Ovo je priča o kralju Tralju, slavnom vladaru šume Zelenice i livada kraj rijeke Tečice. Kralj Tralj, taj junak naše pričice, bijaše muž kraljice Traljice. Kraljica Traljica (ah, ženske ćudi!) imaše običaj muža da kudi: što jako žlicom kad jede lupa, što neće subotom da se kupa! Stalno ga nešto grdi il' kuka - od toga kralju padne muka. Sjedne u kraljevske-traljevske kočije, na livadu se cvijetnu odveze. Kad tamo, gle - princeze Lepeze! Lijepa i blaga, na licu sjeta, međ' šarenim se cvijećem šeta. Sve pjesme krasne pjevati zna, u govor cvijeća se razumije. Kralj njoj reče: "Dobro vam veče!" A sebi: "Srce mi ovdje osta, kraljice Traljice već mi je dosta! Zašto bih više trpio tugu, uzeću sebi kraljicu drugu. Blaga je, nikad me grditi neće. O, kakve radosti, o, kakve sreće!"

Kralju je lako ispunit' želje, te nasta svadbeno veselje. Zavolio novu kraljicu slijepo, puna tri dana živješe lijepo! A onda reče Lepeza dama: "Tako sam tužna, tako sam sama, kad sa mnom nije moja mama." "Poslaću glasnika" - kralj reče - "pa neka ovo isto veče, prije no što sunce za brdo pođe, gospođa mama kod nas dođe!" Gospođa mama, stroga i gruba, odmah mu izbi dva i po zuba. Eh, da je znao koliko juče, da njena mama kraljeve tuče, ne bi je zvao, ne bi je zvao, al' sad je gotovo - jao! jao! Lepeza dama mamicu voli, a kralja mamina batina boli. Umesto nežne ljubavi prave, ostaše samo modrice plave. Ništa ga više za nju ne veže, kralj Tralj se spakova i - pobježe!

Da rane blaži, kraljicu traži (al' gleda dame bez stroge mame!) Pa srete tu blizu markizu Lizu, prelijepo luče što šeta malo kuče. Mama joj živi u dalekom gradu, odmah kralj Tralj zaprosi mladu. Zavoli novu kraljicu slijepo, puna tri dana živješe lijepo!

~ za laku noć svoj djeci i onima koji bajke vole ~