Posao iz snova – 31 day blog challenge – Day 9

četvrtak , 08.09.2016.

Puno razmišljam o budućnosti pa tako i o poslovima koij bi bili za mene. Po meni su psihički i fizički poslovi podjednako teži, ovisno o tome što i kako bolje podnosite. Meni su osobno draži psihički poslovi i poslovi koji imaju veću odgovornost (ne pričam o poslovođama i slično, već o bilo kojem poslu koji zahtjeva kontrolu, organizaciju i odgovornost). Najgore bi mi bilo da radim u tvornici. I nije sad to da sam izbirljiv, jer se uvijek treba prilagoditi, ali osam sati rada na radnoj traci, stroju i slično je jako loše. Kreativnost je na nuli, nema potrebe za razmišljanjem - doslovno si stroj, zamjenjiv si i ako nećeš raditi naći će se netko tko hoće. Takav posao je previše monoton i dosadan te se ne vidim previše u takvim poslovima.
Uvijek sam volio predmete u školi koji traže izazov. Volio bih jednog dana raditi posao u kojem treba biti organiziran i kreativan. To je po meni posao u kojem možeš najviše napredovati (odnosno mogu, poznavajući moje sposobnosti). Isto tak, moram priznati da sam "kontrol frik" u neku ruku i volim imati pregled nad svime. Obožavam Office (kao programi Word, Excel, Powerpoint i slično) te bih volio da moj posao uključuje puno toga. Pogotovo Excela, znači to je program kojem se najviše divim i na kojemu sam imao najviše koristi i uštedio sate i sate računanja.
Koknkretno, volio bih raditi u projektnom birou kao statičar. Definitivno me zanima i zanimljivo je, ali opet nakon dužeg perioda postane monotono. To mi je struka i vidim se u tome ali uvijek može bolje. Mogu se zamisliti i na gradilištu kao voditelj gradilišta. Znam da bih maksimalan trud uložio u to.
Ali najveća ljubav, od svih, je definitivno AutoCad. AutoCad sam upoznao u prvom razredu srednje (znači nekih skoro 7 godina) i to je bila ljubav na prvi pogled. Zapravo smo trebali to u drugom srednje ali sam od uzbuđenja počeo crtati u prvom. Znao sam provesti sate crtajući i gledati youtube tutorijale. Mislim da bi mi to bio najdraži posao. Crtanje i AutoCadu i 3D crtanje. Na puno programa sam već crtao u 3D, i nema mi dražeg kad svoju viziju mogu "pretočiti" na računalo. Isto tako, volio bih (ako već pričamo o poslu iz snova) da posao mogu raditi na računalu kod kuće. To ima ogromne prednosti. OGROMNE. Mislim da mi je to najveća želja. Jer je lakše i puno bolje nego odlaska na posao.
Znači, moj posao iz snova nije jasno definiran ali uključuje rad na računalu. Uz to, zbog manjka kretanja vjerojatno bih se bavio nekim soprtom (tipa stolni tenis, kojeg sam u srednjoj i osnovnoj trenirao) ili odlazak u teretanu. To bi bio moj idealan posao i najbolje moguće iskorišten dan.

Oznake: challenge, posao

Zezancija 2 - Intervju iz Njemačke

srijeda , 16.12.2015.

Ivan iz Samobora otišao u Njemačku trbuhom za kruhom - "ovo je katastrofa, tu se samo radi".

Da nam iseljavanje nije strani pojam to je dobro poznata stvar. Tako se i za to odlučio Ivan P. iz Samobora, koji je igrom slučaja završio u njemačkom Hamburgu. Rekao je kako je bio šokiran događajima koji su slijedili u nekoliko dana nakon što je došao. "Nakon četiri dana imao sam tri razgovora za posao a nemam ni jednu vezu, ljudi nešto je tu čudno" - rekao je Ivan zabrinuto. "Odlučio sam provjeriti o čemu se zapravo javi" - nadodao je Ivan i otišao na sva tri razgovora za posao te dobio jedan i nije mogao vjerovati! Uslijedio je šok i nevjerica! Ivan je dobio plaću za svoj rad! Vjerojatno ovo zvuči nevjerojatno ljudima u Hrvatskoj, ali prema njemačkom sistemu, ukoliko radiš mjesec dana, na kraju se sve zbroji i isplati na kraju mjeseca. "No, tu agoniji i jadu nije bio kraj" - kazao nam je Ivan, koji je otišao u obližnji lokal, na šank. "Jel vi znate da mi nitko u tri sata na šanku nitko nije rundu platil?" - rekao je Ivan i nadodao da se previše razočarao u njemački sistem. Također, nije mu bilo jasno kako u obližnjem Lidlu proizvodi mogu biti jeftiniji nego isti proizvodi kod nas.
Pričao nam je i o svojim prijateljima. Objasnio je da su svi dosta izgubljeni i nabacani po raznim djelovima Njemačke. Većina prijatelja radi na tzv "baušteli" te isto kao i Ivan imaju problema s poslom. Radi se o jako čudnim gradilištima na kojim nema alkohola i cigareta za vrijeme radnog vremena! Njegovi prijatelji su u jadu prepričavali kako ne stignu za vrijeme pauze na ručak i kavu, jer pauza traje samo 15 minuta i nakon toga dobivaju obavjest da moraju raditi."luđaci i čudaci - ti Nijemci i njihov sistem, vrag ih stvoril" - prepričava nam Joža iz Krapine.
Statistike pokazuju da većina ljudi koja odlazi van vraća se kroz nekoliko godina. Ono što je žalosno jest sam pritisak koji se vrši na naše ljude vani. Ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić dobro je upoznat s ovom problematikom. "Molim ljude neka se vraćaju svojim obiteljima u Hrvatsku, naći ćemo nešto preko veze, uvijek se nešto nađe" - optimističan je Mrsić. Karamarko je izjavio kako su to dosta veliki problemi i kako on to planira riješiti trima točkama vezano za gospodarstvo. "Mi u HDZu smo svjesni da smo konkurencija, jer dobivamo posao zbog naših veza i time uskraćujemo priliku sposobnim ljudima koji žele pošteno zaraditi. Nudili smo im 1000 eura za svako dijete, pa šta oni hoće više zaboga?!"

Oznake: satira, Njemačka, posao

18 godina ne dolazi na posao

ponedjeljak , 16.02.2015.

Upravo to, dragi naši. Ovo je hrvatski gen(ij). Mi jednostavno imamo takav mentalitet. Znam jedno par ljudi koji su probali tako nešto, i zapravo im je uspjelo. Pošto sam iz manjeg mjesta - svi o svakom sve znaju. Pa se vijesti brzo šire. Ljudima se jednostavno ne radi. Ali onda, nakon na primjer 18 godina ovakvog "rada" pričaju unucima "joj dijete koliko sam ja radio, ja sam se u životu naradio sinko moj". Naradio si se ti k*rac! Pa gdje ovakvo nešto postoji? U Njemačkoj ti ovo ne bi prošlo ni 18 dana, a ne godina?!?

Promatram malo ljude u Hrvatskoj. Volim promatrati ljude, zapažati stvari. Ja sam jedna od onih osoba koja najprije dobro promotri osobu a tek onda počne komunicirati. Meni je moja prosudba jako važna. Ne treba srljati kao guska u maglu. Znači taj naš mentalitet, to je kao virus - širi se na sve, na mlado, na zrelo, na pošteno,..Ne možete očekivati da ćemo naprevodati ako imamo ovakva razmišljanja. Žao mi je iskreno ljudi koji rade ko životinje da bi bili u mirovini i kad to usporedimo s ovim idiotom koji 18 godina ni k*rcem maknuo...Pa ja sam igrao nogomet kad sam bio manji, i to pozicija golmana. I išao sam redovito na treninge i meni je isto napuknula kost u malom prstu, ali ja sa 11-12 godina tada sam dobio langeticu i Croatia Osiguranje mi je isplatilo "odštetu" u iznosu od, pazite ovo, 44,96 kn.

I sad, budimo realni, da je čovjek bio na bolovanju, mjesec - ma neka i dva, nitko mu nebi ništa rekao. Bilo bi vjerojatno "odi više radit" i to je to. Ali ti za 18 godina postaneš punoljetan, tebi treba 12 godina da završiš osnovnu i četverogodišnju srednju školu. Eto, tek tolko da steknete dojam, ako imate 7 godina i upišete se u prvi razred, vi od tog trenutka pa do 25 (7+18 godina) možete sljedeće:
-završiti osnovnu (do 15.)
-završiti srednju (do 19.)
-upisati i završiti faks u trajanju od 5 godina (do 24.)
-i eto, ostane Vam još jedna godina, nju možete iskoristiti za davanje ispita koje niste i za traženje posla

Znači dok je netko cijeli život proveo u školi, ovaj "uhljeb" i "trut" je 18 godina bio na bolovanju zbog malog prsta. Super, predivna smo država, i takvi samo neka tu ostanu, neka troše i novac i vrijeme.

Oznake: posao

Posao iz snova

Danas sam doručkom, razgovaram s roditeljima o jednoj firmi (kojoj ime neću napisati) i njihovim radnicima. Evo kako stvari stoje. Firma (nazovimo ju SuperFirma) ima zaposlenih oko 50-ak radnika. Radi se o tvornici i 90% zaposlenih radi za ajmo reći, u današnje vrijeme - dobrostojeću plaću (3100 kuna). Susjed je otišao raditi u tu "SuperFirmu" i radio je 6 mjeseci. Nakon 6 mjeseci dali su mu otkaz. Ne zna ni sam zašto. Zaposlili su drugog zaposlenika u roku tjedan dana.

Kako je to tata pričao, meni je to odmah bilo sumnjivo. Tata bi počeo dalje pričati...Zaposlili su jednog tu, ma znaš ga, od ove mali (znate nas Hrvate i način objašnjavanja)...Ine da je dobio otkaz, nego je dao otkaz. Zašto? Zato jer je radio za, pazite sad ovo, 1700 kuna (znači 1400 kuna manje). Radio je dva mjeseca. Prvi mjesec je dobio 1700 kuna i mislio da je zabuna, ali mu je poslodavac (ili kako bi mi rekli - "šef") objasnio da se ne radi o zabuni, nego o poticajima EU-a i da se njemu ne isplati dati više, jer ĆE NOVAC IĆI IZ NJEGOVOG DŽEPA. I sad mi objasnite, dragi moji, da li se isplati za*ebavati u ovoj našoj predivnoj državici? Gdje je tu sad taj "državni inspektorat" kojeg sam toliko puta čuo na televiziji i gdje tu "institucije rade svoj posao"?

Eto, današnji doručak je odlično prošao. Dobio sam još veću želju otići van. Imam osjećaj da je to kao balon, postaje sve veći i veći dok eventualno ne pukne. A kad će mi biti dosta svega, spakirat ću ja kofere i idem.

Oznake: posao