćudi!) imaše običaj muža da kudi: što jako žlicom kad jede lupa, što neće subotom da se kupa! Stalno ga nešto grdi il' kuka - od toga kralju padne muka. Sjedne u kraljevske-traljevske kočije, na livadu se cvijetnu odveze. Kad tamo, gle - princeze Lepeze! Lijepa i blaga, na licu sjeta, međ' šarenim se cvijećem šeta. Sve pjesme krasne pjevati zna, u govor cvijeća se razumije. Kralj njoj reče: "Dobro vam veče!" A sebi: "Srce mi ovdje osta, kraljice Traljice već mi je dosta! Zašto bih više trpio tugu, uzeću sebi kraljicu drugu. Blaga je, nikad me grditi neće. O, kakve radosti, o, kakve sreće!"

Kralju je lako ispunit' želje, te nasta svadbeno veselje. Zavolio novu kraljicu slijepo, puna tri dana živješe lijepo! A onda reče Lepeza dama: "Tako sam tužna, tako sam sama, kad sa mnom nije moja mama." "Poslaću glasnika" - kralj reče - "pa neka ovo isto veče, prije no što sunce za brdo pođe, gospođa mama kod nas dođe!" Gospođa mama, stroga i gruba, odmah mu izbi dva i po zuba. Eh, da je znao koliko juče, da njena mama kraljeve tuče, ne bi je zvao, ne bi je zvao, al' sad je gotovo - jao! jao! Lepeza dama mamicu voli, a kralja mamina batina boli. Umesto nežne ljubavi prave, ostaše samo modrice plave. Ništa ga više za nju ne veže, kralj Tralj se spakova i - pobježe!

Da rane blaži, kraljicu traži (al' gleda dame bez stroge mame!) Pa srete tu blizu markizu Lizu, prelijepo luče što šeta malo kuče. Mama joj živi u dalekom gradu, odmah kralj Tralj zaprosi mladu. Zavoli novu kraljicu slijepo, puna tri dana živješe lijepo!

~ za laku noć svoj djeci i onima koji bajke vole ~

Živela jednom jedna ružna i zla princeza. Niko je nije volio, pa nije imala ni prijatelje sa kojima bi se družila. Zato je bila stalno usamljena i nesretna. Kada bi šetala po vrtu oko dvorca, pratilo bi je samo njeno pseto, iako ga je ona stalno grdila i tukla.

Videvši kako je loša, Dobra Vila odluči da joj pomogne da se promjeni. Dok je jednog jutra princeza brala cvijeće i bjesno ga potom bacala iza sebe, ona se iznenada pojavi pred njom i tiho reče:

"Vidim, mlada princezo, da si loše volje, pa bih htela da ti pomognem. Učiniću te prelijepom i veselom devojkom, ali zauzvrat obećaj da ćeš mi ispuniti tri želje", reče Dobra Vila.

"Hoću, Dobra Vilo, samo reci!", uzviknu princeza.

"Evo", nastavi Vila, "prva želja mi je da nahraniš siromaha, druga da pokloniš svoju haljinu nekoj sirotici i treća da nikada ne slažeš", reče joj Dobra Vila.

"Što ima lakše od toga!", nasmija se princeza i istog momenta zaboravi na sve tri želje.

Vila mahnu štapićem i princeza se preobrati u pravu ljepoticu.

Trećeg dana od njihovog susreta Vila odluči da iskuša princezu - pretvori se u siromaha i pokuca princezi na vrata.

"Dobra gospo, umoran sam i gladan. Možeš li mi dati makar koju koricu kruha?", zamoli prosjak tihim glasom.

"Bježi odavdje, odvratna skitnico", povika princeza, "i da te više nikada nisam vidjela da se motaš tu!"

Posle nekoliko dana Vila se pretvori u sirotu devojku u poderanoj haljini i pojavi se u princezinom vrtu.

"Lijepa princezo", zapita djevojka, "bi li mi poklonila neku od tvojih haljina, sigurno ih imaš mnogo?"

"Kako smiješ tako nešto i da pomisliš?", izgrdi je ljutito princeza. "Bezobraznice jedna!", viknu i nahuška psa na devojku, te ona jedva pobježe.

Sljedećeg dana Dobra Vila poseti princezu i reče joj:

"Čula sam da nisi nahranila siromaha, niti dala haljinu sirotoj djevojci kako si mi obećala, znači zaboravila si na ono što mi duguješ?", upita je Dobra Vila.

"Ne, Dobra Vilo, sve sam učinila kako si mi rekla!", slaga princeza.

"Tako znači, ni treću želju mi nisi ispunila, jer me lažeš, nezahvalnice!", uzviknu Vila, mahnu čarobnim štapićem i pretvori princezu u drvo, a zatim nestade.

Nedugo zatim tuda prođe mladi drvosječa koji je pošao u šumu da nasječe drva za zimu. Vidjevši veliko i lijepo drvo, zastade, osmotri ga i pomisli:

"Ovo je baš onakvo kakvo tražim, veliko i jako".

Zamahnu sekirom, ali u tom pomisli:

"Šteta je posjeći ovako veliko i lijepo drvo. Koliko li mu je samo godina trebalo da poraste ovako lijepo i snažno i krasi ovu livadu? Potkresaću mu samo grane".

U tom se pojavi Dobra Vila i preobrati drvo u princezu, pa joj reče:

"Evo princezo, darujem ti ovog mladića za muža! Samo te njegova dobrota može promjeniti!"

Princeza gorko zaplaka i obeća da više nikada neće biti zla.

Komentar Autor: Jeffrey Kuhner

Odbjegli hrvatski general Ante Gotovina uhićen je u četvrtak u Španjolskoj. To je crni dan za sve one koji su se borili i ginuli za hrvatsku neovisnost od Jugoslavije. Ustvari, njegovo uhićenje i izručenje Međunarodnom sudu za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju (ICTY) najzlokobniji je događaj u tom području od završetka balkanskih ratova.

Protiv gen. Gotovine je ICTY podignuo optužnicu 2001. za navodne zločine počinjene 1995. kad su vračeni dijelovi zemlje koje su bili okupirali srpski pobunjenici. Konkretno, optužen je za "zapovjednu odgovornost" u "zajedničkom kriminalnom pothvatu" koji je pokrenula hrvatska država da bi protjerala 150,000 etničkih Srba.

Glavna tužiteljica, Carla Del Ponte, skupa s Europskom unijom, State Departmentom i hrvatskom vladom, tvrdi da je uhićenje gen. Gotovine pobjeda vladavine prava. Hrvatski premijer Ivo Sanader čak inzistira na stavu da je generalovo uhićenje i izručenje UN-ovu sudu konačno potvrđena vjerodostojnost Hrvatske.? Pogriješili su.

Brojni su svjetski pravni stručnjaci pokazali da je optužnica protiv gen. Gotovine neutemeljena, neetična i lažna. Povijesni zapisi jasno pokazuju da je hrvatska operacija 1995. provedena u skladu s najvišim standardima zapadne vojne prakse sa izričitim ciljem da se popratne civilne žrtve svedu na minimum. Službeni dokumenti također otkrivaju da je do povlačenja hrvatskih pobunjenih Srba došlo po zapovijedi vodstva iz Beograda koja je izdana
nekoliko dana prije početka operacije. Stoga, to nije bio niti je mogao biti planirani pothvat hrvatske vojske.

Vojska gen. Gotovine nije samo uspostavila teritorijalni integritet Hrvatske, nego je razbila srpske snage i u susjednoj Bosni. Njegove operacije su uspostavile ravnotežu snaga protiv srpskog diktatora, Slobodana Miloševića. Time su balkanski krvnik i njegovi poslušnici u Bosni i Hrvatskoj bili prisiljeni na mirovne pregovore za diplomatskim stolom. Ukratko, gen. Gotovina je heroj, koji je učinio više nego bilo tko drugi uključujući birokrate skrštenih ruku iz UN-a da se zaustavi genocidna kampanja za Veliku Srbiju.

Da bi on sad trebao doći na optuženičku klupu u Haagu, užasna je karikatura pravde. S gđom. Del Ponte na čelu, ICTY je postao politizirani sud. Kao na montiranim procesima u komunističkoj Jugoslaviji, gen. Gotovina je već proglašen krivim.

Po varljivoj teoriji za zapovjednu odgovornost, svaki vojni čelnik u povijesti (uključujući američke generale) može biti označen kao "ratni zločinac" zato to nije uspio spriječiti izolirane slučajeve zločina od strane svojih postrojbi. Tako će zbog same naravi optužbi protiv njega gen. Gotovina biti osuđen na višegodišnji zatvor.

Činjenica da je on nevin ništa ne znači za gđu. Del Ponte. Del Ponte i njoj bliske globaliste u ICTY-u ne zanima istinska pravda. Ona zapravo vjeruje da kroz svoj mandat treba donijeti konačni "povijesni sud" o raspadu Jugoslavije. Odlučna je u uništenju gen. Gotovine kako bi kriminalizirala rat za neovisnost Hrvatske od 1991.

Presuda protiv gen. Gotovine potvrdit će po međunarodnom pravu da je Hrvatska država uspostavljena na masovnom etničkom čišćenju. Takvom presudom, podijelit će se teret krivnje za krvoproliće devedesetih godina jednako između Srba i Hrvata. Još bitnije, osporit će se legitimitet hrvatskog teritorijalnog suvereniteta. Time se polažu temelji zahtjevima srpskih revanšista za oduzimanje velikih dijelova hrvatskog teritorija putem žalbi pred međunarodnim sudovima. Generalovo uhićenje je ozbiljan udrac hrvatskoj ustavnoj demokraciji prije nego jačanje vladavine prava. Najjača politička stranka u Srbiji, radikalni ultra-nacionalisti, već nastoji na slučaju generala Gotovine uspostaviti moralno-pravni temelj za veliku Srbiju.

Uhićenje gen. Gotovine predstavlja diplomatski trijumf za Beograd. Od početka jugoslavenskih ratova za odcjepljenje, Beograd se služi strategijom izbjegavanja odgovornosti za svoju glavnu ulogu u agresiji. Zbog toga Srbi uporno zagovaraju uhićenje gen. Gotovine. Sada su postigli svoj cilj.

Najveći krivac u ovome fijasku, ipak je hrvatska vlada. Zagreb je mogao iskoristiti svoju diplomaciju za lobiranje zapadnih središta moći kako bi se general oslobodio. Gosp. Sanader je to javno i obećao tijekom svoje posljednje izborne kampanje.

Mjesto toga, današnji hrvatski vođa izdao je svoje birače. Odigrao je ključnu ulogu u uhićenju generala; gosp. Sanader je cinično iskoristio generalov slučaj u nagodbi kojom će se Zagreb dodvoriti Britaniji, Austriji i Brusselsu. Gosp. Sanader se pokazao plitkim oportunistom, koji će bilo što napraviti i reći u nadi da će tako uvesti Hrvatsku u Europsku uniju čak i po cijenu izdaje vitalnih nacionalnih interesa države.

A ovakav stil vladanja nije potvrđen samo na primjeru Gotovine. Otkako je došao na vlast 2003., Sanader se pokazao nesposobnim za vođenje države: njegova je vlada aktivno poticala britanske agente na špijuniranje hrvatskih građana; veliki dio hrvatske netaknute obale prodan je stranim ulagačima; Hrvatima su uskračena prava na ribolov da bi ih izdao Talijanima; nebrojeni su skandali korupcije; ugušena je sloboda tiska obzirom da su urednici novina pod pritiskom da ne objavljajuju pozitivne članke o Gotovini. Ukratko, postojeća vlada prodaje vitalne interese hrvatske države u svojoj slijepoj žurbi da uđe u EU-ju. Gosp. Sanader je prokockao svoj mandat za vođenje države. Birači trebaju smijeniti njegov režim na sljedećim izborima.

Hrvatska je pretvorena u političkog i ekonomskog slugu Brusselsa. Hrvati sad spoznaju da su, otrgnuvši se iz Jugoslavije u kojoj su vladali Srbi, promijenili jedino gospodara. A u konačnoj analizi, nikoga ne mogu za to kriviti nego sebe same.

- Jeffrey T. Kuhner je urednik Insight on the News.

Dana 08.12. 2005. konačno ste ubili moju vjeru i sve moje nade u budućnost moje domovine, moje slobodne, nezavisne, samostalne i svete domovine Hrvatske. Ostvarili ste svoj izdajnički plan ubijajući moju hrvatsku dušu iz dana u dan. Danas ste počinili zločin. Osuđujem vas što ste zbog vlastitih interesa postali sjena od čovjeka ( jer čovjek ima dušu ) i izdali moju Hrvatsku. Osuđujem vas jer ste pregazili sve kosti koje su naši branitelji i civili, koje je naš narod kroz povijest polagao kao žrtvu na oltar domovine, oltar koji ste vi sravnili sa zemljom. Osuđuje vas i jer ste se sad kad nam ne treba osjetili važnijim i vrjednijim od onih koji su tu bili kad je trebalo i nesebično dali sve što su imali, a NEMATE PRAVO NA TO! Moje devetnaestogodišnje srce koje je oduvijek i zauvijek će kucati samo hrvatski vas osuđuje jer ste srušili sve moje mladenačke snove i vjeru u moju domovinu za koju sam se borila suzama i molitvom jer više nisam mogla, a NI NA TO NEMATE PRAVO! Nemate pravo gaziti tuđe suze i patnju i brisati bolne uspomene! Nemate pravo prodavati zemlju natopljenu krvlju i izdati narod koji se na toj krvi uzdigao. Osuđujem vas zbog toga što ste odlučili ovaj napaćeni narod odvesti u novu katastrofu, odlučivši mu uzeti i uništiti sve sveto što je imao i što ga je kroz povijest držalo. Osuđujem vas, a sami ste se osudili na život sjene. Nikad vam neću oprostiti a Bog će vam suditi jer nema većeg zločina od izdaje vlastite domovine i vlastitog naroda. Danas sam tužna i žalosna jer ste pogazili moj ponos što sam Hrvatica, a NA TO NEMATE PRAVO ! Osuđujem vas zbog toga što oni koji su moju Hrvatsku stvarali ne mogu uživati u plodovima svoje žrtve, a oni su to najviše zaslužili, a vi ste i njima zbog vlastitih izdajničkih interesa oduzeli to pravo i taj ponos, oduzeli ste im pravo na život, na život dostojan čovjeka. Osuđujem vas jer blatite naš sveti Domovinski rat izjednačavajući naše pobjede sa srpskim zločinima, a naše heroje s njihovim zločincima. Osuđujem vas i ne usuđujem vas nazvati premijerom ( ne misleći tu jedino i samo na vas već i na cijeli vaš izdajnički klan ) već kukavicom i izdajnikom jer ste naše istinske heroje osudili na zatvorske tamnice, one druge pak na bijedan život pognute glave, a sebe ste uzdignuli na nezasluženu razinu i smatrate se vrijednim kročiti ovom svetom zemljom gazeći kosti naših mučenika uzdignuta čela. Sram vas i stid bilo što u mom mladom srcu izazivate ovakve osjećaje i blatite dječje uspomene na branitelje kao heroje i osloboditelje, osuđujem vas zato. Osuđujem vas jer licemjerno vodite rat protiv vlastite zemlje ne birajući sredstva za ostvarivanje vlastitih antihrvatskih ciljeva, što iznutra uništavate moju domovinu i rušite sklad i mir mog naroda nakon toliko patnji što je kroz povijest prošao. Osuđujem vas zbog mojih suza, suza svih majki čiji su sinovi i njihova prevelika žrtva obezvrijeđeni zahvaljujući vašoj izdajničkoj politici, pogaženog ponosa svakog hrvatskog branitelja i svake sekunde oduzete slobode naših časnih generala koji se kao i prije 14 godina i danas žrtvuju za domovinu. Neka vam budu upozorenje i primjer ! Osuđujem vas jer ste mi današnji dan učinili najgorim u životu, ali vas upozoravam da je hrvatsko srce uvijek bilo iznad svega i svakoga i tako će zauvijek i biti. Osuđujem vas na presudu vlastite savjesti !

CRO IVANA - ZA DOM SPREMNI! (e-mail od 12.12.2005 godine)

Ispod stabla tek prolistalog stogodišnjeg hrasta sjedi nekoliko mladih zečeva i prepričava svoje hrabre doživljaje. Prvi od njih reče: - Kada sam prije nekoliko dana krenuo u vrt, kod onog starog botaničara, ispred mene izletje lisica. I taman kada se spremala da me napadne ja dohvatim kamen i pogodim je pravo u čelo. Pobježe lisica glavom bez obzira.

- Nije to ništa - reče drugi mladi zec - ja sam prije nedjelju dana imao susret sa vukom i to onim koji je prošle zime zaklao deset ovaca. Počeo on da zavija i reži na mene. Ni jednog trenutka se nisam uplašio, nego se brzo propnem na prednje i zadnjim nogama ga tako jako udarim po njušci, da ga još uvijek boli.

- Mene je onaj goropadni medved dobro zapamtio kada sam mu motkom polomio dva rebra, dolje u potoku. Taman sam se spremao da popijem malo vode, kad on nasrnu na mene. Vjerujem da mu neće nikada više pasti na pamet da napadne i jednog zeca - u istom hvalisavom tonu nastavi treći mladi zec.

Slušao ovaj razgovor jedan stari zec i poslije njihovog hvalisanja im reče: - Kada još malo odrastete i kada stvarno vidite vuka ili medveda prestat ćete ubrzo ovako da razmišljate i govorite, a ako to ne uradite prestat ćete zauvijek da razmišljate i govorite.

Mali zeko živi u šumi. Zekina mama i tata imaju još puno zečića, njegovih braće i sestara. Oni se po cjeli dan igraju - jure se po šumi ili se igraju kod potoka. Mali zečići najviše vole da se igraju skrivača.

Jednom je tako mali zeko odjurio duboko u šumu kako bi se sakrio i kako ga niko ne bi pronašao. Dugo se skrivao iza jednog grma i niko nije uspio da ga nađe. Kada je izašao iza grma, shvatio je da nezna da se vrati kući.

"Što sad da radim?", zaplaka mali zeko. "Uskoro će pasti mrak, a ja neznam se vratiti kući!"

Plakao je tako dugo, kad je iza sebe čuo glas: "Hajde, zečiću, ja ću ti pokazati put!", reče mu stara sova. "Tvoja braća i sestre su upravo blizu kuće - požurimo da ih stigneš!"

Zeko, sav radostan, skoči i pojuri za sovom.

"Eno brace!", povikali su ostali zečići kada ga ugledaše. "Mama, zeko se tako dobro sakrio, da niko nije uspio da ga nađe. Pobjedio je!"

Zeko nije imao hrabrosti da kaže da se izgubio. "Da, pobjedio sam. Ali više nikada neću tako dobro da se sakrijem", promrmlja zečić i otrča na večeru.

Bio jednom jedan kralj, koji je živio u jednoj dalekoj zemlji sa ženom, dva sina i tri kćeri. Imali su ogroman dvorac i bili su bezobrazno bogati.

Najmlađa kćer je bila najljepša. Svi prinčevi iz drugih carstava su se u nju zaljubljivali a njene sestre su bile jako ljubomorne.

Jedne noći svi odoše na spavanje, samo je najmlađa princeza ostala na terasi čitajući knjigu. Odjednom u njenu sobu uleti neki leptir. Imao je tako lijepa žuta krila posuta nekim zvjezdicama, bio je tako sjajan. Princeza to nije odmah primjetila jer je čitala zanimljivu knjigu. Leptir je njenu sobu napunio sa slatkišima i dragim kamenjem, a potom sletio na jastuk. Princeza je ustala i krenula da legne u krevet, ali kad je vidjela onakav prizor jako se oduševila i nije mogla da vjeruje svojim očima. Ugledala je leptira na svom jastuku.

Pomislila je da bi on to mogao učiniti; ali zašto, kako? Sve joj je to bilo jako čudno. Na leptiru je videla sjaj i jako joj se dopao. Upitala ga je da li je on to učinio a on nije odgovarao jer je spavao.

Legla je u krevet da spava ali ne tako lako, dugo je bila budna.

Prošla je noć a sve je ostalo kako je i sinoć bilo samo leptira princeza nije ugledala kad se probudila, ali je ubrzo videla da on stoji na njenoj lampi. Otišla je na doručak i nikom nista nije rekla , čak ni svojoj sestri kojoj je sve povjeravala. Vratila se u svoju predivno ukrašenu sobicu. Medjutim razbojnik je skočio na terasu i krenuo da uzima drago kamenje. Kada je uzeo koliko je htio zgrabi princezu i odleti sa njom. Leptir to vidje pa poleti ravno za njim da spasi princezu. Ružni razbojnik sa rogovima je smjesti u neku sobu gde joj ni hrane ni vode nije davao a sebe onim dragim kamenjem obogatio. Leptir je vidio u koju sobu je razbojnik smjestio princezu i odmah je oslobodio. Princeza se jako obradovala kad ga je vidjela. Međutim oni nisu bili potpuno oslobođeni. Morali su još da prođu pored razbojnika. To im je predstavljalo problem. Leptir napravi čarobni napitak i sipa ga razbojniku u čašu. Razbojnik zaspa i oni prođoše pored njega i dođoše kući.

Roditelji su se jako obradovali kad su je vidjeli. Ispričala im je što joj se desilo i rekla:"Da ovog leptira nije bilo ja se kući ne bih vratila". Roditelji su bili u čudu ali i jako zahvalni što im je kćer spasio.

Leptir je ostao da živi sa njima. Princezi je pjevao pjesme i pričao priče.

Jednog jutra princeza se probudi i samo vidje leptira kako ispred njenog kreveta sjaji a iz tog sjaja se stvori princ. Zaprosio je princezu i vjenčali su se. I tako su njih dvoje živjeli dugo i sretno do kraja svog života.

Sjedni.
Ne tu.
Preko puta.
Moram te vidjeti.

Ne, ne prekidaj me.

Šuti.

Pusti me da ti kažem
ono što sam već trebao reći.

Kad trebaš doći, bojim se tvog dolaska.
Zbog nedolaska.
Jer,
ako kasniš samo pet minuta
srce mi je u dlanu
i moja me ljubav ili možda strah
boli.

I zato ne smijem kasniti.
Već sutra moze biti kasno.
A nisam ti jos rekao
kako i koliko te volim.

Volim te tijelom, pokretima, pogledom, dodirima, riječima.
Volim te smijehom i suzama.
Volim te tugom i brigama.

Ne. Ne gledaj me zastrašeno.
Ljubav, ma kakva bila:
neispunjena, sretna, lakomislena i površna
prava i zauvijek...

Boli.

Kad dolazim, pitam se čekaš li me.

Bojim se da jednog dana više ne otvoriš vrata.

Bojim se praznog stubišta bez mirisa, bez zvuka,
svjetla.

A nisam ti rekao:
najviše se bojim vremena koje ne čeka.

A ja kasnim.

Volim te.
I volim sve što si ti.

Tvoje oči pitajuće.
Tvoj smješak opraštajući.
Tvoj korak ohrabrujuci.

Volim tvoju nesigurnost.
I moja je najčešća.

Bore na tvom licu i moje su.

I u tom trajanju ne znam da li sam učinio sve za tebe

ljubavi moja.

I know there's something in the wake of your smile.
I get a notion from the look in your eyes, yea
You've built a love but that love falls apart.
Your little piece of heaven turns too dark.

Listen to your heart when he's calling for you.
Listen to your heart there's nothing else you can do.
I don't know where you're going and I don't know why,
but listen to your heart before you tell him goodbye.

Sometimes you wonder if this fight is worthwhile.
The precious moments are all lost in the tide, yea.
They're swept away and nothing is what is seems,
the feeling of belonging to your dreams.

And there are voices that want to be heard.
So much to mention but you can't find the words.

The scent of magic, the beauty that's been
when love was wilder than the wind.

Roxette

Jednom davno pojavio se jedan anđeo koji je svojom snagom i duhom dugo letio i pomagao sebi i drugima, nažalost kako to biva od previše letenja umorio se i pao u predubok ponor da bi uspio iz njega ponovo se uzdići. Polako ga je izdala snaga i duh umire u njemu dok on u smrtnom hropcu umire.

Tako sad kad umre njegov prah će se razasut po okolini i na njegovom prahu niknut neki novi možda drugačiji život. Njegovo vrijeme je došlo i jedino svjetlost će mu put novi pokazati koji više neće biti isti ali dao je sve što je mogao od sebe i tama ova što ga sada okružuje nestat će i pojavit će se kao još jedna zvijezda na nebu koja zabljesne i nestane.

d@goberhr

Jedna je učiteljica jednog dana zamolila svoje učenike da na jednom papiru napišu imena svih drugih učenika u razredu i da ostave malo mjesta kraj svakog imena. Tada je rekla učenicima da razmisle što je najljepše što mogu reći o svojim razrednim kolegama, te da to napišu kraj svakog imena. Cijeli sat je potrajalo dok su svi bili gotovi, a prije izlaska iz razreda, papire su predali učiteljici. Preko vikenda, učiteljica je napisala svako ime učenika na jedan list papira i navela sve lijepe primjedbe koje su učenici napisali o svakom pojedinačno. U ponedjeljak je svakom učeniku dala papir s njegovim imenom. Ubrzo su se svi smiješili. "Zaista?", čuli su se šapati... "Nisam imao pojma da nekom nešto značim!" te "Nisam znala, da se tako sviđam drugima," bili su komentari. Liste se kasnije nisu više spominjale. Učiteljica nije znala jesu li učenici diskutirali o tome međusobno ili sa svojim roditeljima, ali to i nije bilo važno. Vježba je ispunila svoj cilj. Učenici su bili sretni sobom i drugima.

Godinama kasnije je jedan od učenika poginuo u Vijetnamu i učiteljica je otišla na njegov pogreb. Crkva je bila prepuna njegovih prijatelja. Jedni za drugim, oni koju su poznavali mladića, prilazili su kovčegu da bi mu odali posljednju počast. Učiteljica je prišla posljednja. Dok je tamo stajala, jedan od vojnika koji je nosio kovčeg pitao ju je, "Jeste li vi Markova učiteljica iz matematike? " Kimnula je potvrdno glavom. Tada je rekao, "Mark je vrlo često pričao o vama." Nakon pogreba, skupila se većina Markovih prijatelja iz razreda. Markovi roditelji su također tamo bili i nestrpljivo su čekali da razgovaraju s učiteljicom. "Htjeli bismo vam nešto pokazati," rekao je otac i izvukao novčanik. "Ovo su pronašli kad je Mark poginuo. Vjerujemo da ćete to prepoznati." Iz novčanika je izvukao vrlo istrošeni komad papira, koji je očito bio slijepljen, mnogo puta savinut i rastvaran. Učiteljica je bez gledanja znala da je to papir s lijepim riječima Markovih razrednih kolega. "Htjeli bismo vam se zaista zahvaliti što ste to napravili," rekla je majka. "Kao što možete vidjeti, Mark je ovo vrlo cijenio." Svi bivši učenici su se skupili oko učiteljice. Charlie se nasmiješio i rekao, "Ja svoju listu također još imam. U najgornjoj je ladici mog radnog stola. "Chuckova žena je rekla, "Chuck me zamolio da listu zalijepim u naš vjenčani album." "I ja svoj još uvijek imam," rekla je Marilyn. "U mom dnevniku je." Vicki je izvukla svoj rokovnik i pokazala svima svoju istrošenu listu. "Uvijek ju nosim sa sobom," rekla je Vicki i primijetila, "Vjerujem da smo svi sačuvali liste:" Učiteljica je bila toliko dirnuta, da je morala sjesti i zaplakala. Zaplakala je za Markom i zbog svih njegovih prijatelja koji ga više neće vidjeti.

U zajedničkom životu s ljudima često zaboravljamo da će svaki život jednog dana završiti i da nikada ne znamo kada će taj dan biti. Zbog toga bismo osobama koje volimo i o njima brinemo trebali reći da su nam nešto posebno i važno. Reci im to prije no što bude kasno.