Dok hodam pustim ulicama prazne duše, okružuje me tama i sve je crno, čak ni svjetlost lampi ne dopire do više mene. Hodam besciljno ne primjećujući ono malo ljudi što prolazi pored mene jer ništa bitnog ne postoji više za mene. Trenutno je sve nestalo, ugasilo se kao što fenjer jutrom lučonoša gasi.

Palim cigaretu pokušavajući odagnati tminu koja se nadvila nadamnom krećem dalje dok odjek mojih koraka je moj suputnik kroz noć a tuga koja se spustila na moja ramena sudrug, tražio sam odgovore na ne postavljena pitanja a samo se čuo odjek tišine koji se provlačio ulicama i prolazima. Pitao sam se dali težina patnje može biti dovoljna da se prigrle nebeska prostranstva, no to sada više nije bilo važno jer prošlost nije mjerilo stvarnosti današnje a odgovori nisu poanta ljudskog poimanja stvarnosti i postojanja. Život je sasvim drugačija igra u kojem dobro i zlo nemaju više nikakvu ulogu jer sivilo postojanja zatire sve boje.

Svrha najbitnije stvarnosti otišla je i ostah sam. Sada mojom dušom vlada pustoš u kojoj samo još jedino vjetar radi splet likova na pjesku no toliko meni nevažno da i sam odlazi ne vjerujući da postoji tolika želja da nikada ne svane jutro.

Hladnoća obuzima moje srce okivajući ga glatkim i prozirnim okovom da zrake sunca ga nikad više ne ogriju jer svrha nestade kao što nestade želje za jutarnjim zrakama na livadi posutoj cvijećem dok leptiri lete od cvijeta do cvijeta ostavljajući za sobom baršunasti trag sreće i zadovoljstva. Dolaze dani tmine i mećava raznih dok će istu livadu prekriti snjeg i hladnoća te ubiti ono malo lijepote stvarajući iz nje nepreglednu pustinju ugaslih nadanja, presahlih želja nudeći pogled na nepreglednu ravnicu ravnodušnosti pune bola, jada i čemera.

Stadoh pod uličnom rasvjetom i gledah noćnog leptira koji žudi za varljivom svjetlošću dok umoran od pokušaja zaletavnja u lampu sagorjelih krila ne pade na tlo, bi mi ga žao no ne mogah mu popraviti krila da nastavi žudjeti za tom svjetlosti dok mu se u očima gasio sjaj i uz njegovog krhkog tijela odlazio zadnji uzdah života. Bolan početak i kraj života.

Žudimo za svjetlošću koja će nam oplemeniti život no do nje treba doći preko duga i nepregledna tunela puna tmine u kojoj se skrivahu bol, jad i čemer nepostojanosti naše ljudskosti, gdje naš ego vlada sa svim svojim moćima kao vladar na tronu gluposti i nerazumjevanja svrhovitosti postojanja, nadanja i ljubavi.

Opet mislima prolaze slike, jedna za drugom kao kakav film stvarajući mozaik sada toliko nestvaran dok se u jednom trenutku sve ne spoji u snop različitih boja poput duge. Nestvarno je kako misli mogu razbiti sivilo monotonije i u trenu preliti tu nestvarnost u gomilu različitih boja nudeći nadu u ljepotu neke druge stvarnosti toliko nepoznate koja vabi izazovom istraživanja. Možda sve to nema smisla, pustiti jednostavno ili ...

Zapalih cigaretu i krenuh dok samo moji koraci odjekivahu pustim ulicama, prolazima obavijen tamom i tišinom odoh nekuda dalje u noć. Kamo u noć? Ni sam neznah jer mi to više nije važno. Kamo god put da me odvede ili nanese više nije bitno jer gore zasigurno ne može biti.

Đed Međed
Šugavoje Donje, 1867
Iz zbirke "Letimičan hod po prepeličjim jajima dok Hajro pleše mazurku"

Dragi moji blogeri,

Moram na neko vrijeme prestati sa pisanjem jer trebam srediti svoj život te se nadam da se nećete ljutiti na mene zbog toga.

Vratim se ja čim posložim kockice u svojoj glavi.

Pozdrav svima a lijepšem dijelu bloga i puse.

Updejt:
Dok me nema pogledajte Arhivu postova jer tamo ima vrlo zanimljivih tema.

Uzmi ipak svoju zapaljenu žetvu I otiđi, otvorenih ruku, tvrde krvi. Ostalo je nešto nepoznato, ukliješteno Ovim razdvojenim tijelom, Jedna cesta na mojoj cesti, I hrapavo likovanje izgladnjela prostora Svjetlost obožava presahle brzice, Rasprsnute usne. . . Odlazi, kuća je u redu, Sulica vjetra njome prolazi. Jacques Dupin

Jučer ujutro odoh si po cigarete u auto i imah što vidjeti ...

.. razočaran do bola i ljut kao ris a auto parkiran ispod javne rasvjete, ...

.. gledah pričinjenu štetu ...

.. na svom autu zbog jebenog auto radija i dvije kutije cigareta Philip Morris-a.

Ne mogu shvatiti da netko može zbog jednog radio aparata napraviti takvu štetu za kojeg će možda dobiti 200 ili 300 kuna a meni napraviti trošak od par tisuća kuna.

Kamo je otišao ovaj svijet kad ne možeš više auto ostaviti parkiran pred kućom i to ispod javne rasvjete te koliko daleko je otišla drskost kradljivaca, narkomana i sličnih da mogu uzeti a proći bez ikakve kazne.

Najviše što me iznenadilo je čekanje policije od sat vremena te njihov dolazak bez da su poslikali vozilo ili uzeli moguće otiske prstiju kojih ima po cijeloj kontrolnoj tabli jer je auto dan ranije očišćen kompletno. Uzeli podatke o šteti odokativno te napisali u notes i lijepo otišli kao da se ništa nije desilo. Strašno. Pravna država? Ma kakva jebena pravna država za koju sam dio života dao, prije bi rekao da je to jebeni Teksas.

No zarekao sam se da ću slijedeći puta možda biti sreće te gada uloviti a onda će osjetiti moj gnjev i pravdu, onu zbog koje će garantirano provesti nekoliko mjeseci u bolnici potrganih ruku i nogu te plav da će mu biti potrebna nova izrada osobne iskaznice. Pretpostavljam da će tada policija si dati truda pa će negdje drugdje pametnije intervenirati te učiniti sve da takve smradove stavi tamo gdje im je mjesto.

Nemam ništa protiv narkomana jer to je njihov izbor kojim su željeli kročiti no smatram ih ljudima niže vrste iz razloga što se nisu znali boriti za sebe i cijeniti sebe nego su se predali. Život nije posut ružama no ako se još tome ne cijeniš onda bolje da ne živiš i opterećuješ time druge te uništavaš njihov život ili imovinu. Imao sam mnogo u životu prilika da zapalim i popušim frulu ili da drmnem koji speed no nisam u time želio nalaziti zadovoljstvo i nisam ni smatrao da mi to uopće treba. O ratu i onome što sam tamo prošao i vidio ne želim govoriti jer moja priča nije ništa drugačija od tisuća priča drugih ratnika, možda u nekim elementima jedino strašnija. Ipak zbog svega toga nisam se predao i prepustio nego nastavio raditi dalje na sebi te u sebi nalaziti ono najbolje a vjerujem da je bilo daleko lakše otići do prvog lječnika i dati da ustanove PTSP, no to ne bi bio ja a da ne učinim sve onako kako želim za sebe - voljeti i poštovati sebe te ono što mi je dano na korištenje, život.

Život nam je onakav kakvim ga prihvatimo sa svim dobrim i lošim stranama ma koliko to bilo okrutno a opet izazovno.

Updejt:
Zbog izgubljenog dana u trčanju na procjenu štete, ganjanje računa i sličnih stvari te potrošenog vremena i novca u zvanju servisa je bespotrebno pričati.

.. Zara i Đuro vraćajući se sa jednog od onih jedno-dvodnevnih izleta, jedno i drugo šutke poslije kratke svađe sa svatko svojim mislima.
Zari se sviđalo biti sa Đurom jer bio je pažljiv prema njoj i onako potiho je ušao u njeno srce. Ipak sad su već duže vremena zajedno te nije mogla da ga ne pita o planovima koje ima za njih dvoje. Đuro se u tom trenutku promjenio i planuo te jednostavno je postao sasvim drugačiji od onog Đure kojeg je upoznala. Nije željela izgubiti tu nježnost i toplinu koja joj je godila nakon dugo vremena što je bila sama a dobro je znala da nije dobro biti sa oženjenim muškarcem, no ipak Đuro sam nije bio sretan u svom braku te je i njemu samom godilo njeno društvo i pažnja kojom ga je obasipala.

Gledala je tužno kroz prozor i pokoja suza joj se kotrljala niz obraz pred njenim očima gasnuo je dan i sjene drveća uz cestu su se sve više produživale dok se nisu stopile u mraku. Prolazili su pored ni sama nezna kojeg mjesta već te povremeni pogledi na kuće u mraku koje su poput sablasti izvirivale bez krovova te pokoja iz koje se jedva tračkom probijala svjetlost u njoj je budilo još veću tugu i zebnju oko srca. Pogledala je Đuru koji skoncentriran na cestu nije primjećivao njen tužen i suzan pogled. Vidjela je svjetla koja su im dolazila u susret, prestala ih je odavno brojati , kad je mračnom cestom obasjanom farovima auta protrčala sjena. Đuro je naglo zakočio te se auto se zanio prema sjeni, mukli udarac, te snažan prasak su proparali noć.

Đurine mislima vrzmalo se Zarino pitanje o planovima vezanim uz njih dvoje. Ostao je zatečen njenim upitom i shvatio je da je reagirao prempulzivno te potpuno krivo no ipak bojao se što bi se desilo kad bi Hambra saznala da je želi napustiti.

Odgovarala mu je Zarina pažnja te njena ljubav koju već dugo nije osjetio u svom braku, osjećao se posebnim muškarcem jer potajno kad je pogledavao druge muškarce dok su njih dvoje znali šetati mogao je pročitati zavist u njihovim očima. Ipak strah da će prolaziti ono što su njegovi znanci prolazili u brakorazvodima pomutila mu je normalan tijek misli. Tražio je i najmanju slamku u svom braku koji je neumitno tonuo kao što je Titanik potonuo, polako ali sigurno bez nade u popravak.
Potajno je gledao Zaru i vidio kako suze klize niz njene obraze te srce mu se kidalo a usta postajala sve suhlja a nije znao mogao iscjediti iz sebe ni jednu riječ, potiho je u sebi plakao zbog svega što je danas učinio te stisnuo gas još jače da odagna misli iz glave. Počela je padati kiša te ono malo dana je nestalo a tmurni i sivi oblaci su navukli još jači mrak. Uhvatio ga je strah još veći te pusti polako gas.

Prolazili su kroz Polaču i u mraku se mogli vidjeti razrušeni krovovi spaljenih kuća te pokoje svjetlo od vozila iz suprotnog smjera ili slabo iz pokoje nastanjene kuće. U susret su mu dolazili još jedna svjetla vozila kad je vidio sjenu koja prelazi cestu, naglo zakočio te se auto se zanio prema sjeni, mukli udarac, te snažan prasak su proparali noć.

Stipe je mrzio službena putovanja u Zagreb no morao je jer jednom mjesečno je davao izvješće o poslovanju svoje podružnice. Najviše što je mrzio je ta malograđanština, netolerantnost te silne spletke koje su se u centrali događale. Dodvoravanja te kiseli osmjesi ostavljali su sve više traga u njemu samome te je počeo razmišljati da pronađe drugi posao jer nestajalo je zadovoljstva u njemu. Razmišljao je i u svojoj supruzi Marini te njihovo dvoje djece koji su već četri dana bez njega te mu to još teže padne te jače stegne volan u ruci.

Morat će promjeniti posao jer ova putovanja ga previše umaraju.
Gledao je po okolini sivilo koje se naviklo i pokoja kišna kap je počela padati po vjetrobranskom staklu. Spaljena i razrušena sela kroz koja već po nezna ni sam puta prolazi te razna obećanja koja se naslušao da će biti sve obnovljeno te da će sve u ovom dijelu procvjetati izazvaše smješak na njegovim ustima i opet misao kako političari u Zagrebu samo pričaju a nikada nisu posjetili ovaj kraj osim možda kad je u pitanju nekakvo slikanje za bogtepitaj što. Ipak tu dolje u Splitu stvari se odvijaju drugačije i ljudi drugačije razmišljaju te znaju koliko je teško a bijeda sve više vrata obilazi. O drogama i ljudima koji su potonuli zbog njih na dno bi mogao roman napisati jer prošli tjedan je izgubio još jednog prijatelja koji se nije mogao najbolje snaći poslije tri godine bojišta, mislio je da će u njoj naći utjehu i spas za ranjenu dušu.

Padao je sve veći mrak i Stipe smanji gas jer kiša je počela sve jače padati te prođe pored table na kojoj piše Polača te pomisli još sat-dva do kuće. Vidio je svjetla vozila koje mu je dolazilo u susret te se ono odjednom zanjelo, udarac, te snažan prasak su proparali noć.

Dušan je sjedio za stolom i razmišljao kako će sutra doći do hrane dok je petrolejka bacala slabo svijetlo te se poigravala sa sjenama na oronulim zidovima sobe. Znao je da opet sutra mora ići u Gračac ili Zadar prositi jer neće moći preživjeti zimu koja polako dolazi. Bilo ga je sram jer nekada je lijepo živio no njegovi susjedi su se pobunili te proglasili krajinu. Martićevci i ini uzeli su mu sve što je imao u ime Krajine koju nimalo nije volio te ga istjerali iz kuće i uzeli mu je. Došao je tu u Polaču no nikada nije uspio ponovo stati na noge. Nadničario je po okolini dok nije Oluja potjerala ljude sa ognjišta a on je ostao održavati ono malo zemlje te nekako preživljavati. No ljetos požar zbog nečijeg opuška spalio mu je ionako ono malo što je imao hrane te je sada skrhan zapalio cigaretu i tupo bulji u zid bez imalo nade.

Prenjelo ga je snažno kočenje i još snažniji prasak sa ceste. Izađe iz kuće te vidje dva auta te priskoči prema bližem te jedva otvori suvozačeva vrata te stane poluosvještenog i svog krvavog po glavi čovjeka izvlačiti van. Nasloni ga oronuli zid kuće i lagano par puta pljusnu po licu te upita ga kako se zove i da li ga što boli.
- "St... St... Stipe jedva procjedi ozljeđeni ..."
Dušan ga ostavi i ode do drugoga auta te ugleda muškarca i ženu te priskoči sa suvozačeve strane te otvori vrata, izvadi onesvještenu ženu iz auta van te opipa da li ima bilo, kucalo je slabašno, živa je pomisli te je odnese do čovjeka kojeg je već izvukao van. U to stane neko vozilo te vozač tog vozila mu pomogne da pokušaju izvući muškarca iz razbijenog auta no bio je priklješten te vozač uze mobitel te nazove policiju.

Prošlo je neko vrijeme dok je stigla policija i vozilo hitne pomoći.
Policajci su pitali Dušana što se desilo te im on reče da je čuo iz kuće škripu kočnica i prasak te je izašao van te izvukao čovjeka iz auta splitskih tablica te ženu iz auta zagrebačkih tablica no muškarca nije mogao ni uz pomoć vozača koji je stao na mjestu nesreće.
Policajci zapisaše njegovu izjavu te on ode u kuću misleći kako će sada ovim ljudima njihovi biti zabrinuti te ode leći u krevet jer je bio onemoćao od gladi i večerašnjeg napora.
Zaspao je.

napomena: priča je moj mali doprinos iz Robin Round - stvaranja zajedničke priče na jednom portalu...

Ovu pjesmu pišem tebi, mojoj jedinoj ljubavi. Ne znam kako da ti riječima opišem ono što osjećam. Najlakše mi je reći volim te! Volim te zbog toga što me voliš, volim te zato što me slušaš jer me tješiš i nasmijavaš. Volim te zato što ti vjerujem. Bio sam na dnu i ti si me izvukla, za tebe živim i tebe volim. Samo tebe... Naučila si me voljeti, naučila si me živjeti, i zato te volim. Volim tvoje oči što me gledaju, ruke koje me grle, usne koje me ljube. Volim tebe jer me voliš, ti si mi sve jer pokazala si mi sreću, pokazala mi ljubav pokazala mi život, koji živim za tebe. Volim te...

Updejt:
NAŠEM PRIJATELJU BLOGERU PROROKU POTREBNA JE POMOĆ PA AKO NETKO MOŽE POMOĆI SAVJETOM ILI KONKRETNIM ZAPOSLENJEM UNAPRIJED SE ZAHVALJUJEM.


"Imam jednu zamolbu za sve blogere pod hitno trebam službu ako netko zna da je nekomu potreban vozač kombija zamolio bih da mi javi na meil koji se nalazi na blogu unaprijed zahvalan.

Prorok"

Eto prije 43 godine tog rujanskog dana ugledalo je ovaj svijet jedno nestašno dijete za kojime je nakon niza godina odrastanja, zrelosti i starenja zamakla još jedna godina, bolje reći da je proletjela dok su se u njoj izdogađale mnoge stvari koje su u sebi nosile ponešto lošeg ali i mnogo dobroga. Zbog svega toga se ne treba žaliti nego veseliti jer postajemo pametniji i mudriji.

Bacih se u trošak sa užitkom.

Bilo je tu lijepih izleta sa Bambijem.



Preživjeh otvaranje AVENUE MALL-a i buljuk šopingoholičarskih ljudi.



Eto i tako se može zaraditi koja kuna.



Bili su tu još i nindža kornjače no akteri su bili premršavi za slikanje.



Druženja sa prijateljicama ...



.. i sa prijateljima.

Bilo je i kupanja na Zagrebačkom moru ...



.. i nenadanih susreta na istome.




Zavladala mojom kuhinjom i sa osmjehom poboljšala moje prehrambene navike na bolje.



Pomogla mi srediti moje privremeno gnjezdo.

Zbog svega toga moja jedina želja na današnji dan je da sve ostane ovako kako do danas bjaše. Hvala prijateljima, frendovima i neprijateljima što obogatiše te učiniše prošlu godinu zanimljivom i ispunjenom zadovoljstvom.

Na kraju ovog posta pusa najdražoj i njenoj strpljivosti te toleranciji prema mojoj malenkosti. :))