Pozdrav svakome tko čita moj Blog (a pozdrav i onima koji to ne rade).
Upravo je 23:41 na satiću i ja završio svoj posao za danas. Radno mi vrijeme počinje u 8:00 . Opet ću biti u komatoznom stanju na poslu, ali što ćemo – mlada osoba se nebi trebala žaliti (imati ćeš mnogo vremena u starosti.) već šutiti i raditi.
Umoran sam i nisam raspoložen za pisanje, šteta, jer osjećam da bih htio reći neke stvari koje su mi negjde na srcu. Znate onaj osjećaj, legnete u krevet i tek tada dobijete želju za pisanjem. Ali stvar je u tome da te stvari imate u glavi, vi ih znate napamet, vi ih razumijete – ali kada treba te osjećaje i misli prenijeti na papir (u ovom slučaju word) ; to je već druga priča. Znate li samo koliko bi bilo zanimljvih Knjiga, romana i časopisa (i Blogova , he-he) da doist uspijemo izreći ono što osjećamo i mislimo. E gledajte, odmah se tu vidi koliko je zapravo papir i e-mail kao sredstvo komunikacije neučinkovit medij obraćanja. Čak niti telefonski poziv ne ispunjava do kraja tu ulogu. Mislim da i sami znate koliko je zapravo razgovor oči u oči bolji, iskreniji i zanimljiviji od onog kojeg radimo pisanjem e-mailova, SMS-ova ili nešto treće.
Najveći je problem s tim e-mailovima što doista možeš jako zavarati osobu koja ga čita. Čak iako je kontekst sasvim nevin – osoba koja čita vaš e-mail može dobiti jako iskrivljeno mišljenje o vama, vjerojatno baš suprotno onomu koje ste očekivali da će imati. Npr. Kada dobijete e-mail poruku tipa „ja mrzim djecu, mrzim svijet i mrzim ljude oko sebe“ .Što ćete pomisliti ? A kada vam neki poznanik s kime ste se našli na kavi reče to isto, što ćete pomisliti ? Čiji će vas odgovor više odbiti ? (ovo je samo primjer, nadam se da nikada nećete naići na takvog bisera, što u privatnom životu, što na netu ) Činjenica da možemo u e-mail poruci sakriti velik dio naše osobnosti, iskriviti je ili je čak potpuno promjeniti doista plaši i postavlja se pitanje jesu li bilo kakvi kontakti uopće mogući, prijateljstvo, upoznavanje, neozbiljno druženje, veza ? I koliko ćemo se šokirati ako se doista upoznamo s tom osobom ? Neznam dali me shvaćate, ali pokazivanje osjećaja, pametovanje i filozofiranje mnogo je lakše putem e-maila nego kada se nađete oči u oči s osobom. Osobno smatram da bi moglo doći do neugodnih situacija (šutnja i razmišljanje o tome što bi sada trebalo reći – a tako ti ništa ne dolazi na pamet) i čak razočaranja s činjenicom da ta osoba baš i nije ono što ste očekivali. Ali dobro, znate što, iskustvo me naučilo da prvi dojam NIKADA nije pravi dojam. Neznam jeste li imali slične situacije, ali sada velika većina ljudi koja je na mene ostavila pozitivni prvi dojam na kraju ispadne ... pa ispadne kako ispadne, OK , loše i razočaravajuće. No one druge osobe koje mi i nisu posebno zanimljive ili me posebno iritira određena stvar kod nje ispadnu jako pozitivne i većinom s njima ostanem u dobrim odnosima. Sada sam u zadnje vrijeme došao do nekog zaključka da razlog tomu vjerojatno leži u činjenici da se previše prema toj osobi trudim biti zabavan, neobičan i jedinstven. Imate li možda slične stavove ?
Zapravo, kada malo bolje promotrimo određene neugodne situacije u kojima smo se nalazili a vezane su za odnose s ljudima, uvidjeti ćemo da previše energije trošimo na izgrađivanje određene distance od sugovornika, često razmišljamo o tome što ćemo reći, što smo rekli, a ponekad razmišljamo što upravo govorimo baš u toku govora. Žao mi je ako sam nejasan, no ne mogu najbolje izbaciti riječi iz glave. Ovo što pričam shvaćam u glavi, no pisanje toga na papir iziskuje mi veliki napor, stoga molim vas izvinite mi ako sam dosadan, neshvatljiv ili iritantan. (no hvala što me čitate :) )
Dakle da se vratim, toliko energije trošimo na te obrambene situacije da nam jednostavno ne preostaje niti želje niti hrabrosti da budemo ono što jesmo (pa ako se toj osobi ne svidimo, „pa nek' je nosi vjetar, mir s njom, mir s nama“ ) i da kažemo ono što doista mislimo. Slažete se samnom da nije maleni problem pokazati svijetu naše pravo lice, našu osobnost, naše stavove. Osobno da kažem, pa ja imam te probleme, da, nije sramota priznati. Ja, ti i ostatak svijeta, zar ne? Ovo pisanje Bloga pomaže mi da ipak izbacim iz glave ono što već dugo želim nekome reći. Biti ću iskren i reći da ne vjerujem da bih se mogao dobro izraziti kada bih ovo što pišem pokušao reći nekoj osobi.
Jesam li vam dosadan ? Uvijek se to pitam. Čovjek stiče određeno mišljenje da su njegovi postovi nezanimljivi ako se ne svide jednoj osobi i da samim time ti kao osoba postaješ manje zanimljiv. Blah, prazne priče. Znate što, ma neka jedna, dvije, deset, stotinu, ili šest milijardi ljudi na ovom svijetu misle o tebi sve najgore, da si dosadan, nezanimljiv, čudan i iritantan – jednom kada upoznaš osobu kojoj to NISI, kojoj se sviđaš povrh svega po osobnosti, i kada s tom osobom možeš biti svoj na svome; kako ostatak svijeta tada postaje malen i nezanimljiv .
Eto, to su neka moja razmišljanja koja sam ipak uspio uz mnogo truda izbaciti iz glave na papir. E sada, činjenica je da nisam zadovoljan i da ove riječi što sam napisao na Blogu u mojoj glavi djeluju tako dublje, tako pametnije i tako istinitije ... ali zato smo svi tako jedinstveni. Nitko nikada neće u potpunosti shvatiti što sam mislio reći, kao što niti ja neću u potpunosti shvatiti vas. I to je zapravo divno, saznanje da smo jedinstveni i tako neobični .
Ništa, umor me svladao, vidim na satiću pokazuje 0:43 . Ako se požurim još mi ostaje dobrih 3 sata spavanja.
Sve vas pozdravljam i šaljem poseban pozdrav Mireli iz Zagreba. Čujemo se.
Uživajte mi i lijepo se naspavajte, znam da ja hoću (na poslu, ha-ha-ha),
Zoran.
Post je objavljen 31.05.2007. u 00:44 sati.