Ako te jedan dan nazovem – i želiš plakati,
Obećajem da ću biti tu samo za tebe - i da ću plakati s tobom.
Ako jedan dan ne vidiš izlaz – i želiš pobjeći od svega,
Obećajem da te neću zaustavljati – no mogu trčati s tobom.
Ako te jedan dan vidim – a ti mi ne želiš pričati,
Obećajem da ću biti tu kraj tebe – i da ću biti veoma tih.
No ako jedan dan ti mene nazoveš – i nitko ti se ne javlja,
Brzo me dođi vidjeti – možda te trebam...
(Jučer navečer se nisam uspio spojiti na Blog.hr . Zašto, oh zašto pobogu J -pa evo s jednim danom zakašnjenja copy-paste- am ovaj tekst)
Evo 22:24 na satiću otkucava a ja pišem Blog. Stvarno super. Od svih stvari koje čovjek može učiniti upravo sada (npr. da otiđe spavati) ja tu sjedim zavaljen u svoju kožnu direktorsku sjedalicu i kuckam po tipkovnici. Fina je atmosferica – u pozadini svira U2 (oni hitovi 80ih – 90ih) i raspoložen sam za bla-bla-bla. Tekst je duži no toliko toga želim reći ... bilo bi mi doista drago da netko bude ljubazan i pročita ovaj Blog – hajde, možda baš ti, obećajem da ti neće nauditi a toliko ti toga želim reći ...
Danas sam imao sastanak u prostorijama SOS telefona s jednom meni izuzetno dragom kolegicom – ženi od kojih 50 godina, izuzetno temperamentnoj, lakoj na jeziku i možda ponekad napornoj. Znate li što je najdivnija stvar kod volontera SOS telefona; pa brate što li oni samo znaju saslušati ! Evo, imali smo slučaj da je jedna djevojka bila deprimirana nastalom situacijom i zvala telefon(ne želim detaljno o tome – bilo bi bezobrazno). Kako ja još nisam direktno na telefonu – ipak ti treba određeno iskustvo u tim stvarima kolegica Biljana se javila i sluša li ga brate sluša. Eto, duže od 2 sata su one pričale na taj telefon. Iskreno govoreći, da mene netko tako zove i da prostiš, sere mi o njegovim problemima 2 sata - pa mislim brate mili pa psiholozi imaju termin od 1 sata ! Nebih htio sada ispasti hladnokrvan prema nekim stvarima ili nedovoljno suosjećajan/empatičan - jer to definitivno nije istina, ali ipak dajte pa imajte obzira prema osobi s druge strane. Ma dobro shvaćam, svi se mi znamo osjetiti kao da nemamo s kime razgovarati, s nekime podijeliti određenu bol; može se dogoditi da ti baš određena osoba služi kao nekakav (ajde, možda i nije baš najprikladnije rečeno) otirač za cipele kome ćeš ispričati čitavu životnu priču i pojadati se oko iste stvrari 10 puta u razgovoru. Ne kažem da je to loše, štoviše, imati takvu jednu osobu u životu – osobu koja te zna saslušati (ali doista ZNA SASLUŠATI), koja je suosjećajna, koja ti pruža ruku – doista predragocijeno. Ipak, nikad odlazak iz krajnosti u krajnost nije pozitivna stvar. Neznam dali se slažete samnom, iskreno niti me ne zanima – samo moje skromno mišljenje. Psiholozi imaju svoju teoriju, odgajatelji svoju, umišljeni bolesnici (to su vam oni koji su na antidepresivima i idu od psihijatra do psihijatra u nadi da će ga netko doista proglasiti neuravnoteženom osobom – samo zato da bi dobili više pažnje od drugih ljudi) imaju svoju teoriju, a ja imam svoju teoriju. I tako je to, svi smo mi pojedinci u ovom velikom svijetu, svi smo jedinstveni u mnogim stvarima, evo o tebi dragi čitatelju neznam baš ništa – a siguran sam da imaš strahovito zanimljivu životnu priču. Mogu li ti nešto reći, već kada si ovako ljubazan i odlučio si pročitati moj Blog; Možda imaš lijep i uredan život – divnu obitelj, dobre prijatelje, lijepi posao – drago mi je zbog tebe i siguran sam da si svojim zaslugama pridonio tome, a i siguran sam da ćeš doživjeti još nebrojeno mnogo lijepih stvari; no možda opet, što ako si baš ti osoba koja u svome životu pronalazi samo nepravdu, žalost i tugu ? Osjećaš se beznadno, deprimirajuće, ne vidiš svijetlo na kraju tunela ? Evo, baš mi WinAmp svira „I Still Haven't Found What I'm looking for“ – slažeš li se s ovom tvrdnjom ? Osobno govoreći imao sam mnogo problema u životu (obitelj, problemi, ljubav, posao – nebih o tome ovdje na stranicama) i otkrio sam da je meni osobno, velika većina problema nastajala zbog toga jer nisam imao pravog prijatelja koji bi me mogao saslušati – a dali samo znate koliko to pomaže; pa to su vam brda i doline! Još jedna ružna stvar koju sam imao prije je bio duboko usađeni osjećaj manje vrijednosti – iz kojeg je pak proizašlo da nigdje ne pripadam, da sam ružan, da sam priglup, da ne zaslužujem ljubav, da mi nešto fali ... I znate što, riješio sam se ovih problema. Kako? Odlučio sam slušati i biti tu za druge. I to je to. Tako jednostavno. Prije ili kasnije (a vjeruj mi dragi čitatelju, to je zakon prirode koji je uvijek točan i točka na I ) će i tebe netko saslušati, neka dobra osoba koja će se naći eto baš za tebe. Čovjek nemože imati ono što nemože dati i zato darujmo ljubav, to je barem tako jednostavno. Nemogu iskreno govoreći trpiti sve one homofobne propovjednike šarlatane, kvazi filozofe sa svojim gledištima i načelima (velik pozdrav hr.sci.psihologiji ) i sličnim umobolesnicima koji te pokušavaju uvjeriti u svoju teoriju. Ja ti osobno neću govoriti moju teoriju, niti ću te pokušati uvjeriti u nešto u što duboko u sebi niti sam ne vjerujem. Samo ti želim kazati, daruj ljubav i dobiti ćeš je u stostrukoj veličini. Vjerujem da i sam znaš da je ovo istina, evo ja te potičem tko god da si.
Evo što da kažem za kraj ovog teksta, nadam se da je barem malo utjecao na tebe – ako nije žao mi je zbog toga – no samo želim da znaš da sam s dosta emocija pisao ovaj tekst i da sam dosta razmišljao o osobama koje će ovo pročitati – i na kraju ti želim reći da iako se možda osjećaš da nema nikoga uz tebe, evo ipak ima – mislio sam o tebi dok sam pisao ovaj tekst; i sviđaš mi se, samo ću to kazati. Znaš, nikad se nezna kada će nekome od nas zatrebati pomoć, kada će naš vagon iskočiti iz tračnica; ako se ja nađem u takvoj situaciji, molim te sjeti me se i eto pitaj me kako sam. I budi tu za mene, saslušaj me i ako imaš hrabrosti daruj mi ljubav. Samo to tražim od tebe.
Lijepi pozdrav i čuvajte sebe i druge (ali poglavito sebe), i za kraj citat iz pjesme Joshue Kadisona :
... You don't know how really beautifull You are .
Post je objavljen 19.05.2007. u 13:40 sati.