Pauza

S obzirom da sam danas pao ispit za kojeg sam učio dosta i previše, sjebalo me to u glavu i uzet ću pauzu od pisanja. Trebam razbistriti glavu, jer u ovakvom stanju nisam pisati. Neda mi se. Nemojte se ljutiti, doći ću kad tad!

Do čitanja!

5 najboljih događaja na kojima sam bio– 31 day blog challenge – Day 25

Sviđa mi se ova tema. Neću nikakve liste slagati nego ću vam samo napisati 5 događaja koji su mi ostali u dubokom sjećanju. Pet događaja iz mojeg života, naravno.

Norijada. Jedan od događaja koji ću pamtiti duže vrijeme (e sad vam ne mogu ja to objasniti zašto). Nisam se ubio u alkoholu ko' većina ljudi, ali sam se zato odlično proveo. Tri dana bezbrižnog lumpovanja do jutra i partijanja. Zaboraviš na sve kaj se dešava oko tebe. Kao recimo matura, koja počinje tjedan dana nakon norijade.
Maturalac. Događaj koji pamti svaki srednjoškolac. Bar onaj koji ide na maturalac. Naša destinacija bila je Češka, točnije Prag. Najboljih sedam dana u mojem životu. Spavao sam svega par sati po danu, mrtav umoran (i pijan) dolazio u hotel, doručak sam propustio skoro svaki dan i onda po najvećem suncu razgledavati Prag. Koliko god se činilo naporno i dosadno, uz dobro društvo i zezanciju nije nam uopće bilo dosadno. Pamtim svaki dan u Pragu. Bar onoliko koliko mogu. Pamtim sve gluposti koje smo radili po hotelu i gradu.
Stand-up nastupi. Puno ljudi u Hrvatskoj podcjenjuje hrvatske stand-up komičare. Ja ih obožavam. Dečki (i cure) se unatoč lošem mišljenju većine trude i rade to, zato jer to vole. Do sad sam bio na 2 stan-up nastupa. Jedan je održao Bloger Krule a drugi Vlatko Štampar. Bilo je odlično! Puno stand-up nastupa gledam na internetu i obožavam to. Jedno vrijeme sam bio skeptičan oko toga da posjetim, ali ubrzo sam shvatio da ne mogu suditi o nečemu što nisam probao. To je kao da za pizzu govorite "fuj to, odurno izgleda i odurna je" a nikad ju niste probali. Niste ni svjesni kakvu glupost govorite, sve dok ne probate komad pizze.
Špancirfest. Obožavam. Svake godine sve je bolji. Stvar kod Špancira je kaj sve radi do ranih jutarnjih sati. Odlični provodi do jutra, šetnja po gradu i zezancija, tko ti to može platit? Ne trebaš se čak niti s nikim dogovoriti. Jedan dan sam išao sam, i naletio na poznanike. Na Špancirfestu su uvijek najjači provodi. Daleko najjači. Oduševila me glazba na jednom od koncerta, samo strano - i to deep house, i uglavnom electronic dance music. Bilo je puno ljudi i svi su plesali.
Rođendani. Ali još u srednjoj školi, kad svi slave osamnaesti rođendan. To mi je bilo jedno od zanimljivijih razdoblja u srednjoj školi. Svaki mjesec bar jedan rođendan. Fešte do ranih jutarnjih sati, dobar provod, dobro društvo i zajebancija. Ko ti to može platit?

Čujemo se, do sutra!

Da je sutra posljednji dan na Zemlji...– 31 day blog challenge – Day 24

Ovo je bar jednostavna tema. Što bi napravio? Ništa. Jer ništa je nabolje.
Sjeo bi van na terasu, s bijelim Marlborom, nekim alkoholom (vjerojatno Jack Daniels ili tak nesto pošto je zadnji dan na Zemlji) i roštilj neki bi bio u igri sigurno. I to je to, sjediš vani i boli te briga. Pozvao bi par ljudi i tjerali bi zajebanciju sigurno na račun toga što je zadnji dan na Zemlji. Ništa specijalno, nikakva dramatiziranja, hodanja okolo i "volim te" govorit svakome kome "nisi stigao". Ako nisi do onda - ni ne trebaš se truditi. Mislim da bi većinu dana proveo u zajebanciji.

Do čitanja!

Pred slomom

Da da, nastavit ću challenge, pomalo!
Znate kak mi piše u blogu da pišem kad mi se nakupi - e nakupilo mi se.

Dakle, nikad u životu nisam nikome poželio loše - ni neću. Imam osjećaj da sam u stanju prije sloma. Puno puta sam čuo kako starije osobe govore da su današnje generacije "razmažene". E pa ovisi koja je njihova definicija razmaženosti. Nisam razmažen, bar to tako vidim. Radim sve što treba, tu i tam se požalim ali i dalje napravim, trudim se biti dobra osoba ali svaki dan je sve teži.

Ostao mi je još jedan ispit na faksu iz druge godine. Koma. Nije tolko težak i svjestan sam da sam mogao učiti umjesto da tu pišem gluposti, ali nakon dva dana po 5-6-7-8-ni sam ne znam kolko sati mozak ne može više. Sve ti postaje suhoparno. Učio sam i preko ljeta, učim i sada, učit ću i sutra - kolko' god treba da ga položim. Ako ne može milom - može silom.
Ovo više nije normalno. Na faksu su ljudi postali gamad. Gamad u svakom smislu riječi. Sebičnost je zavladala među studentima. Ulizivanje u š*pak profesorima je sve jače (ipak su zadnji rokovi), jebena izmišljanja o bolestima koje nemaš i o stvarima koje ne postoje.
Danas su kolege imali ispit. Cura u prvoj klupi prepisuje s mobitela. Cijeli ispit. Profesor baci pogled i pita kolegicu zašto tipka po mobitelu, na što ona odgovara "ma šef me samo zvao, pa sam mu poklopila". Nemoj srat. Nemoj mi molim te srat. Učio sam taj predmet ni sam ne znam kolko, položio ga prije ne znam kolko mjeseci, spavati po noći nisam mogao jer sam visio nad knjigom, a ona prodaje fintu "zove me šef" i lagano prepisuje. Profesor ne reagira. Zna se mala snaći. Ipak je ona na roku prije prodala fintu kad je trebalo na usmeni "profesore, mogu vas zamoliti za neki drugi dan usmenoga, stvarno mi nije dobro". Nemoj srat x2. Bila si na kavi poslije kao da niš nije bilo. Kome ti prodaješ fore? Kao ja sam nevina, dobra draga - jesi k*rac.
Na prvoj godini dok smo se još upoznavali svi smo si bili dobri. Ipak ne poznaš nikoga i gledaš s kim bi se mogao uklopiti i "kliknuti". Na drugoj godini svi smo se po grupama odvojili, nema više zajedničkog šeranja ispita, materijala, skripta - svaki svoje. Znači zar sam ja idiot koji skupljam materijale cijelu godinu dok se drugi zajebavaju okolo i onda me ti isti pitaju "aj molim te pošalji mi sve kaj imaš". Aj molim te odjebi. Sve u zadnji čas rade i ja ispadnem govno od čovjeka ako im ne pošaljem. Briga me - nek i ispadnem govno, preko nekih stvari, kao što rekoh u prošlom postu ne prelazim. Nisam ničiji idiot ni potrčko. Svojim radom, trudom i izvršavanjem zadataka sam došao tu gdje jesam trenutno - i drago mi je zbog mene. Postoje ljudi s kojima sam si dobar i kojima mi nikad nije problem ništa.
Za vrijeme ispita dobivam poruke "daj mi pliz riješi, pliz pliz" i šalju mi ljudi slikane ispite preko facebooka. Nije vam palo na pamet da imam posla i da učim stvari koje trebam učiti? Nije vam palo na pamet da radim nešto drugo? Nikola Kopernik je odavno dokazao da se Zemlja vrti oko Sunca, a ne oko vas pojedinaca.
Ljudi su postali naporni, bezobrazni i iskvareni do kraja. Ni jednostavno "hvala" ne mogu reći. Trudim se svima pomoći, nikad instrukcije nisam naplatio ni kune (osim ako je netko inzistirao na kavu), trudim se biti iskren kolko mogu i da na kraju ne mogu dobiti ni "hvala" nakon što prođete ispite. Odeš u zaborav u roku sekunde, kad oni dobe ono što su htjeli - ti si nula, ne postojiš. Do druge situacije. E i onda, umjesto da naučim iz grešaka, žalim te ljude i idem im opet objašnjavati. I opet isto. I opet. I vrti se u krug do iznemoglosti. Ljudi su dobri s tobom jer vide korist u tebi.
Ljudi su postali pokvarena smeća i dobar si im ako imaju koristi od tebe. Ako nemaju, jebiga, više sreće drugi put. E pa meni je toga dosta. Ja si to više neću dozvoliti. Trpio sam dugo, dao sam vremena da se neke stvari isprave, ali sve gore i gore postaje.
Danas sam pričao ispred faksa s nekim ljudima i počeo sam govoriti neke iskrenije stvari. Ljude je to vidno zasmetalo. Što da kažem nekome ko studira 5 godina? Da je dobar student. Ne - neodgovorna osoba koja troši roditeljski novac, neodgovorna osoba i lijena. Jesam rekao što krivo? To je moje osobno mišljenje. Od sad stvarno pitam svaki put "hoćeš da te lažem ili da ti velim iskreno" kad me netko nešto pita.

Više ne trpim ta sranja. Više ne gubim vrijeme na nebitne ljude.

Nedajte da vas ljudi izbace iz takta. Trudim se biti smiren i tolerantan. Takav ću i biti. Morao sam negdje "otvoriti dušu".

Do čitanja!

Što me najviše ljuti – 31 day blog challenge – Day 23

Evo me opet. Malo kasnim, kao i obično. Jesenski rokovi su. Trudim se sve uskladiti al' nejde mi baš od ruke. Ajmo se pravit da pišem redovito i da vi ovo čitate i da je sve u redu. I da nemam 600 stranica skripte za proći. Može? Može. Odlično, najbolji ste.

Pošto ima puno stvari koje me ljute, nabrojat ću neke favorite. Prvi je definitivno nepravda. Znači poludim na to. Pogotovo kod ocjenjivanja. Nije mi žao ako me profesor ruši je ne znam - to prihvaćam i znam da sam ja kriv za to. Ali. Ali kad netko prođe, koji pojma nema a ja ne, koji se recimo učim i znam barem za 2 - e to me ubija. Najgore je što protiv toga na faksu ne možeš. Profesori su se dobro zaštitili po statutima, pravilnicima i slično (znam jer je došlo do toga da smo krenuli detaljno čitati status i pravilnik o studiranju za faks). Neki će reći "šuti i trpi", ali mislim da to nije u redu i trudim se napraviti nešto protiv toga. Svjestan sam da neću daleko dogurati - ali preko nekih stvari ne bi trebalo preći i ostaviti ih takve kakve jesu.
To je isto ko i plaća. Radiš cijeli mjesec i poslovođa ti kaže "bit će sljedeći mjesec isplata". Ako prođe - prođe. Shvatit će da niste "opasni" za njega, te će vam to napraviti opet. Vi samo šutite i radite. Prođe mjesec, dva, šest i završite na vijestima. "Radnici rade osam mjeseci bez plaća". Znam da je drugačije kad trebate plaćati račune i ne mogu se postaviti u nečiju situaciju, ali isto tako znam da ne bi takve stvari shvaćao olako. Uvijek se vrijedi boriti protiv nepravde i poštenja.
Netolerancija i nepoštivanje tuđeg mišljenja. Osoba sam koja voli rasprave, i to ne na agresivan način nego baš uživam u kvalitetnoj raspravi. Ne treba imati pobjednika, ali rasprave su nešto što me izgrađuju kao osobu, dobite bolju sliku o društvu i ljudima, naučite nešto novo. Većina poznanika s kojima ulazim u rasprave imaju kvalitete dobrog govornika. No, nađe se uvijek i netko tko smatra da je u pravu. Jedno je dobar argument, a drugo je kad drobiš gluposti. To ne volim, osobe koje nameću svoje stavove i uvjerenja i misle kako je jedino njihovo ispravno. Takve osobe u pravilu ne poštuju ni tvoje mišljenje. Ne volim bilo kakva nametanja, ni religijska, svjetonazorska ili politička. Svatko ima pravo misliti što hoće.
Recimo sljedeća situacija. Dida iz Drniša ima 60 godina. Priča je čisto da Vam opišem način razmišljanja. I Dida je glasa za adeze. Bogat' neg za koga će? I sad pitaš didu "zašto se glasali za adeze?" A gospet' kako god da je samo da je desnica na vlasti. To nije argument, nego zatucanost. I jasno mi je da je glasao za adeze i nije upoznat sa strankom malo više. Stranka je mogla biti i sdp, da ne mislite da sam radikalni ljevičar ili nešto.
Eto, i dal bi sad didu trebalo napadati s arugmentima? Ne. Objasniš mu svoj stav, ako shvaća i hoće shvatiti - dobro, ako ne - više sreće drugi put. Svako ima pravo na svoj izbor i raditi što hoće.

Do čitanja!

Koga bi želio upoznati i zašto?– 31 day blog challenge – Day 22

3 osobe. Dosta toga mi se u životu svodi na broj 3. Nije ni premalo ni previše - nego taman.
1. osoba je Arnold Schwarzenegger. Arnie mi je jedan od najdražih osoba, prvenstveno ga obožavam kao body-buildera. Nevjerojatno je koliko čovjek može biti uporan, unatoč ljudima koji ti žele zlo i jedini cilj im je obeshrabriti te. S oduševljenjem sam čitao njegovu biografiju, čovjek je fenomen. Od svog uspjeha u body-buildingu do glumačke karijere i nedavno političke karijere - Arnie je pokazao kako stvari stoje. Sjećam se kad sam prvi put gledao njegov video u teretani. Naježil sam se. I drugi put. I treći put. Njegove motivacijske govore sam slušal kad mi nije baš sve bilo "bajno i sjajno" u životu. Sviđa mi se činjenica da je unatoč problema u komunikaciji i izgovora engleskog jezika ostvario nevjerojatnu glumačku karijeru. I kao šećer na kraju - sve je začinio s političkim uspjehom. Čovjek je moj idol ,definitivno.
2. osoba (odnosno osobe) su Dimitri Vegas i Like Mike. Trenutno su prvi na DJ MAG top 100 ljestvici. S užitkom gledam njihove nastupe na Tomorrowlandu i ostalim svjetskim festivalima, volim njihove pjesme i oni su mi najdraži duo u glazbenoj industriji. Njih bi želio upoznati, onako ležerno. Negdje kraj bazena, uz pivu.
3. osoba je Ricky Gervais, stand up komičar i kreator serije "The Office", koja je ujedno i moja najdraža humoristična serija. Pogledao sam sve njegove nastupe na internetu i zavolio sam ga na prvi pogled. Ricky je ujedno i moja doza inspiracije. Volim sve što je vezano uz njega.
Ovo je više-manje to što sam htio napisati. No, kako sam pisao palo mi je još nešto na pamet.

Ove tri osobe imaju točno ono pto ja želim postati. Arnie ima snagu tijela i uma. Dimitri Vegas i Like Mike se znaju zabavljati. Ricky ima smisla za humor. Takav zapravo ja želim postati. Mislim da bih bio najsretniji kad bi postigao kombinaciju ovih osoba.

Evo, toliko od mene, nadam se da sam bio kratak i jasan.

Kakve osobe me privlače?– 31 day blog challenge – Day 21

Sigurno se pitate "kako 21 a zadnji bio dan 15, sta me zajebavas, znam brojat do 21?"
E pa problem je u tome što nisam pronašao temu o kojoj mogu pisati. Te teme mogu proći u jednoj rečenici, pa sam odlučio da ću ih preskočiti i da ću umjesto njih na kraju pisati o nečemu drugom. Nadam se da se nitko ne ljuti od blogera koji pišu izazov na moje "varanje", ali bolje da pišem o temama koje su mi bliže i u kojima mi je gušt pisati.
Eto nakon ovog "super dramatičnog" uvoda vrijeme je za temu posta.

Ako govorimo o osobama s kojima se družim, prvo što gledam je doza zajebancije s kojom netko raspolaže. Ne volim previše ozbiljne ljude (osim kad situacija to zahtjeva) i previše statične ljude. Najbolje se složim s osobama koji imaju sličan smisao za humor ko' ja. To je definitivno jedna od top tri stvari koje gledam.
Druga stvar je pogledi na svijet. To je nešto što je do sad bilo presudno kod upoznavanja. Poštujem svačija uvjerenja, samo što neka uvjerenja i pogledi na svijet meni mogu biti jako odbojni. To sad nije tema koji i kakvi, možda za neki drugi post. Isto tako duže mogu pričati s osobama koje misle slično kao i ja, jer shvaćamo svijet na isti način.
Treću stvar sam naučio u srednjoj školi. Pogledaš kako se osoba ponaša prema drugim osobama, jer pod te "druge osobe" spadaš i ti sam. Volim promatrati ljude u jednostavnim situacijama. Recimo ponašanje prema roditeljima, kolegama, konobarima, kolegama s posla,.. Takve stvari dosta govore o osobi. Isto tako što osoba priča o nekome tko nije trenutno s nama, nego je npr. na predavanju. Možda tako govori i o meni dok me nema. To su glave stvari kod privlačnosti. Čisto na prijateljskoj nekoj razini. Tih stvari se uvijek držim - pa čak i onda kad mislim da se ne držim, moj mozak mi da do znanja da je tak i da tak mora biti.
Isto tak volim iskrene osobe. Nema mi goreg kad se ljudi pretvaraju da su nekaj kaj nisu. To se najviše vidi kad netko forsira izlaske, boce skupih pića, košulje, odijela, sto slika na instagramu i facebooku, a spaja kraj s krajem. Ne volim to. Ne volim nepotrebna forsiranja. Najbolje je to objasniti s izrekom "ono što vidiš je ono što dobiš". Eto. Bez nepotrebnog kompliciranja - takve osobe cijenim i volim.

Što se tiče kod cura, vrijede isto ova tri pravila. S velikim naglaskom na poglede na svijet. Cura može biti fotomodel, ali ako ima drugačije poglede na svijet meni je to odbojno i znam da to ne bude funkcioniralo. Ipak se poznam predobro.
Joj da. Šminka. Ne volim cure koje imaju tolko šminke da trebaju građevinsku dozvolu. To mi je odbojno. Ne kužim se u ta sjajila, rumenila, finu žbuku, grubu žbuku, kak god da to kod cura ide, al' meni je to nepotrebno.

Izgled je manje bitan, ako si dobra osoba i dijeliš slične poglede na svijet ko i ja odlično ćemo se slagati!

Do čitanja!

Stvari koje me vesele – 31 day blog challenge – Day 15

Skoro na pola puta. Drago mi je što ljudi čitaju i da je nekima zanimljiv blog. To je definitivno motivacija za dalje.

Dakle, što mene veseli u životu? Prije 5 godina veselile su me skroz neke druge stvari nego danas, što je i logično jer se sve mijenja kroz godine. Danas sam sretniji. Studiram ono što me stvarno zanima, živim u "zlatnoj sredini", imam odlične prijatelje, zabavljam se, radim, putujem, sve što čovjek može poželiti.

Ove stvari bi mogle nekome djelovati čudno, ali stvari koje mene vesele nisu toliko tipične. Dobro, neke jesu. Evo za početak, veseli me kad nešto shvatim sam. Najsretniji sam kad nakon puno truda, muke i čitanja shvatim neki problem na kojemu radim. Recimo, matematika. Znalo je bit zadataka koji traže više vremena i pažnje. I postoje konzultacije s profesorom i sve to stoji ali treba biti uporan. S obzirom da sam noćna ptica, na kofeinu i neispavan, jer moje učenje kreće tek oko 11 pa do kad treba, moje učenje se zna otegnuti do jutra. Nema mi bolje stvari nego kad nakon mučenja, traženja po internetu, računanja po nekoliko (desetaka) puta shvatim nešto sam, bez ičije pomoći. Osjećam se sretno. To je jedna od stvari koja me najviše veseli.
Isto tak me veseli kad pomognem nekome s nečim. Bilo čim. Najsretniji sam kad netko prođe ispit kod kojega sam mu/joj pomogao. Osjećam se korisno. Ne naplaćujem takve stvari, jer smatram da se dobro dobrim vraća. Prije ili kasnije. Veseli me jednostavno "hvala". Makar kolege s faksa insistiraju da bar plate kavu kao način da mi se oduže. I to me veseli.
Dobro društvo. To svakog veseli. I nikakvi izlasci, opijanja i slično. Veseli me kad se dogovorimo za druženje. Skupi nas se 5-6, bacimo Belu, gemišt, razgovori, lagana glazba i do kasnih večernjih sati. I razgovori su o svemu, dobra zezancija i neki roštilj. Uvijek sam za takve opcije nego za izlaske, em' je previše ljudi po klubovima em' to košta dosta.
Veseli me kad nekog nasmijem. I to pogotovo nekog koga vidim prvi put u životu. Smatram to uspjehom. Jako teško je nasmijavati ljude. U srednjoj školi sam znao napraviti glupost samo da se ljudi smiju. Volim zbijat šale na svačiji račun pa tako i na svoj. Ne volim podrugivanja i slično, ali uvijek me veseli "zajebancija" i ljudi koji su slični meni i koji se vole zezati.
Vožnja autom. Ne znam zakaj to. Ali moram biti sam u autu, pojačam radio i vozim se, to mi je super. Pogotovo na duže relacije. I sam obavezno, onda sam najopušteniji.
Brzi internet. Ne treba puno objašnjavati. Ima tu još stvari koje me vesele i sitnice ali ove nekako mogu izdvojiti najviše.

Do čitanja!

5 najdražih blogova – 31 day blog challenge – Day 14

Prije sam pratio puno više blogova nego danas. Vratio sam se natrag na pisanje kad sam vidio izazov. Uglavnom..

No matter what
Cura ima stvarno simpatičan blog. Dizajn je odličan, zanimljivi su tekstovi, pogotovo jer su teme one koje me zanimaju. Ima tu svega, od faksa, serija pa do izazova koje je cura osmislila. Činili su se zabavni, pa sam ih s oduševljenjem prihvatio. Čitam ju svaki dan, tu i tam ostavim neki komentar. Zato i imam rubriku sa strane "moja čitaonica" jer mi je jedna od zanimljivijih. Cura je ambiciozna, napravila je grupu u kojoj se svi međusobno upoznajemo, trudi se oko dizajna i izgleda bloga, radi na ostalim projektima za koje sam vidio, tako da za nju imam samo riječi hvale. Za ostalim blogovima još tragam.

World by L
Blog sam počeo čitati kad je prihvatila izazov. Cura je stvarno super i tekstovi su joj odlični. Iskreno ne znam kak to sve stigne, s obzirom da studira pravo (makar vidim da je na energy-napitcima često - pa vjerojatno tak stigne). Isto posjećujem na dnevnoj bazi tj. svaki put kad objavi nešto novo. Sviđaju mi se tekstovi sa studentskim mukama jer onda shvatim da nemam samo ja te probleme.

To je to što se tiče top "5" blogova. Ostale ne čitam previše, još uvijek tražim zanimljive blogove, no do sad nisam našao nešto što mi se sviđa u toj mjeri da se opet vratim na blog. Možda jednostavno ne tražim dovoljno. Ali doći će, bez brige - prije ili kasnije! Ne volim poeziju i dosadna mi je i neda mi se čitati još od srednje škole. Volim mlađe blogere (nemojte se sad vi stariji uvrijediti - i vas čitam!), pogotovo studentske probleme i priče. Ako naiđem u koji, definitivno ću ga staviti sa strane da i vi možete pogledati.

Ne provodim puno vremena po blogovima, možda pola sata dnevno makar sam dosta na internetu. Uglavnom počinjem čitati ako mi netko komentira ili ako slučajno naletim na naslovnicu.

BONUS (pošto ne mogu nabrojati 5 blogova koji su mi najdraži):
Stranice koje obožavam i pratim na facebooku:
Di su pare
Sarcasm
News Bar
Sprdex
Kleptokracija
Lider Opozicije

Teško razdoblje u mom životu – 31 day blog challenge – Day 13

Idemo dalje s izazovom, sad ću se držati reda nekakvog više.

Treba prvo definirati "teško". Prijelaz iz osnovne u srednju mi je bio težak. Nisam volio ljude u srednjoj školi. Svi su bili previše ozbiljni, gledali su te čudno,pogotovo jer si novi i nikoga ne poznaš. Sjećam se da sam se borio da se uklopim ali nije baš išlo. Poslije sam si pustio mira od toga i to je došlo automatski. Korak po korak. U razred sam se brzo uklopio ali u školu ne. Djeca u srednjoj škole vole raditi selekcije, odnosno pojedinci. Npr. nogometaši se razgovaraju o nogometu, stariji i ovi "kul" di su pili u petak i subotu, cure uglavnom o šminkama, a ja? Ja nisam imao previše zajedničkih tema s ljudima. Sa svojih 14-15 godina bio sam zaljubljen u računala i to mi je bila jedina zanimacija. S tim da sam bio i u đačkom domu. Nemam baš neke pozitivne uspomene s početka. Do nisi stariji i dok ne upoznaš neku ekipu i ljude.

Sjećam se da sam igrao stolni, isto dok sam bio manji. I odjenom sam osjetio ogromnu bol. Nisam znao što mi je. 3 dana sam ležao u krevetu jer se nisam mogao micati. Nakon par dana se smirilo i išlo se na natjecanje. Nisam mogao ići. Jedino natjecanje kojemu sam se veselil, a ja doma na krevetu - opet. I objasnio sam mami da hoću k doktoru. Nakon slikanja, doktor je rekao da imam problema s kralježnicom i da je pomaknuta. Ništa strašno - tak sam mislio. Doktorica je rekla da je to zbog naglog rasta. Dala mi je nekakve tablete (koje sam bacio poslije i nisam ih htio piti) i rekla da se počnem razgibavati. Dobio sam i neki prospekt na kojem su pokazane vježbe. I to sam bacio u smeće i rekao sam tati "tata ja bi u teretanu". I nakon par tjedana počeo sam vježbati. Bio sam presretan. Napokon nešto što mogu raditi sam u miru i gdje mogu napredovati. Svaki dan. Buđenje u 5 ujutro, škola, ručak, teretana, učenje, spavanje. To je bilo "teško razdoblje" jer sam na kraju tjedna bio iscrpljen. Sjećam se, kao da je jučer bilo. Na faksu sam prestao hodati i shvatio sam, nakon 2 godine da mi "nešto fali". U 10. mjesecu krećem opet u teretanu, makar znam da će biti i posla i studiranja i svega, ali to je ono što volim i što mi fali.

Eto. Nije ništa ekstra, i ne smatram to ne znam kak' teškim razdobljem. Ovo je više priča. Isječak. Isječak iz filma u kojem sam ja direktor.

Do čitanja.

Pauza!

Evo malo uzimam pauzu od ovih izazova. Puno se toga izdogađalo da bih nastavio s izazovom a da ne bi bacio kakav komentar na događaje u proteklih par dana.

Kao prvo, izbori. Osobono sam iišao na izbore (samo poništiti listić) jer smatram da je to moja dužnost, pa makar i poništiti listić. Bio sam i u biračkom odboru cijeli dan, dosađivao se jer je bilo 24 ljudi. Od 72. Razočaran sam skroz. Da se razumijemo, ne simpatiziram ni "plave" ni "crvene", ali ljudi nikad ne nauče. Poslije će opet biti "nije nam dobro, lopovi" i slično. Gadi mi se politika u RH sve više svakim danom. Gade mi se ljudi.

Sjećate se onih "ALS Ice Bucket Challenge" stvarčica? Poliješ se vodom i doniraš novce za ALS, tojest rijetku bolest. Da, to je bilo in. Ljudi su se polijevali a nisu donirali ni kune. Zato što je to na "mainstreamu" i popularno, ajmo to svi radit. #PrayForParis. Jel ljude stvarno briga za jedan Pariz i Francusku? Nije. Stvaiš slikice jer svi stave, popularno je, i promjeniš nakon 2 dana. Zakaj? Zato jer je to popularno i to "se trenutno nosi".
#StopYulin? 364 dana u godini nitko se ne sjeti psa kao životinju da postoji. Ali na Yulin lete heštegovi, lete komentari, poruke pune ljubavi prema psima i slično. Potpisuju se peticije, ljudi protestiraju, ti isti ljudi koji doma pojedu 2 kile svinjetine svaki dan i u juhu stave 1 kokoš, a tu i tam se neki srneći zna složiti. Selektivna empatija. Koda dođeš u dućan i kažem "ja bi jedan polubijeli, crni mi ne valjda, bijeli je prečudan". Totalna selektivna empatija.

Nogomet? Mi smo "nogometna nacija" i nitko nam nije i do koljena, puni smo ponosa i volimo preuveličavati naše mogućnosti. Znam puno ljudi koji se aktivno bave nogometom. Isto tak postoje i oni koji ga igraju rekreativno i oni koji ne znaju kak' lopta izgleda.
I onda dođe....
Svjetsko ili Europsko prvenstvo u nogometu. Onda postanemo nacija kad svi uzmu godišnji, par gajbi piva i deri, do jutra samo nogomet. "Ja bi 4-4-2 formaciju, Perišića bi stavil ovak", svi eksperti i ozbiljni nogometni analitičari. Nevjerojatno.
Pazi sljedeću scenu. Svjetsko u Brazilu. Hrvatska-Meksiko. Gubimo. Skoro pa gotova utakmica, još 10-ak minuta do kraja. Išao sam u birc gledati bez neke euforije, čak mi je i prognoza bila realno 1-1. I sjedim ja u bircu, ne baš previše optimističan, kad ispred mene žena, od 120 kila. Pive na stolu i bijeli Marloboro. I pod kraj svi počnu negodovati i taktizirati. Kad odjednom, ona pobjesni "ajde ajde ajdee, no ajde, trči trči, uzmi mu lotpu", a ja si mislim "pička ti materina izlazi na teren pa trči ne 90 minuta, nego 9 minuta a onda se pravi pametna". Svi mogu pametovati i biti pametni. Kad treba dići duzicu i pokrenuti se e onda se nikome neda i svi počnu raditi nešto. Dvolični su. Polako mrzim ljude, možda sam previše pesimističan ali i dalje se smatram realnom osobom.

"Tolerancija?" Malo sutra tolerancija. Svi furaju spiku "nedam svoje poštujem tuđe" i slično. "Malo morgen" poštuješ. Ako si drugačiji od drugih odmah dobiš 100 pitanja. Recimo ja ne vjerujem u boga i nisam religiozna osoba. Smatram da je religija jedna velika glupost i prodavanje magle. I IMAM PRAVO NA TO. To je moje mišljenje. Ali pošto živim u manjoj sredini, teško je. Ne hodam u nedjelju na mise čak ni za božić, ne volim kititi bor i bojati jaja za uskrs, ne držim se posta, ništa od toga. Ne postoji osoba koja mi bude rekla "moraš". E pa pogodi kaj, samo jedna stvar se mora. Imao sam dosta problema s tim jer sam ateist, i na puno (prije svega nepotrebnih) pitanja sam morao dati odgovor. Poštujte tuđa mišljenja. I vama je lijepo kad netko poštuje vas i vaše mišljenje.

Ne treba doživotno slijediti pravila. Zašto se moramo oženiti prije tridesete? Da zadovoljimo neki "standard" koji je bio normalan prije 20-30-40 godina? Zašto cure ne moraju odgovarati na usmenom a dečki moraju kod profesora? Zašto ja koji sjedim za knjigom i skriptom cijeli dan dobim 2 a netko pokaže "malo mesa" dobi 5 bez usmenog? Jel to pošteno? Dal sam ja idiot i meni se uče ta sranja? Ne uče. Ali di je tu "pravda i jednakost"? Nema je. To više ne postoji. Svi smo kao "jednaki pred zakonom" i ljudi ti uporno to nabijaju na nos a ni sami ne vjeruju u to. Dosta mi je ovih 20 godina da shvatim puno stvari. Dal sam ja manje vrijedan ako me ne zanimaju marke, i neda mi se tražiti najskuplju "Tom Taylor" majicu? Rađe si kupim majicu za 70 kuna, jer si kupujem stvari koje volim - a ne koje mi društvo nameće da kupujem. Zašto društvo nameće takve standarde?

Ljudi nisu ništa drugo nego stoka. Razmislite malo. Dok ste mali - idete u vrtić. Tamo vas pripremaju za osnovnu školu. U osnovnoj školi vas uče i rade selekcije. Sportaš. Nadaren matematičar. Nogometaš. Rastura hrvatski. Prilagođen program. U osnovnoj školi se rade selekcije i sortiranja. Da, baš kao u tvornici. U srednjoj školi ista priča. Bolji. Sredina. Lošiji. Bogat. Siromašan. Sportaš. Razvrstavaju vas po "sistemskim vrijednostima" u srednjoj školi. Ne možeš biti bolestan dok traje škola. Sistem to ne dozvoljava. Ali taj isti sistem dozvoljava političarima u sabora da ne dolaze na "nastavu". Zašto? Zato jer oni tvore sistem i kroje ga kak njima paše. Ako ste siromašni - najebali ste. Ako imate para ne brinite, vaš život će biti lagodan. U školi, na poslu, prvi dolazite na red u bolnici, zaobilazite zakone jer su oni za stoku sitnog zuba. Tako je oduvijek bilo, tako će oduvijek biti.

Iskrena sam osoba i ne kužim, ak' ti netko kaže "reci iskreno" i to napraviš, negoduju. Istina boli. U zadnje vrijeme pitam ljude "hoćeš iskreno ili da ti složim kak tebi paše odgovor?" Ljudi su naviknuti čuti ono što njima paše i godi. Zašto moram slijediti glupa pravila, e pa ne moram. Radim što hoću. Držim se zakona i poštujem zakon te se trudim biti što bolja osoba.

Budite hrabri. Budite uporni. Branite svoje stavove i svoja uvjerenja. Budite marljivi i skromni, radite u tišini. Ljudi vam govore da ne možete nešto napraviti jer oni to ne mogu, pa vas sputavaju.

Eto, čisto jer mi se nakupilo ljudske gluposti pa da podijelim s vama, tu mi je nekako najlakše. Vi me razumijete. Došlo mi je jednostavno da pišem, bez ikakvog razloga.

Do čitanja!

10 najdražih – 31 day blog challenge – Day 12

Evo znam, kasnim. Nije bilo vremena, od izbora, faksa, sve me pomalo uhvatilo pa nisam u mogucnosti. Trudim se drzati se rasporeda ali na listi prioriteta su mi faks i posao, pa se sad malo s tim bavim, sve ostalo je nekako u drugom planu.

No dobro, što je - tu je. Idemo nabrojati 10 pjesmica koje su mi super. Ima ih i više, al 10 je dosta. Krećemo od 10 prema 1.

10. Felix Jaehn - Ain’t Nobody (Loves Me Better) ft. Jasmine Thompson Pjesma je totalni chill. Ovakve pjesme najviše volim.


9. Kill Paris - Operate (feat. Royal) (Illenium Remix) Ista stvar, ova mi je jedna od naj još od srednje škole.

8. Yellow Claw & Dirtcaps - Smoke It (Original Mix) Prvi put sam ovu pjesmu videl na Tomorrowland, trazil sam ju dan i noc i trebalo mi je par sekundi da ju zavolim. Jedna od najdrazih festivalskih!

7. Adam Lambert - Ghost Town (USB Players Edit) Ghost Town je super, ali ovaj remix mi je najdrazi. Kanal ima dosta takvih pjesama, pa ako vas možda zanima evo linka = Selected.

6. The Weeknd - The Hills Ovu pjesmu kad sam prvi put čul, naježil sam se i od onda mi je favorit i jedna od najdražih.

5. Skrillex & Diplo - Mind (feat. Kai) Ove novije stvari, koje su više komercijalne od Skrillexa su super! "Stari" Skrillex mi nije baš nešto, ima neke dobre stvari, ali ovakve pjesme su mi draže.

4. Dimitri Vegas & Like Mike vs Ummet Ozcan - The Hum Definitivno jedna od najdražih festivalskih. Dimitri Vegas & Like Mike su mi najdraži DJ-evi, a da ne govorim o njihovom nastupu na Tomorrowlandu.
Bonus mix: The Hum (Party Thieves Festival Trap Remix)

3. Mike Posner - Buried In Detroit (Lucas Lowe Remix) ft. Big Sean Mikeova pjesma "I took a pill in Ibiza" je bila 10 puta poplarnija od ove, ma ne 10 nego 100. Ali ova pjesma mi je draža. Tak je jednostavna.

2. Eurythmics - Sweet Dreams (Are Made Of This) - Ovu pjesmu cujem 10 puta na dan na Anteni Zagreb. I ne dosadni mi. Nikad nije, nikad neće. Od kad sam ju prvi put čul na Anteni do danas uvijek sam guštal u pjesmi. Odlična je, jednostavno odlična.

1. Prljavo Kazalište - Heroj Ulice (Live, Arena Zagreb 2009.) Daleko najdraža. Prljavci su mi najdraži hrvatski bend, a Heroj Ulice najdraža pjesma. To nije prelijevanje iz šupljeg u prazno - te riječi imaju smisao i značenje i zato mi je pjesma najdraža. A live verzija je još i bolja.

Bonus:
Prljavo kazalište - Tu noć kad si se udavala
Prljavo Kazalište - Mojoj majci (Ruza hrvatska)

Oznake: 10 favorita, challenge, glazba

Gdje želim biti za 10 godina – 31 day blog challenge – Day 11

Evo me i dalje sam tu. Ovaj čelenđ igram do kraja. Malo mi se sve pomotalo jer mi je guzva i nista ne stignem ali trudim se, navodno da ovo netko i cita pa ajde na napisem i ja pokoju pametnu (moš' mislit).

Prošlo mi je nekoliko verzija priče gdje se vidim za 10 godina. Uglavnom su sve optimistične, jer sam jedna od onih osoba koja si ne dozvoljava odustajanje i neuspjeh, ali i ako već dođe do neuspjeha, to je samo lekcija.

Ne vidim se u Hrvatskoj, bar ne za 10 godina. Ne sviđa mi se mentalitet. Volim kad me ljudi pokušavaju spustiti na zemlju s pričama "ali vani ti nije isto", "ali ne budeš vani uspjel" i slične, kao da su oni bili negdje, a vrhunac im je bertija u utorak popodne i hladna Žuja u ruci. E pa ne može. Vidim se definitivno u stranoj zemlji. Njemačka, Norveška, Švicarska ili Australija. Svaka država je tu s točno isplaniranim razlogom, detaljim planom i verzijama A, B, C, D i E. Pomoćni plan, pomoćni plan pomoćnog plana i tak u nedogled.
Treba skupiti hrabrosti za otići van, to je svima jasno. Što je najgore što se može dogoditi? Nije sigurno gore od toga da te tu netko iskorištava ili da radiš za novce kojima ne možeš pokriti osnovne životne potrebe. Ja stvarno nisam izbirljiva osoba, ali imam logiku i razum i trudim se razmišljati logički i razumno. Ne vidim smisao rada u tvornici gdje radiš po šest mjeseci i ne dobiš plaću. "Pa nemaju ti ljudi izbora". Ma nemoj. Znam da se to sve čini bahato, ali svi se mi možemo izboriti za sebe i kad je najteže. Upornost i mrva hrabrosti - drugo ti ne treba.

Ne kažem ja da bi vani bilo sve super i bajno, ali postoje države, tvrtke, poduzeća, obrti koji cijene tvoj rad. Iskusio sam to na više mjesta. Od Njemačke, Francuske pa do Engleske. Netko tko nije bio dalje od lokalne bertije i kojemu je vrhunac putovanja po ljetu na more to ne shvaća. I ne može ti netko reći jer je vidio "na vijestima" stanje u nekoj zemlji ili mu je "sused Joža rekel da je v Njemačkoj teško" jer to je sve rekla-kazala spika i to ne prolazi. Znam tu i tam ljudima govoriti o planovima, ali to su samo kratke želje što i kako. Prave planove kujem sam, u svojoj sobi, na internetu, googlam, istražujem, šaljem poruke i mailove. Sam stvaram sliku u svojoj glavi što bi i gdje bi.

Ukratko, ne mogu reći gdje se vidim za 10 godina, jer nikad ne znaš kakav splet događaja ti se može dogoditi u životu i gdje možeš završiti. Znam da uz puno rada i truda, konstantnog učenja i puno životne škole možeš postići puno. To mi je i plan. Eto, preciznije od ovoga stvarno ne mogu reći.

Oznake: challenge

Čega se najviše bojim?– 31 day blog challenge – Day 10

Ako ne uzmemo u obzir strahove koje svatko od nas ima, kao što je npr. strah od visine i slično, postoji nešto što me plaši. Čega se najviše bojim? Neuspjeha. Strah me. Da ne završim fakultet na vrijeme ali isto tako se borim da ga završim na vrijeme i dajem sve od sebe. Relativno dobro ga rješavam.
Ne može čovjek puno napraviti ako je profesor š*pak. "Kolega pali Ste". Možeš se učiti dan i noć ali uzalud - ako mu nije dan, nećeš proći. Toga se bojim. Ta osoba o kojoj ovisim i koja mi ne želi dati prolaz - nje se bojim!
"Što ako..." - to isto spada u strahove. Taj "što ako" ima tisuću nastavaka. Ne znam što će biti i kako će biti. Prije 5 godina nisam ni približno mogao zamisliti da ću biti tu gdje jesam i da ću raditi to što radim. Ne znam što će biti za narednih 5 godina. Eh. Što ako...

Oznake: challenge

Posao iz snova – 31 day blog challenge – Day 9

Puno razmišljam o budućnosti pa tako i o poslovima koij bi bili za mene. Po meni su psihički i fizički poslovi podjednako teži, ovisno o tome što i kako bolje podnosite. Meni su osobno draži psihički poslovi i poslovi koji imaju veću odgovornost (ne pričam o poslovođama i slično, već o bilo kojem poslu koji zahtjeva kontrolu, organizaciju i odgovornost). Najgore bi mi bilo da radim u tvornici. I nije sad to da sam izbirljiv, jer se uvijek treba prilagoditi, ali osam sati rada na radnoj traci, stroju i slično je jako loše. Kreativnost je na nuli, nema potrebe za razmišljanjem - doslovno si stroj, zamjenjiv si i ako nećeš raditi naći će se netko tko hoće. Takav posao je previše monoton i dosadan te se ne vidim previše u takvim poslovima.
Uvijek sam volio predmete u školi koji traže izazov. Volio bih jednog dana raditi posao u kojem treba biti organiziran i kreativan. To je po meni posao u kojem možeš najviše napredovati (odnosno mogu, poznavajući moje sposobnosti). Isto tak, moram priznati da sam "kontrol frik" u neku ruku i volim imati pregled nad svime. Obožavam Office (kao programi Word, Excel, Powerpoint i slično) te bih volio da moj posao uključuje puno toga. Pogotovo Excela, znači to je program kojem se najviše divim i na kojemu sam imao najviše koristi i uštedio sate i sate računanja.
Koknkretno, volio bih raditi u projektnom birou kao statičar. Definitivno me zanima i zanimljivo je, ali opet nakon dužeg perioda postane monotono. To mi je struka i vidim se u tome ali uvijek može bolje. Mogu se zamisliti i na gradilištu kao voditelj gradilišta. Znam da bih maksimalan trud uložio u to.
Ali najveća ljubav, od svih, je definitivno AutoCad. AutoCad sam upoznao u prvom razredu srednje (znači nekih skoro 7 godina) i to je bila ljubav na prvi pogled. Zapravo smo trebali to u drugom srednje ali sam od uzbuđenja počeo crtati u prvom. Znao sam provesti sate crtajući i gledati youtube tutorijale. Mislim da bi mi to bio najdraži posao. Crtanje i AutoCadu i 3D crtanje. Na puno programa sam već crtao u 3D, i nema mi dražeg kad svoju viziju mogu "pretočiti" na računalo. Isto tako, volio bih (ako već pričamo o poslu iz snova) da posao mogu raditi na računalu kod kuće. To ima ogromne prednosti. OGROMNE. Mislim da mi je to najveća želja. Jer je lakše i puno bolje nego odlaska na posao.
Znači, moj posao iz snova nije jasno definiran ali uključuje rad na računalu. Uz to, zbog manjka kretanja vjerojatno bih se bavio nekim soprtom (tipa stolni tenis, kojeg sam u srednjoj i osnovnoj trenirao) ili odlazak u teretanu. To bi bio moj idealan posao i najbolje moguće iskorišten dan.

Oznake: challenge, posao

Što se nalazi u mojoj torbici? – 31 day blog challenge – Day 8

Oke, kao prvo kasnim jedan dan, gužva mi je malo ali bitan je trud i napor (pazi koda radim 12 sati dnevno) koji ulažem da završim ovaj challenge. I završit ću ga, prije ili kasnije. Nadajmo se prije

Oke ova tema je očigledno za cure, al ne znači da i ja nemam torbu? Ima više situacija i sve su različite. Recimo one najjednostavnije - odlasci na kavu i van. Treba mi doslovno 4 stvari, koje držim u džepu. Novčanik, mobitel, cigarete, upaljač.I ključ od stana kad sam na stanu gdje studiram. To je složeno i po prioritetu naravno. I ponekad, kad idem van i znam da će biti alkohola, uzmem samo osobnu jer mi samo to treba, a druge dragocjene dokumente poput vozačke, bankovne kartice, x-ice i slično ostavljam doma - na sigurnom! Uvijek mislim korak unaprijed. Na sve.
Druga situacija je uglavnom po ljetu. Kad idem negdje, tipa frendovi ili kolege s faksa, ili čak kava, a imam trenirku i kratku majicu najčešće tj. nemam gdje spremiti stvari uzimam torbu. Školsku. I unutra natrpam sve kaj mi treba - mobitel, novčanik, cigarete, upaljač, voda, usb, prijenosni hard, vesta za svaki slučaj,...Tko kaže da muški ne nose puno stvari?
I posljednja i ona najčešća dok traje faks - odlazak na kavu prije ili poslije predavanja. E onda je više manje sve isto, samo kaj je obavezan dodatak kalkulator, trokuti i ravnala, bojice (kolko god dječje zvučalo - bojice ti pomognu dosta ako se njima znaš služiti, nisu samo za bojanke i dječji vrtić te likovni), fascikli, skripte i ostalo. Obično razgovaramo o faksu i znamo se sjetiti predavanja i zadataka koje prodiskutiramo na kavama. Kafić u koji idem je "moj kafić" - konobarice su super, ne trebam više ni naručit jer me znaju, imamo bonuse kod njih jer smo studenti, pa nam ne naplate stalno, pa mi njima kupimo čokoladu i to se vrti u krug. Uglavnom postali smo si super i više mi je to dnevni boravak nego kafić, I uglavnom su studenti tamo pošto je blizu faksa pa i poznam većinu ljudi koja dolazi tamo, ali dobro malo skrećem s teme.

Eto, nemojte zamjerit na "slobodno-zauzetom danu", sutra nastavljam! :)

Oznake: challenge

Najdraži citat – 31 day blog challenge – Day 7

Evo jedan kraći post. Stavit ću video, pa će vam biti lakše pogledati. Radi se o Arnoldu Schwarzeneggeru i njegovom motivacijskom govoru. Još uvijek se naježim kad otvorim video.

Arnold Schwarzenegger Motivation - 6 rules of success speech - with subtitles [HD]

Oznake: citat

Kada bi dobio na lotu... - 31 day blog challenge - day 6

Svima nam se ovo pitanje vrtilo po našim glavicama. Onaj tko kaže da nije nikad pomislio - laže. Znao sam par put s frendovima doći na tu temu i zaključio sam sljedeće. Znači recimo da dobiš na lottu, npr. Eurojackpot, postoji par ogromnih prednosti i mana. Prednosti su normalno sloboda - radiš što hoćeš, ideš gdje hoćeš, boli te briga. Mane su pak što si ograničen. Pošto uvijek navedu lokaciju u kojoj si uplatil i sad ako si doma u Donjoj Batini npr, i svi u Donjoj Batini (i šire) znaju da je netko dobio jackpot, moraš paziti kaj radiš. Jer, ako dođeš doma s novim Mercedesom, napraviš dvije kuće, bazen i sve ostale gluposti - normalno da će ljudima to sve biti sumnjivo i da si tek onda najebo. Najgore je ako živiš u selu ili maloj sredini - sve se sazna za par dana. Recimo kad sam išao na praksu u Njemačku, došao sam u dućan u svojoj ulici, i pita me gospođa na blagajni "I..kad se ide u Njemačku?". Znači zbunjen totalno, a znali su prvo samo susjedi, pa od susjeda susjedi i tak pokvarenog telefona se igraju. A tek da sam dobio na lotu, mislim da bi se to proširilo za jedan dan, poznavajući moju sredinu u kojoj živim.

No dobro, sad dolazimo do pitanja što bih ja učinio s novcem. Pa nije sad to nekaj ne znam kak ekstra, ali definitivno bi radil kaj hoću. Stalno si govorim da moram posjetiti New York i Las Vegas, to su mi oduvijek bile velike želje. Isto tako, odselio bi se negdje i kupio najbolji mogući internet, jer je to zapravo sve što mi treba da sam sretan. Otvorio bih firmu. I to isključivo obnovljivi izvori energije. To me oduvijek zanimalo i mislim da bi se tome posvetil maksimalno. Neki ljudi bi se "umirovili" da dobe na jackpotu, dok bih ja tek onda počeo sa stvaranjem. Pročitao sam prije knjigu "Kako se umiroviti mlad i bogat", čisto iz znatižlje i shvatio sam kako funkcionira novac. Knjiga nije tipa "ako se želite obogatiti morate napraviti to i to", nego objašnjava kako s novac pretvaraš u još novca i objašnjava mehanizam novca.

Isto tako, podijelio bih novac svima koje znam, ali baš svima. I osvnovao bih svoju dobrotvornu organizaciju, čisto zato jer smatram da bih najbolje znao rasporediti novac i sebi bih vjerovao. Ostatak novca bih stavio na račun ili oročio. Kamata je kamata. To je jedan od najjednostavnijih načina kako novac pretvoriti u još novca. I tu kamatu koji su vratim nakon nekoliko godina bih opet dao u dobrotvorne svrhe. Uglavnom...da dobim na lotu, moja kreativnost bi proradila. Svašta bih istraživao i isprobao. Ovo što sam ja nabrojio se može i bez takvih ogromnih količina novca - samo treba ići korak po korak.

Do sljedećeg čitanja!

Oznake: challenge, lotto

5 najdražih jela - 31 day blog challenge - day 5

Oke vidim zagrijan sam za ovo. I dalje mi se piše. Sad si razmišljam kak je to sve uopće počelo s blogom. Mah nebitno. Frendovi me nagovaraju na facebook stranicu. Kategorički odbijam. Ne. Ne i ne. Znam da ovo nije tema bloga ali ovo je samo uvod u novi postić.
5 najdražih jela? Da, opet odstupam od standarda, nije ono klasično pizza, hamubrger i to. To smo svi pisali u spomenare dok smo bili manji. Točno se sjećam dok sam ih ispunjaval.
Ubacit ću odmah i najsličniji recept na coolinarki. Možda netko dobi ideju. Ne znam ja :D

1. Makaroni sa sirom. Gle, jasno mi je. I pitate se "od kud ovo", ali jako je jednostavno. Kad otiđeš u urbanu divljinu, prepušten sam sebi i studiranju a neda ti se trošiti vrijeme na nešto kreativnog, makaroni sa sirom su spas. Toliko jednostavno, a opet - toliko elegantno. Frendovi s faksa, njihovi frendovi i od tih frendova frendovi (frendception) su se upoznali s makaronima. I sirom. I to ne treba biti nikakav ekstra sir. Sir se otopi, kakav god da je.

2.Bučnica. Jedno od najdražih stvari kaj postoji na svijetu. Definitivno. Ali opet, oprezno s bučnicama! Do sad sam probal jednu jedinu istinsku bučnicu, mamu svih bučnica. To je kad baka napravi. Jer baka zna kaj radi, baka to radi godinama.

3. Gulaš. Hm, ne tolko gulaš kolko procedure oko njega. Pogotovo kad se slavi nešto. To mi je super i u tome uživam. Od slavonskog čobanca do srnećeg gulaša, veprovina, ma samo nebo je granica. Ustvari fiš je granica. Riba nije meso. I zvala me jednom ženska preko telefona i prodavala mi neko ulje, mast, nemam pojma kaj "ali gospodine vama to treba". Došlo mi da joj objasnim da može do jutra pričati ali da nigdje ne vodi ali sam imal ispit i nije mi se dalo učiti. Bilo je zabavno. "omega 3 masne kiseline dobivate od ribe, a mi pravimo najbolje ulje". Daj nemoj me ženska, kakva ulja, meso. Mesoooooo.

4. Kad smo već kod mesa. Nema puno okolišanja, neću se praviti fin, tatin sin. Odojak. Svinjetina. Bilo kad. Bilo gdje. U bilo koje doba. Dana i noći. Ja sam jednostavan čovjek - čujem da je svinjetina za ručak i dalje me ne zanima na koji način je spremljena. Ali odojak. Odojaaaaaaak. To je jelo careva i kraljeva. Topli, po mogućnosti, dok se mast cijedi po rukama, i dok tražiš krpu! O roštilju neću ni započeti. Mislim da ste shvatili o čemu ja tu pišem.

5. Tortilje. Joooj ovo. Nikakvi oni američki "Taco Bell" i te spike, ne. Isključivo kad se doma radi. Iskreno nisam ni probal neki fast-food burrito ili slično, al imam osjećaj da je ko u McDonaldsu, samo kaj se radi o drugoj stvari. Zato je domaći zakon. I zato sam moral to jelo uvrstiti u top 5.

Oznake: top 5, jela, challenge

4 vrline kojima se ponosim – 31 day blog challenge – Day 4

Ne znam da li mogu uopće pronaći 4 vrline. Ali, mogu probati protumačiti na svoj način 4 vrline koje smatram da posjedujem. E sad, dal se njima baš jako ponosim.. :D

1. Upornost. Čista psiha. Nešto što ovisi isključivo o čovjekovom razmišljanju i što se dešava isključivo u glavi. Kad mi se ne uči - učim, kad moram raditi - ne spavam, kad si nešto zacrtam - dajem sve od sebe, kad nešto započnem - trudim se završiti. Kad se bavim bilo čim, volim biti informiram. Srećom, danas postoji internet pa to i nije neki problem, ako si uporan. Volim istraživati i nečemu što radim i nekad se to zna otegnuti pa u 4 ujutro znam listati i tražiti ranorazne programe i gledati tutorijale na Youtubu. Svakome se dogodilo. I to je po meni neka vrsta upornosti.

2. Organiziranost. Ovo je nešto čime se jako ponosim. Iako ljudi vide nešto loše u tome i uvijek me gnjave oko toga. Ne kužim u čemu je problem. Recimo na računalu mi sve mora biti pregledno, do zadnjeg detalja, posloženo kak spada i svaka datoteka mora biti na svome mjestu. Isto je i za serije, sve mora biti složeno, sortirano do zadnjeg detalja. Isto radim kad idem negdje van, tko, kad, zašto, kako, sve moram znati i na sve misliti.

3. Točnost. Bilo kad, bilo gdje. Ako ti kažem "evo me za 3 minute" - dođem za 3 minute. Isto tako i procjene mi odstupaju od onih klasničnih "evo me za 20 minuta". Često znam ljudima reći "evo me od 8-13 minuta", jer je to moja procjena. I u slučaju da kasnim (što je rijetkost), odmah obavještavam ljude o tome. Meni užasno smeta kad netko kasni, nebitno kakav je dogovor. Zato uvijek dođem par minuta prije ili si tak isplaniram.

4. Hrabrost. Ne ona klasična hrabrost kad se na tebe postavi 10 huligana, pa si ti hrabar (zapravo si glup) i ideš im se suprotstaviti, nego ona "usudim se svašta" hrabrost. Znači u srednjoj školi smo imali projekt gdje smo išli u Italiju. Avionom. Užasavam se aviona ali sam skupio hrabrosti sjesti na taj avion i otići u Italiju. Prije par godina imao sam problema s kralježnicom. Doktor nije baš bio zadovoljan nalazima, neke terapije su isto bile u pitanju. Skupio sam hrabrosti reći doktoru "ne" i počeo sam hodati u teretanu. Korak po korak, samo je trebalo hrabrosti za prvi korak.

Ove četiri vrline volim "proučavati" kod drugih ljudi i lakše se sprijateljim s nekim ko' ima slične načine kao i ja. Nije to sad neko pravilo "kako naći prijatelja" ali no znate kaj Vam govorim. Eto, dan 4 gotov, tek sam se sad zagrijal i raspisal.

Oznake: challenge