.. Zara i Đuro vraćajući se sa jednog od onih jedno-dvodnevnih izleta, jedno i drugo šutke poslije kratke svađe sa svatko svojim mislima.
Zari se sviđalo biti sa Đurom jer bio je pažljiv prema njoj i onako potiho je ušao u njeno srce. Ipak sad su već duže vremena zajedno te nije mogla da ga ne pita o planovima koje ima za njih dvoje. Đuro se u tom trenutku promjenio i planuo te jednostavno je postao sasvim drugačiji od onog Đure kojeg je upoznala. Nije željela izgubiti tu nježnost i toplinu koja joj je godila nakon dugo vremena što je bila sama a dobro je znala da nije dobro biti sa oženjenim muškarcem, no ipak Đuro sam nije bio sretan u svom braku te je i njemu samom godilo njeno društvo i pažnja kojom ga je obasipala.
Gledala je tužno kroz prozor i pokoja suza joj se kotrljala niz obraz pred njenim očima gasnuo je dan i sjene drveća uz cestu su se sve više produživale dok se nisu stopile u mraku. Prolazili su pored ni sama nezna kojeg mjesta već te povremeni pogledi na kuće u mraku koje su poput sablasti izvirivale bez krovova te pokoja iz koje se jedva tračkom probijala svjetlost u njoj je budilo još veću tugu i zebnju oko srca. Pogledala je Đuru koji skoncentriran na cestu nije primjećivao njen tužen i suzan pogled. Vidjela je svjetla koja su im dolazila u susret, prestala ih je odavno brojati , kad je mračnom cestom obasjanom farovima auta protrčala sjena. Đuro je naglo zakočio te se auto se zanio prema sjeni, mukli udarac, te snažan prasak su proparali noć.
Đurine mislima vrzmalo se Zarino pitanje o planovima vezanim uz njih dvoje. Ostao je zatečen njenim upitom i shvatio je da je reagirao prempulzivno te potpuno krivo no ipak bojao se što bi se desilo kad bi Hambra saznala da je želi napustiti.
Odgovarala mu je Zarina pažnja te njena ljubav koju već dugo nije osjetio u svom braku, osjećao se posebnim muškarcem jer potajno kad je pogledavao druge muškarce dok su njih dvoje znali šetati mogao je pročitati zavist u njihovim očima. Ipak strah da će prolaziti ono što su njegovi znanci prolazili u brakorazvodima pomutila mu je normalan tijek misli. Tražio je i najmanju slamku u svom braku koji je neumitno tonuo kao što je Titanik potonuo, polako ali sigurno bez nade u popravak.
Potajno je gledao Zaru i vidio kako suze klize niz njene obraze te srce mu se kidalo a usta postajala sve suhlja a nije znao mogao iscjediti iz sebe ni jednu riječ, potiho je u sebi plakao zbog svega što je danas učinio te stisnuo gas još jače da odagna misli iz glave. Počela je padati kiša te ono malo dana je nestalo a tmurni i sivi oblaci su navukli još jači mrak. Uhvatio ga je strah još veći te pusti polako gas.
Prolazili su kroz Polaču i u mraku se mogli vidjeti razrušeni krovovi spaljenih kuća te pokoje svjetlo od vozila iz suprotnog smjera ili slabo iz pokoje nastanjene kuće. U susret su mu dolazili još jedna svjetla vozila kad je vidio sjenu koja prelazi cestu, naglo zakočio te se auto se zanio prema sjeni, mukli udarac, te snažan prasak su proparali noć.
Stipe je mrzio službena putovanja u Zagreb no morao je jer jednom mjesečno je davao izvješće o poslovanju svoje podružnice. Najviše što je mrzio je ta malograđanština, netolerantnost te silne spletke koje su se u centrali događale. Dodvoravanja te kiseli osmjesi ostavljali su sve više traga u njemu samome te je počeo razmišljati da pronađe drugi posao jer nestajalo je zadovoljstva u njemu. Razmišljao je i u svojoj supruzi Marini te njihovo dvoje djece koji su već četri dana bez njega te mu to još teže padne te jače stegne volan u ruci.
Morat će promjeniti posao jer ova putovanja ga previše umaraju.
Gledao je po okolini sivilo koje se naviklo i pokoja kišna kap je počela padati po vjetrobranskom staklu. Spaljena i razrušena sela kroz koja već po nezna ni sam puta prolazi te razna obećanja koja se naslušao da će biti sve obnovljeno te da će sve u ovom dijelu procvjetati izazvaše smješak na njegovim ustima i opet misao kako političari u Zagrebu samo pričaju a nikada nisu posjetili ovaj kraj osim možda kad je u pitanju nekakvo slikanje za bogtepitaj što. Ipak tu dolje u Splitu stvari se odvijaju drugačije i ljudi drugačije razmišljaju te znaju koliko je teško a bijeda sve više vrata obilazi. O drogama i ljudima koji su potonuli zbog njih na dno bi mogao roman napisati jer prošli tjedan je izgubio još jednog prijatelja koji se nije mogao najbolje snaći poslije tri godine bojišta, mislio je da će u njoj naći utjehu i spas za ranjenu dušu.
Padao je sve veći mrak i Stipe smanji gas jer kiša je počela sve jače padati te prođe pored table na kojoj piše Polača te pomisli još sat-dva do kuće. Vidio je svjetla vozila koje mu je dolazilo u susret te se ono odjednom zanjelo, udarac, te snažan prasak su proparali noć.
Dušan je sjedio za stolom i razmišljao kako će sutra doći do hrane dok je petrolejka bacala slabo svijetlo te se poigravala sa sjenama na oronulim zidovima sobe. Znao je da opet sutra mora ići u Gračac ili Zadar prositi jer neće moći preživjeti zimu koja polako dolazi. Bilo ga je sram jer nekada je lijepo živio no njegovi susjedi su se pobunili te proglasili krajinu. Martićevci i ini uzeli su mu sve što je imao u ime Krajine koju nimalo nije volio te ga istjerali iz kuće i uzeli mu je. Došao je tu u Polaču no nikada nije uspio ponovo stati na noge. Nadničario je po okolini dok nije Oluja potjerala ljude sa ognjišta a on je ostao održavati ono malo zemlje te nekako preživljavati. No ljetos požar zbog nečijeg opuška spalio mu je ionako ono malo što je imao hrane te je sada skrhan zapalio cigaretu i tupo bulji u zid bez imalo nade.
Prenjelo ga je snažno kočenje i još snažniji prasak sa ceste. Izađe iz kuće te vidje dva auta te priskoči prema bližem te jedva otvori suvozačeva vrata te stane poluosvještenog i svog krvavog po glavi čovjeka izvlačiti van. Nasloni ga oronuli zid kuće i lagano par puta pljusnu po licu te upita ga kako se zove i da li ga što boli.
- "St... St... Stipe jedva procjedi ozljeđeni ..."
Dušan ga ostavi i ode do drugoga auta te ugleda muškarca i ženu te priskoči sa suvozačeve strane te otvori vrata, izvadi onesvještenu ženu iz auta van te opipa da li ima bilo, kucalo je slabašno, živa je pomisli te je odnese do čovjeka kojeg je već izvukao van. U to stane neko vozilo te vozač tog vozila mu pomogne da pokušaju izvući muškarca iz razbijenog auta no bio je priklješten te vozač uze mobitel te nazove policiju.
Prošlo je neko vrijeme dok je stigla policija i vozilo hitne pomoći.
Policajci su pitali Dušana što se desilo te im on reče da je čuo iz kuće škripu kočnica i prasak te je izašao van te izvukao čovjeka iz auta splitskih tablica te ženu iz auta zagrebačkih tablica no muškarca nije mogao ni uz pomoć vozača koji je stao na mjestu nesreće.
Policajci zapisaše njegovu izjavu te on ode u kuću misleći kako će sada ovim ljudima njihovi biti zabrinuti te ode leći u krevet jer je bio onemoćao od gladi i večerašnjeg napora.
Zaspao je.
napomena: priča je moj mali doprinos iz Robin Round - stvaranja zajedničke priče na jednom portalu...