Postoji priča o vojniku koji je došao iz rata u Vijetnamu. Vojnik je nazvao svoje roditelje u San Franciscu,
"Mama, Tata, dolazim doma, ali moram Vas nešto pitati. Imam prijatelja kojeg bih htio dovesti doma."
"Naravno," odgovorili su, "voljeli bismo ga upoznati."
"Ali postoji nešto što trebate znati" vojnik je nastavio, "prilično je gadno ranjen u borbi. Stao je na nagaznu minu i izgubio ruku i nogu. Nema obitelji, nema kamo otići, i htio bih da dođe živjeti s nama."
"Žao mi je što to čujem, sine. Možda mu možemo pomoći pronaći nekakav smještaj gdje bi mogao živjeti."
"Ne Mama, želim da živi s nama."
"Sine," reče mu otac, "ne znaš to pitaš. Takav invalid bi nam bio veliki teret. Imamo svoje živote i ne možemo dozvoliti da se ovakva stvar umiješa u njih. Mislimo da je najbolje da se vratiš doma i zaboraviš na tog dečka. On će već pronaći naćin da živi samostalno."
U tome trenutku, sin je spustio slušalicu. Roditelji se više nisu čuli s njime. Nekoliko dana kasnije, primili su poziv iz policije San Francisca. Sin im je poginuo nakon pada sa zgrade, rečeno im je. Policija je vjerovala da je bio suicid. Shrvani roditelji došli su u San Francisco gdje su ih doveli u mrtvačnicu kako bi identificirali tijelo. Prepoznali su ga, ali na njihov užas otkrili su nešto što nisu znali, njihov je sin imao samo jednu nogu i ruku.
Post je objavljen 22.05.2007. u 15:21 sati.