Moj osobni blog o svemu i ničemu
Ma ... ostao sam bez riječi ...
... žao mi je dragi moj čitatelju, ali danas sam zauzet pisanjem e-maila jednoj dragoj osobi stoga danas mogu samo ovu doista čudesnu pjesmu objaviti.
Umoran sam ali me e-mail poruka tako zaintrigrirala da mi sve ostale aktivnosti padaju u drugi plan (uključujući spavanje).
Vrijeme prolazi i svaka pojedina suza
Mora da je potpuno isušila
I samotne noći
Postanu začudo prihvaćeni put
I godine prolaze
Baš kao što stara pjesma kaže
Bol koju je vrijeme izliječilo ne može potrajati
Ali oh, prijatelj poput budale
spominje tvoje ime
Sunčani dani, pijane noći
Nasmiješiš se i kažeš, u redu je
Ali hladna, hladna kiša
Na spomen tvoga imena
Molim te oprosti mi
Ako samo slegnem ramenima
Dok me prijatelj treba
Kako starim
Nije da se ne osjećam hladnije nego prije
Oh, postao sam tako dobar u skrivanju
Što osjećam bez da se ispovijedim
Još uvijek je isto, draga još uvijek je isto
na spomen tvoga imena.
(Chris Rea)
kada nešto želiš reći a to ne izlazi ...
Pozdrav svakome tko čita moj Blog (a pozdrav i onima koji to ne rade).
Upravo je 23:41 na satiću i ja završio svoj posao za danas. Radno mi vrijeme počinje u 8:00 . Opet ću biti u komatoznom stanju na poslu, ali što ćemo – mlada osoba se nebi trebala žaliti (imati ćeš mnogo vremena u starosti.) već šutiti i raditi.
Umoran sam i nisam raspoložen za pisanje, šteta, jer osjećam da bih htio reći neke stvari koje su mi negjde na srcu. Znate onaj osjećaj, legnete u krevet i tek tada dobijete želju za pisanjem. Ali stvar je u tome da te stvari imate u glavi, vi ih znate napamet, vi ih razumijete – ali kada treba te osjećaje i misli prenijeti na papir (u ovom slučaju word) ; to je već druga priča. Znate li samo koliko bi bilo zanimljvih Knjiga, romana i časopisa (i Blogova , he-he) da doist uspijemo izreći ono što osjećamo i mislimo. E gledajte, odmah se tu vidi koliko je zapravo papir i e-mail kao sredstvo komunikacije neučinkovit medij obraćanja. Čak niti telefonski poziv ne ispunjava do kraja tu ulogu. Mislim da i sami znate koliko je zapravo razgovor oči u oči bolji, iskreniji i zanimljiviji od onog kojeg radimo pisanjem e-mailova, SMS-ova ili nešto treće.
Najveći je problem s tim e-mailovima što doista možeš jako zavarati osobu koja ga čita. Čak iako je kontekst sasvim nevin – osoba koja čita vaš e-mail može dobiti jako iskrivljeno mišljenje o vama, vjerojatno baš suprotno onomu koje ste očekivali da će imati. Npr. Kada dobijete e-mail poruku tipa „ja mrzim djecu, mrzim svijet i mrzim ljude oko sebe“ .Što ćete pomisliti ? A kada vam neki poznanik s kime ste se našli na kavi reče to isto, što ćete pomisliti ? Čiji će vas odgovor više odbiti ? (ovo je samo primjer, nadam se da nikada nećete naići na takvog bisera, što u privatnom životu, što na netu ) Činjenica da možemo u e-mail poruci sakriti velik dio naše osobnosti, iskriviti je ili je čak potpuno promjeniti doista plaši i postavlja se pitanje jesu li bilo kakvi kontakti uopće mogući, prijateljstvo, upoznavanje, neozbiljno druženje, veza ? I koliko ćemo se šokirati ako se doista upoznamo s tom osobom ? Neznam dali me shvaćate, ali pokazivanje osjećaja, pametovanje i filozofiranje mnogo je lakše putem e-maila nego kada se nađete oči u oči s osobom. Osobno smatram da bi moglo doći do neugodnih situacija (šutnja i razmišljanje o tome što bi sada trebalo reći – a tako ti ništa ne dolazi na pamet) i čak razočaranja s činjenicom da ta osoba baš i nije ono što ste očekivali. Ali dobro, znate što, iskustvo me naučilo da prvi dojam NIKADA nije pravi dojam. Neznam jeste li imali slične situacije, ali sada velika većina ljudi koja je na mene ostavila pozitivni prvi dojam na kraju ispadne ... pa ispadne kako ispadne, OK , loše i razočaravajuće. No one druge osobe koje mi i nisu posebno zanimljive ili me posebno iritira određena stvar kod nje ispadnu jako pozitivne i većinom s njima ostanem u dobrim odnosima. Sada sam u zadnje vrijeme došao do nekog zaključka da razlog tomu vjerojatno leži u činjenici da se previše prema toj osobi trudim biti zabavan, neobičan i jedinstven. Imate li možda slične stavove ?
Zapravo, kada malo bolje promotrimo određene neugodne situacije u kojima smo se nalazili a vezane su za odnose s ljudima, uvidjeti ćemo da previše energije trošimo na izgrađivanje određene distance od sugovornika, često razmišljamo o tome što ćemo reći, što smo rekli, a ponekad razmišljamo što upravo govorimo baš u toku govora. Žao mi je ako sam nejasan, no ne mogu najbolje izbaciti riječi iz glave. Ovo što pričam shvaćam u glavi, no pisanje toga na papir iziskuje mi veliki napor, stoga molim vas izvinite mi ako sam dosadan, neshvatljiv ili iritantan. (no hvala što me čitate :) )
Dakle da se vratim, toliko energije trošimo na te obrambene situacije da nam jednostavno ne preostaje niti želje niti hrabrosti da budemo ono što jesmo (pa ako se toj osobi ne svidimo, „pa nek' je nosi vjetar, mir s njom, mir s nama“ ) i da kažemo ono što doista mislimo. Slažete se samnom da nije maleni problem pokazati svijetu naše pravo lice, našu osobnost, naše stavove. Osobno da kažem, pa ja imam te probleme, da, nije sramota priznati. Ja, ti i ostatak svijeta, zar ne? Ovo pisanje Bloga pomaže mi da ipak izbacim iz glave ono što već dugo želim nekome reći. Biti ću iskren i reći da ne vjerujem da bih se mogao dobro izraziti kada bih ovo što pišem pokušao reći nekoj osobi.
Jesam li vam dosadan ? Uvijek se to pitam. Čovjek stiče određeno mišljenje da su njegovi postovi nezanimljivi ako se ne svide jednoj osobi i da samim time ti kao osoba postaješ manje zanimljiv. Blah, prazne priče. Znate što, ma neka jedna, dvije, deset, stotinu, ili šest milijardi ljudi na ovom svijetu misle o tebi sve najgore, da si dosadan, nezanimljiv, čudan i iritantan – jednom kada upoznaš osobu kojoj to NISI, kojoj se sviđaš povrh svega po osobnosti, i kada s tom osobom možeš biti svoj na svome; kako ostatak svijeta tada postaje malen i nezanimljiv .
Eto, to su neka moja razmišljanja koja sam ipak uspio uz mnogo truda izbaciti iz glave na papir. E sada, činjenica je da nisam zadovoljan i da ove riječi što sam napisao na Blogu u mojoj glavi djeluju tako dublje, tako pametnije i tako istinitije ... ali zato smo svi tako jedinstveni. Nitko nikada neće u potpunosti shvatiti što sam mislio reći, kao što niti ja neću u potpunosti shvatiti vas. I to je zapravo divno, saznanje da smo jedinstveni i tako neobični .
Ništa, umor me svladao, vidim na satiću pokazuje 0:43 . Ako se požurim još mi ostaje dobrih 3 sata spavanja.
Sve vas pozdravljam i šaljem poseban pozdrav Mireli iz Zagreba. Čujemo se.
Uživajte mi i lijepo se naspavajte, znam da ja hoću (na poslu, ha-ha-ha),
Zoran.
Vrijednost
Jedan poznati govornik započeo je seminar držeći novčanicu od 20 USD u ruci. U sobi gdje je bilo oko dvije stotine ljudi upita: "tko želi ovih 20 dolara ?"
Ruke su se počele dizati .
"Dati ću ovih 20 dolara nekome od vas, ali prvo da učinim ovo" rekao je i zatim zgužvao novčanicu.
Zatim reče: "Tko i dalje želi ovih 20 dolara ?"
Ruke su i dalje bile uzdignute.
"Pa" nastavio je, "što ako učinim ovo" i bacio novčanicu na pod, pritom je gazeći cipelom.
Podignuo ju je, bila je sva zgužvana i prljava. "Tko sada i dalje želi ovih 20 dolara ?"
Ali ruke su i dalje bile uzdignute.
"Prijatelji, naučili ste veoma vrijednu lekciju. Bez obzira što učinim novcu, vi ga i dalje želite jer mu vrijednost nije opala. I dalje vrijedi 20 dolara. "
Mnogo smo puta u životu ispušteni, zgužvani i zaprljani odlukama koje počinimo i slučajevima koji nastaju zbog naše odluke. Osjećamo se da smo bezvrijedni.
Bez obzira što se dogodilo, ili što će se dogoditi, nikada nećeš izgubiti svoju vrijednost.
Ti si poseban - nemoj to nikada zaboraviti.
(a sada nešto potupno drugačije)
Odgovori na slijedeća pitanja :
1. Nabroji pet najbogatijih ljudi na svijetu.
2. Nabroji zadnjih pet osvajača Olimpijskih medalja u trčanju na 100 m.
3. Nabroji zadnjih pet pobjednica Miss Hrvatske.
4. Nabroji desetoro ljudi koji su osvojili Nobelovu nagradu.
5. Nabroji 20 glumaca koji su dobili Oskara.
6. Nabroji 10 političara koji se bore za boljitak svijeta.
U ovom trenutku, nitko od nas se ne sjeća ovih utjecajnih osoba.
Ovo nisu drugorazredni uspjesi. Svi su oni najbolji u svojim granama.
Ali slava nestaje. Nagrade izblijeđuju. Uspjesi se zaboravljaju.
Medalje i diplome nestaju zajedno sa svojim vlasnicima.
Evo drugih pitanja :
1. Nabroji petoro učitelja koji su ti pomagali u školi.
2. Nabroji troje prijatelja koji su ti pomogli kroz teška vremena.
3. Nabroji petoro ljudi koji su te naučili nečemu korisnom.
4. Misli o nekoliko ljudi koji su te naveli da se osjećaš poželjnim i posebnim.
5. Nabroji petoro ljudi koji uživaju u druženju s tobom.
6. Nabroji 20 heroja čije te priče nadahnjuju.
Lakše ?
Pouka:
Ljudi koji uzrokuju promjene u tvojem životu
nisu oni koji imaju najviše novaca, nagrada ili priznanja.
To su oni kojima je stalo.
Usamljenost ...
(tekst sam namjenio onima koji se ponekad osjećaju usamljeno, deprimirani su i žele malo toplih riječi. Ali biti će mi drago da bilo koja draga osoba pročita moj tekst. Puno hvala)
Osjećate li se ponekad usamljeno ? Glupo pitanje, sigurno da se osjećate. Zanimljivo je da sva ljudska bića, kakva god bila po određenim mjerilima uspješna, imaju problema s povremenom usamljenošću. I zapravo, ono što nas jako razlikuje od životinja jest činjenica da se mi na usamljenost ne možemo naviknuti. Možemo donekle zaboraviti da smo usamljeni, okupirati se određenim stvarima koje će nas ispunjavati i tako ne razmišljati o tome. No ipak, duboko u sebi, negdje u našem srcu znamo da stvari baš i ne funkcioniraju najbolje i koliko god se mi trudili biti sretni, zadovoljni i voditi ispunjeni život jednostavno stvar izađe na vidjelo u ovom ili onom obliku. Inače, ovaj sam tekst namjerio svim onim usamljenim, izgubljenim dušama koje su uvidjele (uviđaju, uviditi će) da stvari baš i ne funkcioniraju crno/bijelo, da određena stvar ne ispada onako kako bi trebala. Ukoliko se ne osjećate da pripadate u ovu skupinu ljudi, pa moglo bi se reći da vam zavidim i želim vas pitati „kako ste to uspjeli ?“ .Sigurno ste dobre i drage osobe, i doista mi je drago zbog vas. Ljubav je najveći dar na svijetu, osobi koja ju može davati u najmanje istoj mjeri u kojoj je prima sva su vrata otvorena i ta osoba živi ispunjenim životom.
Osobno govoreći, stavio bih sebe u skupinu ljudi koji su ponekad usamljeni; znam se naći u situaciji kada želim toliko toga reći – no jednostavno nemam kome. Ukoliko ste se već nalazili u ovakvoj situaciji, mislim da znate kakav je to osjećaj. I zapravo, zanimljivo je koliko jedna tako malena stvar poput činjenice da trenutno nemaš s kime popiti kavu, ili prepričati što si čuo na televiziji u vezi rata u Iraku može čovjeka baciti u očaj i beznađe; neznam jeste li prošli iste faze kao i ja, no ispričati ću kako su stvari išle kod mene (otprilike ovako, globaliziram): shvatiš da nemaš s kime popričati. Natjeraš sebe ne razmišljati o tome. Dakako ne uspiješ (uh ta paklena stvar jednostavno ti skače u glavi) i osjetiš se deprimirano. Otiđeš slušati muziku da te oraspoloži, gledati televiziju ili nešto treće – ali jednostavno stvar ne pomaže (čudno, pa piše u knjizi da je pomoglo drugim ljudima). Za divno čudo, baš u trenutku kada ti to najmanje treba – na ulici vidiš sretnu mladu obitelj, dijete od 2 godine gnjavi tatu. Uzdah, šećeš se dalje i pogled ti skrene žuta štampa s naslovnicom zgodne mace (Nikolina Pišek, Aleksandra Grdić, Maja Šuput, Vlatka Pokos, „you name it ...“ ) i shvatiš kako postoji neka osoba bolja od tebe, zgodnija, „više cool“, bogatija i uspješnija i koja možda baš ovog trenutka „uživa u svojoj ženi“ . Ako ne uživa sada, pa vjerojatno će u njoj uživati navečer, da, baš ovu večer kada češ iz šetnje doći doma i shvatiti da i dalje nema nikoga pored tebe, da je i dalje u krevetu samo jedna osoba. Deprimiranost se povećava, dolazi do depresije. Razmišljaš o tome koliko imaš godina, razmišljaš o tome da već godinama na tvome obiteljskom/prijateljskom/ljubavnom planu nema promjene i da ćeš vjerojatno umrijeti sam, bez osobe koja će s tobom provesti život, bez djece i prijatelja. Niti na grob ti neće dolaziti – nitko te ne poznaje. Ali tako si dobra osoba, pitaš se kako se tako ružna stvar može događati nekoj tako zanimljivoj, jedinstvenoj i dragoj osobi poput tebe ? Pa ni mrava nisi zgazio i uvijek si se trudio biti tu za ljude . Prolaze dani, tjedni. Nakon učestale depresije dolazi očaj, pa beznađe, pa razmišljanje o svemu tome da bi na kraju eskaliralo zatvaranjem u sebe, unutarnjim bijesom i gađenjem na svijet oko tebe. Nakon nekoliko mjeseci čangrizavosti i unutarnjeg beznađa shvatiš da i dalje nema promjene, da se i dalje svijet nije promjenio. A gdje se ti pronalaziš ? Što će biti s tobom ? Shvatiš činjenicu, ružnu istinu da na ovom svijetu ljubavi za tebe nema, netko se gadno našalio s tvojim životom.
E sada ti je potpuno puknuo film i čvrsto si odlučio/odlučila ...
1 Uzeti pištolj iz druge ladice noćnog ormarića i prosvirati si mozak.
2 Šmrkati dop (koka je preskupa), pušiti travu, cugati jeftinu pivu i mrziti cijeli svijet.
3 Posjetiti psihijatra, uvjeravati ga da doista trebaš pomoć i preći na Xanax ili neki drugi antidepresiv.
4 Ne učiniti ništa, nazvati ono malo prijatelja (poznanika ?) koje imaš i uvjeriti se da stvari doista jesu crne kako izgledaju (možda ti je baš prijatelj našao novu djevojku/dečka, pa da samo čuješ kako je on sretan a ti nisi)
5 Odlučiš se promjeniti (po tko zna koji put), pročitati knjigu za samopomoć, upisati tečaj Joge, kupiti si neku krpicu (ili plišanoga medu), nastojati misliti pozitivno.
6 Posjetiti psihologa – bez nekih posebnih očekivanja, iskreno mu ispričati o čemu je riječ, i obećati samome sebi da ćeš ga posjećivati još najmanje deset puta; koliko god se činio iritantan i da te ne shvaća u samoj biti.
7 Zavoliti samoga sebe.
Neznam jeste li shvatili, ali ovih 7 mogućih odgovora (naveo sam ih samo sedam, čisto zato jer ja gledam na taj način; samo osobno mišljenje) predstavlja 7 „dana“ oporavka, 7 faza kroz koje čovjek prolazi u jednoj prilično neobičnoj situaciji, kada niti ne shvativši da je neka treća sila odlučila stvari uzeti u svoje ruke i odvesti te na pravi put. To vam je ona situacija, kada piljite u strop zavaljeni u krevetu, i nemate volje razmišljati baš o ničemu; ženske, dečki, auti, posao, faks, obitelj, prijatelji, jako nezanimljve grane. Letargično stanje, svejedno vam je umrli sutra ili vas za 15 godina NASA poslala kao prvu osobu na Mars.
I tada dolazi faza polaganog oporavka, duša se očistila od „toksičnog stida“ i spremna je prihvatiti nove istine. Nažalost, velik broj ljudi ne pređu prve tri faze, neki kruže s trećom i četvrtom, neki stanu na petoj i tu se zadrže. Samo onaj maleni broj njih prođe šestu fazu – ali mislim doista prođu, 3 posjeta psihologu nisu 10 posjeta. Sedma faza dolazi s vremenom, ne treba se zamarati time. No, ako ste završili svih šest faza, pa tada se već volite, ne mislite li da je tako ? Čak iako to trenutačno ne osjećate, činjenica da ste iz depresivnog i možda suicidalnog stanja uspjeli dogurati do ovdje, uspjeli ste preživjeti iritantnog, zbunjenog i nekako prgavog psihologa (i to ne 3 već 10 puta !) svakako zaslužuje divljenje. Zapravo, mogli biste se nazvati jednim od rijetkih pojedinaca koji su doista odlučili „uhvatiti život za jaja“, koji su jednostavno odlučili biti malo drugačiji i ne shvatiti stvari zdravo za gotovo. Ništa nije onako kako se čini, stvari gledamo iz one perspektive koju smo naučili od obitelji, prijatelja ili okoline. Naučiti stvari gledati iz svojeg ugla, onog koji doista nitko na svijetu nikada neće shvatiti onako kako ti to shvaćaš; e to je već nešto posebno – nešto čemu se treba diviti.
Postoje ljudi koji vole svoje žene i djecu, ali i vole piti i samosažaljevati se. Pijani dolaze doma, tuku svoju ženu i uzrokuju doživotne traume svojoj djeci, u vanjskome svijetu su manji od najmanjeg crvića. A onda opet, postoje i neki sasvim obični, a opet tako posebni ljudi ... npr Terry Fox. Mladi sportaš koji je s 18 godina izgubio desnu nogu. Nije se dao, odlučio je pretrčati Kanadu i tako skupiti 30 milijuna dolara za oboljele od raka. Otvorio je zakladu i pretrčao više od 5000 kilometara, no rak mu je zahvatio pluća i bio je prisiljen odustati. Iako je umro s nepunih 23 godine, njegova zaklada do sada je prikupila više od 360 milijuna dolara za oboljele od raka. A postoji i priča o Georgeu Washingtonu, Američkom predsjedniku i velikom borcu za ljudska prava koji je kao dijete imao problema s upisom u školu jer su ravnatelj i nastavnici ustanovili da je George previše glup i zato su ga poslali u školu s djecom s posebnim potrebama. A što se dalje događalo povijest je zapisala.
Eto, da ja skratim, na vama je da odlučite kojoj skupini ljudi želite pripadati, čangrizavim crvićima ili onim sasvim običnim ljudima koji su ipak nekako posebni .
Garantiram vam da će usamljenost opasti onog trenutka kada doista zavolite sebe (vjerojatno neće nikada nestati iz vaših života – biti će tu tek toliko da vas podsjeti ... na borbu, nadanje i vjeru)
Držite mi se, uživajte u životu i volite druge ali posebice sebe mnogo, mnogo.
Želim Vam lijep pozdrav i mirnu dušu.
Take care, Zoran
U nedostatku inspiracije ...
... odlučio sam Blog puniti za mene veoma posebnim pjesmama.
Npr. slijedeća pjesma me uvijek digne, uvijek oraspoloži. Dobro, volim kišu pa je možda i to razlog ...
Nježna, ugodna, mirna, vesela. Doista posebna pjesma B.J.Thomasa
Raindrops keep fallin' on my head
And just like the guy whose feet are too big for his bed
Nothin' seems to fit
Those raindrops are fallin' on my head, they keep fallin'
So I just did me some talkin' to the sun
And I said I didn't like the way he got things done
Sleepin' on the job
Those raindrops are fallin' on my head, they keep fallin'
But there's one thing I know
The blues they send to meet me won't defeat me
It won't be long till happiness steps up to greet me
Raindrops keep fallin' on my head
But that doesn't mean my eyes will soon be turnin' red
Cryin's not for me
'Cause I'm never gonna stop the rain by complainin'
Because I'm free
Nothin's worryin' me
jedna veoma lijepa pjesma
Nemoj izgubiti svoj put
Sa svakim prolazećim danom
Došao si tako daleko
Nemoj to odbacivati
Živi vjerujući
Snovi su ti koji se grade
Čuda čekaju da započnu;
Živi svoju priču
Vjera, nada i slava
Vjeruj u istinu u tvome srcu
Ako se držimo zadjedno
Naši snovi nikada neće izumrijeti;
Snovi nas vide zauvijek
Tamo gdje se oblaci pokazuju
Za tebe i mene
Duše na vjetru
Moraju naučiti njihati se;
Pronađi svoju zvijezdu
Izdrži do samog kraja;
Dolina, planina
Postoji izvor
Ispire sve naše suze;
Riječi se kolebaju
Netko se moli
Krenimo kući, molim te
Kada smo tamo u sjeni
Sanjamo o svjetlosti
U tami osjećamo svjetlo
Kako grije naše srce
Ako se držimo zadjedno
Naši snovi nikada neće izumrijeti;
Snovi nas vide zauvijek
Tamo gdje se oblaci pokazuju
Za tebe i mene
Diana Ross
Samo malo lijepih riječi ...
Držim do svojih načela, jer unatoč svemu, i dalje vjerujem da ljudi imaju dobro srce.
-- Anne Frank
Najveće zadovoljstvo u životu je raditi stvari za koje drugi govore da nemožeš.
-- Bagehot
Strah je dio svega što činiš ... Moraš preuzeti veliki rizik kako bi dobio veliku nagradu.
-- Greg Loughanis
Nikada nije prekasno postati ono što si trebao biti.
-- George Eliot
Tvoje JA, kao i svatko u svemiru, zaslužuje tvoju ljubav i naklonost
-- Buddha
(a sada nešto potpuno drugačije ...)
Nikada ne šamaraj osobu koja žvače čevape.
Postoje dvije teorije u svezi svađanja s ženom ... niti jedna ne radi.
Nikada ne ispusti dobru priliku da zašutiš.
Ako se nađeš u rupi, prestani kopati.
Najbrži način da si poduplaš novac je da ga presavineš i vratiš natrag u novčanik.
Kada mi razgovaramo s Bogom, tada smo vjernici. Kada Bog razgovara s nama, tada smo šizofrenični.
Zašto ne postoji brzi i jednostavni lijek za nestrpljivost ?
(a sada nešto potpuno drugačije ...)
Dobre stvari stranaca na ulici
Rijetko koji te zamijećuje, i to je sasvim dobro.
Neki puta su grubi i neuljudni, ali neki puta si i ti.
Nepostojeći su za tebe isto kao što si ti nepostojeći za njih,
i teško ih je razumijeti ali ih je zato lako osuditi.
Ipak, svaki stranac kojeg sretneš
ima dobrotu i ljepotu koju jednostavno ne možeš vidjeti.
Pokazuju ti lica drugih ljudi koji žive na planeti. Stranci su tvoj tihi suputnik na putovanju kroz postojanje.
Netko koga nikad nećeš upoznati, koga nikad nisi sreo i vjerojatno nikad više niti nećeš, dovoljno je pažljiv prema tebi kao ljudsko biće i posvećuje ti malenu pažnju, poput pridržavanja vrata ili pokazivanja puta.
Često ti se osmjehuju samo zato što si im se ti osmjehnuo.
Leptir
Čovjek je pronašao kukuljicu leptira. Jednog se dana malena rupica otvorila; sjedio je i gledao leptira nekoliko sati kako se bori i muči da prođe kroz tu malenu rupicu. Tada se učinilo da se prestao micati. Činilo se da je došao do kuda je mogao i više nije mogao dalje.
Tada mu je čovjek odlučio pomoći, uzeo je malene škarice i proširio otvor. Leptir je tada lagano izašao, ali imao je debelo tijelo i malena, kržljava krila.
Čovjek je nastavio gledati leptira jer je očekivao, da će svakoga trenutka, krila se povećati i moći će nositi veliko tijelo, koje će se smanjiti s vremenom.
Ništa se nije dogodilo! Štoviše, leptir je proveo ostatak života puzajući sa svojim debelim tijelom i kržljavim krilcima. Nikad nije uspio poletiti.
Što čovjek u svojoj brižnosti nije shvatio je da su tvrda kukuljica i veliki napor leptira kako bi prošao kroz maleni otvor bili prirodni način da se tekućina iz tijela prenese u njegova krila i tako mu omogući letenje.
Ponekad su borbe upravo ono što trebamo u životu. Da nam je priroda dozvolila da kročimo kroz život bez ikakvih problema, okržljala bi nas. Nebismo uspjeli biti snažni i nebismo se naučili boriti.
I nikada nebi poletjeli ...
i za kraj ...
Kada doista voliš nekoga tako duboko
Da ti postane život
Lako je podleći nadirajućim strahovima
Slijepo vjerujemo da možemo
držati ljubav ispod stakla
Ali ako je doista želimo zadržati
Moramo otvoriti ruke i gledati je kako se uzdiže
Ljepota mora procvjetati na svjetlu
Divlji konji trče neobuzdano
Ili njihov duh umire
Tvoja ljubav ti daje hrabrost
Da budeš ono što jesi
I samo trebaš vjerovati da će tvoje srce
Dovesti je k tebi
Kada bude spremna poletjeti .
Čuvajte mi se i volite sebe i druge
Lijep pozdrav i čujemo se ,
Zoran
„I see your true colors, beautifull like a rainbow ...“
Ej zdravo, kak' ste kaj ?Ste se naspavali, odmorili ? Spremni za nove radne pobjede ? E pa ja nisam. Najradije bih ostao u krevetu još jedno 3 dana, ali što ćemo – neće ti ljenčarenje platiti račune zar ne ? Evo baš si gledam škembicu i lupam je dlanovima, al' se trese :) ! Evo neka kiša vani, ajde barem to da je lijepo. Kiša mi je zakon, ne sjećam se da sam ikada bio loše volje dok je kiša padala vani. Nekako čovjeka sav taj zvuk padanja kapljica opusti pa jednostavno ne može biti loše volje (koliko god se on trudio). Rokeri s Moravu mi pjevkaju u WinAmp-u. No dobro da ja napišem što imam pa da se nastavim izležavati i guštirati jedenjem onih štrudlica sa smokvom (mislim da je proizvođač nekakav Srbinček – ma samo da nije Slovenac :) )
Bio u kinu, gledao „Pirate s Kariba“ – malo manje od 3 sata traju. Bože plitkoga li filma ! Prvi je dio bio izvrstan, drugi dio malkice bezveze (ali s dosta smiješnih situacija), dok je treći dio totalna vizualna perverzija s velikim brojem smiješnih situacija (Johnny Depp je naprosto genijalan) ali s gotovo nikakavom pričom – zapravo film skoro nikome nije bio pretjerano jasan. Možda bi bilo bolje da su kompletni film predodredili glupiranju Johnnya Deppa – to je u biti i najbolji dio filma. (spoiler !) Ono na kraju kada se mlate na brodu i onaj lik u toku ubijanja ljudi-riba pita žensku hoće li se udati za njega ... ajme meni – pa što je ovo, teen movie ?! Uglavnom, film je zabavan, sasvim OK, puno bolji od drugog dijela – no dosta lošiji od prvog dijela. Imate preporuku da ga pogledate, ali ne očekujte neznam što. Ma znate što, iskreno, film je smeće. Ali smeće upakirano u veoma lijep omot. Raspoloženi Depp izvlači film, bez njega bi film napravio jedan lijepi flop. Pogledati ćete film i nakon dva dana zaboraviti 90 posto filma.
Kasnije smo (iza pol noći) išli sjediti i piti, ja uzeo Nescaffe s vanilijom , ovaj lik uzeo Tomislava, ovaj tamo uzeo žujicu, ovaj ... baš vam je to zanimljivo, zar ne :) .
Kasnije kada smo se vraćali prema doma na korzu pijani skinhead htio mlatiti nekog mladog dečka (nije mogao imati više od 15 godina) , još mu je i nos razbio ... ma gnjusno - ma bilo mi je dečka prilično žao ali i dečko je bio pijan tako da tko zna o čemu je bila riječ.
I za kraj samo jedan dio govora „Dalai-lame“ :
„Imate li ljubavi i suosjećanja prema svi osjećajnim bićima, osobito prema svojim neprijateljima, to su prava ljubav i suosjećanje. Ljubav i suosjećanje koje gajite prema svojim prijateljima, supruzi i djeci, zapravo i nije prava ljubav. To je vezanost. Takva ljubav ne može biti beskonačna. “
Pa dobro ajde, možda se većina nas i ne slaže u potpunosti s ovim riječima – ipak se radi o veoma toplim riječima koje su prilično točne za istočnjačku kulturu. Kod nas Balkanaca je to mrvicu drugačije i teško da se mogu realizirati u našoj sredini. Svejedno, valja ih prakticirati na našim bližnjima i na osobama do kojih nam je stalo i zasigurno je da bi imali mnogo lijepši život i živili sretnije i ispunjenije.
Ništa, lijep pozdrav i uživajte.
Take care, Zoran
Ah, gluposti ...
Evo što Tenzin Gyatso (sadašnji, 14. Dalaj-lama) govori o ljubavi i dobrome srcu :
„Vjerujem da sreća izvire iz ljubavi. Sreća ne može doći od mržnje ili ljutnje. Nitko ne može reći: 'Danas sm sretan jer sam se jutros strašno razljutio.' Upravo suprotno, ljudi se osjećaju neugodno i tužno i kažu: 'Danas baš i nisam sretan jer sam se jutros uzrujao.' Vidite, to je nešto posve prirodno. Njegujemo li na osobnoj razini, n razini cijele zemlje i na međunarodnoj razini, ljubav, uzajamno razumijevanje i poštovnje, steći ćemo mir, sreću i istinsko zadovoljstvo. Silno je teško doseguti mir i sreću kad smo ispunjeni natjecateljskim duhom i mržnjom. Zato je život ispunjen ljubavlju vrlo, vrlo važan i dragocjen za ljudsko društvo. (Govor, 1963.)
Znate onu psihologicu iz Pule o kojoj sam pisao i zbog koje sam bio tako sretan što smo se čuli ? E pa nije mi se javila; prošlo je više od 10 dana i vjerojato se više nećemo čuti. Pisao sam još jednoj vezi koja je poznaje no i ta se oglušuje na moje e-mailove. Ovo je prilično bezobrazno od dotičnih osoba i moram reći da me malo ova situacija povrijedila. Znate onu djevojku (sa smješnim čarapama) koja mi je dala broj mobitela i rekla da bi mogli na kavu jedan dan ? E pa ni ta mi se nije javila – vjerojatno se oglušuje na SMS porukicu.
Postoje još neke osobe kojima sam pisao,s kojima sam se dopisivao; i koje su mi odjednom prestale pisati. A postoji i jedna osoba koja se pravila da mi je prijateljica – samo zato da bi me mogla iskorištavati za njene potrebe. Zašto je to tako, ja iskreno neznam no moram priznati da je ovo totalno bezobrazno i to dovoljno govori o njima kao osobama.
A hoće li me takve stvari deprimirati ? E mo'š mislit ! Umijeće ljubavi, umijeće poštovanja i tolerancije je prihvaćati osobu onakvu kakva ona je, sa svojim negativnim i pozitivnim stranama, sa svojim životom, sa svojim osobnostima i svojim autoritativnim fazama u određenim situacijama. Eto, ja svakoga prihvaćam i svakoga volim. Druga je sada stvar što sada s određenim ljudima ne želim biti ništa više doli neznanca. Iskreno vjerujem da na svijetu postoje jako malo pravih prijatelja, jako malo dobrih, poštenih i skromnih ljudi. Ah dobro, i što ćemo sad ? Hoćemo li se ubiti/ljutiti/deprimirati zbog tuđih gluposti ? Pa naravno da nečemo. „The hell with them“. Ja danas idem u kino s kolegama na poslu i onom meduzom od moga frenda (beskičmenjak je, samo to), idemo gledati „Pirate s Kariba“ pa ćemo kasnije na kavu (kava, kava, kava ! i šećera , puno, puno šećera !!!) a možda i ostanemo preko noći u nekom bircu. Ja ne pijem niti se ne drogiram – vjerojatno će biti malo dosadno i naporno, ali što ćeš – čovjek upoznaje mnoge neobične ljude i proživljava zanimljive situacije i to te čini sretnim.
Istina je da bih bio mnogo sretniji kada bi se neka od te osobe pokazala kao „ona prava“ – ali dok se to ne dogodi, pa uživati ću i nadati se , što drugo ?!
Ništa, lijep pozdrav, uživajte, držite se i volite sebe i druge,
Puno pozdrava iz sparne Rijeke, Zoran !
Razvod kao rješenje problema ?
(Ulomak iz knjige „Moć vaše podsvijesti“ Josepha Murphya)
Svaki je razvod pojedinačan problem. Nega se nikako ne može uspoređivati. U nekim slučajevima, naravno, nije trebalo doči ni do vjenčanja. U nekima, pak, razvod nije rješenje, kao što ni brak nije spas za osamljenog čovjeka. Razvod je za nekoga ispravan, za druge pogrešan izlaz. Razvedena žena može biti neizmjerno iskrenija i plemenitija od njezinih bezbrojnih udanih „sestara“ koje žive u laži.
Na primjer, razgovarao sam sa ženom čiji je suprug bio narkoman, bivši robijaš, koji je tukao ženu i nije radio ništa. Uvjerili su je da bi razvod bio pogrešan korak. Objasnio sam joj da se vjenčanje događa u srcu. Ako se dva srca stope skladno, prepuna ljubavi i iskreno, tad je brak savršen. Temeljno djelovanje srca je ljubav.
Shvativši moje objašnjenje, znala je što treba učiniti. U svojem je srcu znala da nema tog zakona koji joj pripisuje da mora biti ponižavana, nipodaštavana i trpjeti batine samo zato što je netko izvalio: „Proglašavam vas mužem i ženom.“
Ako ne znate što učiniti, zatražite savjet znajući da odgovor uvijek postoji, te ćete ga, shodno tome, primiti. Slijedite vodstvo koje primate u tišini vlastite duše. Ono vam se obraća u miru.
Opa bato !
Neka ženskica došla u firmu (prvo sam primjetio čarape na nogama; nekakve šarene - nešto poput miki mausa) i tako dala kompjutor da joj napravim BlueTooth i WirelessLAN. I to sam napravio. Vauu, kako zanimljivo - ovo sam ja u fazi najveće kreativnosti u pisanju :-)
Dobro, na kraju je došla i rekla da kao jel' treba ono što da plati, a ja rekao da netreba. I onda rekla da moramo jedan dan na kavu, a ja rekao da može. I još mi dala broj mobitela. Vau, kako zanimljivo pišem, jel'da ?
E sada, ja bih je pozvao van. Da je pozovem van ? :))
Ma ništa, ajde sav sam drogiran od ovih kava. Mrtav sam, trebaju mi čačkalice da držim kapke otvorenima . Ništa, vrijeme je za moju kavu, nisam drinkao već 5 minuta ! Kava kava kava kava !!!
Ajde lijepo mi se pozdravite i uživajte najviše na svijetu isto kao što uživam ja !
Samo da pozdravim - vrijeme leti :(
Evo nemogu previše da pričam.
Vidim na satiću mi je 23:47 a ja se ustajem u 6:30.
A kako znam po sebi neću moći zaspati još jedno sat vremena - blaa tko će preživiti sutra na poslu ?!
Baš sam se nešto zaprogramirao doma i evo me sada 13 sati pred računalom. To je prestrašno !
Čujemo se sutra s više informacija definitivno.
Evo neke moje slike :
blesavi :http://img509.imageshack.us/img509/6342/blesoal1.jpg
tu se nešto foliram :http://img487.imageshack.us/img487/4894/klesobo5.jpg
vauuu, pa to sam JA :http://img261.imageshack.us/img261/465/smesord6.jpg
moja najbolja :http://img413.imageshack.us/img413/3619/zorkichce9.jpg
Hope you enjoyed !
Čuvajte mi se svi, držite se, puno radite, učite i budite dobri prema sebi i drugima. Volite sebe puno puno.
Pozdrav, Zoran
Suosjećanje
(ulomak iz knjige „Moć vaše podsvijesti“ Josepha Murphya)
Jedna mi je učiteljica rekla da je jedna jezina suradnica kritizirala njezin govor, u pismu navodeći da je prebrzo govorila, da je gutala riječi, da je se slabo čulo, da joj je izgovor loš, te da svojim govorom nije postigla nikakav učinak. Bila je bijesna i puna odbojnosti prema svojoj kritičarki.
Priznala mi je da su sve zamjerke bile točne. Prva joj je reakcija bila uistinu djetinjasta, te se složila da je to pismo ustvari blagoslov i sjajan ispravak. Odmah je počela ispravljati sve nedostatke svojeg govorništva upisavši se na tečaj retorike na gradskom sveučilištu. Svojoj je kritičarki napisala pismo u kojem zahvaljuje na iskazanom zanimanju, na njezinim zaključcima i otkrićima koji su joj omogućili da odjednom ispravi sve svoje pogreške.
Pretpostavimo da ništa što je u om pismu stajalo nije bila istina. Učiteljica koja ga je primila shvatila bi da je njezina kolegica obuzeta predrasudama, praznovjerjima ili uskogrudnim sektaškim vjerovanjima, te da jedna psihološki bolesna osoba jednostavno iz sebe izbacuje odbojnost, jer se provalila njezina mentalna brana.
Razumjeti takvu pojavu znači pokazati suosjećanje. Sljedeći logičan korak bio bi pomoliti se za spokoj, sklad i razumijevanje takve osobe. Ništa vas nemože povrijediti ako ste svjesni da samo vi vladate svojim mislima, djelima i emocijama. Emocije slijede misli, a vi imate moć odbaciti sve misli koje bi vas mogle uznemiriti ili ispuniti zebnjom.
Doista uživam čitati bilo koju knjigu Josepha Murphya. Prva koju sam kupio bila je „Istine koje će vam promjeniti život“ i doista mi je ta knjiga promjenila život. Nakon toga sam u veoma kratkom roku pokupovao sve njegove knjige dosad izašle na hrvatskom jeziku. Iako se mnogi ljudi slažu da je baš knjiga „Moć vaće podsvijesti“ Murphyjeva najbolja knjiga, po mome skromnom mišljenju baš prva knjiga koju sam nabavio nekako odudara od ostalih. Knjiga je nekako „nježna“, ima osobnost, ima dušu da se tako izrazim. Gospodin Murphy na predivan način objašnjava razne tehnike za samopomoć, ima ogromno razumijevanje za praktički sve ljudske probleme, a modernistički i znanstveni pristup Bibliji učinio ga je meni osobno jednom osobom koju ću pamtiti do kraja života (a neću zaboraviti niti sjajnog dečka Terrya Foxa – počivaj u miru prijatelju neznani). Neki ljudi doista žive nakon smrti. Predivan je osjećaj imati blisku povezanost s nekom osobom koju nikada niste sreli, niste vidjeli niti neznate ništa o njoj osim da piše čudesne knjige. A opet, nekako osjećate da je ta osoba živa i da na svoj način kroz vas govori i djeluje. Neznam što bi psiholozi rekli (zapravo, naslućujem što bi rekli – ali mudro šutim), neznam niti što bi religiozni ljudi rekli o tome (zapravo i to naslućujem, ali i dalje nemam komentara) no ja samo znam da su u krivu. Osjetio sam ono što sam osjetio, vatra je progorila u meni, doživio sam pozitivno pražnjenje mozga gotovo preko noći (bilo je potrebno samo nekoliko dana da mi se život izmjeni u potpunosti) i doista mi se neke čudne stvari događaju (čudne ali pozitivne).
Svakako imate preporuku za čitanje Josepha Murphya jer je doista velikom broju ljudi baš ova skromna osoba promjenila život. Ne mogu opisati riječima koliko mi je drago da sam se susreo s knjigom „Istine koje će vam promjeniti život“ . Knjiga doista mijenja život !
Ništa, to je za sada to od mene – nekako ovih dana i nisam pretjerano raspoložen za nekakvo „tipično“ pisanje dnevnika (doživio sam to i to, osjećao sam se tako i tako) vrlo vjerojatno jer imam jako puno elana u sebi, pun sam energije, trenutačno mi i nije do otvaranja i ostavljanja određenog djela moje osobnosti na ovim stranicama. Čak niti u razgovoru s ljudima nisam „pekmezast“ , da se tako izrazim. A neki puta znam biti baš takav - „pekmezić“. Možda je ljudima pomalo neugodno zbog toga ? Možda se zbog nekih mojih pitanja, odgovora ili stavova određena osoba osjeća nesigurno ? Znate što – e baš me briga. Neka se ponašaju kako hoće, ja im ne branim ništa. I dalje volim te ljude, i dalje im poklanjam smješak. A samo to je dovoljno, jedan maleni, iskreni smješak – i već osobu možeš usrećiti, ponekad je i navesti na određena razmišljanja.
Možda i moj Blog može nekoga učiniti sretnim. Možda ga može navesti na određena razmišljanja. Biti ću iskreno presretan ako se tako nešto dogodi.
Želim vam svima puno sreće, puno osjećaja i ljubavi za sebe i za osobe do kojih vam je stalo.
Čuvajte mi se i čujemo se,
Zoran
Jedna zagonetka
(samo zagonetka za enigmatičare i matematičare)
Nedavno smo bili na 12 godišnici braka Ivice i Marice :) .
Pucavši od ponosa, Ivica je pogledao svoju ženu i rekao :
- "u vrijeme kada smo se ženili, Marica je bila 3/4 moji dobi, ali sada ima samo 5/6 mojih godina."
Počeli smo se pitat koliko su godina imali kada su se vjenčali ?
(i još jedna)
Kako dobiti broj 1000 ako se točno šesnaest puta koristi broj 4 ?
(pa još jedna)
Kako dobiti broj 31 ako se točno pet puta koristi broj 3 ?
(evo još jedne)
Koji broj je točno 3 puta veći od sume njegovih znamenaka ?
(i za kraj)
Obitelj koju znam imao nekoliko djece. Svaki dečkić u obitelji ima isti broj braće i sestara, ali svaka djevojčica ima duplo više braće od sestara.
Koliko ima braće, a koliko sestara ?
Bezuvjetna ljubav
Postoji priča o vojniku koji je došao iz rata u Vijetnamu. Vojnik je nazvao svoje roditelje u San Franciscu,
"Mama, Tata, dolazim doma, ali moram Vas nešto pitati. Imam prijatelja kojeg bih htio dovesti doma."
"Naravno," odgovorili su, "voljeli bismo ga upoznati."
"Ali postoji nešto što trebate znati" vojnik je nastavio, "prilično je gadno ranjen u borbi. Stao je na nagaznu minu i izgubio ruku i nogu. Nema obitelji, nema kamo otići, i htio bih da dođe živjeti s nama."
"Žao mi je što to čujem, sine. Možda mu možemo pomoći pronaći nekakav smještaj gdje bi mogao živjeti."
"Ne Mama, želim da živi s nama."
"Sine," reče mu otac, "ne znaš to pitaš. Takav invalid bi nam bio veliki teret. Imamo svoje živote i ne možemo dozvoliti da se ovakva stvar umiješa u njih. Mislimo da je najbolje da se vratiš doma i zaboraviš na tog dečka. On će već pronaći naćin da živi samostalno."
U tome trenutku, sin je spustio slušalicu. Roditelji se više nisu čuli s njime. Nekoliko dana kasnije, primili su poziv iz policije San Francisca. Sin im je poginuo nakon pada sa zgrade, rečeno im je. Policija je vjerovala da je bio suicid. Shrvani roditelji došli su u San Francisco gdje su ih doveli u mrtvačnicu kako bi identificirali tijelo. Prepoznali su ga, ali na njihov užas otkrili su nešto što nisu znali, njihov je sin imao samo jednu nogu i ruku.
Kathy Miller
(ulomak iz knjige "Teška vremena ne traju zauvijek - čvrsti ih ljudi pobjeđuju !" Roberta Schullera)
... istinita priča o Kathy Miller ...
Kad je Kathy bila u četrnaestoj godini, udario ju je automobil. Ta prekrasna, vesela, popularna djevojka, koja se bavila trčanjem, iznenada je postala nepokretna i nijema. Tjednima je ležala u komi, bez znakova života.
Nakon jedanaest tjedana, Kathy je došla k svijesti, samo da bi se suočila s najtežom bitkom. Nesreća je prouzročila oštećenje mozga. Bila je poput djeteta koje mora učiti jesti, piti, hodati i govoriti. I kad je napokon došla do točke na kojoj je bila sposobna započeti s novim životom, doživjela je gorko razočaranje.
Za to vrijeme, njezine prijateljice postale su srednjoškolke. Nastavile su rasti i sazrijevati dok je Kathy doživjela veliki korak unatrag. Vratila se u djetinjstvo i jako je smršavila. Djelovala je poput kostura, sama kost i koža. Njezin govor i pokreti bili su daleko od normale. U usporedbi s drugima, slabo je prolazila. Ni sa kime se nije mogla mjeriti. Bila su to za nju teška vremena.
Ali, kathy je imala san koji ju je održavao. Sanjala je o tome da trči utrku na deset tisuća metara.
Bila je jedva sposobna da hoda. Izgledalo je apsurdno maštati o sudjelovanju na tako napornoj utrci. Ali, Kathy je bila odlučna. Žustro je trenirala, pripremajući tijelo za napor.
Željela je trčati. Sam dolazak na cilj za nju bi bio pobjeda.
Na dan utrke, svi su trkači odjurili naprijed. Ubrzo ih više nije mogla vidjeti. Trčala je sama, korak za korakom, tijelo ju je boljelo, srce je snažno udaralo, pluća su joj gorjela. Često bi se spotaknula i pala. Svaki bi put ustala i krenula dalje, stavljajući nogu ispred noge. Bezbroj puta ponovila je isti redoslijed. Nije odustajala, i stotine metara razvukle su se u tisuće. Sunce je bilo visoko na nebu i već je počelo zalaziti kada je Kathy ušla u završnu etapu utrke. Upravo kad se počela plašiti da neće moći nastaviti i da će morati odustati, ugledala je nekoliko svojih prijatelja srednjoškolaca koji su se ranije osjećali pomalo neprijatno zbog njenih nedostataka. Sada su je bodrili povicima: "Naprijed, Kathy! Samo nastavi! Izvrsno napreduješ!"
Kathy je uspjela. Završila je utrku. Pobijedila je. Zapravo, kao najhrabrija atletičarka dobila je nagradu filadelfijskih sportskih novinara, a također i međunarodnu nagradu za hrabrost.
Završila je srednju školu s odličnim uspjehom.
Jednom prilikom rekao sam joj: "Ti si pobjednica. Nisi odustala. Ali, reci mi, što kažeš ljudima koji su izgubili, čak i nakon što su dali sve od sebe?"
Odgovorila je:"Za mene, pobijediti ne znači biti neophodno prvi ili najbolji. Kada uložiš sve što imaš, ti si pobjednik."
Terry Fox
Terry
Terry Fox (28. Svibanj 1951. - 28. Lipanj 1981.) je rođen u Kanadi (Winnipeg, Manitoba) kao sin Rollya i Betty, koji su gao odgajali s njegovo dvoje brače i sestrom.
Kao dijete, Terry je uvijek bio aktivni sportaš, a ronjenje mu je bilo najdraža aktivnost. Kao tinejđer je osvojio mnoge nagrade i medalje u vodenim sportovima i impresionirao je mnoge svojom izdržljivošću i snagom. Iako su ga mnogi treneri nagovarali da ostane u plivačkom svijetu - i počne se profesionalno baviti plivanjem, Terry je odlučio loviti svoj san i postati sportski trener. Nakon diplomiranja s počasti na "Port Coquitlam Senior Secondary School" (kasnije nazvana "Terry Fox Secondary School") studira kineziologiju na sveučilištu "Simon Fraser" u Burnabyu (Britanska Kolumbija). Tamo je bio aktivni student i aktivno sudjelovao u mnogim natjecanjima.
1977 godine, nakon što je osjetio bol u koljenu dijagnosticiran mu je osteorakom. U to vrijeme, jedini način za izlječenje bila je amputacija desne noge. Tri godine nakon što je s 18 godina izgubio nogu, Terry odlučuje pretrčati Kanadu kako bi sakupio novac za oboljele od raka. Osniva zakladu "Maraton nade" s namjerom da dobije 1 dolar od svakog Kanađanina.
Terry je započeo svoj maraton stavljanjem noge u Atlantski ocean, 12. Travnja 1980. Imao je namjeru ponovno umočiti nogu u Pacifički ocean kada stigne u Victoria (Britanska Kolumbija). Također je napunio dvije pune boce s vodom iz Atlantskog oceana, s namjerom da jednu izlije u Pacifik dok bi drugu zadržao za sebe kao uspomenu. Planirao je u prosjeku pretrčati 42 kilometra na dan, dužinu prosječnog maratona. Do tog dana nitko ništa slično nije pokušao napraviti.
Terry nije uspio završiti utrku. Rak se proširio na pluća i bio je primoran završiti utrku u Studenom 1980. nakon 143 dana trčanja. Protrčao je ukupno 5373 kilometra tj. oko 40 kilometara dnevno.
Ubrzo nakon što je Terry prekinuo svoju utrku, televizijska kuća CTV je organizirala teleton(telefon koji korisnici zovu s namjerom darivanja novaca - slično kao "zaklada Ana Rukavina").Bile su pozvane mnoge slavne osobe i događaj je prikupio milijune dolara. Terry Fox umire 28. Svibnja 1982, samo mjesec dana prije svojeg 23. rođendana.
Steve Fonyo, osamnaestogodišnji dečko (isto obolio od raka - no izliječio se) koji je bio inspiriran Terryem Foxom završava utrku do kraja. Steve Fonyo-u je lijeva noga bila amputirana.
Prema javnom mišljenu, Terry Fox je dospio na drugo mjesto najvećih Kanađana u povijesti.
zahvaljujuči Terryu, do danas je prikupljeno više od 340 milijuna dolara za oboljele od raka.
Terry Fox trči
Spomenik Terryu
Kada će taj petak ???
joooooooooooooooj !
Eto, tako se upravo osjećam. Ja bih spavao. Gledam na sat, pa tek je 10:10 ujutro - tko će da preživi ?
Samo da vas sve pozdravim, tek tako da nebi ispalo da jedan dan nisam ništa napisao. Vjerojatno ću još nešto dopisati tokom dana - ali sada mi je primarna zadaća razbuditi se. I oraspoložiti se (neka letargijica se uvukla - treba mi kave i šećera !). I malo se zabaviti. I gledati kroz prozor. I razmišljati o sebi, o svojim gledištima, o svojom budućnosti ... a nakon toga ćemo možda i na poslu nešto napraviti, tko zna :) Ma mislim, već kad imam posao pa daj ajde da i napravim nešto za što me plaćaju (posao programera). Ali neda mi se kuckati po tipkovnici, ja bih spavao. Spavao ... spavao ... spa........................ hrk-hrk-hrrrk - spljuć, spljuć (ono kada ti slina curi :) )
Da me upravo sada pitate što bih htio, rekao bih da želim biti Homer Simpson i spavati na onoj kontrolnoj ploči. A nakon toga bih jeo Donut's.
mmmm, Donut's - na, sada sam i ogladnio.
(ma mislim, gledajući upravo tekst koji sam napisao, ne mogu ne razmisliti o činjenici da danas i nisam trebao baš ništa napisati. Bolje da sam igrao karte na računalu. Ajme glupoga li teksta.)
I za kraj, pjesma koja ne govori baš o ničemu, niti ne znači ništa, niti ima ikakvoga smisla u svezi mojeg besmislenog teksta :
Ja Tarzan a ti Džejn lele dunje ranke
Od Moravski krokodili ću pravim opanke
Pletem, vezem i čarape žaram
Sa svoju se Čitu razgovaram
Predem vunu dragani za gunjče
Preslicu mi okreće majmunče
Ma super, ajde ništa čuvajte mi se i čuvajte mi se i čuvajte mi se,
Lijep pozdrav i čuvajte mi se , Zoran.
Ona psihologica iz Pule mi se još nije javila :(( - ma daaj pa nije u redu.
Dragi moji,
evo u pozadini mi svira Celine Dion, 3:18 ujutro je na satiću na desktopu – a ja ne spavam. Kuckam po tipkovnici, iskreno peku me oči i eto rekao da nešto napišem. Bio sam s jednim frendom vani (od milja ga u sebi zovem Meduza - duga priča :) ) da kao mi malo brijemo. Ipak imam tek 24 godine, još sam mlad pa izlazim po noćnim kafićima (dva, možda tri puta godišnje, he-he) tj. tamo gdje izlaze mladi :).
Inače ja ne pijem alkohol, ne pušim niti ne konzumiram nikakve droge – hvala dragom Bogu na tome. Malo je bezveze tako izaći van jer iskreno i nemaš što pametno raditi na mjestima gdje se bagra pijana skuplja. Ali dobro, ajde rekoh barem da pravim društvo mojem simpatičnom prijatelju dok se on oblokava. Tamo smo u Budda Baru bili (ej zaaaakon kada ugase svijetla – totalni raspašoj, možeš naguziti koga hoćeš :))) – ma šalim se, nooo) i izgubio sam glas – a što ćeš puštali nešto malo nekomercijalnih Niggera – a ja sam inače totalno lud za Niggerima (e ne, nije jer imaju većeg tintilinića – već sam rekao da sam heterić :) ) – pa sam se izderao. I tako, mi se malo zapričali i jednostavno ne mogu shvatiti da dečko od 25 godina može imati tako plitko mišljenje o nekim stvarima samo zato jer nije imao puno uspjeha s djevojkama. Mislim – pa ono što ti treba je djevojka koja će te voliti, cijeniti, biti ti prijatelj; osoba s kojom ćeš poželiti jednoga dana imati obitelj, provesti ostatak života s njom. Ali ne, on i dalje gleda one mulice koje dođu u minjavici, visokim štiklicama, mrežastim čarapama i push-up grudnjaku i deprimira sebe kada vidi kako ih „veliki frajeri“ skontavaju. To su oni frajeri koji dolaze s motorčinama ispred kafića – pa pile li ga pile. Ma jooj super, kakve ste vi face – samo što sam slučajno načuo da živite na maminoj grbači jer svu plaču spiskate na kredit za motor. I dobro, ulaze oni tako u kafić kao „sedmorica veličanstvenih“ (samo što ih je bilo dvoje) i dakako kacigu drže u ruci da nebi slučajno neka djevojka ne-zamijetila da oni voze motore. I da znate kako curice padaju ! (činjenica stoji da će vjerojatno neka od tih djevojaka uskoro biti u crnoj kronici – možda već sutra). I tako, Meduzica se deprimirao jer njega djevojke ne gledaju. A Meduzice moja, što ću ti ja pa daj gledaj cure slične osobnosti kao i tvoja – a takve cure ti zasigurno neće izgledati kao mornarske kurve niti će padati na motoriste, vjerojatno neće niti izlaziti na takva mjesta. Ali dobro, u razgovoru sam mu ipak napomenuo da nemože sebi to raditi – da njemu ipak treba prijatelj koja će mu biti potpora, koja će ga razumjeti; tim bolje ako ta osoba bude njegova djevojka. I dobro, toliko o tome – jer mi se iskreno neda pričati o tome – nije to moja „brija“ (a i iskreno umoram sam i nisam toliko nadahnut za pisanje)
(A sada nešto potpuno drugačije – as Monty Python would say ... )
MLAĐI OD 18 NEMOJTE ČITATI.
Skinuo sam dva kraća pornića sa simpatičnim napaljenim djevojkama (a buuuu Zorane, pa ti još porniće gledaš !!! :)) ). Mala stvar koja ga razlikuje od drugih pornića je ta što su djevojke imale visuljak. Ha ha, tako je, radilo se o transvestitima. Ali brate mili, šo su zgodni bili. I što li ga samo znaju pušiti. I što li ga samo znaju skakati po jajima. Pa evo, iako sam heteroseksualan moram reći da su me totalno napalili (ili napalile). Baš se pitam bih li mogao biti s transvestitom ? Mislim, drugačije je to u stvarnom životu. Žao mi je ako sam nekome gadljiv, ali dajte, slobodno ugasite moj Blog....OK, možemo dalje. Recimo, napali te kada vidiš da je žena „musava“ po faci. Ali to ne znači da ti svojoj djevojci želiš svršiti po licu, natjerati je da guta, ili joj ga gurnuti otraga. Jednostavno te neke stvari napale koje vidiš na porniću – ali hvala dragom Bogu da ogromnu večinu toga nema šanse da napraviš osobi koja je odlučila s tobom provesti život. Zar ne ? Iz poštovanja prema njoj kao osobi, a i zbog činjenice da ona jednostavno neće uživati (osim ako nije mazohistica ili voli da je sramote – ali to je već za stručnu pomoć) .Tako se i ja pitam, bih li se mogao poseksati s transvestitom ? I jeli to pomalo gay ? Znate što, ja volim kazati „ako je gay to što s vremena na vrijeme popušim svome frendu onda sam homić ...“ MA JOOOOJ SAMO SE ŠALIM !!! Niste čuli za šalu na svoj račun ? Ne, ja volim žene i tako će ostati do kraja života. Po mogućnosti da ta cura ima koji kliker u glavi, e to je bitno. Ha valjda ću upoznati neku takvu uskoro. Ako ne, pa siguran sam da ću upoznati mnoge zanimljive ljude. Ljude sa svojim pričama, ljude sa .... ziiijeeeevvv, zijev, zijev .
Ništa, umor me potpuno uhvatio . Uskoro ću vam opet pisati.
Možete i vi meni na :
zoran.bosnjak@ri.t-com.hr
Primite jedan doista lijep pozdrav, čuvajte mi se i ostanite mi zdravi i veseli (i sretni).
Puno pozdrava iz Rijeke, Zoran.
Darujte ljubav ...
Ako te jedan dan nazovem – i želiš plakati,
Obećajem da ću biti tu samo za tebe - i da ću plakati s tobom.
Ako jedan dan ne vidiš izlaz – i želiš pobjeći od svega,
Obećajem da te neću zaustavljati – no mogu trčati s tobom.
Ako te jedan dan vidim – a ti mi ne želiš pričati,
Obećajem da ću biti tu kraj tebe – i da ću biti veoma tih.
No ako jedan dan ti mene nazoveš – i nitko ti se ne javlja,
Brzo me dođi vidjeti – možda te trebam...
(Jučer navečer se nisam uspio spojiti na Blog.hr . Zašto, oh zašto pobogu J -pa evo s jednim danom zakašnjenja copy-paste- am ovaj tekst)
Evo 22:24 na satiću otkucava a ja pišem Blog. Stvarno super. Od svih stvari koje čovjek može učiniti upravo sada (npr. da otiđe spavati) ja tu sjedim zavaljen u svoju kožnu direktorsku sjedalicu i kuckam po tipkovnici. Fina je atmosferica – u pozadini svira U2 (oni hitovi 80ih – 90ih) i raspoložen sam za bla-bla-bla. Tekst je duži no toliko toga želim reći ... bilo bi mi doista drago da netko bude ljubazan i pročita ovaj Blog – hajde, možda baš ti, obećajem da ti neće nauditi a toliko ti toga želim reći ...
Danas sam imao sastanak u prostorijama SOS telefona s jednom meni izuzetno dragom kolegicom – ženi od kojih 50 godina, izuzetno temperamentnoj, lakoj na jeziku i možda ponekad napornoj. Znate li što je najdivnija stvar kod volontera SOS telefona; pa brate što li oni samo znaju saslušati ! Evo, imali smo slučaj da je jedna djevojka bila deprimirana nastalom situacijom i zvala telefon(ne želim detaljno o tome – bilo bi bezobrazno). Kako ja još nisam direktno na telefonu – ipak ti treba određeno iskustvo u tim stvarima kolegica Biljana se javila i sluša li ga brate sluša. Eto, duže od 2 sata su one pričale na taj telefon. Iskreno govoreći, da mene netko tako zove i da prostiš, sere mi o njegovim problemima 2 sata - pa mislim brate mili pa psiholozi imaju termin od 1 sata ! Nebih htio sada ispasti hladnokrvan prema nekim stvarima ili nedovoljno suosjećajan/empatičan - jer to definitivno nije istina, ali ipak dajte pa imajte obzira prema osobi s druge strane. Ma dobro shvaćam, svi se mi znamo osjetiti kao da nemamo s kime razgovarati, s nekime podijeliti određenu bol; može se dogoditi da ti baš određena osoba služi kao nekakav (ajde, možda i nije baš najprikladnije rečeno) otirač za cipele kome ćeš ispričati čitavu životnu priču i pojadati se oko iste stvrari 10 puta u razgovoru. Ne kažem da je to loše, štoviše, imati takvu jednu osobu u životu – osobu koja te zna saslušati (ali doista ZNA SASLUŠATI), koja je suosjećajna, koja ti pruža ruku – doista predragocijeno. Ipak, nikad odlazak iz krajnosti u krajnost nije pozitivna stvar. Neznam dali se slažete samnom, iskreno niti me ne zanima – samo moje skromno mišljenje. Psiholozi imaju svoju teoriju, odgajatelji svoju, umišljeni bolesnici (to su vam oni koji su na antidepresivima i idu od psihijatra do psihijatra u nadi da će ga netko doista proglasiti neuravnoteženom osobom – samo zato da bi dobili više pažnje od drugih ljudi) imaju svoju teoriju, a ja imam svoju teoriju. I tako je to, svi smo mi pojedinci u ovom velikom svijetu, svi smo jedinstveni u mnogim stvarima, evo o tebi dragi čitatelju neznam baš ništa – a siguran sam da imaš strahovito zanimljivu životnu priču. Mogu li ti nešto reći, već kada si ovako ljubazan i odlučio si pročitati moj Blog; Možda imaš lijep i uredan život – divnu obitelj, dobre prijatelje, lijepi posao – drago mi je zbog tebe i siguran sam da si svojim zaslugama pridonio tome, a i siguran sam da ćeš doživjeti još nebrojeno mnogo lijepih stvari; no možda opet, što ako si baš ti osoba koja u svome životu pronalazi samo nepravdu, žalost i tugu ? Osjećaš se beznadno, deprimirajuće, ne vidiš svijetlo na kraju tunela ? Evo, baš mi WinAmp svira „I Still Haven't Found What I'm looking for“ – slažeš li se s ovom tvrdnjom ? Osobno govoreći imao sam mnogo problema u životu (obitelj, problemi, ljubav, posao – nebih o tome ovdje na stranicama) i otkrio sam da je meni osobno, velika većina problema nastajala zbog toga jer nisam imao pravog prijatelja koji bi me mogao saslušati – a dali samo znate koliko to pomaže; pa to su vam brda i doline! Još jedna ružna stvar koju sam imao prije je bio duboko usađeni osjećaj manje vrijednosti – iz kojeg je pak proizašlo da nigdje ne pripadam, da sam ružan, da sam priglup, da ne zaslužujem ljubav, da mi nešto fali ... I znate što, riješio sam se ovih problema. Kako? Odlučio sam slušati i biti tu za druge. I to je to. Tako jednostavno. Prije ili kasnije (a vjeruj mi dragi čitatelju, to je zakon prirode koji je uvijek točan i točka na I ) će i tebe netko saslušati, neka dobra osoba koja će se naći eto baš za tebe. Čovjek nemože imati ono što nemože dati i zato darujmo ljubav, to je barem tako jednostavno. Nemogu iskreno govoreći trpiti sve one homofobne propovjednike šarlatane, kvazi filozofe sa svojim gledištima i načelima (velik pozdrav hr.sci.psihologiji ) i sličnim umobolesnicima koji te pokušavaju uvjeriti u svoju teoriju. Ja ti osobno neću govoriti moju teoriju, niti ću te pokušati uvjeriti u nešto u što duboko u sebi niti sam ne vjerujem. Samo ti želim kazati, daruj ljubav i dobiti ćeš je u stostrukoj veličini. Vjerujem da i sam znaš da je ovo istina, evo ja te potičem tko god da si.
Evo što da kažem za kraj ovog teksta, nadam se da je barem malo utjecao na tebe – ako nije žao mi je zbog toga – no samo želim da znaš da sam s dosta emocija pisao ovaj tekst i da sam dosta razmišljao o osobama koje će ovo pročitati – i na kraju ti želim reći da iako se možda osjećaš da nema nikoga uz tebe, evo ipak ima – mislio sam o tebi dok sam pisao ovaj tekst; i sviđaš mi se, samo ću to kazati. Znaš, nikad se nezna kada će nekome od nas zatrebati pomoć, kada će naš vagon iskočiti iz tračnica; ako se ja nađem u takvoj situaciji, molim te sjeti me se i eto pitaj me kako sam. I budi tu za mene, saslušaj me i ako imaš hrabrosti daruj mi ljubav. Samo to tražim od tebe.
Lijepi pozdrav i čuvajte sebe i druge (ali poglavito sebe), i za kraj citat iz pjesme Joshue Kadisona :
... You don't know how really beautifull You are .
Sastanak SOS volontera (a i drugih)
Ladies and Gentlemen of the class of '97... wear sunscreen.
If I could offer you only one tip for the future, sunscreen would be IT.
...
Kako drugačije da započenem ovaj post nego početnim riječima pjesme koja mi je ušla u uho još prije nekoliko godina i do dana današnjeg osjećam prema njoj nešto sasvim posebno. Svi oni sretnici koji su je čuli znaju o čemu pričam - vi ostali brzo skoknite do Limewirea, Morpheusa (ali onog starijeg - novi je nakrcan virusima) ili vašeg omiljenog P2P programa i skinite : "Buz Luhrmann - Everybody's Free (to wear sunscreen)" i uvjerite se u ono što pričam.
Dobro, da započnem sa pričom o kojoj se želim razblebetati.
Jučer (17. Svibanj) smo imali svećanu skupštinu SOS telefona Rijeka u poglavarstvu grada Rijeke (ona zgrada gdje prebiva naš dragi Gradonačelnik). Počelo je u 18 sati govorom sadašnjeg predsjednika Siniše Švasta. O čemu je bilo riječ sada ne želim pričati jer iskreno meni i nije bilo toliko zanimljivo :) . Na kraju su se podijelile zahvalnice raznim ženama (i opet nezanimljivo) koje su dale značajni doprinos SOS telefonu, kao i raznim firmama koje su donirale svoje vrijeme i novac. Kompletna "ceremonija" trajala je cirka 30 minuta - i hvala Bogu na tome. Mislim da bih izludio da je trajala koju minutu duže. No dobro, ono što JE bilo zanimljivo je kasnija zaguska i sokići :))
Ma šalim se, iako smo imali besplatnu zagusku - malo njih (a sveukupno nas je bilo više od 40) je odlučilo nešto i pojesti. Problem je u tome što se nisu servirali čevapi, luk i kobasice nego nekakvi mini krušići s kremastim namazima, povrćem i slično. Bljuuuu !
Kasnije sam se upoznao s jednom zanimljivom muškom osobom iz Pule (i opet ta Pula ! ) - u razgovoru sam otkrio da volio molitvu, meditaciju i Josepha Murphy-a. Pomalo neobično, ali dečko se čini drag pa smo razmjenili e-mailove (i ne, nisam homoseksualac ako je netko pomislio).
Na kraju smo se svi razišli a nas četvero je otišlo do SOS prostorije gdje smo opet malo blebetali (pardon, ONI su blebetali dok sam ja fino drijemao:) )
Nakon toga svi smo otišli na kavu (jupiii, kava, dajte mi kave, volim kavu, jako volim kavu !!!) gdje su oni opet blabata blabata.
Joj, ako me netko od njih sada čita !
Sve u svemu, bilo je zanimljivo.
Žao mi je ako sam nekome nezanimljiv ili dosadan, ali teško je staviti na papir određene dojmove - kada se sve u biti svodi na trenutke i neke sitnice koje vidiš/osjetiš/doživiš i koje ti tada u tome vremenu predstavljaju nešto sasvim posebno.
Ako nekoga zanima, ona psihologica iz Pule mi se još nije javila nakon moga e-maila - biti će da se djevojka boji. Ma grozno je to, pokušaš napisati određene stvari koje osjećaš, koji si doživio - ali jednostavno osoba s druge strane žice to može shvatiti na posve drugačiji način (nažalost većinom negativno), pogotovo ako si iskren i otvoriš srce ako me shvaćate. Ispada da si emotivno ugrožena osoba ili neznam što (tko zna, možda si samo umišljam).
Za kraj bih se zahvalio "mjesečevoj zraki" na odgovorima - ženskica mi se čini tako zanimljiva. Stvarno simpatičan blog. Tako je to, vidiš u gradu neku osobu, na površini po ničemu zanimljiva, prođeš pored nje, više je nikad u životu ne sretneš. A tko samo zna koliko se zanimljivih ljudi nalazi u našoj neposrednoj blizini. Npr. "Mjesečevu Zraku" nebih vjerojatno nikad zamijetio u onom tamo vanjskom svijetu (a možda i bi, tko zna ! ). A sada sam je vidio, pročitao neke stvari, jako zanimljivo. Smijem li ovo pisati ? Nadam se da se neće naljutiti ili se osjećati neugodno zbog ovog posta.
Oni kojima sam zanimljiv osjećate se slobodnim pisati mi na :
zoran.bosnjak@ri.t-com.hr
Držite mi se dobro i čuvajte sebe i jedni druge,
Pozdrav, Zoran.
Anđeo u mome srcu
Kada se nemam kome okrenuti
I kada se osjećam nekako potišteno,
Kada nemam nikoga za razgovor
I kada ne želim nigdje otići,
Zagledam se duboko u sebe
To je ljubav u mome srcu
Koja mi govori da je moj Anđeo ovdje
Iako smo kilometrima razdvojeni.
Tada se smiješak pojavi na mome licu
I sunce počne sjati.
Začujem glas, tako tih i drag
Govori mi, "sve će biti u redu".
Može se činiti da si sam
Ali nikada nisi usamljen.
Kada god zatrebaš svoga Anđela
Sve što trebaš je zazvati.
Ljubav Anđela je bezuvjetna
Na to se možeš osloniti.
Uvijek će stati iza tebe
I uvijek će ti biti prijatelj.
Kroz najcrnje noći i najdivnije dane
Tvoj anđeo te vidi i čuje
Ti si moj Anđeo,
Nadam se da sam i ja tvoj.
Nešto o meni.
Prijatelju, ovaj dnevnik te nema namjeru nasmijati, niti je ovaj dnevnik COOL niti išta poput toga.
Iskreno bih zamolio da se svi zlonamjerni, sarkastični i slični komentari ne upisuju jer ovdje ostavljam određeni dio svoje osobnosti i nikad se nezna kako određena stvar na čovjeka može djelovati.
Puno ti hvala, Zoran.
Drug si bio ptici, zvijeri i pčeli
I nesvjestan poput stabla ...
Zaneseni istražitelj svakog čula,
Pošteđen očaja i laži ...
U tvojim nevinim, bistrim očima
Savjesti nije bilo ni iznenađenja -
čudesne zagonetke života ti si prihvaćao.
Božanstvo u tebi još uvijek nije nestalo...
Sam si bio poput vilenjaka
a život tvoj čista poezija.
Christopher Morley
Ponekad ti takve sitnice mogu značiti toliko mnogo.
Evo naprimjer, ova pjesma napisana. Čovjeka doista dotiče u srce.
Ili naprimjer, ponovni susret s nekom tebi dragom osobom. Ili možda, oči vam se sretnu, trenutak šutnje pa mala neugodnost. Možda i nehotični dodir za ruke – pa se opet pogledate, trenutak šutnje, pa se nasmijete jedno drugome i spustite pogled i nastavite raditi tobože nešto jaako bitno.
Možda se nakreveljite nekom djetetu – a ono ti uzvrati osmijeh ; kako li to samo utječe na čovjeka.
Heh, ili provjeravanje svoga BLOG-a da vidiš jeli ti netko napisao kakav komentar...
Ja sam Zoran Bošnjak (24) – dolazim iz Rijeke; bilo bi mi drago ako pročitaš moj tekst.
Najzanimljivija stvar koja mi se dogodila u proteklih nekoliko dana bila je stupanje u kontakt s osobom koju sam pokušao kontaktirati pune dvije godine. Radi se o jednoj mladoj psihologici iz Pule, upoznali smo se na sastanku volontera SOS telefona (inače, volonter sam SOS telefona Rijeka), kasnije smo se prošetali, popričali o nekim stvarima i moram priznati da mi se jako svidila. Dakako, kako već takve stvari idu ja sam joj zaboravio ostaviti kontakt podatke, rastali smo se i to je u biti bilo to. Duže od godinu dana sam si to predbacivao, bezuspješno sam je pokušao pronaći. Sve do prije par dana kada sam dobio e-mail. U kakvom sam se stanju našao dovoljno govori da sam dobio grčeve u želucu i da se jednostavno nisam niti usudio pročitati poruku koju mi je napisala. Sada mi je žao što je nisam uspio upoznati, jer mi je jako zanimljiva i nekako osjećam određenu dozu ljutnje zbog toga. Dobro, nezna se nikad – možda je i uspijem bolje upoznati jednog dana. Život ide dalje, ljudi dolaze izlaze iz tvog života, neki ostave dublji trag, neki plići, a veliku većinu jednostavno zaboraviš. Neznam za tebe, dragi čitatelju, ali dovoljno mi je bilo i samo kraća šetnjica po parku i kraći razgovor da ova psihologica na mene ostavi dubok dojam, da mi se ureže u srce i trenutačno sam u fazi kada ne vjerujem da ću je ikada moći zaboraviti. Neznam, vjerojatno sam si dosta stvari o njoj umislio, povjerovao sam u neke stvari koje sam htio da budu istinite (izmislio sam ih u svojoj mašti) tako da zasigurno nisam realan što se tiče određenih stavova. Mislim da nije bitno, ja znam što osjećam i svakako je osjećaj predivan. Evo, dok sam joj pisao povratnu poruku izgubio sam više od tri sata a od silne treme nisam mogao zaspati do 4 ujutro (a ustajem se u 6.30).
Dobro, čovjek će pomisliti to je samo zaljubljenost, samo neka trenutna faza ... no dok svi mi tražimo svog životnog putnika, nije li to zapravo nabitnije – ona trenutna faza, trenutak pozitivne izbezumljenosti ?Iskreno se nadam da ću je uspjeti upoznati.
Inače, ja volim dobre i jednostavne ljude – sa smislom za psihologiju, da vole tu i tamo profilozofirati o raznim stvarima ali da kada treba znaju i imaju snage (hrabrosti) učiniti nešto konkretno. Uvijek sam raspoložen za nova poznanstva, pa ko ti se svidim možeš mi pisati na : zoran.bosnjak@ri.t-com.hr
Želim ti se zahvaliti ako si pročitao/pročitala moju poruku, lijepo je znati da te netko saslušao.
Ovim putem htio bih pozvati sve osobe koje negdje volontiraju ili žele pomoći drugome da me kontaktiraju na e-mail. Možda se pronađemo u nekim stvarima, nikad se nezna.
Isto tako, htio bih čuti vaše zanimljive točke iz života – pa mi se slobodno javite. Svakome ponekad treba osoba koja će ju saslušati, ja osobno imam vremena i imam volje. Imam životno iskustvo što se tiče određenih problema u životu(usamljenost, depresija, potištenost, beznađe) – sebi sam pomogao, rado ću ti dati savjet ako budem u mogućnosti.
Lijepi pozdrav i čuvaj mi se,
Zoran.
E moj Druže Rječanski !
Baš me puca neka tuga,
nema više Tita Druga.
Baš me puca neka depra,
idem ubit dva-tri vepra.
Zdravo svijete, oh pozdravljam te ja !
Pozdrav svima.
Ajde rekoh da i ja napišem nešto (jer vidjeh, oh da - mnogi pisahu na bloguh)
Ime: Zoran Bošnjak
Godine: 24 (u vrijeme pisanja ovog Bloga)
God rođe: 04. 06. 1983 (Bljizanac)
Stanovalište : Rijeka (Brajda)
Bračni status: Njet - niš - NULL :)
Živim s : Mamom
Seksualno opredjeljene : Heterić
Budem napiso' neš više čim dobijem inspiraciju. Za sada to je to. Niš', odjebite svi i čujemo se.
