Unatoč manjku, zapravo potpunom nedostatku prave literature, sa sigurnošću se može zaključiti da se Halloween nije nikada slavio u Hrvatskoj. Ta činjenica ne treba čuditi ako se zna da su svi običaji vezani uz Halloween zapravo keltskog podrijetla i dolaze od proslave keltske nove godine, Samhaina, koja se slavila 1. studenog.
No, tu se opet postavlja pitanje jesu li Kelti ikada u povijesti bili u kontaktu s Hrvatima i slavenskim plemenima? Iako o takvim idejama nije mnogo pisano i prava istraživanja i uspoređivanja Kelta i Slavena (a među njima i Hrvata) trebaju tek nastupiti, može se zaključiti da je neke veze sigurno bilo. Zna se da su Kelti nastanjivali današnje krajeve Hrvatske u 6. stoljeću kada su se počeli širiti prema Britaniji, Pirenejskom poluotoku, Italiji, ali i Balkanskom poluotoku. Tragovi karakteristične keltske kulture mogu se naći u mnogim lokalitetima uz Dunav, Dravu i Savu, ali i u ilirskim krajevima na zapadu Balkana. Smatra se da su Kelti u naše krajeve donijeli savršeniju tehnologiju obrade željeza, rotacijski mlin, lončarsko kolo itd. Stoga ne treba isključiti ni mogućnost da je nešto od njihovih običaja vezanih uz kraj godine i Samhain tadašnje stanovništvo ovdašnjih krajeva također preuzelo.
Kelti su se na području današnje Hrvatske pomiješali sa starosjediocima te je tako nastalo jedinstveno ilirsko-keltsko pleme Japodi. Japodi su danas poznati po brojnim nalazištima (Prozor, Kompolje, Vrebac, Ulaka, Ribić, Golubić, Jezerine i dr.), a najviši vrh planine Plešivice iznad Jastrebarskog nazvan je Japetić po Japodima koji su vjerojatno ovdje živjeli u prošlosti. U Hrvatskoj su nađeni japodski ostaci urni s prizorima zagrobnog života te ravni grobovi s bogatim prilozima (nakitom, oružjem i japodskim kapama - prototipom "ličke kape"). To samo dokazuje da su Japodi imali razvijene običaje i vjerovanja vezana uz zagrobni život, a po tome se može zaključiti da su Kelti u naše predjele donijeli i svoja vjerovanja i običaje.
U mnogim hrvatskim običajima mogu se naći sličnosti s halloweenskim običajima. Ima li tu direktne veze Kelta i Hrvata ne može se potvrditi, no sasvim je moguće.
Može se zaključiti da je vjerovanje u duhove i onostrana nevidljiva bića bilo jednako rašireno i u nas kao i u Kelta, a bundeve u Hrvatskoj dozrijevaju u isto vrijeme kada i u keltskim zemljama.
Što se tiče bundeva, u Hrvatskoj su one povezane uz dan svete Lucije, 13. prosinca. Uz taj blagdan vezane su hrvatske pučke tradicije darivanja djece te različita gatanja o budućnosti, o vremenu i urodu. Ali, u Slavoniji postoji običaj u kojem mladi obilaze kuće noseći šuplje, izrezane bundeve što je vrlo slično Halloweenu.
Zanimljivo je da osobe s kojima sam razgovarala, a cijeli život su živjele u Jastrebarskom i okolnim selima u hrvatskom Prigorju, potvrđuju činjenicu da su se u njihovoj mladosti rezbarile bundeve koje su se tada ostavljale na ogradama, prozorima i sl. Sve je to bilo povezano s vjerovanjem u duše mrtvih i u vještice.
Početkom 20. stoljeća bundeve su se u našim krajevima ispražnjavale i rezbarile "kosturicama" (nožićima) te se onda stavljale na drvene "plotove" (ograde). Bundevama su nos, oči i usta obično radila veća djeca, a svijeća se stavljala u okrugle kutije od paste za cipele. Bundeve, koje su dozrijevale od kolovoza do Svih svetih, stavljale su se na stupove ograde na kraju dvorišta te su tako plašile manju djecu, sprečavajući ih da po noći idu van. Djeca su vjerovala da je to "vještica na plotu", dok su ona malo veća djeca vjerovala da će strašne face bundeva preplašiti "coprnice" (vještice) koje se boje svjetla. U vještice su vjerovale i stare žene, a razni doživljaji seoskog stanovništva s vješticama su se prepričavali za vrijeme trijebljenja perja i sličnih kućanskih poslova.
U prvoj polovici 20. stoljeća vjerovanje u vještice i ostala natprirodna bića bilo je vrlo rašireno u selu. Postojali su određeni dani kad se skupljaju vješice, a obično su se okupljale na križanjima i blizu potoka. Na križanjima se odlagalo nerazgradivo smeće te bi se tamo, u jarcima, skupljale vještice. Ako bi im netko prišao, a obično su to bili muškarci, one bi ga skinule, plesale s njim, te bi se on sljedeće jutro probudio u jarku ne znajući gdje je bio prošle noći (pitanje je koliko su te "vještice" imale veze s alkoholom). To smeće na križanjima se ponekad znalo zapaliti samo od sebe, a rašireno je bilo mišljenje da su to učinile vještice.
Poznata je i priča o "divljem lovu". Četiri puta godišnje na "kvaterni tjedan", muškarci, koji su inače obično nedjeljom odlazili u lov, nisu smjeli loviti. Mjesec je tada bio mlad i na mladu kvaternu nedjelju se nikad nije smjelo ići u lov zbog čvrstog vjerovanja u "nevidenčiće", duše lovaca ili nekrštene djece koji tada vladaju šumama te ih se ne smije smetati. Mislilo se da nevidenčići "zaduše" (uguše) svakoga tko im u šumi smeta na njihov dan. Većina lovaca se držala tog pravila, no jednom je jedan Boltek ipak otišao u lov na "mladu nedjelju" i te večeri, dok je stajao na svom dvorištu, čuo je izdaleka lajanje "cucaka" (pasa) i pucanje pušaka iz nedaleke šume. Zvukovi su mu se sve više približavali te je on na kraju shvatio da su to nevidenčići, koji ga dolaze kazniti za ometanje njihovog mira. Pobjegao je u kuću i tako se spasio. Priča se da je i skupina kosaca te večeri spavala pod vrbom na drugoj strani sela i čuli su taj isti zvuk "nevidenčića" koji je odlazio u suprotnom smjeru od mjesta njihovog počinka. Uobičajeno je bilo i da se na mladu nedjelju nigdje ne ide po "kmici" (mraku) zbog straha od nevidenčića.
Ova priča dokazuje da je vjerovanje u duše mrtvih, te u mogućnost njihove interakcije sa svijetom živih kod nas bilo sasvim uobičajeno. Od nevidenčića su se ljudi branili tako da, naravno, nisu išli u lov te na "kvaterni tjedan" nisu jeli meso u srijedu, petak i subotu. U selima u okolici Jastrebarskog sredinom 20. stoljeća bilo je vrlo rašireno vjerovanje u vještice, još jedan oblik nadnaravnih, magijskih zlih stvorenja. Vjerovalo se kako su se coprnice uvijek skupljale na križanjima i uvijek su na sebi morale nositi nešto bijelo (to bi mogla objasniti činjenica da je uobičajena boja odjeće "za svaki dan" u ovim krajevima crna, te je pojava bijele odjeće na dan koji nije blagdan ni nedjelja sama po sebi bila čudna i "sumnjiva"). Coprnice (zanimljivo je da se radi samo o ženama, nije bilo muških coprnica!) su se skupljale, nosile su metle na kojima su jašile te su "tancale" (plesale) s metlama na smetlištima i na križanjima. I neke od žena u selu smatrane su coprnicama, a to su obično bile zapuštene žene i obavezno su na sebi imale nešto bijelo. Vjerovalo se da i od njihovog pogleda čovjek može dobiti povišenu temperaturu. Vjerovalo se u iskazivanje uroka, a posebna nepovjerljivost iskazivana je strancima u selu te su od njih skrivana djeca. Poznat je i običaj pljuvanja oko sebe kao način obrane od uroka i kletvi.
Na Sve svete su se, uz ukrašavanje grobova umrlih (a to je običaj koji se održao do danas), kraj kapelice uvijek skupljali svi ljudi u selu te se tamo molilo i zvonilo do ponoći. Na Dušni dan se uglavnom ostajalo kod kuće jer se vjerovalo da je vani "sve puno duša". U literaturi se spominje da je u narodnoj tradiciji bio običaj da se uoči Dušnog dana na stolu ostave ostaci obilne večere po koje će onda tijekom noći doći pokojnici. To je vrlo slično običajima u Španjolskoj i Latinskoj Americi.
Vjerovanje u duhove mrtvih bilo je rašireno i u Žumberku. Svjedoci tvrde da na Žumberku postoji crkva iz koje se stalno čuju duhovi te toj zgradi nitko ne prilazi. Smatra se da su takvi glasni i zli dusi obično duše onih koji su umrli bez posljednje ispovijedi. U Žumberku je također poznata priča o obitelji u kojoj je umrla osoba čija djeca su bila neposlušna i loša pa se umrla osoba nakon smrti vraćala u kuću, grmjela i hučila. Vjerovalo se da duh traži molitve i misu od onih koji mu za života nisu bili dobri. Priča o običaju da sat u kući stane sam od sebe točno u ono vrijeme kad bi umrla osoba koja je dugo živjela u toj kući, poznata je u cijelom našem kraju.
Postoji i priča o vragu u "hisu" (kućici u vinogradu). Krajem 20. stoljeća djeca su u vinogradima u Donjoj Reki uvijek slušala strašnu priču o čovjeku u crnom koji se obogatio nakon što je kupio vinograd na obližnjem brijegu te se za njega smatralo da je sam vrag. Seljaci su mu od straha u prošlosti nosili jesti, a sada je kuća ukleta i nitko joj ne prilazi. Djeca su znala doći sasvim blizu toj trošnoj, drvenoj kući, ali onda bi uvijek pobjegla prije nego bi nešto vidjela.
U Jastrebarskom je početkom 20. stoljeća postojala posebna kuća za "špiritiranje", dozivanje duhova. Ti duhovi nisu smatrani zlima, već su se od njih htjeli saznati neki podaci iz budućnosti, a "špiritiranje" se uglavnom provodilo za zabavu gradskoj mladeži i bilo je čest običaj. Društvo, njih 6-7, obično se sjelo za okrugli stol i jedan od njih bio je medij kojem se duh javljao. Na stolu su bila izrezana slova od A do Ž, prizvanom duhu (to je obično bila neka poznata osoba koja je nedavno umrla, obično stara susjeda i slično) su postavljana pitanja, a duh bi odgovarao pomicanjem slova. Duh bi drmao stol i ružio i, što je najvažnije, obično davao točne odgovore.
Na kraju se, naravno postavlja pitanje koliko su spomenute priče dio mašte, koliko su to samo seoska praznovjerja i ima li u njima uopće istine. Cilj je dokazati da u Hrvatskoj, posebno u Jastrebarskom i okolici, postoje priče koje se mogu komparirati sa stoljetnim keltskim običajima vjerovanja u povratak duša mrtvih te u zle duhove i vragove koji vrebaju obične ljude na svakom koraku. Jasna veza između Halloweena te hrvatskih vjerovanja i običaja ne može se sa sigurnošću ustvrditi, ali preklapanja u pričama zasigurno ima što može dokazati da su naši hrvatski običaji i vjerovanja barem jednako stari, ako ne i stariji, od onih keltskih. Dokazi o postojanju Kelta na našim područjima te o njihovim miješanjima s ilirskim plemenima prije dolaska Hrvata također potvrđuju ideju o postojanju nekakve hrvatsko-keltske veze, no sve to još treba znanstveno istražiti i dokazati.
Jesu li naši preci imali bujnu maštu ili su njihova vjerovanja, strahovi i priče bile bazirane na stvarnim događajima, zapravo nije ni važno. Važno je vjerovanje, kako u anđele i svece, tako i u "drugu stranu medalje" - duhove, vragove i vještice, koji nam samo dokazuju da postoji i prva strana, a to je utješna pomisao.