(tekst sam namjenio onima koji se ponekad osjećaju usamljeno, deprimirani su i žele malo toplih riječi. Ali biti će mi drago da bilo koja draga osoba pročita moj tekst. Puno hvala)
Osjećate li se ponekad usamljeno ? Glupo pitanje, sigurno da se osjećate. Zanimljivo je da sva ljudska bića, kakva god bila po određenim mjerilima uspješna, imaju problema s povremenom usamljenošću. I zapravo, ono što nas jako razlikuje od životinja jest činjenica da se mi na usamljenost ne možemo naviknuti. Možemo donekle zaboraviti da smo usamljeni, okupirati se određenim stvarima koje će nas ispunjavati i tako ne razmišljati o tome. No ipak, duboko u sebi, negdje u našem srcu znamo da stvari baš i ne funkcioniraju najbolje i koliko god se mi trudili biti sretni, zadovoljni i voditi ispunjeni život jednostavno stvar izađe na vidjelo u ovom ili onom obliku. Inače, ovaj sam tekst namjerio svim onim usamljenim, izgubljenim dušama koje su uvidjele (uviđaju, uviditi će) da stvari baš i ne funkcioniraju crno/bijelo, da određena stvar ne ispada onako kako bi trebala. Ukoliko se ne osjećate da pripadate u ovu skupinu ljudi, pa moglo bi se reći da vam zavidim i želim vas pitati „kako ste to uspjeli ?“ .Sigurno ste dobre i drage osobe, i doista mi je drago zbog vas. Ljubav je najveći dar na svijetu, osobi koja ju može davati u najmanje istoj mjeri u kojoj je prima sva su vrata otvorena i ta osoba živi ispunjenim životom.
Osobno govoreći, stavio bih sebe u skupinu ljudi koji su ponekad usamljeni; znam se naći u situaciji kada želim toliko toga reći – no jednostavno nemam kome. Ukoliko ste se već nalazili u ovakvoj situaciji, mislim da znate kakav je to osjećaj. I zapravo, zanimljivo je koliko jedna tako malena stvar poput činjenice da trenutno nemaš s kime popiti kavu, ili prepričati što si čuo na televiziji u vezi rata u Iraku može čovjeka baciti u očaj i beznađe; neznam jeste li prošli iste faze kao i ja, no ispričati ću kako su stvari išle kod mene (otprilike ovako, globaliziram): shvatiš da nemaš s kime popričati. Natjeraš sebe ne razmišljati o tome. Dakako ne uspiješ (uh ta paklena stvar jednostavno ti skače u glavi) i osjetiš se deprimirano. Otiđeš slušati muziku da te oraspoloži, gledati televiziju ili nešto treće – ali jednostavno stvar ne pomaže (čudno, pa piše u knjizi da je pomoglo drugim ljudima). Za divno čudo, baš u trenutku kada ti to najmanje treba – na ulici vidiš sretnu mladu obitelj, dijete od 2 godine gnjavi tatu. Uzdah, šećeš se dalje i pogled ti skrene žuta štampa s naslovnicom zgodne mace (Nikolina Pišek, Aleksandra Grdić, Maja Šuput, Vlatka Pokos, „you name it ...“ ) i shvatiš kako postoji neka osoba bolja od tebe, zgodnija, „više cool“, bogatija i uspješnija i koja možda baš ovog trenutka „uživa u svojoj ženi“ . Ako ne uživa sada, pa vjerojatno će u njoj uživati navečer, da, baš ovu večer kada češ iz šetnje doći doma i shvatiti da i dalje nema nikoga pored tebe, da je i dalje u krevetu samo jedna osoba. Deprimiranost se povećava, dolazi do depresije. Razmišljaš o tome koliko imaš godina, razmišljaš o tome da već godinama na tvome obiteljskom/prijateljskom/ljubavnom planu nema promjene i da ćeš vjerojatno umrijeti sam, bez osobe koja će s tobom provesti život, bez djece i prijatelja. Niti na grob ti neće dolaziti – nitko te ne poznaje. Ali tako si dobra osoba, pitaš se kako se tako ružna stvar može događati nekoj tako zanimljivoj, jedinstvenoj i dragoj osobi poput tebe ? Pa ni mrava nisi zgazio i uvijek si se trudio biti tu za ljude . Prolaze dani, tjedni. Nakon učestale depresije dolazi očaj, pa beznađe, pa razmišljanje o svemu tome da bi na kraju eskaliralo zatvaranjem u sebe, unutarnjim bijesom i gađenjem na svijet oko tebe. Nakon nekoliko mjeseci čangrizavosti i unutarnjeg beznađa shvatiš da i dalje nema promjene, da se i dalje svijet nije promjenio. A gdje se ti pronalaziš ? Što će biti s tobom ? Shvatiš činjenicu, ružnu istinu da na ovom svijetu ljubavi za tebe nema, netko se gadno našalio s tvojim životom.
E sada ti je potpuno puknuo film i čvrsto si odlučio/odlučila ...
1 Uzeti pištolj iz druge ladice noćnog ormarića i prosvirati si mozak.
2 Šmrkati dop (koka je preskupa), pušiti travu, cugati jeftinu pivu i mrziti cijeli svijet.
3 Posjetiti psihijatra, uvjeravati ga da doista trebaš pomoć i preći na Xanax ili neki drugi antidepresiv.
4 Ne učiniti ništa, nazvati ono malo prijatelja (poznanika ?) koje imaš i uvjeriti se da stvari doista jesu crne kako izgledaju (možda ti je baš prijatelj našao novu djevojku/dečka, pa da samo čuješ kako je on sretan a ti nisi)
5 Odlučiš se promjeniti (po tko zna koji put), pročitati knjigu za samopomoć, upisati tečaj Joge, kupiti si neku krpicu (ili plišanoga medu), nastojati misliti pozitivno.
6 Posjetiti psihologa – bez nekih posebnih očekivanja, iskreno mu ispričati o čemu je riječ, i obećati samome sebi da ćeš ga posjećivati još najmanje deset puta; koliko god se činio iritantan i da te ne shvaća u samoj biti.
7 Zavoliti samoga sebe.
Neznam jeste li shvatili, ali ovih 7 mogućih odgovora (naveo sam ih samo sedam, čisto zato jer ja gledam na taj način; samo osobno mišljenje) predstavlja 7 „dana“ oporavka, 7 faza kroz koje čovjek prolazi u jednoj prilično neobičnoj situaciji, kada niti ne shvativši da je neka treća sila odlučila stvari uzeti u svoje ruke i odvesti te na pravi put. To vam je ona situacija, kada piljite u strop zavaljeni u krevetu, i nemate volje razmišljati baš o ničemu; ženske, dečki, auti, posao, faks, obitelj, prijatelji, jako nezanimljve grane. Letargično stanje, svejedno vam je umrli sutra ili vas za 15 godina NASA poslala kao prvu osobu na Mars.
I tada dolazi faza polaganog oporavka, duša se očistila od „toksičnog stida“ i spremna je prihvatiti nove istine. Nažalost, velik broj ljudi ne pređu prve tri faze, neki kruže s trećom i četvrtom, neki stanu na petoj i tu se zadrže. Samo onaj maleni broj njih prođe šestu fazu – ali mislim doista prođu, 3 posjeta psihologu nisu 10 posjeta. Sedma faza dolazi s vremenom, ne treba se zamarati time. No, ako ste završili svih šest faza, pa tada se već volite, ne mislite li da je tako ? Čak iako to trenutačno ne osjećate, činjenica da ste iz depresivnog i možda suicidalnog stanja uspjeli dogurati do ovdje, uspjeli ste preživjeti iritantnog, zbunjenog i nekako prgavog psihologa (i to ne 3 već 10 puta !) svakako zaslužuje divljenje. Zapravo, mogli biste se nazvati jednim od rijetkih pojedinaca koji su doista odlučili „uhvatiti život za jaja“, koji su jednostavno odlučili biti malo drugačiji i ne shvatiti stvari zdravo za gotovo. Ništa nije onako kako se čini, stvari gledamo iz one perspektive koju smo naučili od obitelji, prijatelja ili okoline. Naučiti stvari gledati iz svojeg ugla, onog koji doista nitko na svijetu nikada neće shvatiti onako kako ti to shvaćaš; e to je već nešto posebno – nešto čemu se treba diviti.
Postoje ljudi koji vole svoje žene i djecu, ali i vole piti i samosažaljevati se. Pijani dolaze doma, tuku svoju ženu i uzrokuju doživotne traume svojoj djeci, u vanjskome svijetu su manji od najmanjeg crvića. A onda opet, postoje i neki sasvim obični, a opet tako posebni ljudi ... npr Terry Fox. Mladi sportaš koji je s 18 godina izgubio desnu nogu. Nije se dao, odlučio je pretrčati Kanadu i tako skupiti 30 milijuna dolara za oboljele od raka. Otvorio je zakladu i pretrčao više od 5000 kilometara, no rak mu je zahvatio pluća i bio je prisiljen odustati. Iako je umro s nepunih 23 godine, njegova zaklada do sada je prikupila više od 360 milijuna dolara za oboljele od raka. A postoji i priča o Georgeu Washingtonu, Američkom predsjedniku i velikom borcu za ljudska prava koji je kao dijete imao problema s upisom u školu jer su ravnatelj i nastavnici ustanovili da je George previše glup i zato su ga poslali u školu s djecom s posebnim potrebama. A što se dalje događalo povijest je zapisala.
Eto, da ja skratim, na vama je da odlučite kojoj skupini ljudi želite pripadati, čangrizavim crvićima ili onim sasvim običnim ljudima koji su ipak nekako posebni .
Garantiram vam da će usamljenost opasti onog trenutka kada doista zavolite sebe (vjerojatno neće nikada nestati iz vaših života – biti će tu tek toliko da vas podsjeti ... na borbu, nadanje i vjeru)
Držite mi se, uživajte u životu i volite druge ali posebice sebe mnogo, mnogo.
Želim Vam lijep pozdrav i mirnu dušu.
Take care, Zoran
Post je objavljen 30.05.2007. u 00:24 sati.