Tekst prenešen u cijelosti od novinara Novog lista Nikole Petkovića. Dio teksta ispod (copyright-a) je moje razmišljanje i pogled na situaciju o kojoj sam već pisao.
"Bauk kruži Rijekom. Bauk bloga. No, budi blog s vama, radi li se to možda o Bauku istine? Ili, ne daj blože, onome javnosti? Bloga ti bložjega, bilo bi blog blogova kad ovih dilema ne bi bilo. Ovako, dok javnost ne kaže blogu blog a glogu glog, nastavnici će Prve hrvatske riječke gimnazije, čini se, svim pedagoškim sredstvima, ubijati bloga u učenicima, jer su se neki od njih drznuli (ma otkud im je to samo na pamet i smjelost palo) ocijeniti ih. Zamislite, oteli učenici profama njihovo oružje i uperili ga protiv njih: ocjene. A profesore, napola ubi prejaka riječ. Ne vole se čitati u ogledalu drugoga. Pogotovo ne u ogledalu hijerarhijski slabijega. Jer ako ih opandrči netko odozgo, tada dotični (bez obzira što ovaj može proizvesti štetu koju katkad generacije ne mogu pokrpati) neće fasovati ukor pred isključenje. A ako to učini učenik, tada kolegice i kolege: postupite na načine cyber-terminatora: search and destroy. Za čakavce: najdi ga na onisten blogu i ubij bloga va mićemu. Pa potom napiši očitovanje koje kaže da se PHRG, doduše teška srca, opredijelila za žrtvovanje jednog učenika radi toga jer je ovaj bullingovao drugog učenika na webu. Ne znam, ali nekako mi preprozirno zvuči ovo objašnjenje. Jer, ako je taj skoro-pa-isključeni momak skoro-pa-socijalno istrijebio momka na kojega se je nameračio (a sve pod valjanom pretpostavkom da je svaki učenik jednako vrijedan) ne vidim zašto se stvar nije učinkovitije liječila u nastajanju, nego se problem amputira na privremenom kraju priče, nudeći, prema tumačenju vijeća, bahatom i bezobraznom momku ulicu, a da mu se prije nego li je prijeđe i ode s onu stranu, ne ponudi barem pješački prelaz.
I sam sam bio učenik te škole. Sjećam se svojih profesora. Bilo ih je nekoliko, nemali broj, kojima ni dan danas ne mogu izreći zahvalu za sve što sam od njih naučio, a da pritom ne tražim riječi u jeziku kojega tek treba pronaći. Bilo je, naravno i onih za koje ni dan danas ne znam tko ih je i što, s kojim ciljem i kada, usmjerio u prostorije u kojima obitavaju mlada ljudska bića. No, znam da je ovo samo moje mišljenje. I da je o njemu pitati kolegice i kolege iz nekadašnjega III. i IV. FS (filozofija i sociologija) u istoj gimnaziji koja se je 1980-ih odazivala na Šuvarev krik: CUO KUOIK (Centar Usmjerenog Obrazovanja Kadrova U Obrazovanji I Kulturi) mnogi bi mi rekli da pretjerujem. I, s njihovih točki gledišta, bili bi u pravu. Pa ja sam, kao uostalom i oni, samo jedan učenik. Netko tko se je, kao uostalom i drugi, svojom voljom (ili iščašenom ambicijom roditelja, nije važno) našao u elitnim gimnazijskim klupama. Kao osoba, kao pojedinac, kao nedjeljivac, kao uostalom i predisključajni ukornik, imam pravo na svoje mišljenje. I izričem ga s mnogo toga u glavi, ali ne predmnijevajući da ću se radi njega, radi svoje pubertetske bahatosti, ili, nedajblože, radi uvjerenja, radi nečega što bi trebalo biti tako normalno za neke koji su se nekada i nekako opredijelili za rad s adolescentima, naći s jednom nogom na prostirci ulaznih vrata škole, a s drugom na asfaltu ulice.
Priča o moći
Priča o ukoru, nažalost, čini se, priča je o moći. Čitao sam dječakov blog. Čitao sam ocjene nastavnika. Čine mi se bezazlene. Neki dijelovi su nelijepi. Bez obzira na detalje, u njima nema zlih namjera. Netko je tome momku trebao učinkovitije objasniti da »peder« nije pogrdna riječ. No, kako to očekivati od dječaka koji (tehnološki superiorniji od gotovo cijelog unisonog nastavničkog zbora: za bloga miloga pa jedva da par njih na popisu nastavnika imaju izlistane e-mail adrese, a i njima je godina 2006.) je dnevno izložen informacijama? Kao takav, on je kolateralna žrtva ultrakonzervativizma i paranoidnog desničarenja koji čine našu današnjicu. Pa taj dečko zna da je Papa Benedikt XVI. najavio rat homoseksualcima. Taj dečko sluti da to u prijevodu božjeg zemaljskog namjesnika znači da su pred Benediktovim poslodavcem svi jednaki, osim, dakako »pedera«. Taj dečko zna da se kardinali više boje fudrina u automatu nego li pedofilije u redovima crkve. Taj dečko se osvjedočio u to da je u Hrvatskom saboru govor mržnje prihvatljiv. Čuo je da je jedna desna dama, za trajanja hajke na Denisa Latina, u Saboru rekla kako ne podnosi Latinicu, jer da se ova piše ćirilicom. Ako je gledao dokumentarac o Krešimiru Ćosiću, čuo je kako nekadašnji YU reprezentativac Rato Tvrdić govori da je Krešo bio tako mršav da su ga zvali Aushwitz. I taj dečko, koji diše zrak u kojemu se nekažnjeno širi govor mržnje i isključivosti, uvjeren da je buntovan, vrijeđajući homoseksualce i drugoga, zapravo slijedi središnju struju zapadne konzervativne misli. A to bi mladome i buntovnome umu trebalo biti daleko poraznije od nekog činovničkog ukora pred.
Čestit Božić nastavnici!
Ako je dečko s bloga ismijavao kolegu, i ako ovo čita, molim ga da to više nikad ne radi. Ako ne radi drugih, ono radi sebe. Jer, ako tako nastavi, neće mu trebati školsko vijeće da ga isključi iz društva – isključit će se sam. No, ako je razlog ukoru bulling (a za kontinuirani i pedagoški teško izlječivi bulling, koji je odvratan i kojega upražnjavaju jedino slabići, ukor je, po mojemu sudu blog blogova) radi čega se u očitovanju spominju i učenikove ocjene profesora? Pa nije vrag da bi profesori, kao uostalom i optuženi nasilnik nad kolegom, objektivizirali žrtvu i koristili je kao ispriku za kažnjavanje učenika koji je uvredio njih? Zlobnici bi rekli, dugo su u poslu pa znaju da, skriveni iza đaka žrtve, bez posljedica mogu efektivno perpetuiratati sustav kojega su dio. Ovo je, naravno, samo radna pretpostavka u koju, čudnim podudaranjima unatoč, ne želim vjerovati.
Pred nama je vrijeme darivanja i običajne dobrote. Budimo stoga optimisti i ohladimo se malo. Čestit Božić nastavnici! Čovjek vas je samo ocijenio. Pa ljudi moji, ne radite li vi to đacima cijeli život: ne ocjenjujete li ih? I to numerički. Jedan se momak drznuo pred vas staviti ogledalo i odmah, doduše posredno, kako jako crno na jako bijelom stoji u Očitovanju, skoro pa vanka š njime. Zar su zaista sve miroljubive metode bile iscrpljene? Zar je vaš pedagoški trud, u kojega nitko ne sumnja i koji je uvijek usmjeren i prema pojedincu, vrijedan ovakve predaje?"
© Copyright 2002 NOVI LIST d.d. Sva prava pridržana.