Moj osobni blog o svemu i ničemu
Sastanak SOS volontera (a i drugih)
Ladies and Gentlemen of the class of '97... wear sunscreen.
If I could offer you only one tip for the future, sunscreen would be IT.
...
Kako drugačije da započenem ovaj post nego početnim riječima pjesme koja mi je ušla u uho još prije nekoliko godina i do dana današnjeg osjećam prema njoj nešto sasvim posebno. Svi oni sretnici koji su je čuli znaju o čemu pričam - vi ostali brzo skoknite do Limewirea, Morpheusa (ali onog starijeg - novi je nakrcan virusima) ili vašeg omiljenog P2P programa i skinite : "Buz Luhrmann - Everybody's Free (to wear sunscreen)" i uvjerite se u ono što pričam.
Dobro, da započnem sa pričom o kojoj se želim razblebetati.
Jučer (17. Svibanj) smo imali svećanu skupštinu SOS telefona Rijeka u poglavarstvu grada Rijeke (ona zgrada gdje prebiva naš dragi Gradonačelnik). Počelo je u 18 sati govorom sadašnjeg predsjednika Siniše Švasta. O čemu je bilo riječ sada ne želim pričati jer iskreno meni i nije bilo toliko zanimljivo :) . Na kraju su se podijelile zahvalnice raznim ženama (i opet nezanimljivo) koje su dale značajni doprinos SOS telefonu, kao i raznim firmama koje su donirale svoje vrijeme i novac. Kompletna "ceremonija" trajala je cirka 30 minuta - i hvala Bogu na tome. Mislim da bih izludio da je trajala koju minutu duže. No dobro, ono što JE bilo zanimljivo je kasnija zaguska i sokići :))
Ma šalim se, iako smo imali besplatnu zagusku - malo njih (a sveukupno nas je bilo više od 40) je odlučilo nešto i pojesti. Problem je u tome što se nisu servirali čevapi, luk i kobasice nego nekakvi mini krušići s kremastim namazima, povrćem i slično. Bljuuuu !
Kasnije sam se upoznao s jednom zanimljivom muškom osobom iz Pule (i opet ta Pula ! ) - u razgovoru sam otkrio da volio molitvu, meditaciju i Josepha Murphy-a. Pomalo neobično, ali dečko se čini drag pa smo razmjenili e-mailove (i ne, nisam homoseksualac ako je netko pomislio).
Na kraju smo se svi razišli a nas četvero je otišlo do SOS prostorije gdje smo opet malo blebetali (pardon, ONI su blebetali dok sam ja fino drijemao:) )
Nakon toga svi smo otišli na kavu (jupiii, kava, dajte mi kave, volim kavu, jako volim kavu !!!) gdje su oni opet blabata blabata.
Joj, ako me netko od njih sada čita !
Sve u svemu, bilo je zanimljivo.
Žao mi je ako sam nekome nezanimljiv ili dosadan, ali teško je staviti na papir određene dojmove - kada se sve u biti svodi na trenutke i neke sitnice koje vidiš/osjetiš/doživiš i koje ti tada u tome vremenu predstavljaju nešto sasvim posebno.
Ako nekoga zanima, ona psihologica iz Pule mi se još nije javila nakon moga e-maila - biti će da se djevojka boji. Ma grozno je to, pokušaš napisati određene stvari koje osjećaš, koji si doživio - ali jednostavno osoba s druge strane žice to može shvatiti na posve drugačiji način (nažalost većinom negativno), pogotovo ako si iskren i otvoriš srce ako me shvaćate. Ispada da si emotivno ugrožena osoba ili neznam što (tko zna, možda si samo umišljam).
Za kraj bih se zahvalio "mjesečevoj zraki" na odgovorima - ženskica mi se čini tako zanimljiva. Stvarno simpatičan blog. Tako je to, vidiš u gradu neku osobu, na površini po ničemu zanimljiva, prođeš pored nje, više je nikad u životu ne sretneš. A tko samo zna koliko se zanimljivih ljudi nalazi u našoj neposrednoj blizini. Npr. "Mjesečevu Zraku" nebih vjerojatno nikad zamijetio u onom tamo vanjskom svijetu (a možda i bi, tko zna ! ). A sada sam je vidio, pročitao neke stvari, jako zanimljivo. Smijem li ovo pisati ? Nadam se da se neće naljutiti ili se osjećati neugodno zbog ovog posta.
Oni kojima sam zanimljiv osjećate se slobodnim pisati mi na :
zoran.bosnjak@ri.t-com.hr
Držite mi se dobro i čuvajte sebe i jedni druge,
Pozdrav, Zoran.
