Flash!
Slika mi vibrira dok stojim ispred lanca što mi blokira povratak u klub. Tijelo mi podrhtava i blago posrćem dok shvaćam da je apsolutni imperativ vratiti se ispod zvučnika pomoću kojeg DJ komunicira s kemijskim freakovima okupljenim na ljetnom partiju. Lara i ja zajedno pokazujemo ID kartice redaru odjevenom u vrlo ukusnu nijansu crne.
- Kuda?
- Pa natrag. Evo upadnica?!
- A bogati, ća ćeš s ton reklamom?
- Ej, stari, bili smo unutra do malo prije, imamo upadnice i sve, tvoj nas je kolega pustio van na par minuta.
- Moraš kupiti kartu. Izaša si, nema više natrag.
- Ali, evo karte, stari...
Siguran sam da je u cijeloj situaciji nešto rapidno krivo, ali ne mogu uhvatiti logički koncept. Usnom mi se šupljinom razlijeva tekuća žvakaća guma. Moramo se vratiti. M-O-R-A-M-O!
- Bogati, izaša si, moraš kupiti novu kartu i ući.
Okrenem se i zabljesne me red od tisuću ljudi ispred blagajne. Nema šanse. Trajat će satima. Pobogu, što ne valja s našim ID karticama? Zar je ovo neka loša šala? Možda se samo grubo poigrava s mojim sluđenim razumom? Promatram Laru kako ubrzanih i nervoznih pokreta raspravlja s crnim gorostasom.
Nakon nekog vremena redar prihaća činjenicu da nas se neće tako lako otarasiti. Možda nema volje kvariti svoju relativno nezahtjevnu večer na poslu natezanjem s nekime tko je nepobitno U Pravu. Evo ga, uspjeli smo, on pomiče debeli lanac i pušta nas unutra.
Teturam dok me Lara vuče za ruku, natrag u šareni vortex među tisuće znojnih ljudskih tijela. Set je još uvijek u tijeku, a kapsula čistog mdma koja me rola dostiže nekomunikativni vrhunac špice. Probijamo se pored šanka na kojem smo nekoliko sati (ili dana?, tko zna?) ranije ispili nekoliko pića. "Idemo po cugu?", upita Lara. Gledam u masu koja se bori za cugu poput gladnih još neizbjeglih izbjeglica iz Ruande za pokvarene limenke humanitarne pomoći iz EU, a zatim u masu na podiju što hipnotizirano prati elektronske ritmove i klanja se novom bogu koji za mix-pultom stoji u potkošulji ruku podignutih visoko u zrak. "Nemam pojma", je sve što mogu odgovoriti.
Lara razumije moju neuravnoteženost pa me vuče u samo središte podija, upravo tamo gdje trebam biti. Previše sam nekompatibilan za razgovore s ljudima, pa čak i s onim razbijenim. Napokon pronalazimo svoje mjesto pod zvučnikom. Ona pleše ispred mene, a ja radim ono za što mislim da je "čuvanje leđa". Kažem mislim, jer mi svijest svako malo bježi negdje drugdje. Simpatični, mršavi, kratkokosi lik u plavoj majici pleše pored mene i gura ecstasy u usta neukusno pretilne blijede djevojke koja ga zahvalno guta. Primjeti da ga gledam, pa se približi mom uhu i sa zaljubljen-sam-u-cijeli svijet pogledom proškrguće "Ti si od ovdje?". Nesposoban za komunikaciju samo ga i dalje promatram, te dajem vatre simulirajući barem kakvu-takvu interakciju. Smije se i pokazuje na zvučnike. Previše kaosa, okreni glavu.
Ne znam koliko je vremena prošlo, ali osjećam potrebu za cugom. Još samo ova stvar. Slijedeća će sigurno biti loša i slaba pa je možemo iskoristiti za probijanje do šanka. Ovu ne želim potrošiti na takve trivijalnosti. Ali, i slijedeća stvar je spektakularna, a i slijedeća, a i slijedeća. Na trenutak pomislim da imam problem u percepciji vremena, pa da je sve to jedna te ista stvar. Ionako više ne primjećujem razlike. Ovisan sam u ritmu. Ovisan o zvuku. Tišina ubija. Nestanak struje bio bi ravan kataklizmi.
Osjećam žensku ruku koja me vuče na lijevu stranu. Laru je popustio prvi udar dodatnog speeda što ga je povukla u autu prije komplikacija s redarom na ulazu i spremna je za cugu. Znoj se cijedi s vanjske strane moje košulje koja je potpuno natopljena kemijskim izlučevinama. Ona poseže u donji džep mojih vojničkih kratkih hlača, vadi cigarete, pripaljuje jednu, a zatim ispljune žvakaću gumu i zamijeni je novom. Zašto pobogu idemo lijevo kad je šank direktno iza nas? Lara zna najbolje.
I zaista, iza tisuća ljudi odjednom s lijeve strane ugledam šank. Gotovo povičem "Koooooo-pnooooo!", poput mornara Jamesa Cooka nakon višemjesečne plovidbe na pučini. Na šanku nema ni milimetra prostora, ali se nekako nadam da su svi ti ljudi samo u prolazu, da uzimaju cugu i odlaze. Gdje? Bilo gdje. Samo da su negdje drugdje, meni treba hitni pristup mirnoj luci šanka kako bih nadopunio već gotovo potrošene zalihe. Odjednom se ukaže minijaturni tjesnac što vodi do konobarove pozornosti. Ne stignem zakoračiti, a Lara je već tamo. "Uz Bacardi-colu mi treba i vodica, bilo kakva, hladna", urlam u njeno prelijepo uho. "Vodica?", upita me podignutih obrva i kemijskog smiješka. "Ecstasy je jedina droga uz koju mi treba vodica", odgovaram nadajući se da sam bio barem djelomično razumljiv. No, Lara nije nagluhi tupi redar i cuga se vrlo brzo nalazi pred nama. Već odavno ne mogu razlikovati novčanice pa iz novčanika grabim onu za koju smatram da je najveća, pružam je konobaru i nadam se bilo kakvom povratu.
MDMA još uvijek divlja. Gubim se na trenutke. Osjećam kao da mi se oči izokrenu, te isključe svijet na neodređeno. No, ne brinem, uvijek se vratim. Okrećem se na desnu stranu i promatram dvojicu starijih teenagera kako se dogovaraju da bi mogli ukrasti bocu nečega dok je prezaposleni konobar zaokupljen drugim konzumentima. Ne shvaćam njihovu negativnu vibraciju. Odkud potreba da naprave sranje? Nismo li ovdje svi sretni i povezani? Zar ova predivna ljetna noć, savršena glazba, toplina ljudskih tijela i beskrajni osmjesi nisu dovoljni da bi ljudi bili pozitivni? Prokleta pijana neprosvijetljena gamad. Lara sjedi na okrugloj barskoj stolici od crvenog pliša. Gotovo da osjećam meku kombinaciju stolice i njene guze. Netko me vuče za rukav. Ljepuškasta teenagerka mi pokazuje prema konobaru. Zacijelo želi naručiti cugu. Prepun kemijske uslužnosti ustupam joj mjesto i stojim iza Lare. Oni pijani neotesani školarci uvaljuju se curici i hvataju je za guzicu unatoč njenoj očiglednoj nezainteresiranosti. Previše negativnih vibracija. Previše malenih primitivaca koji ne shvaćaju da nije dovoljno samo biti ovdje. Vodim ubrzani razgovor s Larom. Glavna je nota kako je glazba super, kako je mjesto super, i kako su ljudi gotovo super. Drugu polovicu pića pijemo naiskap i vraćamo se u kolektivno znojilište.
Flash!
Sunčano rano jutro obasjava otvorenu terasu kluba. Divno je, svježe i prozračno. Ljudi na flooru prorijedili su se. Lara i ja još uvijek plešemo. Osjećam da me MDMA spušta. Po prvi put u cijeloj noć mogu pišati pa odlazim do zahoda. Lara me prati, ne želi ostati na flooru bez mene. Dok pišam kroz prozor ugledam auto na parkiralištu i nekako me začudi da je još uvijek tamo. Izađem iz zahoda i trojicu ljudi žicam vatre prije nego što pronađem pušača. Opet sam izgubio sve upaljače (3). Nešto ne štima s ovim klubom. Nešto je čudno. Lara izlazi, pa odlazimo do šanka po vodu. Samo voda u ovoj fazi. Sjedim na klupici, a Lara je još uvijek neumorna pa si pomalo đuska pokraj mene.
Krećemo prema izlazu. Muzika više ne svira, cuga se više ne toči, redari ljubazno, no ne bez prijetećeg prizvuka, mole ljude da napuste klub. Na ulazu neki pregorjeli lik pokušava ući natrag unutra. Redari mu govore "Lipi, gotovo je, nema više, ne zagorčavaj život sebi i drugima, ajd sad lipo kući". Neočekivano topao prizor. Dok ulazimo u auto Lara mi govori "Kreći odmah, ja si moram pod hitno jednu povući". Spuštamo se prašnjavim puteljkom prema magistrali kad odjednom ugledam lika u plavoj majici i njegovu pretilnu blijedu djevojku. Stopiraju ljude u nadi da će ih netko povesti, ali nitko ne staje. Stražnja su nam sjedala prepuna stvari, nemamo pojma kud ćemo ići, očekuju nas stotine kilometara, pod hitno nam treba po lajna da ostanemo na nogama, ali ja se svejedno zaustavljam, parkiram sa strane, izlazim iz auta i reorganiziram imovinu kako bih napravio mjesta na stražnjem sjedištu. Nisam ih ni pitao kud idu. Vozim ih kud god treba. Dok premještam palicu za golf br. 6 mladić me na slovensko-hrvatskom začuđeno upita "Igraš golf?". "Rekreativno", odgovaram žvačući filter cigarete.
Krenemo prema magistrali, a on upita "Kud idete?". "Neodređeno, radije mi reci kud vozimo vas". "U najbliže mjestašce". "Onda idemo u najbliže mjestašce". Apsolutno sam razbijen pa non-šalantno propustim skretanje za mjesto i produžim ravno. Nakon parsto metara uspijem reći "Bez panike, znam da sam ga propustio, sad ćemo se negdje okrenuti pa ravno kući. Dobri vas Doktor vozi do kućnog praga". U duše naših suputnika počela se uvlačiti panika. Tko su ljudi što nas voze? Zašto on bunca o Dobrom Doktoru? Što u stvari žele od nas? No, moja odlučnost nije se mogla pokolebati njihovim kroničnim nedostatkom vjere u esencijalnu dobrotu ljudske prirode. Okrenuli smo se na parkiralištu robne kuće , a ja sam odmah znao da ćemo se ubrzo tamo vratiti povući još malo zlog spideka pa nastaviti putovanje u nepoznato.
Kad smo se dokopali mjestašca krenuo sam u vožnju uličicama propuštajući sve prometne znakove i putokaze. Naši su slovenski prijatelji buncali nešto o "placu" pa sam se vratio do putokaza za tržnicu. Nakratko sam se zamislio, a Slovenac je to iskoristio da iskoči iz zaustavljenog auta, povuče svoju svinjsku pratilju za sobom i vikne "Hvala, tu je super, navratite opet na zabavu!", te se brzim korakom udalji ulicom. Možda se žure jer ih roditelji čekaju, pomislih i krenem prema jugu, prema finalnoj destinaciji.
Kolibe na kraju svijeta dokopali smo se u rano prijepodne, otišli na kupanje, a zatim na spavanje. Laru je nokautirala njena prirodna otpornost na nesanicu, a mene pozdana dva prijatelja Normija i moćna frula koju nisam uspio popušiti do kraja. Zvonik lokalne katoličke crkve zvonjavom je informirao Hrvate vjernike da je podne kad smo napokon natopljeni tjelesnim izlučevinama usnuli snom pravednika uz blago škrgutanje zubima i tek poneki trzaj.
Flash!
Crveno. Crno. Ljubičasto. Crno. Zeleno. Crno. Žuto. Crno. Crveno. To su boje što se redovito izmijenjuju na reflektoru pola metra od auta u kojem sjedimo. Lara čuva stražu dok oko nas prolaze deseci ljudi, redari cirkuliraju, auti se parkiraju. Nalazimo se u središtu svijeta dok ja slažem debelu lajnu za Laru. Nije mi lako jer se s mene cijedi znoj, a ruke mi podrhtavaju, ali nekako ide. Godine vježbe za učinkovitost pod pritiskom dale su neizbježne rezultate. Na metar od auta dolazi lik, sjeda na kamen i pije pivo. Od svih kamena u ovom jebenom kamenjaru on se morao ovdje onesvijestiti. "Treba samo čekati, neizbježno je da ode, samo moramo biti strpljivi", kaže Lara. Crveno. Crno. Ljubičasto. Crno. Zeleno. Lik odlazi s druge strane auta, ravno ispod reflektora i nastavi ispijati pivo. Razmišljam rapidno brzo. Da, svakako bi mogao složiti i lajnicu za sebe. Zlu ne trebalo. Ako je on ispod reflektora to znači da je ispod direktnog izvora svjetla. Mi smo u mračnom autu, pa on zbog kontrasta ne može vidjeti ništa. Zeleno. Crno. Žuto. Crno. Crveno. "Vuci ljubavi, sad je pravi trenutak". Crno. Šmrrrk! Ljubičasto. Šmrrrk! Crno. Šmrrrk! Zeleno. Izlazimo iz auta. Lara već kreće prema ulazu, a ja kopčam ključ od auta oko vrata, te izvjesujem ID karticu. Lara stoji na ulazu, dolazim do nje i kaos još jednom počinje.
Flash!
Kako je sve počelo? Pa, valjda je sve počelo još prethodnog dana oko tri poslijepodne sa prvim lajnama spida što ih povukosmo u vožnji prema moru. Krenuli smo u noć kaosa. Preciznije rečeno, nekoliko tjedana kaosa. Ta je noć bila samo otvaranje ljetne sezone.
Stigli smo pred klub u nedaleko obalnog mjestašca relativno rano pa je parkiralište zjapilo prazno. Uparkirali smo se ravno ispred ulaza, te sat i pol ispijali Bacardi Breezere, vukli speed i vodili topli, ljudski razgovor o tome kako je apsolutni imperativ za život vrijedan življenja razviti bezkompromisni egoizam koji ti jednostavno ne dopušta prihvaćanje tuđeg mišljenja. Tuđa su mišljenja najsigurnija karta za križni put propadanja u prosječnost, zaključismo, a zatim povukosmo još speeda i odlučismo krenuti unutra. No, amfetamini su počeli uzimati danak razumu.
- Imamo metropolske tablice, a auto nam je pun stvari, trebali bi pokriti sve, možda ga netko ukrade.
- Da sam ja osobno kradljivac automobila vjerovatno bi rovario po uspavanim mjestašcima, sigurno prije tamo nego ovdje pred osvijetljenim ulazom kluba prepunim redara i ljudi u prolazu.
- Ja bi baš rovarila ovdje, umjesto po uspavanim zabitima u kojima vlada grobna tišina, a sigurno mnogi ne spavaju u toj tišini.
- Imaš pravo, kad bolje razmislim.
Prekrili smo stvari na zadnjem sjedištu i krenuli unutra. Mobitel sam ostavio u autu, te ga ugasio kako ga prepredeni lopov ne bi mogao koristiti.
Ušli smo u još uvijek relativno prazan klub, uhvatili se šanka i uz rekreativno ispijanje po šest pića za svakoga nastavili raspravu o smislu života. Nakon šeste cuge osjetio sam potrebu da progutam jednu od kapsula što sam ih imao u džepu. Nisam trebao previše nagovarati samog sebe. Odluka je odjednom postala sasvim jasna.
Već je tad Lara primjetila da ju speed "malo popušta" i da će joj vjerovatno trebati još. "Kad ti zatreba samo reci pa ćemo otići van do auta. Možda ćeš me trebati povući za rukav nekoliko puta, ali nemoj da te smeta, samo nastavi dok ne primjetim tvoju potrebu". U stvari me već počeo dizati X pa sam imao neodgodivu potrebu za odlaskom na podij, u precizno središte na kojem se sijeku tijekovi svakog od mnogobrojnih zvučnika što čine impresivni sound system. Nekako sam se optimistično nadao da joj neće trebati. Nadao sam se na onaj optimistični način na koji svaka speglana osoba smatra da su droge nepotrebne jer su mjesto i prigoda toliko dobri. Čim smo došli do podija izgubio sam se. Potpuno. Ritam i glazba su me jednostavno preuzeli u svoj svijet. U kratkim pojavljivanjima uobičajene svijesti mogao sam ugledati Larino relativno nezadovoljno lice. Nešto je nedostajalo. Neka kritična komponenta koja mozaik pretvara iz hrpe ružno nabacanih detalja u jasnu sliku. Naravno, amfetamini, što drugo?
Na podiju nismo bili dugo kad sam osjetio intenzivno povlačenje za rukav. Ako bi za bilo koga na ovom svijetu bio spreman na punoj špici X-a napustiti floor, a kamoli klub, onda je to Lara. S njom nema pohlepe, nema samoživosti, nema egoizma. To joj treba jednako kao što je meni trebala kapsula da bih dosegao razinu metalnog savršenstva. Dakle, krenimo. Na putu prema izlazu naletim na ispružene noge nekog lika. Pokušam ih prekoračiti, ali me X previše okreće da bih vjerovao u tu mogućnost. Srećom, vuče me Larina amfetaminski imperativna ruka, pomalo posrćem, ali prolazimo bez incidenta. Na samom izlazu Lara se zaustavi, a ja nas povedem u nepoznato. Prođem ispod slavoluka poput moralnog pobjednika i okrenem se lijevo. Ispred mene se ukaže spiralni red ljudi formiran lancima za redove. "Ovo će biti malo teže, ali uz koncentraciju sve je moguće", pomislim i krenem u odiseju nadajući se da me Lara slijedi. Već nakon prvog koraka moju ruku uhvati stisak nešto jači i imperativniji od uobičajenog Larinog. Okrenem se i ugledam gorostasnog redara koji me vuče na desnu stranu. Krajičkom oka spazim kako se i Lara kreće u istom smijeru. Ispred sebe ugledam lanac iza kojeg nema nikoga. "Ah, da, logično, ne moram se probijati kroz ljude, dovoljno je ovo prekoračiti". Već podižem nogu, a imperativna redarska ruka me zaustavlja. Što je sad, pobogu? Drugi redar otkapča lanac i napokon nas puštaju van. Vrlo ljubazno osoblje, primjećujem. Očito naviknuti na razbijene ljude koji kurca ne razumiju.
Flash!
DJ još uvijek ima snage, a ljudi na podiju također. Primjećujem da nebo iznad nas postaje malo manje crno. MDMA bi već trebao početi popuštati, ali još uvijek ne popušta. Ovisan o basevima. Lara me vuče na cugu. "Želim onaj šank desno, volio bih im svima proučiti navike", kažem joj, pa se počnemo probijati prema još neistraženom području kluba. Spiderski je odlučna pa se odmah probija na šank. Shvaća da vjerovatno još uvijek imam probleme u komunikaciji. Tko zna koliko riječi u mojoj rečenici o šankovima uopće nije mogla razumjeti. Konobar prolazi, a ona mu maše. Ništa. Konobar prolazi, a ona mu maše. Ništa. Konobar prolazi, a ona mu maše. Ništa. "Ej, konobar! KO-NO-BAAAR!", zaviče i pridobije njegovu pozornost. No, on još završava prethodnu narudžbu. Kad napokon dođe do nas uslijedi čudnovat razgovor:
- Jackie-colu, Bacardi-colu i vodu.
- Jackie-colu, Bacardi-colu i vodu.
Polako počinjem shvaćati da konobar ima loš dan, netko ga je razjebao, pa je sad nadrkan na kemijske freakove koji svi piju, znoje se i drogiraju dok on mora raditi jebeni posao. Razumijem ga.
- Jackie-colu, Bacardi-colu i vodu! - Lara postaje imperativnija.
- Molin? Ne čujen!
- Jackie-colu, Bacardi-colu i vodu, jebote!!
- A?
- Pa jebem ti mater bahatu, Jackie-colu, Bacardi-colu i vodu!!!
Naginjem se preko šanka, najbliže što mogu biti njegovom uhu, pa se umiješam:
- Jackie-colu, Bacardi-colu i vodu.
Još uvijek zbunjeno gleda u Laru, a zatim mi odgovara:
- Nema vode. Samo u boci.
- Nisam ni mislio na drugačiju.
Esteban Prezvušt Grokter
Post je objavljen 24.04.2007. u 00:18 sati.