Dok hodam pustim ulicama prazne duše, okružuje me tama i sve je crno, čak ni svjetlost lampi ne dopire do više mene. Hodam besciljno ne primjećujući ono malo ljudi što prolazi pored mene jer ništa bitnog ne postoji više za mene. Trenutno je sve nestalo, ugasilo se kao što fenjer jutrom lučonoša gasi.

Palim cigaretu pokušavajući odagnati tminu koja se nadvila nadamnom krećem dalje dok odjek mojih koraka je moj suputnik kroz noć a tuga koja se spustila na moja ramena sudrug, tražio sam odgovore na ne postavljena pitanja a samo se čuo odjek tišine koji se provlačio ulicama i prolazima. Pitao sam se dali težina patnje može biti dovoljna da se prigrle nebeska prostranstva, no to sada više nije bilo važno jer prošlost nije mjerilo stvarnosti današnje a odgovori nisu poanta ljudskog poimanja stvarnosti i postojanja. Život je sasvim drugačija igra u kojem dobro i zlo nemaju više nikakvu ulogu jer sivilo postojanja zatire sve boje.

Svrha najbitnije stvarnosti otišla je i ostah sam. Sada mojom dušom vlada pustoš u kojoj samo još jedino vjetar radi splet likova na pjesku no toliko meni nevažno da i sam odlazi ne vjerujući da postoji tolika želja da nikada ne svane jutro.

Hladnoća obuzima moje srce okivajući ga glatkim i prozirnim okovom da zrake sunca ga nikad više ne ogriju jer svrha nestade kao što nestade želje za jutarnjim zrakama na livadi posutoj cvijećem dok leptiri lete od cvijeta do cvijeta ostavljajući za sobom baršunasti trag sreće i zadovoljstva. Dolaze dani tmine i mećava raznih dok će istu livadu prekriti snjeg i hladnoća te ubiti ono malo lijepote stvarajući iz nje nepreglednu pustinju ugaslih nadanja, presahlih želja nudeći pogled na nepreglednu ravnicu ravnodušnosti pune bola, jada i čemera.

Stadoh pod uličnom rasvjetom i gledah noćnog leptira koji žudi za varljivom svjetlošću dok umoran od pokušaja zaletavnja u lampu sagorjelih krila ne pade na tlo, bi mi ga žao no ne mogah mu popraviti krila da nastavi žudjeti za tom svjetlosti dok mu se u očima gasio sjaj i uz njegovog krhkog tijela odlazio zadnji uzdah života. Bolan početak i kraj života.

Žudimo za svjetlošću koja će nam oplemeniti život no do nje treba doći preko duga i nepregledna tunela puna tmine u kojoj se skrivahu bol, jad i čemer nepostojanosti naše ljudskosti, gdje naš ego vlada sa svim svojim moćima kao vladar na tronu gluposti i nerazumjevanja svrhovitosti postojanja, nadanja i ljubavi.

Opet mislima prolaze slike, jedna za drugom kao kakav film stvarajući mozaik sada toliko nestvaran dok se u jednom trenutku sve ne spoji u snop različitih boja poput duge. Nestvarno je kako misli mogu razbiti sivilo monotonije i u trenu preliti tu nestvarnost u gomilu različitih boja nudeći nadu u ljepotu neke druge stvarnosti toliko nepoznate koja vabi izazovom istraživanja. Možda sve to nema smisla, pustiti jednostavno ili ...

Zapalih cigaretu i krenuh dok samo moji koraci odjekivahu pustim ulicama, prolazima obavijen tamom i tišinom odoh nekuda dalje u noć. Kamo u noć? Ni sam neznah jer mi to više nije važno. Kamo god put da me odvede ili nanese više nije bitno jer gore zasigurno ne može biti.

Đed Međed
Šugavoje Donje, 1867
Iz zbirke "Letimičan hod po prepeličjim jajima dok Hajro pleše mazurku"