Josip Reptilović Svinjski
sa zadovoljstvom predstavlja

ES...s...s...s... ESSS!...s...s...s... ESSSSS-EEEEEJ! PA KTOME I BLJITZ! E-HAJ! DRKDRKDRK!!! Idejno rješenje za ovo izdanje eseja dobih od polumrtvog ježa sa ceste. Naime, pregaženi me ježurka upitao zabrinutim tonom: "Jebate, jel znaš ti drkec, kolko ima nezaposlenih kod nas, kod nas u šumi? Ne znaš? E, svi. Niko ne radi. I šta? Jebeno nam je dobro. Spavamo i jedemo, pomalo jebemo, i boli nas kurac", "Ali ježu", upitah ga zbunjen, "što mi time želiš kazati?"
-"Daj otkaz, to ti oću kazat!", izderao se tad ježek, "Pošalji sve u kurac! S-V-E! Znaš, čovjek tek kad radi ono što voli... Mislim, znaš šta mislim, unatoč nespretnoj konstrukciji..."
-"Eh, lako tebi. Vidiš, ja moram pit pivo i drogirat se. Mislim, ne moram, ali jebemmu, zabavno je."
-"To je greška vas ljudi. Opterećujete se. Treba se opustit. I još da ti kažem ovo, što je najvažnije u svemu tome:", započe jež te nastavi, "KRRKLJ!!", i crkne.
Duže vrijeme trebalo mi je da ovu proročansku konverzaciju protumačim sebi na odgovarajući način, tj. da se zavaram, ali sad je sve OK, i predajem vam gotovu priču.

-HURAAAAA!!! HURAAA!! - vikala je razdragana svjetina na trgu Koljislava Vukojeba, znanog heroja iz svjeckog rata.
-Koji kurac viču ovi, jebi im mater? - upita samog sebe Međed Kretenović, umirovljeni igrač vaterpola, koji je baš u tom trenutku prolazio sporednom ulicom. - Jebli mater svoju u guzicu!! - frkatao je Međed - "Krvavim svecem gnoj..."

Upravo tada, iz psovačkog transa prenula ga je grupa djece, stampedirajući pokraj njega u smjeru trga, mašući zastavicama te razdragano vičući "NINĐŽAAAA NINĐŽAAA!!", "ŽIVIJO DRUG NINĐŽAA!", itd.

Međed brže-bolje uhvati za ruku dječarca koji je zaostajao za grupom te ga, prignuvši se na njegovu visinu i pomalo mu se unoseći u lice, kako to samo stari i ponešto odvratni ljudi znaju, priupita: "Jel mali, koji ti je taj ninđa?", pokazujući jednom rukom na trg.

-"On ti je jaho na bivolu!" podviknu dječarac, otrgne se Međedu iz ruku te potrči za ostalom stampedirajućom djecom.
-Jaho na bivolu? - jedan detalj počne moriti Međeda - Jaho na bivolu? - tutnjalo je hodnicima Kretenovićevog gnomnog uma, žila zakrčenih svinjetinom. Svejedno, trebalo mu je samo pet sekundi da zaboravi bivol-detalj te da se uputi prema trgu sa maskom čudjenja na licu.
-Idem ja to viđet. - gunđao si je Međed u bradu, lagano kasajući. - FORVERC!! - proderao bi se nakon svakih pet-šest pređenih metara. Za Međeda je to bio velik uspjeh. Naime, nije imao noge. Međed je bio heroj rata. Noge je izgubio kad su se on i njegov vod našli zatočeni u špilji bijelog sibirskog međeda. Kako bi ostali pobjegli, trebalo je odmamiti međeda nekakvim mamcem. Heh. tu je uskočio Međed (tad se još zvao Kolibrić) i to zadnji put. Naime, kad je doskočio pred međeda, ovaj mu je promptno pojeo noge te zaspao. Vojnici su tada spasili Međeda (Kolibrića) ponijevši ga, tj. njegov torzo preko leda do spasa. I sad je bio tu. Noge su bile u međedovoj špilji, ali glava je bila na ramenima.
- "Baš sam sretnik" - razmišljao je Međed glasno - "Jebo noge!... FORVERC!!"
Na trgu je zatekao masu ljudi, štono bi rekli, svjetinu, te na sred trga kombi našičkih tablica, zarobljen tjelesima okupljene raje. Iz kombija je virio tip u crnom odijelu i mahao katanom vičući "NEEEMAAA!!! NEEEMAAA GA!!! NINĐA JE EMIGRIRO U JAPAN!!", na što je svjetina spontalo počela demolirati trg. U tom trenu začu se glas dječarca što ga je onomad Međed ulovio za ruku: "ENO NINĐEEE!!!", prodrao se mali te upro prstom na Međeda.
-"Ninđa?"- upitao se sutiho Međed dok je svjetina nagrnula u njegovom pravcu. Uzdigli su ga na ramena te počeli nositi trgom kličući od veselja. U tom trenutku Međeda nestane. Naramenonosači sa vrha povorke na čijim je ramenima Međed lagano lepršao, zastali su zbunjeni iznenadnim gubitkom težine u rukama te na ramenima. Brzom vizualnom provjerom utvrdili su da je Međeda nestalo. A s njim i njihovih ruku. U istom trenu na krovu obližnje zgrade primjetila je svjetina impozantnu spodobu u crnom, iza čije su kapuljače od crne svile krijesila samo dva čelično plava oka, poput čelika od kojeg se izrađuje ubojiti vakizaši. Spodoba je iznad glave držala četiri iščupane ruke te ih nakon kratkih zamaha bacila naniže na svjetinu koja je odmah oblikovala praznine oko otrgnutih udova, uzmičući unatrag.
-JEBEM VAM MAAAJKU! - zagrmi neznanac u crnom takvom silinom da se urušio obližnji repetitor državne televizije, i to ona sekcija koja reemitira treći program, onaj na kojemu ima nogometa.
-Ej ninđo, kojis ti? - dobaci jedan glas iz publike, a nato ninđa ni pet ni šes već tri šurikena baci u smjeru iz kojega je dolazio glas te se začu samo "ARGH!" i svjetina napravi krug oko nepomičnog tijela Narančastog Ninđe II, zlog ninđe čijim je čuvarima maloprije Ninđa (ovaj ispravni) pokido ruke.
-ETO GA SAD! TAJ VAS JE ZAJEBAVO!! - zagrmi ninđa i nestane u oblaku dima.

J.R.S.,
izbor iz zbirke novela "Smeće i govna i opet smeće", 1891.