Ivica Račan, 1944 - 2007

Nestao je sa političke pozornice ali i iz svakodnevnog života još jedan čovjek koji je obilježio noviju hrvatsku povijest. Omogućivši davne 1990 godine prve slobodne izbore i nastanak hrvatske države te kroz niz godina poslije stvarajući svojom osobnošću modernu evropsku državu ali i modernu hrvatsku političku scenu.


Pokazao je mnogim političkim protivnicima da bez podmetanja te niskih udaraca se može postati i ostati veliki političar, voditi državu u trenutku kad ne cvjetaju ruže i kad se nakon izolacije treba stvoriti nova reputacija prema evropskim partnerima.

Kao i svaki čovjek imao je dobrih i loših poteza na političkoj sceni no ipak ostaje jedan ogroman i neizbrisiv trag njegovog djelovanja za političke istomišljenike koji dolaze, oni koji će znati iskoristiti njegovu ideju socijaldemokracije.

Neka ti je laka hrvatska zemljica.

Sve je veća glad na tržištu za filmovima iz kućne radionice, a amaterski filmovi sve su prisutniji jer za njihovo snimanje ne treba mnogo, osim jasno dobre volje. Vlasnika video kamera sve je više, te je pitanje vremena kada će u vaše ruke na uvid ljubavne zgode i nezgode prvih susjeda. Inicijativu za snimanje kućnog erotskog filma, zanimljivo je, imaju žene i to starije od 40 godina

Kako tehnologija krupnim koracima grabi naprijed, tako je i sve više onih poklonika koji vole snimati vlastite ljubavne zgode i nezgode. Vlastiti, amaterski pornići za kućnu uporabu, a ponekad i za razmjene među sličnim parovima, u ponekim slučajevima uljepšavaju ljubavna iskustva, ali i u svakidašnji, uobičajeni erotski život, unose malo više uzbuđenja i dinamike.
Putena crnokosa krasotica ne obazire se na manjak odjeće njišući svojim ogromnim cicama kao napuhanim balonima u svom prvom samostalnom nastupu na malom ekranu. Njezine, pomalo smeđkaste bradavice, okrugle poput najvećeg novčića, sve se više ukrućuju kada hvata cice odozdo, pa potom odozgo, stišćući ih jednu uz drugu. Spušta pogled, diže ih prema ustima i kružnim pokretima jezika vlaži. Vidljiv je odozdo i ogroman taman procijep među cicama koji bi svakog natjerao na razmišljanje o guranju između njih. Odjednom na sceni se pojavljuju dvojica potpuno nagih muškaraca. Prilaze joj s bočnih strana, a ona svakome svojim pogledom i začuđenim izrazom lica posvećuje nekoliko sekundi, pri čemu, svojim dugim crvenim jezikom oblizuje usne. Lagano se spušta među njih, još uvijek gnječeći cice i radeći na pukotini koja među njezinim bujnim grudima postaje sve veća i veća. Muškarci su već iznad nje. Polako i oni uzimanju njezine stvari u svoje ruke i stvar kreće ka svojemu prvom vrhuncu.

EROTIKA KROZ POVIJEST
Stara erotika ili erotika naših baka i djedova, naših prapraočeva ili, ako hoćemo ići još dalje, erotika divljaka, pa zatim erotika Antike, Srednjega vijeka, erotika raskalašene epohe kao što je to primjerice bilo u rokokou, erotika divljih plemena, erotika u starome Rimu ili Grčkoj o kojoj smo podosta toga slušali, naročito o upriličavanim orgijama na visokim razinama, erotika Dalekoga istoka prikazana na hramovima uzduž Indije, a opisana i u "Kama Sutri", erotika viktorijanske epohe…
Sva je ta erotika osuđena u prikazivalačkom smislu isključivo na mrtvu scenu. Prije pojave takozvanih audio-vizuelnih medija, svojevrstne nove civilizacijske stečevine za novog, modernog čovjeka, nema prave ili čiste pornografije. Sve ono ranije, sve je to samo literatura, koja opisuje opscene radnje s više ili manje stila. I to danas više uopće nije uzbudljivo. Svejedno, taj starinski duh, čini tu staru erotiku zanimljivom, ali ni u kojem slučaju uzbudljivom. Erektivnom – možda.
Vladajuće teme iz naše, ne toliko daleke prošlosti, koje su bilježili naši preci za trenutke vlastite naslade, ili da bi uzbudili ili često zgrozili svoje bližnje i prijatelje, bile su sadomazohističke, zatim pedofilske, i na kraju dolazi vrijeme razvratnih i pohotnih opata, naročito vjerno opisana u djelima Markiza de Sadea, najozloglašenijeg pisca svih vremena ogrezlog u perverzijama nad perverzijama. U vrijeme kada su se mahom tajno pojavljivala djela velikih pornografa predmoderne epohe, obvezatno su sva ta literarna djela bila proviđena određenim ilustracijama. U tajnosti ih se nabavljalo i isto tako konzumiralo. Pisane materijale, danas se ni u kojem slučaju ne može usporediti s video pornografskom produkcijom, jer nam se čitanje starih opscenih radnji ne čini toliko uvjerljivim.

EROTSKA FOTOGRAFIJA
Redosljedom zbivanja na svjetsku scenu dolazi fotografija kao uvod u pornografiju kakvu mi poznajemo. Revolucionaran pronalazak brzo se snašao u svijetu erotike. Od prve je fotografije koja je prikazivala ljudski akt pa do slikanja samog čina vođenja ljubavi proteklo jako malo vremena. Već su prva eksperimentalna snimanja u krupni plan stavljala nago ljudsko tijelo. Samo gledanje takvih stvari uzbuđivalo je više od pukog čitanja knjige. Mogućnost realističnog prikazivanja ljudskog tijela sa svim njegovim manama i vrlinama u uzbuđenosti odmah je fasciniralo prve fotografe, a o čemu postoji podeblja dokumentacija. Jedino što nije mogla fotografija bilo je prikazivanje pokreta i ejakulacije. Kako bi doskočili problemu statičnosti, snimatelji pornografskog doživljaja izrađivali su prave porno foto romane, jednu vrstu foto stripa pornografske tematike.

No, pojavnost i filma, a kasnije i video kamera i rekordera, do te je mjere potisnulo fotografiranje ljubavnih prizora da se danas u svijetu, ali sve češće i u nas takvi aparati po pristupačnim cijenama nabavljaju u svrhu erotskih snimanja najrazličitije vrste. Obzirom je prvi film omogućio pokret, a pokret više uzbuđenja, iz dana u dan sve je veći broj snimatelja takve tehnike koja omogućuje uživanje u gledanju vlastita ili tuđeg spolnog čina. Od svlačenja, preko lizanja i nadrkavanja, te više ili manje uspješnog vođenja ljubavi, pa do ejakulacije. Doduše, moderna foto-pornografija u luksuzno opremljenim časopisima također je razvila fantastičnu vještinu u snimanju ejakulacije, ali ona dakako nije daleko odmakla od običnog foto stripa. Ti djelići sekunde u kojima brizga mlaz ejakulata i škropi lica jedne ili više ženskih osoba izuzetno su precizno snimljena, recimo da su zaustavljena u prostoru i vremenu u pravo vrijeme, ali nedostaje im životnost pokreta. I još nešto. Efekt, odnosno stenjanje i jecaji koji se upriličuju na samom vrhuncu spolnog zadovoljstva. Živi pokreti, i sve ono što prati kretanje prava je odlika pornografije.
Ukoliko ste često pred televizorom i gubite vrijeme na gledanje seksi filmova, postajete kažu liječnici – depresivni. No, ne mora uvijek biti tako. Ljudi, istina, kada jednom pogledaju neki od gomile video naslova, uvijek im se iznova i s posebnom radošću vraćaju. Većina iz pokretnih slika crpi nove ideje i u pravilu upotpunjuje vlastite seksualne fantazije prilagođavajući ih svojim potrebama. No, dobrim poznavateljima video erotske produkcije, kao i onima koji odgledaju dva do tri naslova, odmah će zapaziti kako je sve, više ili manje, snimano prema dobro poznatom receptu. Red pušenja, red jebanja, red svršavanja i tako ispočetka, što uistinu može doprinijeti otupljenosti.

KUĆNA VIDEO PORNO KUHINJA
Razvojem tehnike, koji u posljednjih desetak godina napreduje gotovo svjetlosnom brzinom, a količina video rekordera i videokamera tolika je, da je njihova cijena pristupačna svačijem džepu, navodi brojne parove, ali čak i pojedince, da se okušaju u snimanju erotskih filmova. Mnogi su u toj nakani uspjeli i toliko su u filmu inventivni da zasjenjuju i natprosječne glumce porno video industrije koja se uglavnom drži isprobanih recepata.
Vlastita porno video kuhinja uvijek i iznova može zaplijeniti pozornost. Riječ je o ideji. Stoga se danas neki od naslova mogu pronaći i na tržištu. Vješto upakirani, nude čitavu paletu za zadovoljenje najizbirljivije pohote. Jasno, recepti su domaći. To je možda novi moment u erotici. Ima parova koji takve filmove, dakle otvoreno nude na tržištu, dok je većina ipak zatvorena, i snima za vlastiti gušt, a u određenim situacijama za prikazivanje prijateljima. Stoga je danas moguće u Zagrebu, ali i ostalim dijelovima Hrvatske, naletjeti na pokoju amatersku video kazetu koja se ne prodaje, ali kruži gradom. Sa znanjem ili ne, njihovih autora, bez obzira na dob, uglavnom od 20 na više. Iako evropska, pa tako i naša kultura, još uvijek slavi mlado i podatno tijelo i uvijek ga stavlja ispred onog zrelijeg i iskusnijeg, zanemarujući pri tome činjenicu da ono starije tijelo može također privlačno izgledati na videu, jednako kao što mlado ne mora biti atraktivno. U privatnom okruženju domova, dakle, mnoge zrele žene s ponosom čekaju da budu ubrane, dokazujući gledateljima da ne postaju starije već sve bolje i bolje. Jasno, što se kreveta tiče.
Kada jednom uzmete stvari u svoje ruke i odlučite se na snimanje vlastitog filma, u njemu nastojite prikazati sve one slatke stvari koje ne radite često doma, a koje vas i te kako napaljuju. Početna scena igranja grudima, započinje žestokim nabijanjem među grudi, da bi se radnja nastavila pušenjem i lizanjem, znalačkim zabijanjem u mačkicu, a projekcija se završila obrađivanjem stražnjice, a čije scene dokazuju da su u potpunosti uživali u tome. Uživati u dvoje, ako su malo sramežljiviji par, ili pak u troje i više njih odjednom radi li se o raskalašenijem paru iz čijih godina izvire prava riznica seksualnih akcija.

VIDEO BEZ GRANICA
Muškarci s godinama, za razliku od žena, nije nevažno primjetiti, postaju sve konzervativniji. Većinu inicijativa za snimanjem filmova dolazi od žena srednje dobi, što je i za naše prilike pravo otkriće. Stoga su one kada se uključi kamera u njihovom stanu puno otvorenije. Spremne su pokazati kako se samozadovoljavaju, trljajući se o jastuk i posteljinu ili pak igrajući se prstima i vibratorima, dok muškarci svoje igrice nisu spremni pokazati. No, s vremenom i oni se otvore. Pretpostavlja se da danas svaki ponosni vlasnik video kamere ovjekovječi barem nekoliko vrućih kadrova erotske tematike u prvom redu za vlastito uzbuđenje i većina ih nije spremna prepustiti tuđim očima. Sumnja dakle u količinu snimljenih filmova iz vlastite produkcije nikad neće biti skinuta. Koliko se parova slikalo običnim fotoaparatom, a da zbog sramežljivosti nisu nikada razvili filmove, također će ostati obavijeno velom tajne.

SAM SVOJ MAJSTOR
Video tehnika, sama njezina jednostavnost u rukovanju otklanja mogućnost da jednom snimljeno nećete nikada vidjeti. Potrebno se jednostavno osloboditi straha i srama vlastitog tijela i ponuditi ga objektivu. Upravo onakvo kakvo ono jest. Video seks, dakle ne treba nikakav detaljno razrađen scenarij, već samo veliki krevet, osvijetljen prostor i vas koji ste spremni na divlje scene koje izvlačite iz svoje mašte. Prvi put sve ispadne pomalo traljavo i s greškama, a na njima se doduše i uči. Iskustva običnih ljudi govore kako ima nečeg uspaljujućeg kada gledate vlastiti spolni čin na videu, naročito u zamišljanju da si porno glumac. Svaki put trudite se izraziti svoje osjećaje na drugačiji način. Jednom se igrate pomagalima, a drugi put prakticirate svu sirovost seksa. Potrudite li se malo, kažu oni koji su se u snimanjima okušali, rezultat je istovjetan onome kada u videoteci posudite pravu profesionalnu erotsku kazetu i uživate. Važan je detalj da kamera ne mora uvijek biti u rukama, odlučite li se za vlastitu video akciju, nabavite li za nju poseban stalak možete je bez problema postaviti pokraj kreveta ili jednostavno gdje hoćete i krenuti s akcijiom. Hoćete li se najprije zabavljati sami, ili odmah krenuti na igru s partnerom, odluka je na vama, a ne svidi li vam se konačan proizvod, uvijek ga možete izbrisati i snimiti ponovno.
Tehnika je uznapredovala. Ljudi su nekada činove ljubavnih užitaka lovili u velikim zrcalima koji su postavljali uz krevete. Mogli su to vidjeti samo tada i nikad više. Kasnije su to hrabriji slikali i izrađivali fotografije, a danas mogu jednostavnije. Uključiti kameru sada i gledati kasnije. Sami ili je ponuditi tržištu. I još nešto, nebrojene su kamere kupljene i stoga da posluže u erotske svrhe! Pa uživajte, ako možete.

Flash!

Slika mi vibrira dok stojim ispred lanca što mi blokira povratak u klub. Tijelo mi podrhtava i blago posrćem dok shvaćam da je apsolutni imperativ vratiti se ispod zvučnika pomoću kojeg DJ komunicira s kemijskim freakovima okupljenim na ljetnom partiju. Lara i ja zajedno pokazujemo ID kartice redaru odjevenom u vrlo ukusnu nijansu crne.

- Kuda?
- Pa natrag. Evo upadnica?!
- A bogati, ća ćeš s ton reklamom?
- Ej, stari, bili smo unutra do malo prije, imamo upadnice i sve, tvoj nas je kolega pustio van na par minuta.
- Moraš kupiti kartu. Izaša si, nema više natrag.
- Ali, evo karte, stari...

Siguran sam da je u cijeloj situaciji nešto rapidno krivo, ali ne mogu uhvatiti logički koncept. Usnom mi se šupljinom razlijeva tekuća žvakaća guma. Moramo se vratiti. M-O-R-A-M-O!

- Bogati, izaša si, moraš kupiti novu kartu i ući.

Okrenem se i zabljesne me red od tisuću ljudi ispred blagajne. Nema šanse. Trajat će satima. Pobogu, što ne valja s našim ID karticama? Zar je ovo neka loša šala? Možda se samo grubo poigrava s mojim sluđenim razumom? Promatram Laru kako ubrzanih i nervoznih pokreta raspravlja s crnim gorostasom.

Nakon nekog vremena redar prihaća činjenicu da nas se neće tako lako otarasiti. Možda nema volje kvariti svoju relativno nezahtjevnu večer na poslu natezanjem s nekime tko je nepobitno U Pravu. Evo ga, uspjeli smo, on pomiče debeli lanac i pušta nas unutra.

Teturam dok me Lara vuče za ruku, natrag u šareni vortex među tisuće znojnih ljudskih tijela. Set je još uvijek u tijeku, a kapsula čistog mdma koja me rola dostiže nekomunikativni vrhunac špice. Probijamo se pored šanka na kojem smo nekoliko sati (ili dana?, tko zna?) ranije ispili nekoliko pića. "Idemo po cugu?", upita Lara. Gledam u masu koja se bori za cugu poput gladnih još neizbjeglih izbjeglica iz Ruande za pokvarene limenke humanitarne pomoći iz EU, a zatim u masu na podiju što hipnotizirano prati elektronske ritmove i klanja se novom bogu koji za mix-pultom stoji u potkošulji ruku podignutih visoko u zrak. "Nemam pojma", je sve što mogu odgovoriti.

Lara razumije moju neuravnoteženost pa me vuče u samo središte podija, upravo tamo gdje trebam biti. Previše sam nekompatibilan za razgovore s ljudima, pa čak i s onim razbijenim. Napokon pronalazimo svoje mjesto pod zvučnikom. Ona pleše ispred mene, a ja radim ono za što mislim da je "čuvanje leđa". Kažem mislim, jer mi svijest svako malo bježi negdje drugdje. Simpatični, mršavi, kratkokosi lik u plavoj majici pleše pored mene i gura ecstasy u usta neukusno pretilne blijede djevojke koja ga zahvalno guta. Primjeti da ga gledam, pa se približi mom uhu i sa zaljubljen-sam-u-cijeli svijet pogledom proškrguće "Ti si od ovdje?". Nesposoban za komunikaciju samo ga i dalje promatram, te dajem vatre simulirajući barem kakvu-takvu interakciju. Smije se i pokazuje na zvučnike. Previše kaosa, okreni glavu.

Ne znam koliko je vremena prošlo, ali osjećam potrebu za cugom. Još samo ova stvar. Slijedeća će sigurno biti loša i slaba pa je možemo iskoristiti za probijanje do šanka. Ovu ne želim potrošiti na takve trivijalnosti. Ali, i slijedeća stvar je spektakularna, a i slijedeća, a i slijedeća. Na trenutak pomislim da imam problem u percepciji vremena, pa da je sve to jedna te ista stvar. Ionako više ne primjećujem razlike. Ovisan sam u ritmu. Ovisan o zvuku. Tišina ubija. Nestanak struje bio bi ravan kataklizmi.

Osjećam žensku ruku koja me vuče na lijevu stranu. Laru je popustio prvi udar dodatnog speeda što ga je povukla u autu prije komplikacija s redarom na ulazu i spremna je za cugu. Znoj se cijedi s vanjske strane moje košulje koja je potpuno natopljena kemijskim izlučevinama. Ona poseže u donji džep mojih vojničkih kratkih hlača, vadi cigarete, pripaljuje jednu, a zatim ispljune žvakaću gumu i zamijeni je novom. Zašto pobogu idemo lijevo kad je šank direktno iza nas? Lara zna najbolje.

I zaista, iza tisuća ljudi odjednom s lijeve strane ugledam šank. Gotovo povičem "Koooooo-pnooooo!", poput mornara Jamesa Cooka nakon višemjesečne plovidbe na pučini. Na šanku nema ni milimetra prostora, ali se nekako nadam da su svi ti ljudi samo u prolazu, da uzimaju cugu i odlaze. Gdje? Bilo gdje. Samo da su negdje drugdje, meni treba hitni pristup mirnoj luci šanka kako bih nadopunio već gotovo potrošene zalihe. Odjednom se ukaže minijaturni tjesnac što vodi do konobarove pozornosti. Ne stignem zakoračiti, a Lara je već tamo. "Uz Bacardi-colu mi treba i vodica, bilo kakva, hladna", urlam u njeno prelijepo uho. "Vodica?", upita me podignutih obrva i kemijskog smiješka. "Ecstasy je jedina droga uz koju mi treba vodica", odgovaram nadajući se da sam bio barem djelomično razumljiv. No, Lara nije nagluhi tupi redar i cuga se vrlo brzo nalazi pred nama. Već odavno ne mogu razlikovati novčanice pa iz novčanika grabim onu za koju smatram da je najveća, pružam je konobaru i nadam se bilo kakvom povratu.

MDMA još uvijek divlja. Gubim se na trenutke. Osjećam kao da mi se oči izokrenu, te isključe svijet na neodređeno. No, ne brinem, uvijek se vratim. Okrećem se na desnu stranu i promatram dvojicu starijih teenagera kako se dogovaraju da bi mogli ukrasti bocu nečega dok je prezaposleni konobar zaokupljen drugim konzumentima. Ne shvaćam njihovu negativnu vibraciju. Odkud potreba da naprave sranje? Nismo li ovdje svi sretni i povezani? Zar ova predivna ljetna noć, savršena glazba, toplina ljudskih tijela i beskrajni osmjesi nisu dovoljni da bi ljudi bili pozitivni? Prokleta pijana neprosvijetljena gamad. Lara sjedi na okrugloj barskoj stolici od crvenog pliša. Gotovo da osjećam meku kombinaciju stolice i njene guze. Netko me vuče za rukav. Ljepuškasta teenagerka mi pokazuje prema konobaru. Zacijelo želi naručiti cugu. Prepun kemijske uslužnosti ustupam joj mjesto i stojim iza Lare. Oni pijani neotesani školarci uvaljuju se curici i hvataju je za guzicu unatoč njenoj očiglednoj nezainteresiranosti. Previše negativnih vibracija. Previše malenih primitivaca koji ne shvaćaju da nije dovoljno samo biti ovdje. Vodim ubrzani razgovor s Larom. Glavna je nota kako je glazba super, kako je mjesto super, i kako su ljudi gotovo super. Drugu polovicu pića pijemo naiskap i vraćamo se u kolektivno znojilište.

Flash!

Sunčano rano jutro obasjava otvorenu terasu kluba. Divno je, svježe i prozračno. Ljudi na flooru prorijedili su se. Lara i ja još uvijek plešemo. Osjećam da me MDMA spušta. Po prvi put u cijeloj noć mogu pišati pa odlazim do zahoda. Lara me prati, ne želi ostati na flooru bez mene. Dok pišam kroz prozor ugledam auto na parkiralištu i nekako me začudi da je još uvijek tamo. Izađem iz zahoda i trojicu ljudi žicam vatre prije nego što pronađem pušača. Opet sam izgubio sve upaljače (3). Nešto ne štima s ovim klubom. Nešto je čudno. Lara izlazi, pa odlazimo do šanka po vodu. Samo voda u ovoj fazi. Sjedim na klupici, a Lara je još uvijek neumorna pa si pomalo đuska pokraj mene.

Krećemo prema izlazu. Muzika više ne svira, cuga se više ne toči, redari ljubazno, no ne bez prijetećeg prizvuka, mole ljude da napuste klub. Na ulazu neki pregorjeli lik pokušava ući natrag unutra. Redari mu govore "Lipi, gotovo je, nema više, ne zagorčavaj život sebi i drugima, ajd sad lipo kući". Neočekivano topao prizor. Dok ulazimo u auto Lara mi govori "Kreći odmah, ja si moram pod hitno jednu povući". Spuštamo se prašnjavim puteljkom prema magistrali kad odjednom ugledam lika u plavoj majici i njegovu pretilnu blijedu djevojku. Stopiraju ljude u nadi da će ih netko povesti, ali nitko ne staje. Stražnja su nam sjedala prepuna stvari, nemamo pojma kud ćemo ići, očekuju nas stotine kilometara, pod hitno nam treba po lajna da ostanemo na nogama, ali ja se svejedno zaustavljam, parkiram sa strane, izlazim iz auta i reorganiziram imovinu kako bih napravio mjesta na stražnjem sjedištu. Nisam ih ni pitao kud idu. Vozim ih kud god treba. Dok premještam palicu za golf br. 6 mladić me na slovensko-hrvatskom začuđeno upita "Igraš golf?". "Rekreativno", odgovaram žvačući filter cigarete.

Krenemo prema magistrali, a on upita "Kud idete?". "Neodređeno, radije mi reci kud vozimo vas". "U najbliže mjestašce". "Onda idemo u najbliže mjestašce". Apsolutno sam razbijen pa non-šalantno propustim skretanje za mjesto i produžim ravno. Nakon parsto metara uspijem reći "Bez panike, znam da sam ga propustio, sad ćemo se negdje okrenuti pa ravno kući. Dobri vas Doktor vozi do kućnog praga". U duše naših suputnika počela se uvlačiti panika. Tko su ljudi što nas voze? Zašto on bunca o Dobrom Doktoru? Što u stvari žele od nas? No, moja odlučnost nije se mogla pokolebati njihovim kroničnim nedostatkom vjere u esencijalnu dobrotu ljudske prirode. Okrenuli smo se na parkiralištu robne kuće , a ja sam odmah znao da ćemo se ubrzo tamo vratiti povući još malo zlog spideka pa nastaviti putovanje u nepoznato.

Kad smo se dokopali mjestašca krenuo sam u vožnju uličicama propuštajući sve prometne znakove i putokaze. Naši su slovenski prijatelji buncali nešto o "placu" pa sam se vratio do putokaza za tržnicu. Nakratko sam se zamislio, a Slovenac je to iskoristio da iskoči iz zaustavljenog auta, povuče svoju svinjsku pratilju za sobom i vikne "Hvala, tu je super, navratite opet na zabavu!", te se brzim korakom udalji ulicom. Možda se žure jer ih roditelji čekaju, pomislih i krenem prema jugu, prema finalnoj destinaciji.

Kolibe na kraju svijeta dokopali smo se u rano prijepodne, otišli na kupanje, a zatim na spavanje. Laru je nokautirala njena prirodna otpornost na nesanicu, a mene pozdana dva prijatelja Normija i moćna frula koju nisam uspio popušiti do kraja. Zvonik lokalne katoličke crkve zvonjavom je informirao Hrvate vjernike da je podne kad smo napokon natopljeni tjelesnim izlučevinama usnuli snom pravednika uz blago škrgutanje zubima i tek poneki trzaj.

Flash!

Crveno. Crno. Ljubičasto. Crno. Zeleno. Crno. Žuto. Crno. Crveno. To su boje što se redovito izmijenjuju na reflektoru pola metra od auta u kojem sjedimo. Lara čuva stražu dok oko nas prolaze deseci ljudi, redari cirkuliraju, auti se parkiraju. Nalazimo se u središtu svijeta dok ja slažem debelu lajnu za Laru. Nije mi lako jer se s mene cijedi znoj, a ruke mi podrhtavaju, ali nekako ide. Godine vježbe za učinkovitost pod pritiskom dale su neizbježne rezultate. Na metar od auta dolazi lik, sjeda na kamen i pije pivo. Od svih kamena u ovom jebenom kamenjaru on se morao ovdje onesvijestiti. "Treba samo čekati, neizbježno je da ode, samo moramo biti strpljivi", kaže Lara. Crveno. Crno. Ljubičasto. Crno. Zeleno. Lik odlazi s druge strane auta, ravno ispod reflektora i nastavi ispijati pivo. Razmišljam rapidno brzo. Da, svakako bi mogao složiti i lajnicu za sebe. Zlu ne trebalo. Ako je on ispod reflektora to znači da je ispod direktnog izvora svjetla. Mi smo u mračnom autu, pa on zbog kontrasta ne može vidjeti ništa. Zeleno. Crno. Žuto. Crno. Crveno. "Vuci ljubavi, sad je pravi trenutak". Crno. Šmrrrk! Ljubičasto. Šmrrrk! Crno. Šmrrrk! Zeleno. Izlazimo iz auta. Lara već kreće prema ulazu, a ja kopčam ključ od auta oko vrata, te izvjesujem ID karticu. Lara stoji na ulazu, dolazim do nje i kaos još jednom počinje.

Flash!

Kako je sve počelo? Pa, valjda je sve počelo još prethodnog dana oko tri poslijepodne sa prvim lajnama spida što ih povukosmo u vožnji prema moru. Krenuli smo u noć kaosa. Preciznije rečeno, nekoliko tjedana kaosa. Ta je noć bila samo otvaranje ljetne sezone.

Stigli smo pred klub u nedaleko obalnog mjestašca relativno rano pa je parkiralište zjapilo prazno. Uparkirali smo se ravno ispred ulaza, te sat i pol ispijali Bacardi Breezere, vukli speed i vodili topli, ljudski razgovor o tome kako je apsolutni imperativ za život vrijedan življenja razviti bezkompromisni egoizam koji ti jednostavno ne dopušta prihvaćanje tuđeg mišljenja. Tuđa su mišljenja najsigurnija karta za križni put propadanja u prosječnost, zaključismo, a zatim povukosmo još speeda i odlučismo krenuti unutra. No, amfetamini su počeli uzimati danak razumu.

- Imamo metropolske tablice, a auto nam je pun stvari, trebali bi pokriti sve, možda ga netko ukrade.
- Da sam ja osobno kradljivac automobila vjerovatno bi rovario po uspavanim mjestašcima, sigurno prije tamo nego ovdje pred osvijetljenim ulazom kluba prepunim redara i ljudi u prolazu.
- Ja bi baš rovarila ovdje, umjesto po uspavanim zabitima u kojima vlada grobna tišina, a sigurno mnogi ne spavaju u toj tišini.
- Imaš pravo, kad bolje razmislim.

Prekrili smo stvari na zadnjem sjedištu i krenuli unutra. Mobitel sam ostavio u autu, te ga ugasio kako ga prepredeni lopov ne bi mogao koristiti.

Ušli smo u još uvijek relativno prazan klub, uhvatili se šanka i uz rekreativno ispijanje po šest pića za svakoga nastavili raspravu o smislu života. Nakon šeste cuge osjetio sam potrebu da progutam jednu od kapsula što sam ih imao u džepu. Nisam trebao previše nagovarati samog sebe. Odluka je odjednom postala sasvim jasna.

Već je tad Lara primjetila da ju speed "malo popušta" i da će joj vjerovatno trebati još. "Kad ti zatreba samo reci pa ćemo otići van do auta. Možda ćeš me trebati povući za rukav nekoliko puta, ali nemoj da te smeta, samo nastavi dok ne primjetim tvoju potrebu". U stvari me već počeo dizati X pa sam imao neodgodivu potrebu za odlaskom na podij, u precizno središte na kojem se sijeku tijekovi svakog od mnogobrojnih zvučnika što čine impresivni sound system. Nekako sam se optimistično nadao da joj neće trebati. Nadao sam se na onaj optimistični način na koji svaka speglana osoba smatra da su droge nepotrebne jer su mjesto i prigoda toliko dobri. Čim smo došli do podija izgubio sam se. Potpuno. Ritam i glazba su me jednostavno preuzeli u svoj svijet. U kratkim pojavljivanjima uobičajene svijesti mogao sam ugledati Larino relativno nezadovoljno lice. Nešto je nedostajalo. Neka kritična komponenta koja mozaik pretvara iz hrpe ružno nabacanih detalja u jasnu sliku. Naravno, amfetamini, što drugo?

Na podiju nismo bili dugo kad sam osjetio intenzivno povlačenje za rukav. Ako bi za bilo koga na ovom svijetu bio spreman na punoj špici X-a napustiti floor, a kamoli klub, onda je to Lara. S njom nema pohlepe, nema samoživosti, nema egoizma. To joj treba jednako kao što je meni trebala kapsula da bih dosegao razinu metalnog savršenstva. Dakle, krenimo. Na putu prema izlazu naletim na ispružene noge nekog lika. Pokušam ih prekoračiti, ali me X previše okreće da bih vjerovao u tu mogućnost. Srećom, vuče me Larina amfetaminski imperativna ruka, pomalo posrćem, ali prolazimo bez incidenta. Na samom izlazu Lara se zaustavi, a ja nas povedem u nepoznato. Prođem ispod slavoluka poput moralnog pobjednika i okrenem se lijevo. Ispred mene se ukaže spiralni red ljudi formiran lancima za redove. "Ovo će biti malo teže, ali uz koncentraciju sve je moguće", pomislim i krenem u odiseju nadajući se da me Lara slijedi. Već nakon prvog koraka moju ruku uhvati stisak nešto jači i imperativniji od uobičajenog Larinog. Okrenem se i ugledam gorostasnog redara koji me vuče na desnu stranu. Krajičkom oka spazim kako se i Lara kreće u istom smijeru. Ispred sebe ugledam lanac iza kojeg nema nikoga. "Ah, da, logično, ne moram se probijati kroz ljude, dovoljno je ovo prekoračiti". Već podižem nogu, a imperativna redarska ruka me zaustavlja. Što je sad, pobogu? Drugi redar otkapča lanac i napokon nas puštaju van. Vrlo ljubazno osoblje, primjećujem. Očito naviknuti na razbijene ljude koji kurca ne razumiju.

Flash!

DJ još uvijek ima snage, a ljudi na podiju također. Primjećujem da nebo iznad nas postaje malo manje crno. MDMA bi već trebao početi popuštati, ali još uvijek ne popušta. Ovisan o basevima. Lara me vuče na cugu. "Želim onaj šank desno, volio bih im svima proučiti navike", kažem joj, pa se počnemo probijati prema još neistraženom području kluba. Spiderski je odlučna pa se odmah probija na šank. Shvaća da vjerovatno još uvijek imam probleme u komunikaciji. Tko zna koliko riječi u mojoj rečenici o šankovima uopće nije mogla razumjeti. Konobar prolazi, a ona mu maše. Ništa. Konobar prolazi, a ona mu maše. Ništa. Konobar prolazi, a ona mu maše. Ništa. "Ej, konobar! KO-NO-BAAAR!", zaviče i pridobije njegovu pozornost. No, on još završava prethodnu narudžbu. Kad napokon dođe do nas uslijedi čudnovat razgovor:

- Jackie-colu, Bacardi-colu i vodu.

- Jackie-colu, Bacardi-colu i vodu.

Polako počinjem shvaćati da konobar ima loš dan, netko ga je razjebao, pa je sad nadrkan na kemijske freakove koji svi piju, znoje se i drogiraju dok on mora raditi jebeni posao. Razumijem ga.
- Jackie-colu, Bacardi-colu i vodu! - Lara postaje imperativnija.
- Molin? Ne čujen!
- Jackie-colu, Bacardi-colu i vodu, jebote!!
- A?
- Pa jebem ti mater bahatu, Jackie-colu, Bacardi-colu i vodu!!!
Naginjem se preko šanka, najbliže što mogu biti njegovom uhu, pa se umiješam:
- Jackie-colu, Bacardi-colu i vodu.
Još uvijek zbunjeno gleda u Laru, a zatim mi odgovara:
- Nema vode. Samo u boci.
- Nisam ni mislio na drugačiju.

Esteban Prezvušt Grokter

- "Danas vas očekuje izuzetno uspješan dan! Nakon što vas ujutro zgazi kamion osjećat ćete se vrlo poletno te ćete biti raspoloženi za šalu! U ljubavnom životu očekuju vas povoljne promjene. Partner će biti zadovoljan novom čeličnom četkom. U životu vaše druge, podvojene osobe, javit će se potreba za alpskim skijanjem i južnoslavenskim svadbenim običajima."
- Ma jebem vam sunac! - psovao je od srca Krmoljub Megaherc-Dado, podvornik osnovne škole Bajo Buljuk u Kurčevdolu sričući svoj dnevni horoskop za znak Konja.
- Pičke kurčeve mu jarmim, nekad sam i mogo vjerovat u ta govna, al otkad su mi pretkazali dobitak na lotu, a ja kupjo tries kila brabonjaka djeci nadajući se boljoj ekonomskoj situaciji, razočaro sam se do neslućenih granica. Znaš, jebli oni sebe. Pa kažu vjeruj u horoskop, kažu sve ti je to istina, ma barabe.... - prepričavao je svoje loše horoskopsko iskustvo Krmoljub svom prijatelju Kreši Padini zvanom Proteza.
- Istina! Ma kaka istina! - pridružio se pljuvanju Krešo - Ja sam njima presto vjerovat kad su mi rekli dać dobt na lotu, vidiš, isto ko i teb, pa sam sve uložjo u kupnju volovskih gaća, nebi li - kad dobijem na lotu - iste opet mogo prodat te imat još malo više para neg što sam imo prethodno svome navodnom loto-dobitku. I ko neb bijo ljut?
- Ma treba njih sve pred zid! Štaš ti men, ja kazaljke prodavo!? To mi kaže onaj na loto-kijosku, a ja njemu ŠUBEK!! čizmom u uvo, kak su me u vojski učli, pa odma turpijom u čelo, pa da vidiš onda sranja. Eh, alaj sam bijo ljut. Znaš, jać sad malo postat neuračunljiv, jer je tak zanimljivije ovima što čitaju. A mogo bi i ti. Da se malko našalimo.
- Može, evo, jać odma počet dubt na vratu. Kak na vratu? Pa lijepo, prvo si glavu odbijem štijačom, pa opa, na vrat.
- Tot' je malko autodestruktivno.
- Ma živo mi se jebe, glavno da se proljeva krv. Uvijek mi je bila zabavna. Znaš ti mene. Vazda šaljivdžija. Znao sam si ja tak odsjecat glavu pa trčat po selu, iss, što je tu smijanja bilo.
- Ma nije to ništ! Ja sam si znao odsjeć kurac, narant kokoši snjim i onda pojest i kokoši i kurac!
- Ma to je ništ! Ja, pazi, ja sam ti znao zagipsat babu i tetku i ostavt ih par mjeseci, e onda odgipsat, skuvat, moraš prvo skuvat, žilavo to brate, pa pojest pa narant kokoši s tim pa onda zaklat kokoši i sve to nagurat seb u kurac, odsjeć ga i poslat da ga ocarine, e a kad ga ocarine pa ga vrate, ja odma u rernu s njim, pa kad je gotovo naranim svinje, odsječem im glave, s njima naranim susjedovu malu i malog, ubijem ih, ispečem, prišijem si na leđa i trč kroz selo! Alaj je tu smijeha bilo! Iss!
- E, zbilja si zajeban, al nije to ništ. Paz ovo. Ja sam ti znao, ovo je živa istina - otić na groblje i prekopat prva dva reda...
- Stan malo. Jebo to. Ti zbiljam nis normalan.
- Jok, ti si.
- Aj dobro, lud si ko šiba.
- Jašta sam. Lud i perverzan do krajnjih granica. Ne ko šiba neg ko metla. Ko naramak vrbovog granja sam lud. Lud sam ko kad pročitaš "lud" unataške pa zavijaš ALAJ SAM DUUUUUUL... Lud i nenormalan. Taki sam ti ja. Jebat ga.
- Šta kaeš, el ima ovaj esejak perspektive? Ja neb reko.
- Nema. Nije nikad ni imo.
- Gasi onda.

Josip Reptilović Svinjski
Slomljokičmenovsk, 1444

Stari Albatros Gvojić nije mario za glasine. Barem ne previše. Doduše, pomalo mu je smetalo što su ga klinci u djetinjstvu zvali Golub, Tica, Pteros, Sofisticirana Astralna Projekcija, evoluirali vodozemac ili slično, no nije ga smetalo toliko da bi ikoga ozlijedio, čak niti da bi koga poprijeko pogledao. Albatros je bio plemenit. Kako i nebi kad je bio indijanac i pripadao plemenu. Plemenu Dagnjolikih Mastodontatora sa gorja Ukčučevan Skučevan.

- "Jebo mater", ponekad je mislio Albatros, "pička mu materina", nastavljao je misliti, "da ga bog jebo mili", razmišljao je i dalje, "u trokurac krvavi mrtvog mi đeda babine jetrve očeva pastorka", zadubio bi se, "stokilašku si tetku jebem pobočjem kombajna", rekao bi si u mislima, "ta nije valjda da je do ovoga došlo?!", zaključio bi razočaran, te zatim, ne znavši što je zapravo htio kazati, zaspao.

Sve to pratio je njegov guru, Jozo Gurucki Gurtna treći plemeniti, priučeni kirurg i poluprofesionalni pisac molitvenika.

- "Krvavo ti sunce neuljudno jebavam priličnom žestinom!", sroktao bi si u brk Gurtna, ne hineći lažno uzbuđenje tako velikim, bitnim, krvavo važnim te pun kurac zajebanim događajem, kojega, za dobrobit plemena nije smio javno objaviti. Lagano se nasmijavši konstrukciji "javno objaviti", Gurtna je nastavio brusiti ferode istovremeno se mašivajući za bolesnu mu jetru koja je isijavala čudnu ljubičasto-crvenu tamu. Tamu? Tako je, jebem vam boga nepostojećeg, tako je. Genijalni preokret u dosad sasvim normalnom bljic-ezsayu! Isijavanje tame! HO HO HO! Stilske figure pršte kao brabonjci iz ovčije guzice! Hu-ra!

- "Vrijeme je za oštri zaokret u duhovnom vođenju plemena!", zaključio je Gurtna, a zaključio je tako i Albatros.
- "Dovoljno smo dugo čučali na čučavcu našeg osvajača!!", prekinu si glasnice Albatros.
- "Dovoljno dugo smo ćućali na ćućavcu našeg osvajaća!!", razdrapa si glasnice i grlo u kompletu Gurtna, pokušavajući jeftinim oponašanjem začinjenim stanovitom dozom "oponašajmo-retarda" humora izmamiti osmjeh kod suplemenika koji su ga, sad već u povećem broju istih (samih sebe) promatrali.
- "HURAAA!!!"- vikao je Albatros - "Nutricionizam!!" - drao se Gurtna, a suplemenjani su ih promatrali u kolektivnom transu induciranom glasnim povicima što dolaziše od njih dvojice gorenavedenih.
- "Rotvy, mislim da su otišli u kurac", obratio se jedan crvenonosi, guzogoli indijanac svom mlađem bratu Jukatanu Prostodušnom.
- "Az-best", odgovorio mu je Prostodušni, nadodajući: "Samo krmak dostojan je preteče kiklopštine", te se namrštivši dodao je: "i dok je tako, teško da će krilatica biti uzrečica, tek blijeda sjena osame, osa me ubola, bin hex oct ladena."
- "Govoriš u zagonetkama, prokletniče! Prodao si dušu bledolikima!!" - zasiktao je Gurtna iznenada, iznenadivši ih obojicu iznenadnim prolomom mudrosti.
- "Stanite!" - u tom trenu povika jedan sićušni, mikroskopsko mali glas sa strane. Bio je to Zmijov Migolja, najmanji indijanac u općini.
- "ŠTA STANITE?! MA ŠTA STANITE JEBEM TI KRVAVOG VEPRA NA UMORU!!", zatrese se od siline trešnje izazvane vlastitim uzvikom Gurtna.
- "ZMIJOVE, GOVORIŠ ZMIJSKIM JEZIKOM!!", ustvrdi opet on.
- "Je, tak je", završi Migolja tonom molera koji kreči svoj pedeseti kvadrat isti dan.


Josip Reptilović Svinjski, Krk, 1902.
Iz zbirke ezsaya "Hruštovljenje i utjecaj bratimljenja u pliocenu" prvi put izdanoj u Ljuštindolu kraj Zgornjokretenovska, na prvu obljetnicu smrti Isusove babe.

Josip Reptilović Svinjski
sa zadovoljstvom predstavlja

ES...s...s...s... ESSS!...s...s...s... ESSSSS-EEEEEJ! PA KTOME I BLJITZ! E-HAJ! DRKDRKDRK!!! Idejno rješenje za ovo izdanje eseja dobih od polumrtvog ježa sa ceste. Naime, pregaženi me ježurka upitao zabrinutim tonom: "Jebate, jel znaš ti drkec, kolko ima nezaposlenih kod nas, kod nas u šumi? Ne znaš? E, svi. Niko ne radi. I šta? Jebeno nam je dobro. Spavamo i jedemo, pomalo jebemo, i boli nas kurac", "Ali ježu", upitah ga zbunjen, "što mi time želiš kazati?"
-"Daj otkaz, to ti oću kazat!", izderao se tad ježek, "Pošalji sve u kurac! S-V-E! Znaš, čovjek tek kad radi ono što voli... Mislim, znaš šta mislim, unatoč nespretnoj konstrukciji..."
-"Eh, lako tebi. Vidiš, ja moram pit pivo i drogirat se. Mislim, ne moram, ali jebemmu, zabavno je."
-"To je greška vas ljudi. Opterećujete se. Treba se opustit. I još da ti kažem ovo, što je najvažnije u svemu tome:", započe jež te nastavi, "KRRKLJ!!", i crkne.
Duže vrijeme trebalo mi je da ovu proročansku konverzaciju protumačim sebi na odgovarajući način, tj. da se zavaram, ali sad je sve OK, i predajem vam gotovu priču.

-HURAAAAA!!! HURAAA!! - vikala je razdragana svjetina na trgu Koljislava Vukojeba, znanog heroja iz svjeckog rata.
-Koji kurac viču ovi, jebi im mater? - upita samog sebe Međed Kretenović, umirovljeni igrač vaterpola, koji je baš u tom trenutku prolazio sporednom ulicom. - Jebli mater svoju u guzicu!! - frkatao je Međed - "Krvavim svecem gnoj..."

Upravo tada, iz psovačkog transa prenula ga je grupa djece, stampedirajući pokraj njega u smjeru trga, mašući zastavicama te razdragano vičući "NINĐŽAAAA NINĐŽAAA!!", "ŽIVIJO DRUG NINĐŽAA!", itd.

Međed brže-bolje uhvati za ruku dječarca koji je zaostajao za grupom te ga, prignuvši se na njegovu visinu i pomalo mu se unoseći u lice, kako to samo stari i ponešto odvratni ljudi znaju, priupita: "Jel mali, koji ti je taj ninđa?", pokazujući jednom rukom na trg.

-"On ti je jaho na bivolu!" podviknu dječarac, otrgne se Međedu iz ruku te potrči za ostalom stampedirajućom djecom.
-Jaho na bivolu? - jedan detalj počne moriti Međeda - Jaho na bivolu? - tutnjalo je hodnicima Kretenovićevog gnomnog uma, žila zakrčenih svinjetinom. Svejedno, trebalo mu je samo pet sekundi da zaboravi bivol-detalj te da se uputi prema trgu sa maskom čudjenja na licu.
-Idem ja to viđet. - gunđao si je Međed u bradu, lagano kasajući. - FORVERC!! - proderao bi se nakon svakih pet-šest pređenih metara. Za Međeda je to bio velik uspjeh. Naime, nije imao noge. Međed je bio heroj rata. Noge je izgubio kad su se on i njegov vod našli zatočeni u špilji bijelog sibirskog međeda. Kako bi ostali pobjegli, trebalo je odmamiti međeda nekakvim mamcem. Heh. tu je uskočio Međed (tad se još zvao Kolibrić) i to zadnji put. Naime, kad je doskočio pred međeda, ovaj mu je promptno pojeo noge te zaspao. Vojnici su tada spasili Međeda (Kolibrića) ponijevši ga, tj. njegov torzo preko leda do spasa. I sad je bio tu. Noge su bile u međedovoj špilji, ali glava je bila na ramenima.
- "Baš sam sretnik" - razmišljao je Međed glasno - "Jebo noge!... FORVERC!!"
Na trgu je zatekao masu ljudi, štono bi rekli, svjetinu, te na sred trga kombi našičkih tablica, zarobljen tjelesima okupljene raje. Iz kombija je virio tip u crnom odijelu i mahao katanom vičući "NEEEMAAA!!! NEEEMAAA GA!!! NINĐA JE EMIGRIRO U JAPAN!!", na što je svjetina spontalo počela demolirati trg. U tom trenu začu se glas dječarca što ga je onomad Međed ulovio za ruku: "ENO NINĐEEE!!!", prodrao se mali te upro prstom na Međeda.
-"Ninđa?"- upitao se sutiho Međed dok je svjetina nagrnula u njegovom pravcu. Uzdigli su ga na ramena te počeli nositi trgom kličući od veselja. U tom trenutku Međeda nestane. Naramenonosači sa vrha povorke na čijim je ramenima Međed lagano lepršao, zastali su zbunjeni iznenadnim gubitkom težine u rukama te na ramenima. Brzom vizualnom provjerom utvrdili su da je Međeda nestalo. A s njim i njihovih ruku. U istom trenu na krovu obližnje zgrade primjetila je svjetina impozantnu spodobu u crnom, iza čije su kapuljače od crne svile krijesila samo dva čelično plava oka, poput čelika od kojeg se izrađuje ubojiti vakizaši. Spodoba je iznad glave držala četiri iščupane ruke te ih nakon kratkih zamaha bacila naniže na svjetinu koja je odmah oblikovala praznine oko otrgnutih udova, uzmičući unatrag.
-JEBEM VAM MAAAJKU! - zagrmi neznanac u crnom takvom silinom da se urušio obližnji repetitor državne televizije, i to ona sekcija koja reemitira treći program, onaj na kojemu ima nogometa.
-Ej ninđo, kojis ti? - dobaci jedan glas iz publike, a nato ninđa ni pet ni šes već tri šurikena baci u smjeru iz kojega je dolazio glas te se začu samo "ARGH!" i svjetina napravi krug oko nepomičnog tijela Narančastog Ninđe II, zlog ninđe čijim je čuvarima maloprije Ninđa (ovaj ispravni) pokido ruke.
-ETO GA SAD! TAJ VAS JE ZAJEBAVO!! - zagrmi ninđa i nestane u oblaku dima.

J.R.S.,
izbor iz zbirke novela "Smeće i govna i opet smeće", 1891.

Svima znanima i neznanima, neka im je puno zdravlja i sreće.

Nema ništa do mog laptopa jer igra sa tipkovnicom te instaliranje fonta koji sadržava č i ć i slično vezano uz hrvatski jezik je prava muka no ni to nije ništa naspram toga kad uključite laptop i shvatite da internet ne radi a sve je tako dobro podešeno. Koji 'k' me sad hebe je logično pitanje.

Eh onda shvatite da mreža koju rabe Ameri je slična mojoj virualnom mreži koju rabim za konfiguriranje virtualnih routera (router lab) te da VMware isto tako radi na sličnim parametrima (tu kreće ono moje 'pas mater' te reakcije bližnjih i posjetilaca u vidu uperenih pogleda prema meni) te traženje lijeka a da ne moram postojeće stanje mjenjati.

Eto riješenje ipak našao - spajanje preko kineskih i indijskih rutera te zanemarivanje ip adresa lokalne mreže davatelja usluge, eto me sad preko nekog indijskog rutera na blogu. Volim ove kombinacije jer u meni odmah dodatna mašta proradi. :))

Pozdravi od mene.

Ma koliko volio Zagreb zbog svoje posebne ljepote koju ima, ovaj grad u sebi nosi nesto posebno sto me kod Chicaga fascinira.

pisano: Chicago - 4/1/07 11:20