CRNI BLOG KOMUNIZMA https://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma

utorak, 30.09.2008.

Peter Canderas Schulte "Alejandro"

„Volim ga! Moja ljubav za njega dolazi iz naroda, od ljudi siromašnih.“

Ponedjeljak, 29. rujan 2008. Novinari prosvjeduju pred Kamenitim vratima u Zagrebu zbog napada u mafijaškom stilu na njihove kolege novinare. Posljednja žrtva bio je Dušan Miljuš. Ne znam jesu li se novinari usput pomolili (Kamenita vrata nalazila su se u blizini), sumnjam jer većina njih, odgojena od titoističkog ateističkog režima, još uvijek vjeruje Darwinu da čovjek navodno potječe od majmuna, ali zato su barem izviždali predsjednika Mesića kad se k njima spustio s Olympa. Ti isti novinari su godinama cenzurirali i cenzuriraju i danas Dobroslava Paragu koji se od samoga početka svog političkog angažmana, a pogotovo devedesetih godina pa sve do danas zalaže za slobodu javne riječi i za slobodu medija. Kad god je u američkom Kongresu zahtijevao slobodu za otetu Hrvatsku stranku prava istovremeno je uz tu slobodu vezao i uvođenje slobode medija u Hrvatskoj i rasvjetljavanje politički motiviranih ubojstava i atentata. Napad na novinara Miljuša, ili maltretiranje novinara Željka Peratovića i drugih je politički motivirano iz krugova nekadašnje Udbe i jugokomunističko-titoističkog ustroja u Republici Hrvatskoj. No, novinari su svojim pisanjem radije podržavali Račanovu i Sanaderovu koaliciju ali kao što vidimo, bez ikakvog uspjeha. Njihovi politički favoriti nisu im uspjeli zajamčiti sigurnost. Pametni novinari bi izvukli pouku iz svega!

U ponedjeljak 29. rujna 2008. dogodio se najveći pad indexa Dow Jones u jednom danu, tako da je vrijednost dionica na Wall Streetu pala više nego nakon terorističkih napada od 11. rujna 2001. godine! Razlog: am. Kongres odbio je paket mjera u vrijednosti od 700 milijardi US$ za spas tajkunskih banaka liberalnog ustroja istočne obale Sjedinjenih Američkih Država, prvenstveno grada New Yorka. Predstavnici američkog naroda odbili su sanaciju privatnih banaka novcem poreznih obveznika. Odbili su pokriti laži od prevaranata i varalica! Sjetimo se suprotnog slučaja kada je predsjednik Tuđman i Račanova koalicijska vlada sanirala hrvatske banke, opljačkane sofisticiranim zločinačkim metodama, kao na pr. Dubrovačka banka, ili Riječka banka i druge koje su potom sanirane novcem iz hrvatskog državnog proračuna, dakle, novcem poreznih obveznika. Nakon toga ih je hrvatska vlada „privatizirala“, naime, sve banke prodane su u većinsko vlasništvo stranih zemalja, ne privatnih vlasnika banaka nego doslovno stranih zemalja i vlada u inozemstvu. (Izvor: Ekonomski institut u Zagrebu.) Kapital od Bayerische Landesbank iz Münchena, primjerice, koja je bila kupila Riječku banku, i koja je nedavno kupila austrijsku Hypo-Alpe-Adria banku u čijem su pak vlasništvu neke nekadašnje hrvatske banke, pripada većinski Slobodnoj Državi Bavarskoj, i njome upravlja bavarska vlada.

Kad sam već pomislio da je blamaža koju je Mesić doživio na novinarskom prosvjedu protiv neučinkovitosti krim-policije, i odbijanje am. parlamenta za financiranjem bačve bez dna jedina dobra vijest, ugodno sam se iznenadio gledajući oko ponoći jedan dokumentarac koji mi se urezao u pamćenje, i to ne samo zato što je zanimljiv poput nekog thrillera ili krimića nego zato što daje odgovore na neka važna pitanja koja se tiču i nas u Hrvatskoj. Radi se o istinitoj priči koja se dogodila nedavno, prije nekoliko godina. Glavni lik priče zove se:

Peter Cardenas Schulte, zvan „Alejandro“



Prvo ću dati činjenični opis tog čovjeka, odnosno njegove autobiografske podatke: rodom je iz južnoameričke države Peru, bijelac, studirao u Argentini gdje se zagrijao za ideje marksizma, i nakon toga postao najtraženi peruanski lik za kojim je bila raspisana visoka novčana nagrada, i ime mu se nalazilo na policijskoj tjeralici, a masovni mediji glavnoga grada Lime proglasiše ga najkrvoličnijim teroristom. Bio je drugi čovjek revolucionarne marksističke organizacije MRTA – Tupac Amaro. Tupac Amaro bio je Indio, dakle, domorodac i potomak drevne civilizacije Inka koja je vladala Južnom Amerikom prije dolaska španjolskih konkvistadora. Borio se u 19. st. protiv španjolske kolonijalne politike podjarmljivanja naroda Perua. Narod Perua je jako materijalno siromašan. Tamo vlada uski sloj tajkuna, i bjelačka elita dok su domorci, tamnoputi potomci Inka, socijalno siromašni, obespravljeni, uglavnom izvan sustava obrazovanja i školovanja, a pogotovo izvan političkog sustava desetljećima i desetljećima. Socijalno osjetljiv „Alejandro“ stanovao je u elitnoj četvrti glavnoga grada Lime, bio je rocker, išao po tulumima, ljepotice su se trgale za tim markantnim tipom s brkovima. Visok, pametan i introvertiran. U njegovom društvu nalazio se nećak od predsjednika države, djeca ministara i raznoraznih državnih službenika i vojnih i policijskih zapovjednika ali čovjek s kojim se najviše volio družiti bio je jedan siromašni mljekar koji je prodavao mlijeko u bogatoj rezidencijalnoj četvrti.

Počeli su atentati i bombaški napadi ekstremno-ljevičarske organizacije MRTA na vladine institucije i državne dužnosnike omraženog režima, i jednoga dana je Cardenas Schulte „Alejandro“ uhićen i sproveden u zatvor. Zatvorili su ga u kavez i tako su ga transportirali zrakoplovom do najbolje čuvanog zatvora u zemlji. Bio je tri godine u ćeliji koja nije imala ni vrata ni prozor nego su ga u vreći spuštali kroz otvor u nju. Međunarodni crveni križ je od peruanskih vlasti zahtijevao da ćelija dobije vrata. Čuvaju ga u zatvoru s visokim stupnjem sigurnosti, a čuvari su vojnici i časnici s teškim naoružanjem i oklopom odnosno vojnim transporterima i mitraljeskim gnijezdima dok je cijeli kompleks na pacifičkoj obali opasan žicom. Mjesto milozvučnoga imena Miraflores.

Inače, Peru je jedna izuzetno lijepa zemlja, kao Hrvatska, ima more, lijepe (pješčane) plaže, zemlju nadvisuju južnoameričke Alpe zvane Ande, i krasi amazonska prašuma, rijeke, doline i prirodna bogatstva različitih vrsta. Ali stvarnost je više ružna nego lijepa jer je većina stanovništva nepismena, obespravljena, i opljačkana, kako od strane bjelačke domaće elite tako i od stranaca, prvenstveno od američkih multinacionalnih kompanija. Nije stoga čudno da su politički pokreti koji zagovaraju pravdu, otimanje od bogatih i podjelu imovine siromašnima padali diljem Južne Amerike na plodno tlo i nicali kao gljive poslije kiše. „Alejandov“ pokret znao je otimati čitave kolone kamiona s hranom i dijeliti siromašnima u zabitim predjelima Perua. Peru ima čak dva ljevičarska pokreta otpora, navedeni marksistički „M.R.T.A.“ i „Svijetleća staza“. Ima razlike među njima. MRTA je bliska socijalističkoj stranci i njena produžena ruka, slično kao IRA i Sin Fein u Irskoj, dok je „Svijetleća staza“ više boljševička, odvojena i od naroda i od stvarnosti. Po statističkim podatcima je MRTA skrivila 1% žrtava u sukobima s vladinim snagama, uključujući i civilnih, a 54% žrtava je skrivila „Svijetleća staza“, dok ostatak ide na račun vladinih snaga. Peter Cardenas Schulte „Alejandro“ bio je najtraženiji „terorist“. Kada je u glavnom gradu Limi bila poznata okupacija japanskog veleposlanstva od strane revolucionarne organizacije MRTA, jedan od njenih glavnih zahtjeva je bilo puštanje iz zatvora „Alejandra“. (Okupacija je ugušena u krvi.)

„Alejandro“ bilo je konspirativno ime gerilskog vođe Petera koje si je nadjenuo po svome sinu Alejandru koji s majkom živi u Berlinu. Kad je imao 22 godine prvi put je Alejandro od oca iz zatvora dobio pismo, i u 25. ga je prvi put vidio, posjetivši ga u zatvoru. Prije nije htio ni čut za njega, jer mu je bilo odbojno da ga se povezuje s jednim teroristom, a nakon toga ga je zavolio jer ga je upoznao, a najviše su drugi ljudi o njemu kao čovjeku ispričali sve najljepše. Saznao je da mu otac ima ideale. Čudio se, jer su službene ocjene o njegovom ocu najgore zamislive, ali ujedno i klevetničke jer daleko su premašile osudu kojom se osuđuju teroristi. Sin Alejandro, strastveni snimač video-uradaka, je uz pomoć njemačke javno-pravne televizije ZDF snimio dokumentarac o njegovu posjetu ocu. U biti, o njegovu ocu. Njegova priča ide ovako:

Berlin – Stockholm – Lima

Roditelji su mu bili hippyji koji su u Argentini došli u dodir s ljevičarskim pokretom ali su zbog državnog udara desničarske vojne junte morali pobjeći u Peru. Tamo je Peter postao gerilski vođa, zadužen za glavni grad. Roditelji mu se nisu baš slagali, često su se svađali. Otac mu je bio tvrdoglav i teškog karaktera koji zbog svojih ideala i stavova nije popuštao ni za milimetar, čak i za račun svog privatnog života. Zbog njegove ilegalne aktivnosti mlada žena je sa sinom, koji se rodio u Peruu, često morala bježati i skrivati se po različitim mjestima. Vlasti su je osudile na 30 godina zatvora samo zato što je bila supruga najtraženijeg terorista. Odlučila je emigrirati iz zemlje i povesti sa sobom sina. Peter se tome usprotivio i imao je moć provesti svoju prvotnu želju da mu sin ostane u zemlji ali je iz poštovanja i ljubavi prema supruzi popustio, i žena je sa sinom Alejandrom živjela prvo na Siciliji, a poslije je dobila politički azil u Njemačkoj. Peter se rastao od supruge i našao si je drugu ženu s kojom ima dvoje djece, kćer i sina. I oni su zbog njega morali emigrirati iz zemlje, i dobili su politički azil u Švedskoj. Alejandrovo životno putovanje počelo je s posjetom svojoj sestri i svome bratu u Stockholm gdje ih je prvi puta vidio u životu. On plavokos, oni crnokosi i tamnoputi. Njihova baka koja je u emigraciju otišla u paketu s ostalom obitelji također tamnoputa, kao i kćer joj, Peterova žena. Svi jako simpatični, obrazovani i pametni. Zabrinuti zbog Petera. Njegova kćer Greta ne shvaća zašto im je otac uopće podario život s obzirom na život koji je odabrao, život progonjene zvijeri. No, svi ga vole. Bakica je pričala kako je zetu u zatvor krijumčarila u svojoj punđi od kose sve potrebno što je trebalo, kao neki James Bond. Alejandro, saznavši u Stockholmu jako puno o svome ocu potom posjećuje zemlju u kojoj se rodio, i razgovora s očevom rodbinom, svojim stričevima i tetama, djedom slikarom, i očevim prijateljima. U zemlji su ljudi već pomalo zaboravili na ime Petera Canderasa Schultea, posebno mlađa populacija o njemu nema pojma. No, novinari i te kako znaju o kome se radi. Peterov brat govori kako svog brata nikada nije ni pokušao odgovarati od nasilne metode za koje se Peter odlučio jer je znao da su mu ideali iznad svih opasnosti i lagodnoga života koji je mogao imati. Sve što je radio, radio je za narod, kako svjedoče njegovi poznavatelji. Novinari ne odobravaju njegove metode ali ga ne osuđuju jer kažu da u društvu svojevremeno nije bilo neke alternative, posebno u vrijeme diktature predsjednika Fujimorija. Alejandro posjećuje oca u zatvoru, prvi puta g vidi u svome životu, i fasciniran je njime. Primijetio je da ga je otac za cijelo vrijeme posjeta gledao ravno u oči. Prvo su se samo rukovali ali poslije i zagrlili. S obzirom da snimanje u zatvoru nije bilo dozvoljeno, Alejandrov očuh, umjetnik, naslikao je posjet na crtežima. Rekonstruirana duhovna klima u zatvoru izgledala je ovako: na „dobar dan“ stražarima je jednome stražaru pozdrav ušao kroz jedno uho unutra, kroz drugo van, a kod drugog stražara su se slova „d o b a r d a n“ rasula, ne o stražarovu glavu nego o zid koji se nalazio na mjestu glave.

Peterova je sestra posvjedočila da se njen brat u zatvoru promijenio. Imao je dugo vremena za razmišljanje, i njegovi stavovi su danas demokratski. Peter je u jednoj video-poruci zamolio sve žrtve i njihove obitelji za oprost, a posebno je zamolio svoju djecu da mu oproste što ih je uskratio za djetinjstvo bez oca.

Peter Cardenas Schulte – Alejandro u međuvremenu se odvojio od svoje nekadašnje revolucionarne organizacije MRTA, i odrekao se marksizma kao nasilne ideologije. (Politički i socijalni borbeni komunistički program Karla Marxa i Friedricha Engelsa, Manifest komunističke partije, osim ideala, na kraju drugog poglavlja „Proleteri i komunisti“ propisuje revolucionarne nasilne metode u ostvarivanju socijalizma.)

To me, iskreno rečeno, fasciniralo, jer je nekadašnji marksist spoznao zablude marksizma, a zabluda je što se socijalizam po primjeni programa od Karla Marxa ne može provesti bez silnih žrtava, te se ne može provesti ni uz silne žrtve. Peter Cardenas Schulte odrekao se nasilja u duhu marksizma i okrenuo se ostvarivanju socijalističkih ideja kroz demokratski višestranački sustav koji je u njegovoj sirmašnoj zemlji profunkcionirao nakon pada diktatora Fujimorija za kojim je raspisana policijska tjeralica. Peter se odrekao marksizma, ne zato što je zauzvrat dobio aboliciju, jer nije pomilovan, nego zato što je sam shvatio marksističke zablude. Njegovi nekadašnji suborci su posvjedočili da njihov pokret nije nasiljem rezultirao ni jednim jedinim pozitivnom pomakom. Jednostavno ništa nisu postigli. Peter je i danas u zatvoru jer je osuđen na doživotnu robiju. Ali, Peter je dao šansu ostvarenju socijalne pravde kroz demokraciju, a ne kroz komunizam. Kad bi se mnogi jugoslavenski marksisti/titoisti ugledali na Petera, Hrvatskoj bi bilo bolje, ali mnogi i ne žele Hrvatsku nego povratak Jugoslavije pa očekujem u bližoj budućnosti puno veći i brži napredak Perua nego Hrvatske. PS: naslovni citat s početka posta dala je Peterova punica. CBK

petak, 26.09.2008.

PLAĆENI UKOP ZA BORCE NORA - NOW!

Kad već ministar obrazovanja Dragan Primorac (HDZ) i njegov državni tajnik za srednje školstvo iz kvote liberala (HSLS), g. Janjić, nisu u stanju reći koju riječ u spomen na obračun predstavnika protunarodnog «Narodnooslobodilačkog rata» ili jugokomunističkih partizana sa zagrebačkim gimnazijalcima nakon tzv. oslobođenja 1945. godine, onda je moja dužnost kao profesor spomenuti ondašnje učenike koji su digli ustanak savjesti protiv protuhrvatskog i anti-demokratskog režima komunističke Titove Jugoslavije.

Znam da nije pametno u nedemokratskom društvu Hrvatske spominjati nepravdu ako su je počinili partizani, ti narodni heroji koji su zaustavili 50 Hitlerovih divizija na Balkanu. Neki kažu da se radilo samo o pet divizija, pri čemu su po dvije iz Hrvatske i dvije iz Srbije povučene na front u Normandiju prilikom iskrcavanja Saveznika 1944. godine, ali nećemo sada cjepidlačit. Ni pulski gradonačelik ne cjepidlači. Žali se on da je Thompson uručio tužbu protiv grada Pule radi zabrane koncerta u demokraciji Republike Hrvatske, gdje bez problema mogu nastupati četnikuše i turbo-folk četnici, upravo na dan kada je ratni sekretar CK KPH Andrija Hebrang pripojio Istru matici zemlji, prešutivši da je poglavnik Ante Pavelić također priključio matici zemlji, ali ne Jugoslaviji nego Hrvatskoj. Iako u hrvatskoj demokraciji nije pametno spomenut ni poglavnika Pavelića, ovaj puta je pulski gradonačelnik kriv što ga spominjem jer tvrdi da je ustaški poglavnik prodao Istru fašističkoj Italiji. Očito je povijest slaba točka naših nekorumpiranih mjesnih dužnosnika, ali bome i nekih državnih dužnosnica. Liberalka Vesna Pusić (HNS), čiji je otac prilikom «oslobođenja» 45’ postao stup komunizma i «čovjek novoga kova», a ona bila u komisiji komunističkog ideologa Stipe Šuvara za reformu školstva u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj tako što je učenicima povećana doza pranja mozgova dodatnim satovima marksizma (tako se zvao predmet) i što je nakon sloma Hrvatskog proljeća i formalno ukinut naziv «gimnazija», došla je na originalnu ideju da je poglavnik Pavelić kriv za sve, pa tako i što je navodno prodao Istru, Rijeku, i Zadar s otocima Italiji. Jadnica, ili prefriganica, navodno ne zna da Istru nitko nije prodao, čak ni velikosrpski režim Kraljevine SHS kojemu je pripadao njezin najuži rođak Grga Andjelinović (brat od njezina djeda) koji je 1920. godine Rappalskim sporazumom između Rima i Beograda prodao Rijeku s otocima i Zadar s otocima fašističkoj Italiji. Znači, ovih dana opet obljetnica priključenja Istre matici zemlji Jugoslaviji.


Nora has been one of my favourite

Kaže predstavnih istarskih antifašističkih komunističkih boraca da hrvatski branitelji iz Domovinskog rata imaju privilegije a oni, borci za Jugoslaviju nemaju. Sramota! Kako se može dogodit da u hrvatskoj državi borci za nekadašnju Jugoslaviju nisu izjednačeni u pravima, kao na pr. u tome da hrvatska država partizanima financira troškove pokopa, jednog dana kad umru, a žive prosječno preko 90 godina. S ovog mjesta predlažem da se žurno udovolji partizanima jer ovako se plaše umrijeti jer nose gaće na štapu. Pa da, revolucionarni plaćenici ne mogu prodati svoje prostorne nacionalizirane stanove od 150 i više kvadrata da si plate ukop, jer nema logike. Pa ako je premijer Sanader spreman iskeširati 3 milijarde kuna za rješavanje stambenog pitanja pobunjenih Srba koji se vraćaju ili bi se trebali vratiti u svoju domovinu koju su bili izdali, onda što ne iskeširo jugoslavenskim borcima za njihovu protuhrvatsku djelatnost. Pa dečki su si baš dali truda u obračunu s «narodnim izdajnicima i kvislinzima». Zavrijedili su stoga plaćeni ukop i čiča miča gotova priča. Evo primjera zašto su borci Nora zaslužili plaćeni ukop:

Nakon što su Ankica Tuđman i njezin suprug Franjo došli 8. svibnja 1945. godine na vlast u Zagrebu, u petak, 21. kolovoza 1947. godine je vod “milicionara” dovodio iz zatvora Okružnog suda u Zagrebu na “narodni sud” na Zrinjevcu br. 5 (poslije zgrada Županijskog suda) kolonu zagrebačke mladeži, u koloni po sustavu između dva “milicionara” po jedan od optuženih članova “Tajne organizacije hrvatske omladine”. Optuženici su bili učenici zagrebačkih gimnazija, i maloljetni, uz jednu optuženu punoljetnu žensku osobu, gospođu Zoru Heger:

“Velika dvorana zagrebačkog Okružnoga narodnoga suda za grad Zagreb, kako piše na žigu presude, kada su optuženike uvodili pred veliko krivično vijeće, čiji je predsjednik bio Stjepan Pramuš, prije te funkcije vozač ZET-ova tramvaja, bila je puna (…) Galeriju su zaposjeli dovedeni tzv. ukači i batinaši, a to su bili mahom učenici tzv. Partizanske gimnazije “Maršal Tito” u Zagrebu iz Gundulićeve ulice 30, danas Evangelističkog centra (…) koji su nosili engleske vojničke košulje (zvane partizanske) i kape titovke sa crvenom zvijezdom, a naoružani pištoljima i bokserima. Kada je ta čudna kolona točno u osam sati počela ulaziti u dvoranu, mi optuženici, blijedi i iscrpljeni od silnih batina koje smo primili i dovedeni na suđenje ravno iz samica, okruženi brojnim naoružanim stražarima (...) galerija je počela pljeskati i lupati nogama te uzvikivati: “Smrt izdajicama naroda!” i “Nećemo da žive!” Među publikom naše majke s maramicom u rukama u to vrijeme brisale su suze. Iako im je srce od tuge pucalo, uzdignuta su čela odbijale prezirne poglede publike u dvorani članova SKOJ-a, AFŽ-a /”Antifašistički front žena”./ i KPJ.” (Slobodna Dalmacija od 10.3.1994., članak “Prsten s grobišta”)

Uglavnom, optužena skupina zagrebačkih gimnazijalaca (maloljetnika, ispod 18 godina starosti) osuđena je na višegodišnju zatvorsku kaznu, uz prisilni rad, navedena u presudi br. “K-404/4”, i to u trajanju od 1 do 5 godina, a posebnom odlukom “sekretarijata za narodnu prosvjetu” izbačeni su iz svih škola u Hrvatskoj, i to “doživotno”, zbog kaznenih djela “protiv naroda i države”. (Evo prilike za ministra Primorca da rehabilitira nedužne učenike.)

Sada ćete, cijenjene blogerice i cijenjeni blogeri i čitatelji ovih redaka možda pomisliti da su navedeni zagrebački gimnazijalci zasigurno prestrogo kažnjeni, ali da su neku kaznu sigurno zavrijedili jer su sigurno podmetali bombe, bili naoružani, pomagali u ustaškim terorističkim djelima ili namjerama i slično, isto kao svojedobno članovi “Saveza komunističke omladine Jugoslavije” (SKOJ) u NDH, teroristička organizacija kojoj je pripadala Ankica Tuđman, rođena Žumbar, i njen brat Franjo Žumbar koji je, osumnjićen kao partizanski terorist i ilegalac tako zvane “Zagrebačke omladine”, proveo oko dvije godine u ustaškom zatvoru. Međutim, iznenaditi će se, a možda i razočarat neki, da je “krimen” osuđenih maloljetnih građana Zagreba i mladih Hrvata bio taj da su po razredima u školama skidali Titove slike i po zidovima pisali parole “Dolje boljševizam i KPJ!”, “Hrvatska pamti!”.

Dakle, brat od Ankice Tuđman je zbog pripadnosti terorističkoj organizaciji proveo kao punoljetna osoba dvije godine u ustaškom zatvoru, dok su potpuno nevine i to maloljetne osobe osuđene od totalitarnog partizanskog režima na jednu do pet godina zatvora, uz kaznu prisilnog rada, kaznu koju je svatko “odradio” od početka do kraja, s tim da je jedna odrasla ženska osoba iz navedene zagrebačke skupine, Zora Heger, “odradila” sedmogodišnju kaznu u ženskom koncentracijskom logoru komunističkog režima kraj Slavonske Požege. Supruga gospođe Heger ubili su 1945. u Maceljskoj šumi kraj Krapine, metkom u potiljak, bez suđenja pred revolucionarnim tribunalom ili “narodnim sudom”, a počinitelji maceljskog mega zločina (12 tisuća likvidiranih hravtskih ratnih zarobljenika) su kolege od partizanskog majora Franje Tuđmana iz bivšeg partizanskog “Zagorskog odreda” kojemu je za vrijeme rata pripadala i Ankica Žumbar (udata Tuđman).

Prije samog uhićenja i suđenja skupini zagrebačkih gimnazijalaca 1947. godine su provokatori titoističkog režima, Micika Soljačić i njezina sestra, prokazali svoje vršnjake, kojima je nakon te dojave titoistička tajna služba “Odjel za zaštitu naroda” (Ozna), koja je za vrijeme WWII osnovana u Drvaru od strane antifašističke sovjetske tajne policije NKVD, poznata po likvidiranju minimalno 15 tisuća poljskih ratnih zarobljenika u ruskoj šumi Katyn, 1940. godine, organizirala zasjedu u kojoj je 9. svibnja 1947. ubijen učenik 6. razreda II. Klasične gimnazije u Zagrebu, Anđelko Capek. Živio drug Tito! Druže Tito mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo! (Klasična gimnazija u Zagrebu nije podigla spomen-ploču svom ubijenom učeniku i nepravedno osuđenim učenicima, dok svugdje drugdje po zagrebačkim ustanovama, kao na pr. na Filozofskom Fakultetu, u Hrvatskom narodnom kazalištu i po nekim školama postoje spomen-ploče u spomen na ubijene ili u borbi stradale teroriste “Skojevce” i partizane, koji su lažno navedeni kao “antifašisti”.) S takvim strašnim stvarima se hrvatsko društvo mora suočiti jer povijesnoj istini nije bilo i nema alternative, osim PROPASTI! (Ne treba smetnuti s uma, da je Franjo Tuđman “najzaslužniji” šo je u glavnom gradu Republike Hrvatske ostao na snazi “Trg maršala Tita”, te što niti jedan osnovano osumnjičeni bivši partizan nije izveden pred sud pravne države. To je bio naš život s Francekom.) Kao što vidimo iz gore navedenog, titoistički režim se obračunao sa zagrebačkim gimnazijalcima, pardon, s fašistima i narodnim izdajnicima. IDEMO DALJE!

Gospođa Ankica Tuđman niti jednom jedinom riječju u svojoj knjizi od 647 stranica (“Moj život s Francekom”, 2006.) nije navela partizanske masovne likvidacije hrvatskih ratnih zarobljenika i civila na Križnom putu 1945. godine, niti etničko čišćenje Zagrepčana 1945. godine (oko 27 tisuća likvidiranih građana Zagreba, od toga preko četiri tisuće iz najužeg gradskog središta, bivšeg komunističkog “Centra” odnosno iz Gornjeg i Donjeg grada), i genocid kojemu je hrvatski narod bio podvrgnut od strane titoističkog režima. Autorica jednostrano iznosi patnju partizana i “skojevaca”, dok patnju hrvatskih civila, prouzročenu od komunista, partizana i skojevaca, ne spominje. Čovjek bi mogao reći, pa dobro, gospođa Ankica Tuđman je sa svojim suprugom od 1945. živjela 17 godina u Beogradu, pa možda nije uopće znala za komunističke zločine u Zagrebu 1945.-1946. godine. Nema čak niti priznanja moralne krivice kod bivših partizana, osim rijetkih, rijetkih izuzetaka. Autorica navodi i navodnu izjavu svog svekra u “njihovom” beogradskom stanu 1946. godine: “Zar smo se za to borili?” Na to je Franjo Tuđman bio smrknuta lica, vjerojatno ljut na oca što uopće dovodi u pitanje partizansku “antifašističku” borbu. Poslije su mu komunisti likvidirali oca, a on, budući prvi predsjednik Republike Hrvatske, unaprijeđen je u čin generala komunističke “Jugoslovenske narodne armije”. Za razliku od nje je njezin suprug kao prvi predsjednik Republike Hrvatske ipak otvorio pluralistički prostor za temu o partizanskim bleiburškim zločinima dok ona ni riječi u svojoj knjizi o političkim memoarima njena muža i njihovoj sretnoj ljubavi 1945. kad ju je Francek zaprosil tamo negdje kad su Francekovi drugovi ubili supruga Zagrepčanke gospođe Heger koja je do tada također imala sretnu ljubav. Kao profesoru mi je dužnost, kad već supruga prvog predsjednika Republike Hrvatske nije, barem objaviti pokoje pismo s “Bleiburga”. Jedan od Francekovih drugova s Maclja spada u jedne od najvećih živućih ratnih zločinaca u Europi. Ali koga to briga. DORH ponajmanje. Kako ono Mesić kaže: pravna država mora funkcionirati. Pa funkcionira, nitko ništa ne pita i sve ide po loju! Još malo pa ćemo, ako Bog da sreće, i tom borcu Nora platiti ukop i čao Miki! Nema procesuiranih partizana – nema partizanskih ratnih zločinaca. Kako se to lijepo radi na Balkanu, ali glavno da je Thompsonu zabranjen koncert u pulskoj areni jer mogli bi se probudit Musslonievi crnokošuljaši koje su velikosrpski ideolozi pustili u Istru koja je svoje hrvatstvo sačuvala isključivo zahvaljaujući hrvatskim svećenicima Rimokatoličke crkve. Inače, prije dvije godine je pulski gradnačelnik dozvolio u pulskoj areni jedan politički skup na kojemu su predsjednik Mesić, i tadašnji predsjednik Hrvatskog sabora, Vladimir Šeks(HDZ), držali vatrene antifašističke govore pod bistom maršala Tita dok se u publici vijorio veliki crveni stijeg Saveza komunista Jugoslavije.

PISMO S BLEIBURGA

U široj javnosti ostala je gotovo nezapažena svečana akademija u Zagrebu, početkom ove godine kada su pred 400 uzvanika čitana originalna pisma hrvatskih žrtava komunizma. Isključivo iz razloga što se ne radi o partizanskim jugoslavenskim nego o hrvatskim žrtvama Hrvatska radiotelevizija je cenzurirala taj iznimno važan kulturni događaj u gradu Zagrebu, daleko važniji događaj od bilo koje pojave Milana “Blentona” na nekom niklom gradilištu, smetlištu ili odronu, ili od pojave predsjednika Mesića ili bilo kojeg drugog jugoslavenskog borca Nora na prisavskoj dalekovidnici.

PISMA IZ BEZDANKE
Hrvatski glazbeni zavod, 21. travnja 2008.
Govorni dio

Organizacija: Neformalna skupina žena Krug:

1.

Milivoj Reizer rodom je iz Zagreba, a obiteljskim podrijetlom iz Samobora. Po struci je bio profesor, radio je u školi, no bio je i umjetnički nadaren, pa je pisao pjesme i svirao glasovir. Središte njegova života bila je njegova mlada obitelj, supruga, također profesorica, te njihova malena djevojčica. - Bio je slabog vida, nosio je naočale i tijekom rata nije mogao biti vojnim obveznikom. Godine 1944. pozvan je da kao domobran služi u časničkoj knjižnici, u Osijeku, gdje je obitelj tada živjela. - 1945., kada su u Osijek došli partizani uhićen je i zatvoren, a u lipnju je potjeran u dugu sužanjsku povorku koja je krenula prema Slavonskoj Požegi. Od tamo se, po jednom svećeniku, uspio javiti supruzi. Puno godina kasnije, 1991., kada je u Hrvatsku došla demokracija, kćer je dala oglas u listu „Domobran“, tražeći kakvu obavijest o ocu, koji se nikada nije vratio kući. Doista, javili su se očevidci i supatnici iz nesretne 1945. i odveli je u Slavonsku Požegu, na negdašnju pustaru Valerovac. Ispričali su joj da je to bilo jedno od mjesta mučenja, te da su partizani tu ubijali one koji više nisu mogli hodati. A dalje nije mogao ni Milivoj Reizer ... A nisu ubijali hicima, već udarcima bata po glavi... Jedan od očevidaca, tada petnaestogodišnji Ivan Vuković, morao je krvave leševe tovariti na svoja kola i odvoziti ih zakapati u Gornje Emovce. Milivoj Reizer ubijen je 14. 6.1945., skupa s oko 220 drugih ljudi, a dan nakon što je napisao ovo pismo:

petak, 19.09.2008.

OBLJETNICA ATENTATA NA HRVATSKOG KENNEDYA

Ubijte čelnika oporbe i onda preuzmite i oporbenu stranku i nema više oporbe, osim režimske, kao ukras parlamenta i vlastodržaca.

Ako netko misli da su stranke poput Socijaldemokratske partije (SDP), Hrvatske socijalno-liberalne stranke (HSLS), Hrvatske seljačke sranke (HSS), Hrvatske narodne stranke (HNS), Srpske demokratska samostalna stranka (SDSS) ili Hrvatske stranke prava (HSP) oporbene stranke onda još ne zna što je višestranački demokratski sustav jer takav sustav uvijek ima poziciju (vlast) i opoziciju (oporbu vlasti, alternativu). To u hrvatskom slučaju nije slučaj.



U hrvatskom slučaju imamo udbo-mafiju koja se naziva „oporba“ ali to nije. Kod nas je „oporba“ dr. Jekyll i Mr. Hyde u jednoj osobi. Naša „oporba“ je zločesta ali tumači kako je dobra, i ima svoga brata blizanca, Dr. Jekylla i Mr Hydea 2, koji također laže da je dobar iako je po prirodi zao. Riječ je o vladajućoj stranci. Koji bi bili dokazi o shizofrenom ponašanju „oporbe“ i vlasti u Hrvatskoj? Dokaz je da se dr. Jekyll predstavlja kao hrvatska oporba i hrvatska vlast dok Mr Hyde slavi zatiratelja hrvatske oporbe, tiranina i diktatora Josipa Broza – Tita. Ne propušta se slaviti tog zločinca prilikom bilo kakvog povoda, pa bio i banalan. No, kad treba narod prevariti onda se naša oporba i vlast od zločestog Mr Hydea pretvara u dobrog dr. Jekylla koji prolijeva suze na bleiburškom polju ili na nekom jugokomunističkom stratištu od Teznog do Maclja. Onda se opet javlja Mr Hyde koji ne želi procesuirati neke partizanske i komunističke ratne i poratne zločince. Drugi dokaz, a ima ih na desetke i stotine, je dokaz zavjere i šutnje koju titoistička „oporba“ i vlast održavaju već 17 godina, to je zavjera i šutnja oko atentata na predstavnika i čelnika istinske hrvatske oporbe, gospodina Antu Paradžika.

IN MEMORIAM: Ante Paradžik
(21.09.1991. - 21.09.2008.)



Od političkog ubojstva i likvidacije Ante Paradžika prošlo je 17 godina, i iako im je to bio njihov kolega političar, oni šute, i pozivaju se na geslo za glupane - IDEMO DALJE! Najčešće se od dr Jekylla može čuti: ne treba se osvrtati na prošlost, idemo dalje u budućnost. Na ovogodišnjem otvaranju jesenskog zasjedanja Hrvatskog sabora je predsjednik vlade RH, Ivo Sanader (HDZ), rekao da Hrvatska i njegova vlada ima obavezu „sankcionirat komunističke zločine“. Skoro sam pao na zadnjicu, jer čovjek se pita, a tko je onda lud, tko pametan? Zašto onda vlast štiti Paradžikove ubojice, a „oporba“ šuti i o pokojnom Paradžiku, njegovim ubojicama i nalogodavcima toga gnjusnog i kukavičkog ubojstva koje je imalo dalekosežne negativne posljedice na demokraciju i pravnu državu. Zato današnje društvo u Hrvatskoj i ima tako velike probleme jer se problemi metu pod tepih. S obzirom da i demokratski svijet na Zapadu prešutno odobrava Paradžikovo ubojstvo, jer se Ante Paradžik zalagao za uspostavu i obranu samostalne hrvatske države, domaća bagra toga je svjesna i zato održava zavjeru šutnje. Zašto na primjer šuti ministar Primorac? Nećak mu je poginuo u HOS-u za vrijeme rata a on šuti kao zaliven o ubojstvu načelnika Hrvatskih obrambenih snaga, g. Anti Paradžiku.

Koju poruku može ministar obrazovanja uputiti mladim ljudima ove zemlje? – Obrazujte se, ali nemojte biti oporba jer će te završiti dva metra pod zemljom!?

Nikakve antikorupcijske akcije Državnog odvjetništva i policije, koliko god bile hvalevrijedne kao akcija „Indeks“ i suzbijanje korupcije u akademskoj zajednici Sveučilišta u Zagrebu, neće riješiti temeljni problem ove zemlje, a to je politička korupcija. Gdje je antikorupcijska oluja u Državnom odvjetništvu? Kaznene prijave protiv komunističkih zločinaca, pa i ubojica Ante Paradžika, nalaze se tamo, duboko u ladici Glavnog državnog odvjetnika. Jedan od najvećih političkih kriminalaca ove zemlje, Anto Đapić, krivotvorio je svoj magisterij, a nadležni sud ga nije osudio nego oslobodio optužbe, i onda se čekala zakonska zastara i dan prije zastare je drugostupanjski sud ukinuo oslobađajuću presudu i predmet Đapićeva magisterija vratio natrag prvostupanjskom sudu. Ako tu ne postoji čitav lanac korupcije u hrvatskoj politici onda ga nema nigdje.

Pokojni Ante Paradžik imao je dobar nos za takve kao što je Đapić. Čim se ovaj pojavio pred vratima Hrvatske stranke prava odmah je rekao: „Goni to đubre van iz stranke“! U trenutku kad je Paradžik ubijen, Đapić je sjedio u središnjici Hrvatske stranke prava s nogama na stolu, a kad nije ljenčario u tom položaju prošetao je malo noge, odlazeći do udbaške tajne službe kojoj je cinkao Dobroslava Paragu. Svakodnevno je to đubre podnosilo izvješća o tome što radi oporba odnosno što radi Paraga. Đapićeva policajka Ruža Tomašić bila je dovoljno pokvarena da sjedne u fotelju dopredsjednika HSP-a, pokojnog Paradžika, i da u Saboru šuti o Paradžikovu ubojstvu, naprotiv, Mrs. Hyde se u razgovoru za Jutarnji list prisjetila kako je jedini motiv za ubojstvo svog jedinog istinskog stranačkog prijatelja i kolege navodno imao g. Paraga iako je upravo ona, u vrijeme kad je radila kao Tuđmanova tjelohraniteljica, upozorila Paradžika i Paragu, pred 20 svjedoka, i uoči atentata, da se sprema atentat na njih obojicu. Na Paragin prijedlog da se podvrgnu detektoru laži u policiji Ruža Tomašić je dala petama vjetra.

Šute i liberali, ne samo kriptokomunisti i titoisti. Dražen Budiša bio je šef „oporbe“ jedno vrijeme, pa i potpredsjednik vlade RH i Račanov koalicijski partner ali je šutio o ubojstvu svoga vjenčanog kuma Ante Paradžika, iako se na njegovu sprovodu zavjetovao pred stotinama ljudi i cijeloj hrvatskoj javnosti da će razotkriti nalogodavce Paradžikova ubojstva. Tresla se brda, rodio se miš – Dražen Budiša koji je u Hrvatskom proljeću bio nada za Hrvatsku, i potredsjednik, a Ante Paradžik bio predsjednikom Saveza studenata Hrvatske. Evo što piše u biografiji Ante Paradžika, objavljena 1991. u knjizi

„BORBA ZA HRVATSKU DRŽAVNU NEZAVISNOST – Od obnove do lipanjske povelje HRVATSKE STRANKE PRAVA“, čiji je bio co-autor, zajedno s Dobroslavom Paragom:

„...Vođa studentskog pokreta sedamdesetih godina, i organizator poznatog studentskog štrajka zbog čega je osuđen 1972. godine na 3 godine zatvora koje je u cijelosti izdržao. Godine 1975. po drugi put uhićen i proveo u istražnom zatvoru 4 mjeseca. Optuživan i ispitivan za najteža krivična djela. Pušten poslije torture kao nevin. Godine 1976. po treći puta uhićen i osuđen na 2 mjeseca zatvora, zbog toga što je na pozivnicama za /svoje/vjenčanje stavio trobojnicu, bez socijalističkih oznaka. Godine 1977. po četvrti put uhićen i proveo u zatvoru 8 dana, a da ni sam nije znao zašto. Svaki je put bio uhićen kada je Tito dolazio u Zagreb. Kaznu je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. To je jedna od najprogonjenijih osoba poslije Karađorđeva 1971. godine. Praćen, proganjan, šikaniran ne samo on nego i cijela njegova obitelj, kao i njegovi prijatelji i poznanci...“

I Dražen Budiša je zbog svog angažmana u studentskom pokretu bio u zatvoru ali mu je komunistički ideolog Stipe Šuvar poslije našao posao u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu dok Paradžik nikad nije mogao dobiti posao, a i dan danas ljudi koji drže do Paradžika ne mogu dobiti posao u Republici Hrvatskoj! Studirao je i diplomirao socijalno pravo, i njegova je intencija uvijek bila pomagati običnim ljudima. Sa suprugom i troje maloljetne djece živio je u stanu u Zagrebu od 36 kvadratnih metara.

U razgovoru za list „Javnost, 1. listopada 1990. Ante Paradžik je rekao:

„Ne priznajemo ni /jugoslavensku/ federaciju /kao SDP/ ni konfederaciju /kao HDZ/. Mi smo za samostalnu, nezavisnu državu Hrvatsku na cjelokupnom etničkom i povijesnom prostoru.“

U govoru nad jamom „Jazovka“ 1990. je Ante Paradžik rekao:

„Hrvatska stranka prava s ovoga mjesta upućuje sućut cijelom hrvatskom narodu. Tu su sućut trebali uputiti crveni zlotvori – hrvatski izadajnici koji su izvršili pokolj nakon Drugog svjetskog rata nad hrvatskim narodom. Ovdje je prva od otkrivenih jama u poratnoj tragediji hrvatskog naroda. Hrvatska stranka prava će tražiti da se ispitaju i da se istraže sve jame u cijeloj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srijemu i Vojvodini...Ja garantiram da nijedan narod nije stradao više od hrvatskog. Dok je židovski narod apsolutno i relativno najviše stradao u vrijeme rata, Hrvati su apsolutno i relativno najveće ljudske gubitke imali nakon rata. Poratno razdoblje, tj. mir je, mjereći po ljudskim žrtvama i krvoprolićima, Hrvatima bio tragičniji od rata, i to je neshvatljivo, i to mora znati cijeli svijet! DA NIJE BILO OVIH ŽRTAVA, NE BI BILO OVE LJUBAVI U KOJOJ SE RAĐA NOVA HRVATSKA. Ni nove Hrvatske ne bi bilo da nije bilo ovih žrtava. Nova Hrvatska se danas rađa iz naših tragedija na Bleiburgu, na Križnom putu i u svim onim jamama u koje su bačeni oni kojima je krivnja bila u tom što su se borili za svoju samostalnu Hrvatsku državu...A mi želimo živjeti na svom prostoru u miru i u svojoj slobodnoj državi. Želimo živjeti u ljubavi sa svim drugim narodima i državama. Neka je vječna slava i hvala svima koji su pali za svoju Hrvatsku!“ (Hrvatsko pravo, rujan 1990.)

U razgovoru s novinarkom Gordanom Simonović i zagrebački „Globus“ 28. veljače 1991., na obljetnicu Paradžikova uzora dra. Ante Starčevića, Paradžik je rekao, između ostalog:

„...Nema više tabu tema: Jazovka, Bleiburg, Pavelić, NDH. Mora se već jednom reći istina o tim povijesnim događajima. – Vi ste egzibicionisti, diletanti, vi će te usporiti demokratske procese na ovim prostorima – to nam govore, a mi im odgovaramo neka dobro zapamte da će svaki Hrvat koji zahtijeva samostalnu hrvatsku državu biti proglašavan ustašom. Svaki Hrvat, bio to Josip Broz, bio to Bakarić, Pavelić ili Franjo Tuđman, traži li samostalnu Hrvatsku, bit će proglašen ustašom. Stoga Hrvati konačno moraju shvatiti da je Jugoslavija tamnica hrvatskog naroda i da im nema sreće ni slobode dok žive u jugoslavenskoj zajednici... Bilo koji Hrvat koji se bori za bilo kakvu Jugoslaviju on je za nas izdajica hrvatskog naroda. Jer je to uostalom rušenje učenja Oca domovine Ante Starčevića... Hrvatska stranka prava povesti će hrvatski narod da se realiziraju ta učenja i konačno stvori hrvatska država...“ Na pitanje novinarke kako vidi budući politički život Hrvatske, Ante Paradžik je odgovorio:

„U ovom povijesnom času sve bi se hrvatske političke stranke trebale ujediniti. Štoviše, predložio bih samo dvije stranke: Hrvatsku stranku i Stranku hrvatskih izdajnika. A kada dobijemo svoju državu, svoju slobodu, onda neka bude stotinu stranaka. Neka bude tada i političkih svađa i više demokracije. A što se tiče srpskih stranaka kao jednonacionalnih stranaka, to se ne bi smjelo dopustiti. Oni se mogu angažirati u hrvatskim strankama, jer osnivanjem svojih stranaka oni odmah stvaraju politički prostor, političko djelovanje i stvaraju pretpostavku za svoju /srpsku/ državu. Nemogu Hrvati imati svoju političku stranku u Njemačkoj ili Austriji. Hrvata u Australiji ima oko 300 tisuća pa nemogu zamisliti svoju stranku. Takvi su zahjevi apsurdni...“

U priopćenju koje je Ante Paradžik supotpisao ispred Hrvatske stranke prava, žali se 1991. na „neostaljinizam u Hrvatskoj“. Radi se o otvorenom pismu glavnom ravnatelju Hrvatske radio-televizije Antunu Vrdoljaku, Tuđmanovom cenzoru. Paradžik Hrvatsku televiziju naziva „zagrebačkom Bastiljom“. Za HSP kaže Paradžik da je „druga strana u odnosu na HDZ, „koju gospoda smatraju marginalnom strankom, kao što je i Slobodanom Milošević jednako tako mislio u odnosu na opoziciju....HSP ne razlikuje FAŠIZAM OD KOMUNIZMA, jer su i jedan i drugi unesrećili hrvatski, kao i mnoge narode svijeta, ali između njih ipak postoji jedna razlika, a to je ŠTO SU FAŠISTI PROGONILI I UBIJALI NA OVIM PROSTORIMA 4 (ČETIRI) GODINE, A KOMUNISTI 44... Na kraju, g. direktore, ne očekujemo objavljivanje sadržaja ovog pisma, jer je istina protiv neistine vrlo opasna... Povijest je učiteljica života! Srdačno Vas pozdravlja: Dobroslav Paraga, predsjednik Hrvatske stranke prava, Ante Paradžik, dopredsjednik HSP, i glavni tajnik.“ (Hrvatsko pravo, broj 1, 2, 3, 1991.)

Istina o ubojstvu Ante Paradžika je vrlo opasna i za današnje predstavnike vlasti i „oporbe“ i zato će vijest o obljetnici Paradžikova ubojstva 21. rujna 2008. biti cenzurirana u svim najvećim medijima u Hrvatskoj, kako na HRT tako i na RTL i NOVOJ TV, na radio Antena Zagreb ili u Jutarnjem listu i Večernjem listu, u Globusu, Nacionalu etc., osim naravno ako će o Paradžiku govoriti izdajica Anto Đapić, onda se u svrhu dezinformacija otvaraju svi mediji za lažne i režimske „pravaše“. Onda nema problema.

Na kraju, činjenice o Paradžikovu ubojstvu:

Za ubojstvo Ante Paradžika je odgovoran (prvi) predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman. To je broj 1. Br. 2, suodgovorni za Paradžikovu likvidaciju su Josip Manolić i tadašnji hadezeov ministar unutarnjih poslova Ivan Vekić, zatim šef udbaške tajne službe SIS Republike Hrvatske, Josip Perković i ostala udbaška krema iz tog vremena, a vođa tadašnje „oporbe“, Ivica Račan nikada nije ti tražio istragu zbog ubojstva njegova kolege Ante Paradžika. Naprotiv, Račan je tajno šurovao s Paradžikovim ubojicama i izdajicama, kao na slici koja je tajno snimljena na Pantovčaku i objavljena tek nakon Tuđanove smrti:


Dvojac Đapić - Račan s kormilarom

Antu Paradžika su ubili policijski djelatnici MUP-a RH, na križanju u Sesvetama kod Zagreba, 21. rujna 1991. godine, pucanjem iz neposredne blizine automatskom puškom u Paradžika nakon što se auto u kojemu se Paradžik vozio propisno zaustavio na policijskoj kontrolnoj točci, i to je bila najmanje treća policijska kontrolna točka na kojoj je auto s Paradžikom stalo u svrhu identifikacije, tako da su ubojice i te kako znale tko sjedi u autu, a ne kako je vlada RH dala putem Hine priopćiti da se navodno radilo o zabuni jer se vjerovalo da se u autu nalaze srpski teroristi „martićevci“. Demanti lažnog vladinog priopćenja je Hina objavila tek kad se u sjedištu Hine pojavio D. Paraga s nekoliko hosovaca. Policajac koji je ubio Paradžika je zajedno s pomagačima osuđen od suda na ne baš visoku zatvorsku kaznu, ali predsjednik Tuđman ih je nakon toga abolirao i pustio na slobodu dok je sudac dobio otkaz. Žive i danas u Zagrebu, a jedan od njih je posije predavao na policijskoj akademiji u Zagrebu, a i inače ti ljudi imaju pristup u predsjednički ured kod Mesića, i oni koji su odgovorni za njegovo ubojstvo su rado viđeni gosti kod urednika „hrvatskih“ medija, i dan danas.

No, kakva bi se korupcija otkrila kad bi se išlo hapsiti nalogodavce atentata – to bi srušilo same stupove ove krhke i lažljive vlasti u Republici Hrvatskoj. Car bi ostao gol! Zato će se i dalje, na pritisak Europske komisije, uhićivati profesori i doktori ali ne i političari, odgovorni za Paradžikovo ubojstvo i one odgovorne osobe i državi službenici koje su odgovorni za zataškavanje Paradžikova ubojstva. Jedini koji je tražio fer istragu, i koji to i danas zahtijeva je, a tko bi drugi bio nego Dobroslav Paraga. Jedino je njemu stalo do poštene Hrvatske! Ante Paradžik je bio pošten političar i čovjek! Od dvojice poštenih ostao je jedan ali vrijedan, vrijedan za pet, a svi ostali političari mogu ić, što se mene tiče, u neku stvar.


Jedna od posljednjih fotografija Ante Paradžika (četvrti s desna), snimljena prilikom obilaska prve crte bojišnice u Jasenovcu, rujan 1991. s D. Paragom i bojovnicima HOS-a. Photo copyright by HSP1861.

CBK

ponedjeljak, 08.09.2008.

Prva dekada 21. stoljeća: SVJETSKA KRIZA - UZROČNO-POSLJEDIČNE VEZE

Globalni anti-progres:

liberalna demokracija – „globalna demokracija“, i marksizam – „globalni socijalizam“


Čarobnjaci Bush i Putin koji čarobno stvaraju Novi svjetski poredak






Diktatori koji su očarali svijet

Nakon vojničke pobjede liberalnog Zapada u paktu sa sovjetskim svjetskim komunizmom (globalnim socijalizmom) nad njemačkim nacističkim poredkom (globalizmom u WWII) je utrka u (nuklearnom) naoružanju dovela u Hladnom ratu (1945. – 1989.) do sloma globalnog sovjetskog socijalizma i pada Berlinskog zida. Na trenutak se činilo da je svijet ušao u razdoblje svjetskoga mira: nestalo je „carstvo zla“ kako je antikomunistički am. predsjednik Ronald Reagan nazvao totalitarni SSSR. Komunizam i derivat marksizma, socijalizam nestali su kao jednopartijski sustav masovnog kršenja ljudskih prava, represije, genocida i terora, i ustupili mjesto sustavu liberalizma - višestranačju i liberalnoj demokraciji.

Skok iz komunizma bez ljudskoga lika u kapitalizam bez ljudskoga lika doveo je mnoge narode, koji su se nekoć bili mimo svoje volje našli pod komunističkom čizmom i s ograničenim suverenitetom, u položaj obespravljenih starogrčkih helota koji u postkomunističkom svijetu Europe i zapadne hemisfere nemaju doduše vidljive lance robovlasničkog sustava jer je ideologija liberalizma sofisticirana paukova mreža Velikog brata (Big Brother ili Orwellov prikaz totalitarnog sustava nadzora i obespravljivanja), i takva situacija je opasnija zato što je izvana primamljiva, uostalom kao i marksizam: naoko se čovjeku nudi apsolutna sloboda do totalnog hedonizma na rubu barbarizma koji vodi moralnom propadanju društva, tradicionalnih nacionalnih vrijednosti, napadu na religiju i ćudoređe, na čovjekovo dostojanstvo, na obiteljske vrijednosti na kojima društva počivaju ili se raspadaju ako se raspada obitelj kao osnovna ćelija društva. Čovjek u sustavu liberalizma postaje „cool“ i „solo“ - kao usamljena duša na nekom pustom otoku. Konzum droge, bombardiranje reklamama kao poseban perfidni oblik manipulacije čovjekova mišljenja, globalno tako zvano slobodno tržište koje bi trebalo shvatiti kao lovno područje za odstrel čovjekove slobode, i kreditni sustav koji uz opojna sredstva i njihovu „zlouporabu“ od čovjeka čini ovisnika i sirotinju. Sudske ovrhe na zapovijed banaka (u vlasništvu liberala) i pljenidbe kao posljedica lihvarskog kreditnog i monetarnog sustava, te iznenadna smrt kao posljedica ovisnosti o heroinu koja počinje pušenjem trave ili popularnoga „jointa“ su neke od metoda porobljavanja i podčinjavanja ljudi. Pušenje trave se medijski popularizira već za osnovne školarce pa dalje preko srednje i sve do fakulteta a na poslu među srednjom klasom je onda popularan kokain, dok se heroin ima smatrati posljednjom stanicom kao „Endlösung“ u Auschwitzu! Liberalni tzv. main-stream mediji za oblikovanje javnoga mišljenja, sa svojim brojnim „stručnjacima“ ili „ekspertima“ pri tome služe za pranje mozgova narodnih masa.

Čemu sve to vodi? Sve to vodi stvaranju „globalne demokracije“ koja će izgledati kao staroegipatski robovlasnički faraonski totalitarni sustav u kojemu je faraon jedini samoproglašeni suveren i bog na Zemlji! „Globalna demokracija“ je ono što je George Bush Stariji nazvao „Novim svjetskim poredkom“ koji je proklamirao nakon pirove pobjede u Pustinskoj oluji, 1991. godine. Kao konačno obilježavanje novih robova u svijetu, u tom Novom svjetskom poredku služit će minijaturni čip (chip) koji se implantira ispod ljudske kože kao danas pesekima. Sve informacije iz čipa se naravno globalno pozocionira preko Global Position System ili popularno GPS, dakle, preko satelita u Zemljinoj orbiti kojim upravljalju isti oni koji upravljalju i svjetskim krizama – jučer u „jugoslavenskoj krizi“, danas u krizi na Kavkazu (Čečenija, Gruzija) i Bliskom istoku (Libanon, Izrael, Sirija, Iran) te u srednjoj Aziji (Afganistan, Pakistan). To bi bila svjetska krizna žarišta, uz potencijalnu Ukrainu i baltičke republike, i nikada zaboravljeno balkansko bure baruta (tzv. „Republika Srpska“ u Bosni, i Kosovo). Svaka od navedenih kriza može služiti kao alibi i povod (casus belli) za izazivanje nova svjetskoga rata (WWIII) i nuklearni holokaust – ako gospodari liberalne demokracije, i drugovi u Kremlju tako budu odlučili!

Kako je sve počelo? Pa vrlo jednostavno – krađom prije otprilike nešto manje od 200 godina kada su reakcionarni ancien-režimi pod vodstvom Velike Britanije napali francusku republiku i srušili Nepoleona, a time i vrijednost francuske revolucije, sažete u Deklaraciji o ljudskim pravima.

Naime, čovječanstvo je od staroga Egipta pa preko antičke Grčke i staroga Rima živjelo sve do Francuske revolucije u robovskom i poluslobodnom društvu u kojemu je imperator mjerilo svega, čak se i godine u povijesti broje po kraljevima i carevima, bilo u drevnom Egiptu bilo u Rimu za vrijeme carskoga razdoblja pa sve do Bizanta i Osmanskog Carstva, britanskog imperija i danas američkog liberalnoga imperija u kojemu svijetom drmaju naftni karteli, vojno-industrijski kompleks i GMO kompanije, a u sjeni narko-karteli i mafija kao produžena ruka sustava liberalne demokracije jer ako je liberalni Zapad mogao u šest godina vojnički srušiti Hitlerov režim onda nitko ne može tvrditi da za isto vrijeme ne bi mogao s lica zemlje izbrisati narko-mafiju.

Uz anglo-američku liberalnu demokraciju imamo na drugom polu bivši SSSR i nekadašnji globalni svjetski komunizam čiji je nasljednik Rusija kao predvodnica novoga globalnog socijalizma koji je svoje sjeme već posadio pred vratima Sjedinjenih Američkih Država, u Venecueli i Boliviji, uz Kubu i Nikaragvu. (Kina kao komunističko carstvo sredine urušit će se samo u sebe u imploziji, ili će u slučaju međusobnoga atomskog uništenja Zapada i Rusije postati svjetsko carstvo sredine, dakle, zemlja u središtvu svijeta kao što je danas Amerika.)

Novi diktator u Kremlju, Vladimir Putin, ispravno je konstatirao da liberalni Zapad stvara preduvjete za preuzimanje totalne kontrole nad svijetom u kojemu bi onda postojala samo jedna jedina svjetska supersila, jedan pol i žarište zla – Sjedinjene Američke Države i Organizacijom ujedinjenih nacija kao tzv. međunarodnom, a u stvarnosti nadnacionalnom interesnom organizacijom kojom manipulira anglo-američki bogati sloj manijakalnih ekstremista (tajkuna, oligarha). Pri tomeje Putin „zaboravio“ spomenuti velikosruski imperijalizam. Ekstremistička pak masonerija kao koordinator takvih političkih moćnika nova je alfa i omega Novog svjetskog poredka u kojemu protunarodna svjetska „vlada“ uništava i usisava nacionalne države, i nameće globalnu demokraciju i socijalizam, neka vrsta novog nacionalsocijalizma ili boljševizma jer nacizam je bio kopija boljševizma pretočen iz panslavenskog u germanski kalup. Kao instrumenatrij za ostvarenje Novog svjetskog poredka služi NATO i Europska unija, zamišljena na početku kao kulturna zajednica koja počiva na načelima dok se danas pretvorila u puku trgovačko-profitnu organizaciju bez načela jer sva načela Europske unije umrla su u Vukovaru, Sarajevu, i Srebrenici! Umrla su, dakle, ne postoje više, osim na papiru!

Na primjeru Gruzije se zorno vidi kako upravljači svjetskim krizama i šefovi globalne demokracije iz anglo-američkog ustroja tobože u ime demokracije, višestranačja i ljudskih prava manipuliraju gruzijskim narodom i izlažu ga nevjerojatnoj opasnosti da bude pregažen od ruskih tenkova, a Gruzija kao zemlja nepovratno podijeljena, kao svojedobno Bosna i Hercegovina. U biti recept zvan „podjela BiH“ primjenjuje se sada na Gruziji. Kao instrumentarij pri tome služi jedan korumpirani main-stream predsjednik Saakashvili, marioneta State Departmenta, koji je izazvao ruskog medvjeda i probudio ga iz zimskoga sna. I bedak bi znao da vojna intervencija u Južnoj Osetiji, na dan početka Olympiade u Pekingu, povlači za sobom rusku mega-reakciju i pokazivanje mišića. Ali, marioneta nije bedasta nego promšljena kako bi se Rusiju uvuklo u sukob širih razmjera, a taj bi sukob onda završio nuklearnim ratom i pobjedom Zapada (barem tako su si zamislili zapadni stratezi; vidi knjigu Williama F. Engdahla „STOLJEĆE RATA 2“). U tom slučaju se usamljena Kina usere u gaće i povuće u mišju rupu, te čeka da bude kao zrela kruška ubrana kao posljednja prepreka Novom svjetskom poredku. Napad na Irak i pljenidba i pljačka svjetskih zaliha nafte, pa planirani napad na Iran i evtl. Siriju samo su međuetape u igri svjetskoga pokera.

Oktobarska revolucija sponzorirana na Zapadu:



Ne treba zaboraviti da je marksizam nastao na Zapadu, i pod nadzorom establishmenta u Londonu. Karl Marx, emigrant u Londonu objavio je tamo svoj „Manifest komunističke partije“, a Lenjin, taj egzektutor ili izvršitelj marksizma, bio je agent njemačke obavještajne službe (Staljin je, isto kao i Hitler, druga priča, on se bio otrgnuo od kontrole Zapada). Sjeme zla marksizma posađeno je 1917. u Rusiji da uništi britanskog i njemačkog konkurenta u borbi za političku i ekonomsku prevlast u Europi.

Komunizam je i nastao kao reakcija na liberalizam, a fašizam i nacizam kao reakcije na komunizam. Pirov pobjednik je za sada ispao liberalizam, ali ako je jedan recept već uspješno bio primijenjen u nedavnoj povijesti, zašto ne sve skupa ponoviti - osnovna je misao vodilja zapadnog establishmenta i stvaratelja „globalne demokracije“. (Taj pojam je inače UN službeno preuzeo 2000. kao svjetski program i proveo ga kroz institucije OUN kao obvezujuće za sve njene članice; naravno, narode nitko nije pitao o tome; isti je slučaj u Hrvatskoj koja je postala plijen i pala je kao žrtva Novog svjetskog poredka i „globalne demokracije“; Republika Hrvatska izgubila je de facto svoj suverenitet i ostala je samo mrtvo slovo na papiru; Hrvatska kao nacionalna država više ne postoji, i time su poništene demokratske promjene iz 1990. kao i Domovinski rat! To nije pesimizam nego činjenica i realnost. Hrvatski Saakashvili odaziva se na Mesić i Sanader, a ima i rezervnih Saakashvilia, poput Zorana Milanovića ili Vesne Pusić i dr.)

Nakon pada Berlinskog zida je Zapad u odnosu prema bivšim istočnoeuropskim komunističkim zemljama preuzeo ulogu Sovjetskog Saveza i oslobođenim narodima ograničio njihov suverenitet kao što je bio u bivšem Sovjetskom Savezu. Uključujući u Rusiji je Zapad u eks-komunističkim zemljama, uključujući i Hrvatsku, podupirao od devedesetih godina isključvo bivše komuniste i udbaše preko kojih je zaplijenio narodna gospodarstva Hrvatske, Rusije, Poljske, Češke itd. Naravno, takozvana tranzicija iz komunizma u kapitalizam izvršena je na uštrb demokracije, ljudskih prava i pravne države, uz pljačku i parazitski odnos biblijskih skavaca u tzv. privatizaciji. Sva demokratska načela ostala su samo mrtvo slovo na papiru, a vrhovno naravni dokaz tome je totalna korupcija koja je inače bila zaštitni znak komunizma, samo što je tada vladala totalna medijska cenzura pa se o korupciji nije smjelo pisati i govoriti. U Hrvatskoj je tranzicija izvršena bez greške po Zapad ali u Rusiji je došlo do iznenadnoga obrata kada je korumpiranoga Jeljcina zamijenio Putin, državnik čvrste ruke. Zapad je šutke prelazio preko kršenja ljudskih prava, ubojstava novinara u Rusiji, preko ruskog napada na Čečeniju, invaziju na tu malu zemlju i genocid koji je izvršen nad čečenskim narodom, po drugi puta u 20. st. isto kao genocid nad hrvatskim narodom, prvo komunistički genocid 1945. pa onda velikosprski 1991. godine. Zapad je prelazio šutke i preko političkih atentata i ubojstava oporbenih demokratskih političara u Hrvatskoj (uskoro će, 21. rujna obljetnica atenatata i ubojstva Ante Paradžika; nalogdavci tog ubojstva nikada nisu procesuirani i kažnjeni, dok su izvršitelji procesuirani i osuđeni, te vrlo brzo abolirani i pušteni na slobodu), zatim preko uvođenja medijske cenzure u hrvatskim medijima i preko gaženja ustava i pravne države, sve isto kao u Rusiji samo što je Rusija jača pa se oduprla i otela kontroli Zapada, što nije ni loše, a nije ni dobro.

Svijet se danas nalazi u situaciji sličnoj kao u vrijeme pakta između Zapada i Hitlera 1938. (Münchenski sporazum), između Staljina i Hitlera 1939. (Pakt Molotov-Ribbentrop) i između Zapada i Staljina 1945. (Jaltski sporazum). To su tri sporazuma kojim je slobodarskim narodima svijeta zabijen nož u leđa. Vjerojatno su Bush i Putin podijelili interesne sfere u svijetu pa će svaki nesporazum među njima biti posljedica unaprijed planiranog napada jedne velesile na drugu, kao Hitlerove Njemačke na SSSR iako su po tajnim porotokolima iz pakta Molotov-Ribbentrop od 23. kolovoza 1939. podijelili Europu i usuglasili napad na Poljsku i njenu okupaciju i podjelu itd.

Poznati ruski i pravoslavni prijezir prema Zapadu objasnio je još prije 100 godina hrvatski znanstvenik dr. Ivo Pilar u svojoj knjizi „Južnoslavensko pitanje“. Pilar je upozorio svijet da Rusija uz Srbiju polaže pravo na duhovnu baštinu Bizanta. Mržnja prema Zapadu nastala je u Bizantu tako da su pravoslavne zemlje, posebno Rusija i Srbija preuzele u baštinu i prijezir i mržnju prema Zapadu, a što se nije moglo previdjeti u 20. st. pa sve do danas (vidi u Srbiji prijezir i mržnju koju sije Srpska radikalna stranka). Putinovi govori su puni prijezira prema Zapadu, a posljedni takav jedan govor mržnje izrekao je ove godine na konferenciji o sigurnosti u Münchenu, a i česta urbi et orbi TV-obraćanja kremaljskog imperatora svjedoče o tome. Sada će Zapad zažalit što je u Rusiji (kao i u Hrvatskoj) prelazio preko krivotvorenja izbora, preko izborne krađe glasova, preko slamanja slobode medija i uvođenja nove cenzure u sovjetskom stilu. Na kraju krajeva, Rusija nije zadržala u vlastima samo nekadašnje komunisitčke kadrove i agente moćne tajne službe KGB, nego i komunističke simbole poput crvene zvijezde petokrake, srpa i ćekića i sovjetske himne kao ruske himne (sovjetsku himnu kao himnu Ruske Federacije uveo je Putin i time poništio odluku svoga prethodnika Borisa Jeljcina o dekomunizaciji Rusije). Kao konačni cilj ruskog imperijalizma, kao neku vrstu „Endsieg“ dr. Pilar navodi osvajanje Istanbula odnosno bivšega Carigrada. Rusima nije toliko stalo do profita, nafte i trgovine koliko do prestiža, dok je Zapadu, sebičnoj i gladnoj zvijeri za novcem, bitan jedino profit. To bi bio rezime stremljenja jednog i drugog bloka.

Kagebeovski prebjeg Anatolij Golicin, koji je na Zapad prebjegao 1961. godine, postavio je u svojo knjizi „Prevara Perestrojke“ tezu o obnovi komunizma u Rusiji nakon što prvotno doživi slom. U svojim prognozama Golicin je za izvođenje “strategijske završne faze” putem obavještajne službe KGB predvidio kako će sovjetski komunisti uvesti “miješanu socijalističko-tržišnu privredu”, pri čemu će za razliku od Zapada ruski “kapitalisti” u stvarnosti biti tajni komunističko-partijski članovi (novopečeni tajkuni, zvani u Rusiji «oligarsi»). Kagebeovski prebjeg je u svojim spisima predvidio cjelokupni razvoj do kraja 20. stoljeća, pri čemu se preko 90% njegovih predviđanja ostvarilo do 1999. godine. Jedna tajna skupina sovjetskih stručnjaka je u međuvremenu osnovala jedan “generalštab” za provođenje svjetske revolucije, što je započela uvođenjem “Perestrojke”.

U svojoj središnjoj knjizi “Nove laži umjesto starih” je Golicin predvidio da će Sovjeti odstraniti Berlinski zid kako bi “u stilu Rapallskog plana” s Nijemcima sklopili “deal”.

Pored strategije izborne potpore “radikalnim lijevim snagama” u svim europskim zemljama, za Moskvu istu težinu ima i sustavna borba za izbacivanje iz stroja protivnika komunizma. Golicin u svezi toga kaže:

“Posljednja faza procesa promjena u Sjedinjenim Državama i zemljama Zapadne Europe biti će praćena fizičkim brisanjem aktivnih anti-komunista i stvarne eliminacije političkih, vojnih i crkvenih elita. Doći će do krvoprolića i ustanovljavanja političkih logora za preodgajanje. Komunisti neće prezati od ponavljanja masovnih represija svoje revolucije iz 1917. godine, ili nakon zauzimanja Istočne Europe po koncu Drugog svjetskog rata. Komunisti će se bezobzirno latiti sredstava za masovnu represiju kako bi unaprijed spriječili svaki mogući revolt prevarenih masa, a sve kako bi bez obzira na sredstva došli do krajnjeg cilja – osiguravanja konačne pobjede.”

Kagebeovski prebjeg je u svojoj knjizi kritizirao sljepoću Amerikanaca (imenica “sljepoća” se u jednom poglavlju Golicinove knjige ponavlja čak šest puta) koji nisu prepoznali kako nakon takozvanog “zaokreta” (pada Berlinskog zida…) u središnjoj Njemačkoj 2,4 milijuna članova SED (Socijalistička njemačka partija jedinstva odnosno istočnonjemačka komunistička partija) bude sudjelovalo na pokrajinskim i saveznim nacionalnim izborima. (Danas se partija diktatora Ericha Honeckera u Njemačkoj zove «Die Linke » koja je bacila svoje sidro u Bundestagu, i potkopava Socijaldemokratsku stranku Njemačke (SPD) koja je u rasulu (u Hrvatskoj su SDP i HDZ ono što je stranka ekstremne ljevice u Njemačkoj, Die Linke.)

Kršćanski demokrat i parlamentarni zastupnik u njemačkoj saveznoj pokrajini Hessen, Roland Rösler (CDU) napisao je u 44. broju “Crnog pisma” (katolički list “Deutsche Tagespost”) u svezi Golicinove knjige “Perestrojka kao prevara”: “

"Prilog o Golicinovu djelu podsjeća me na jednu publikaciju Vadima Zagladina iz 1990. godine (“A sada svjetska-unutarnja politika – vanjska politika Perestrojke”). Zagladin je bio član Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza, KPSS. Svoj prikaz je Zagladin počeo poglavljem “Na početku bijaše Perestrojka”. On opisuje položaj Sovjetskog Saveza na kraju roka koji je postavljen za provođenje dvostruke odluke Natopakta 1982. godine i razmatranje KPSS za sljedeće razdoblje:

Mnogi ljudi bavili su se mišlju kako bi se nastala situacija u državi mogla prebroditi. Dio državnog vodstva se isto time bavio. Krajem 1982. godine je skupina partijskih funkcionera i znanstvenika napravila dubokosežnu analizu situacije u različitim životnim područjima. Priređeno je preko 100 nefriziranih izvještaja o stanju stvari. U travnju 1985. godine kada je Gorbačov postao Generalni sekretar KPSS počela je realizacija zaključaka iz stotinjak izvješća.”

Rösler ukazuje na činjenicu da glavni urednik poznatog berlinskog (ljevičarskog) dnevnika “Die Zeit”, Theo Sommer, u predgovoru u svezi Zagladinove knjige ponosno hvali poznanstvo s tim komunistom, a hvali njegove teze o Perestrojki kao “novom svijetu” koji “iz sumraka izlazi”, a taj “novi svijet”, tako Sommer kao Zagladinov glasnogovornik, u stanju je riješiti sve probleme svijeta. Perestojka, tako Theo Sommer, nova je “svjetska solidarnost”:

“Godine 1989. su se svjetla opet upalila. Vadim Zagladin je u Moskvi bio taj koji je zapalio fenjer.”

Zagladin, međutim, nije u Moskvi upalio nikakav fenjer, već je potpalio drugu Oktobarsku revoluciju, koja će se uskoro pokazati primjetnom, tako Rössler.

To vrijeme je sada došlo. Vidi nove socijalističke prvake u Južnoj Americi, nacional-socijalizam u Rusiji i kavkasku krizu te rusku vojnu intervenciju. Pobunjeničke pokrajine u Gruziji pripadaju Gruziji, ali Rusija ih je odcijepila i priznala im državnu nezavisnost kao posljednja etapa pred njihovu inkorporaciju „majčici Rusiji“.


Nova nada za svijet

Putinova Rusija stalno ponavlja kako se osjeća opokoljenom od Natopakta ali kad se pogleda zemljovid Rusije onda se vidi da je to najveća zemlja na kugli Zemaljskoj, i pitanje je tko je koga opkolio. Međutim, bez obzira tko koga opkoljavao, i jedan i drugi blok predstavljaju opasnost za svijet i slobodarske narode jer i jednim i drugim blokom manipuliraju ideologije – Zapadom ideologija liberalizma i njen derivat „globalna demokracija“, a istočnim blokom manipulira ideologija marksizma i njen derivat svjetskog komunizma (socijalizma). Kao narod ostat po strani i izvan blokova bilo bi više nego idealno. No, Hrvatsku su već opredijelili, bez njenog pitanja! Nakon početnog suvereniteta, sloboda Hrvatske je žrtvovana za profit Zapada. Za despotsku Rusiju nema šanse da se može iznutra demokratizirati dok za Sjedinjene Američke Države ipak postoji šansa da kroz demokratski izborni proces dođe do promjene politike u Bijeloj kući i State Departmentu, a nova nada je tandem Barack Obama-Joe Biden.

CBK, 9/2008.

PS: Sjećam se žrtava 11. rujna 2001. iz New Yorka čija rodbina zahtijeva kažnjavanje američkih vlastodržaca i uzurpatora, kao i žrtve Ante Paradžika, ratnog načelnika Hrvatskih obrambenih snaga čiji predsjednik Dobroslav Paraga zahtijeva kažnjavanje vlastodržaca i uzurpatora demokracije i pravne države Hrvatske.

srijeda, 03.09.2008.

SLAVENKA DRAKULIĆ U THE GUARDIANU STOPAMA JUGOKOMUNISTIČKIH OPTUŽBI

Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo!

Književnica Slavenka Drakulić, iz Hrvatske, je u razgovoru za britanski list iz Londona, The Guardian, nedavno optužila Hrvatsku da je neofašistička zemlja koja kao takva nema što tražiti u Europskoj uniji. Kao primjer je navela Thompsonove koncerte. (Političku podršku za svoje optužbe dobila je od Vesne Pusić koja je Sanaderovu vladu nedavno optužila da tolerira neofašizam u Hrvatskoj; usput rečeno, ta ista vlada ju je instalirala na položaj predsjednice saborskog odbora za nadzor pregovora hrvatske vlade o članstvu RH u Europskoj uniji.)

Slažem se sa Slavenkom jedino da Republika Hrvatska nema što tražiti u Europskoj uniji jer Europska unija nije dostojna imati čast da joj članica bude Hrvatska, iz nekoliko razloga:

Kao prvo, pravna prethodnica Europske unije, Europska zajednica, podržavala je u vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku teritorijalni integritet SFR Jugoslavije, i sa zakašnjenjem od šest mjeseci je tek priznala nezavisnost Republike Hrvatske od SFR Jugoslavije, te su vodeće zapadnoeuropske vlade zemalja članica Europske unije sukrivci za genocid nad hrvatskim narodom 1991. godine koji je izvršila JNA, jugoslavenska vlada, Socijalistička Republika Srbija i Crna Gora, uz asistenciju srpskih fašista – četnika! Kao drugo, Europska unija, njena vlada – Europska komisija, i njen parlament – Europski parlament, kao i vodeće stranke u Europskoj uniji su za svoje partnere iz Hrvatske prihvatili redom i isključivo bivše jugoslavenske komuniste (titoiste), i kao treće, Europska unija je time ostavila demokraciju u Hrvatskoj, i pravnu državu na cjedilu, propustivši podržati hrvatske demokratske snage koje naziva „nacionalističkim“ dok preko korumpiranih bivših komunista sudjeluje u rasprodaji hrvatskoga narodnog gospodarstva i pljački! Također zamjeram Europskoj uniji što podržava bivše srpske pobunjenike u Hrvatskoj, i to preko korumpirane hrvatske vlade i predsjednika Republike Hrvatske.

Slavenka Drakulić je „Jugoslavenka“ i davno se obvezala svom vrhovnom komandantu drugu Titu, i s te strane nemam ništa protiv da ima pravo na vlastito sjećanje, pa i na jugo-nostalgiju ako bez nje ne može. Imam dojam da je Slavenka jedna skroz-naskroz nesretna osoba. Propala joj je njena domovina Jugoslavija, propao je totalitarni sustav u kojemu je kao politički podobna imala privilegije, propalo je ono divno jedinstveno druženje između „braće“, dakle, ono ognjem i mačem nematnuto „bratstvo i jedinstvo jugoslavenskih naroda i narodnosti“, propao je jugoslavenski balkanski primitivizam, partizansko kolo, i jugoslavensko druženje, sve je to propalo, na njenu nesreću, a na moju sreću! Ja sam sretan, iako nisam zadovoljan, Slavenka Drakulić je nesretna ali je zadovoljna, posebno nakon intervjua u The Guardianu. Sada lakše diše, dala si je malo oduška. Ipak uživa privilegije u Hrvatskoj iako odbija u Hrvatskoj živjeti jer se srami zemlje iz koje potječe – Hrvatske. Srami se i hrvatskog naroda iz kojega potječe i najradije bi da je rođena kao Jugoslavenka, ali po njenu nesreću ta nacija nije nikada istinski postojala niti postoji, isto kao što ne postoji nacija Sjevernih Slavena tako ni Južnih Slavena. Uostalom, znanost je dokazala da su Hrvati samo jednom trećinom slavenskog porijekla, jednom trećinom ilirskog, te keltskog, i naravno, hrvatskog porijekla jer je upravo ratnički sloj Hrvata, doselivši u stoljeću sedmom na područje današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, nametnuo svoje ime Avarima, Keltima, Rimljanima i Slavenima, i ustrojio hrvatsku državu, 200 godina prije nego je osnovana njemačka i francuska država i njemački i francuski narod!

Kad bi Slavenka Drakulić malo bolje razmislila prije nego što optuži svoju domovinu Hrvatsku, koju gleda kao maćehu, onda bi trebala biti sretna i zadovoljna, jer u Hrvatskoj je danas sve kao prije u Jugoslaviji – slavi se Tito, vijori se komunistička petokraka, obilježava se četnički ustanak u Srbu, Srbi opet dižu glave u Hrvatskoj, na vlasti su redom bivši komunisti i njeni „drugovi“ i drugarice“, partizanski ratni zločinci i dalje su na slobodi, udbaši drmaju društvom i upravljalju vlastima – sve kao prije samo njega (druga Tita) nema! Zašto onda takve optužbe za neofašizam?

Moje je osobno mišljenje, ne moram biti u pravu ali imam neki osjećaj, da Slavenki Drakulić nije dovoljna renesansa kulta ličnosti zločinca maršala Tita nego je njen problem mržnja prema hrvatskoj državi jer je odgojena u mržnji i kroz propagandu jugoslavenske komunističke partije i njene velikosrpske frakcije. Smeta je simbol Hrvatske – hrvatski grb i stijeg bez petokrake, smetaju je Hrvati što se zovu Hrvati, i smeta je svaki hrvatski predznak. Nju jednostavno smeta, i žena si misli, ma tko ih šiša, idem ih ja optužit kao fašiste pa će ih svijet zdrobit. Ako ne može biti Jugoslavije, neće biti ni Hrvatske! Slavenka Drakulić je odgojena od titoističkog komunističkog sistema tako da su u percepciji svi s Bleiburga „ustaše“ ili „fašisti“, da su zaslužili smrt koju im je omogućio drug Tito, i da je Hrvatska apsolutno zlo, a apsolutno dobro su Engleska, Srbija, Jugoslavija, četnici, partizani, drugovi i drugarice od Triglava do Vardara, i sve što je protivno hrvatskom jeziku i hrvatskom narodu!

„Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo!“

Slavenka Drakulić nije skrenula s Titova puta, a to je put revolucije i mržnje prema hrvatskoj državi, ali to je put koji vodi u nesreću kao što je Slavenku unesrećio. Ona jadna ne želi znati da je Slobo „vožd“ onaj krivac na čiju adresu bi trebala uputiti svoje optužbe, jer Slobodan Milošević je razbio njenu voljenu Jugoslaviju. Slobo, barem je bio iskren, i otvoreno je rekao da njega jugoslavenska federacija ne zanima nego ga zanima samo „Velika“ Srbija, koja se doduše može zvati Jugoslavija, ali da Srbi i Beograd budu glavni. E, vidiš, Slavenka, to je ono što ne može. Ne mogu Srbi biti glavni i neće biti glavni! Mogu biti glavni samo u beogradskoj čaršiji, i nigdje drugdje na svijetu! Ne mogu ni „Jugosloveni“ biti više glavni jer gotovo je s „izmišljotinom 20. st.“ – kako je jugoslavenski projekt nazvala CIA u svojim analizama. Ne može ni Tito biti glavni jer je zločinac! Kužiš? Jugoslavenski projekt je propao jer su ga velikosrpske glavonje uvijek držale velikosrpskim, i čiča miča, gotova priča! Jugoslavija je kao ideja bila zabluda od samoga početka, i na nju je upozoravao i dr. Ante Starčević, i dr. Josip Frank, ali zaluđeni Hrvati poput Frana Supila, Ante Trumbića, Mažuranića i Strossmayera, pa i Stjepana Radića, su bili dovoljno korumpirani i naivni da su povjerovali kako će se srpski državni aparat, srpska vojska i srpska tajna policija pokoriti hrvatskoj kulturi!? Ovima su pak povjerovali komunisti hrvatskog porijekla pa su otišli u partizane i borili se za Srbe i Jugoslaviju. Vidi se kako se srpstvo „pokorilo“ – tako što je opljačkalo hrvatsko narodno gospodarstvo, otelo hrvatske zemlje, a Hrvatima metak u čelo! Naravno, i klevete na račun Hrvata da su „(neo)fašisti“.

Slavenka Drakulić naprosto laže da je Hrvatska neofašistička, jer, ova frustrirana „Jugoslovenka“ od stabala ne vidi šumu. A što to ima u toj šumi? Ima partizana, ratnih zločinaca koji i danas žive u Zagrebu – na slobodi, nisu procesuirani, samo malo uznemireni ako se pojavi koja prostoproširena rečenica u tisku da su osumnjićeni za ratne zločine. U toj šumi ima komunista koliko hoćeš, hoćeš u vlastima, hoćeš kraj vatrice vlasti na kojoj se griju i žive kao paraziti na račun hrvatskog naroda koji im, ne svojom voljom, iz hrvatskog državnog proračuna plaća mirovine za njihovu revolucionarnu terorističku djelatnost. Što je ministrica u Sanaderovoj vladi, Marina Matulović-Dropulić nego komunist – bila je član SKJ, i nakon „demokratskih promjena“ 1990. postaje zagrebačka gradonačelnica, članica Hrvatske demokratske zajednice, i na koncu ministrica i milijunerka (ima u vlasništvu dionice u vrijednosti od 20 milijuna kuna – koliko prosječni hrvatski branitelj ima dionica?) Onda minsitar obrane, Vukelić, vodio se u vojnom kartonu JNA kao „Jugoslaven“. Super! Danas je ministar obrane Republike Hrvatske koja je skršila agresiju jugoslavenske armije i njezinih četničkih pomoćnih jedinica. Aktualni zagrebački gradonačelnik, Milan Bandić, bio je član SKJ i partijski sekretar u zagrebačkoj Peščenici. Danas je bog i batina u Zagrebu, među najkorumpiranijim mangupima u glavnom gradu, i bogat je, materijalno je bogat. Od komunista do kapitalista – preko leđa hrvatskih branitelja i hrvatskog naroda. Onda Josip Manolić – nema koju funkciju taj komunist i boljševik, pa i de facto ratni zločinac, nije imao u Republici Hrvatskoj – od premijerske fotelje preko fotelje predsjednika saborskog doma do šefa udbaške obavještajne službe Republike Hrvatske, i odnedavno ponosni nositelj najviših hrvatskih državnih odličja koja mu je uručio njegov „ađutant“ Stjepan Mesić. Onda, Stjepan Mesić, glavom i bradom komunist od glave do pete, progonitelj Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, i prijatelj partizana kao i svih „Jugoslovena“ jer za što se Stipin otac „Tovariš“ Mesić borio nego za Jugoslaviju i Oktobarsku revoluciju!? Jel' tako? Franjo Tuđman je bio komunist, partizan, prema tome, što onda ne valja u Republici Hrvatskoj da u The Guardianu mora biti optužena da je navodno „neofašistička“? Doušnik KOS-a JNA, Anto Đapić, desetljeće i pol glumio je „ustašu“, i iskreno je manifestirao antisemitizam, ali Slavenka Drakulić tada nije imala potrebu potražiti The Guardian, kao što nema potrebu se u The Guardianu potužiti na neokomunizam u Republici Hrvatskoj, jer to je poanta - nije Hrvatska neofašistička nego neokomunistička:

imamo i djecu vodećih velikosrpskih jugoslavenskih agenata u vrhu hrvatske politike kao na pr. Vesnu Pusić čiji je predak Grga Angjelinović obračunao s hrvatskim provsjednicima na Trgu bana Josipa Jelačića, 5. prosinca 1918. godine. Razlog: Hrvati su prosvjedovali protiv uspostave Jugoslavije za račun Hrvatske. Šef hrvatske vojne obavještajne službe SIS bio je također komunist, i k tome još i udbaš - Josip Perković koji je organizirao ubojstva hrvatskih emigranata u svijetu, tako zvanih „ustaša“ koji su bili ustaše zato što ih je tako Josip Perković i njegov drug Tito tako nazivao, a u stvarnosti su to bili Hrvati, hrvatski rodoljubi koji su smetnja „Jugoslovenima“ što je logično jer ne može se tamnica naroda održavati samo na masovnim grobnicama s ubijenim hrvatskim narodom nego se mora posegnuti za velikim lažima kako bi Jugoslavija mogla opstati. Znači, šef hrvatske vojno-obavještajne službe nije bio neofašist nego komunist i udbaš! Prvi predsjednik Republike nije bio neofašist nego komunist, boljševik i Titov general, drugi predsjednik Republike bio je Titov čovjek, komunist i Jugoslaven od brade do pete (glavu kao da nema, inače bi rekao i napravio nešto pametno u životu i u politici), prvi predsjednik Vrhovnog suda RH bio je nekadašnji komunist, prvi dugogodišnji predsjednik Ustavnog suda RH bio je komunist, a ne neofašist, svi suci Upravnog suda su redom bili i jesu i danas komunisti, premijeri RH su redom bili komunisti, a jedan premijer RH bio je i nekadašnji komunistički ideolog. Direktori jugoslavenske tvornice laži – HRT – redom su bili komunisti, a neki među njima i udbaški doušnici, i nositelji najviših državnih odlikovanja komunističke Jugoslavije, dakle, opet se ne radi o neofašistima nego o neokomunistima. Suvlasnik najvećeg medijskog koncerna u Hrvatskoj, Europapressholding, nije neofašist nego bivši komunist i podmladak komunističkog ideologa Stiupe Šuvara. Nema važnog položaja u nominalnoj Hrvatskoj, u jugoslavenskoj partizanskoj Republici Hrvatskoj, na kojemu nisu bivši komunisti, a niti jedan neofašist nikada nije bio ni na jednom položaju, a da o demokratski orijantiranim antikomunstima i ne govorim. Čak i hrvatski Ustav ima u svojoj preambuli komunistički, a ne fašistički, spomen zvan ZAVNOH. Znači, Slavenka Drakulić LAŽE da u Hrvatskoj divlja neofašizam! Gdje, u Srbu, 27. srpnja 2008. divljali su neofašisti možda? Koliko ja znam, tamo su se našli bivši komunisti i partizani na zajedničkoj proslavi obljetnice četničkog ustanka. Ili U Kumrovcu svake godine možda divljalju neofašist, ili titoisti?

Ne mogu reći koliko mi je drago što su titoisti bili preko 24 mjeseca u čvrstom savezništvu s Adolfom Hitlerom! Znam da bi Slavenka Drakulić tu povijesnu epizodu rado izbrisala iz kolektivne memorije čovječanstva ali to tako ne ide!

Nije slučajno da je Slavenka svoj interview dala baš jednom engleskom listu jer mora engleski establishment opravdat izručenje desetaka tisuća nevinih komunističkim zločincima s kojima su paktirali, pa tako Hrvati moraju ispast „fašisti“ i „umobolni nacionalisti“ jer samo pod tim uvjetom se može opravdat masovna ubojstva nad Hrvatima, desetljeće jugoslavenske represije, političkih progona i ušutkivanje hrvatskih glasova. Na The Guardian nemam primjedbu zbog anti-hrvatskog članka, jer od Engleza i ne očekujem ništa, ali na Slavenku imam jer ona blati svoju zemlju umjesto da progovori jezikom istine, i da pred Englezima iznese činjenice da Hrvatskom vlada eks-komunistički jugoslavenski korumpirani ustroj boljševika, i da taj ustroj u ime demokracije treba konačno završiti na smetilištu povijesti!

Na kraju, srdačni pozdrav Slavenki od jednog umobolnog hrvatskog nacionalista i neofašista zvan CBK!

PS: Europska unija je inače puna neofašista – vidi Francusku, Njemačku, Italiju, Nizozemsku, Belgiju etc., a izvan Europske unije u Europi prednjači neofašistička Srbija u kojoj neofašisti dobivaju čak trećinu glasova biračkoga tijela! U Bosni i Hercegovini pak polovicu te zemlje tvori fašistička genocidna tvorevina „Republika Srpska“ – jedina genocidna zemlja u Europi!

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga Black Blog of the Communism

Prosvjećivanje o totalitarnom komunizmu / titoizmu, posljedicama marksističke (titoističke) ideologije danas, o žrtvama komunizma/socijalizma, kao i komentiranje političkih zbivanja u našem društvu i svijetu oko nas.
Zanima me prošlost onakva kakva je zaista bila kako bih imao miran i siguran život u sadašnjosti i budućnosti, jer:

Samo nas istina može spasiti!

Zanimaju me svi hrvatski i svjetski politički, ekonomski, kulturni i socijalni događaji, ali onako kako su se zaista dogodili.
Mišljenja sam da nam se servira potpuno kriva slika svijeta i povijesti. Korumpirani političari, pokvareni tajkuni, ratni profiteri, stvaraju nam iluziju koju održavaju mas-mediji, ujedno skrivajući istinu.
Mas-mediji ne služe narodu i ne služe kao pas-čuvar i korektiv vlade i vlasti nego predstavljaju instrument propagande za širenje velikih laži i pokoravanje čovjeka, naroda i većine društva volji materijalno bogate, utjecajne, pohlepne, bešćutne, parazitske manjine.
Stoga izvještavam o onome što se zaista dogodilo, i slobodan sam komentirati, a vi ste slobodni izreći svoje mišljenje, i ako se s vašim mišljenjem neću složiti, žrtvovat ću svoj život da možete izreći vlastito mišljenje. Mislite samostalno, razmišljajte autonomno i budite solidarni s dobronamjernim ljudima poput vas. Gori od onih koji čine zlo su samo oni koji o zlu šute!
Vaš CBK:-)

Erich Fromm

“Zar nije želja za preoblikovanjem svijeta po nekoj idealnoj slici važan dio čovjekovog bića? Osim toga komunističko društvo potkrada pojedinoj osobi njenu odgovornost: uvijek su “oni” ti koji odlučuju, a ne “on ili ona”. Privlačnost totalitarnog sistema, kojeg su nesvjesno iskusili mnogi ljudi, povezana je izvjesnim strahom od slobode i odgovornosti. To pojašnjava popularnost mnogih autoritarnih sistema.”

Link

CroSirmium
Korak od sna
Tragična misao
ZoomPolitikONjavascript:%20void(0);
Žubor vode
Borgman
ludlud
45 lines
Tinolovka
Krmeljava
Vjetar Tuge
Nova politika


Tisak i portali vijesti:

HRVATSKO PRAVO ONLINE
Tinolovka-News
Hrvatski online dnevnik SLOBODA
DRAGOVOLJAC
Dnevno.hr
Javno novinarstvo
Večernji list u Zagrebu
Zdravstveni (pre)odgoj
Anti-globalistički portal vijesti i komentara ASR
Geo-politički Europsko-Azijski Magazin
Skrivena am. povijest 20. st.
Svjetski antiglobalistički pokret ATTAC
Web-arhiva
Advance - Dnevne vijesti iz svijeta
Analiza i kritika politike Zapada
IX BOJNA HOS


www.crniblogkomunizma.blog.hr

e-Mail Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma:
hrcentar.izk@gmail.com

Memorijal žrtvama komunizma u Pragu, dok u Zagrebu imamo Trg maršala Tita i četvrt milijuna maršalovih žrtava ali ne i Trg žrtava komunizma




"POWER TO THE PEOPLE!"
(John Lennon)

John Lennon je rekao:

"Naše društvo vode luđaci, u svrhu ostvarenja luđačkih ciljeva.
Vjerujem da nama upravljaju luđaci, i da nas vode do ludoga kraja, i
vjerujem da će me luđaci zatvoriti, zato što to tvrdim."

PS: ubio ga je luđak.

“Za mene se bogatstvo jedne zemlje i snaga jednog naroda mjeri kvantitetom i kvalitetom intelektualnog potencijala. Revolucija ima samo onda smisla ako podupire rast i razvoj tog potencijala: znanstvenicima se treba ukazati respekt a dok spašavamo vlastitu kožu obezglavljujemo naš narod, mozak našeg naroda.” (Književnik i zagovornik Oktobarske revolucije Maksim Gorki u prosvjednom pismu boljševičkom vođi Vladimiru Iljiču Uljanovu Lenjinu.)

Kao što je Gorkijevo pismo bilo vidovito, tako je Lenjinov odgovor bio brutalan i primitivan:

“Nije pravilno bacati intelektualne snage naroda u isti koš s građanskim intelektualcima. Intelektualne snage radnika i seljaka rastu i učvršćuju se u borbi za pad buržoazije i njene pomagače – intelektualce, lakaje (sluge) kapitala koji su si umislili da su mozak naroda. U stvarnosti to nije mozak, to je drek.”

(Izvor: „Crna knjiga komunizma“, München – Zürich, 1998., izvorni naslov: „Le livre noir du communisme“, Pariz, 1997. Pozitivna kritika o Crnoj knjigi komunizma u svjetski poznatom i renomiranom „The New York Times – International“, od 21. studenog 1997. u članku Alana Ridinga pod naslovom: „Komunizam i zločni – Francuska četka za „best-sellere“)

Vrijeme preziranja uskoro je zamijenilo vrijeme hladnokrvnog ubijanja nevinih ljudi. Lenjin je uspostavio komunističku diktaturu jednog politički crvenog, ultralijevog, ekstremnog režima koji se odmah pokazao kao krvavi, teroristički režim. Brzo revolucionarna vlast više nije stupala reaktivno, kao obrambeni refleks protiv nasilnih carskih postrojbi već je nastupala aktivno. O karakteru Lenjinovih boljševika svjedočio je u kolovozu 1918. vođa menjševika Jurij Martov:

“U prvim danima njihovog dolaska na vlast, iako su ukinuli smrtnu kaznu, boljševici su počeli ubijati. Ubijali su zarobljenike iz građanskog rata, kao što rade još samo divljaci. Ubijali su svoje neprijatelje koji su se nakon bitke njima predali s lažnim obećanjem boljševika da će ih amnestirati. Nakon što su likvidirali desetke tisuće ljudi bez sudske presude, boljševici su krenuli u sveopće likvidacije ljudi. Osnovali su revolucionarni tribunal za suđenje neprijateljima sovjetske vlasti. Beštija je uhvatila miris tople ljudske krvi. Stroj za ubijanje ljudi u punom je pogonu. Gospoda Medvedev, Bruno, Peterson i Karelin, suci Tribunala, zasukali su rukave postajući krvnici. Politički teror kojega su boljševici uveli u listopadu proširio je svoje papke po cijeloj Rusiji.”

(Izvor: 'Crna knjiga komunizma'. Titova tzv. Socijalistička revolucija, raspaljena 22. lipnja 1941. kroz partizansku ustaničku pušku, kopirala je Oktobarsku revoluciju Lenjinovih boljševika, i po istom obrascu se od 1941. do 1945. obračunavala sa zarobljenim neprijateljima, kao u Rusiji 1918. – 1920. godine.)



„Ask not what your country can do for you
ask what you can do for your country“

(Predsjednik John F. Kennedy, anti-fašist, demokrat i
anti-komunist)

„Ich bin ein Berliner“

(JFK, u Berlinu, 1963. u znak prosvjeda protiv početka gradnje komunističkog Berlinskog zida.)

CROATIAN CENTER OF SURVEY THE CRIMINAL COMMUNISM - VOICE OF THE VICTIMS
e-Mail: hrcentar.izk@gmail.com


HRVATI, PROBUDITE SE!
Dobroslav Paraga



"Ne, nećemo biti zadovoljni dok pravo ne teče kao voda a pravda kao ogromna bujica!"
(Borac za ljudska prava Martin Luther King Jr.)



„Tko je radeći za neprijatelja vršio agitaciju i propagandu rječju, djelom i pismom, naročito književnošću i umjetnošću, kažnjava se smrću, a samo u slučajevima vrijednim naročitog obzira prinudnim radom i gubitkom građanskih prava, proglašenjem za neprijatelja naroda te konfiskacijom imovine.“
(Predsjednik boljševičkog, protunarodnog tzv. 'Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske', Vladimir Nazor, u Topuskom, 18. svibnja 1944. godine.)



„Goli otok“ – jugoslavenski „Dachau“, logor koji vlasti RH uporno odbijaju proglasiti edukacijsko-memorijalnim centrom po uzoru na jasenovački logor.


Povijesni dokumenti o cinkeru
Josipu Brozu "Valteru Titu"

„Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela, partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke Partije. Počeli su s „likvidacijom” svih „sumnjivih” elemenata ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima. Ali, kakvo je to „čišćenje” bilo!!“
(Iz dopisa britanskog veleposlanika u Vatikanu britanskom ministru vanjskih poslova, Anthonyu Edenu, 11. svibnja 1945. o događajima u Titovoj Jugoslaviji i obračunu jugokomunista s hrvatskim stanovništvom pod lažnim izgovorom klasne borbe s „ostacima fašizma“)


Centar medijske cenzure u Hrvatskoj
Prisavska kratkovidnica

Bez obzira kako se neka TV u Hrvatskoj zvala, TV laže!

TV ne predstavlja istinu. TV je zabavni park. Nikada od nas na televiziji nećete čuti istinu! Pričat ćemo i pokazati vam svako sranje koje poželite čuti i vidjeti. Lažemo kao na tekućoj traci, i notorni smo lažljivci. Trgujemo iluzijama, i ništa od toga nije istina. Stvarno mislite da je TV ujedno i realnost? To je ludost. Pogledajte se! Radite sve što i TV, govorite kao što govori TV, oblačite se kao što se TV oblači, jedete kao što TV jede, odgajate vašu djecu kao što to čini TV, i mislite isto kao i TV. Stoga, isključite taj TV, zdravlja i pameti radi!!!


Die Intelligenz einer Leserschaft erkennt man an ihren Fragen!
Inteligenciju čitateljstva prepoznaje se po njegovim pitanjima!
Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ)

Ne živite s lažima!
HRVATSKO PRAVO ONLINE
www.hrvatsko-pravo.hr
(Citat žrtve komunizma Aleksandra Solženjicina)

"Kad smo u ranu zoru napustili Užice, poput lopova, nitko nas nije ispratio, čak ni oni koji su nas voljeli." (Titov suborac, crnogorski boljševik, i disident, Milovan Đilas, o odlasku Josip Broza Tita i njegovih partizana iz srbijanskog grada Užice, koncem 1941. godine.)

Novinarka Hrvatskog Radio Vukovara, Alenka Mirković, kolegica Siniše Glavaševića, zapisala je ove retke u svojim uspomenama na bitku za Vukovar:



"Napokon sam uspjela upoznati i famozne hosovce. Stigli su još krajem rujna (1991. u Vukovar), no, odmah su otišli na položaje na Sajmištu gdje je bilo tako žestoko da se nismo usuđivali ići tamo, niti su oni imali vremena dolaziti k nama u štab. Prije nego su i došli u grad, izazvali su pravu buru. O njima su se pričale bajke: da su prošli specijalnu obuku, da su savršeno opremljeni i naoružani, da slušaju samo Paragu, da će, kad obrane Vukovar, krenuti do Zemuna, da su strojevi za ubijanje, gotovo šehidi (Božji ratnici)… Dugo nismo bili svjesni onoga što se s Hrvatskim obrambenim snagama i Paragom događalo u Zagrebu. Kada smo u (hrvatskim) vijestima čuli da ih nazivaju paravojnim formacijama bili smo ogorčeni. Naši su hosovci držali najteže položaje u gradu, ginuli danomice, a civili koji su se povlačili u sigurnije dijelove grada pričali su sa divljenjem i zahvalnošću kako je jedan od njihovih zapovjednika svojim ljudima rekao da će osobno ustrijeliti svakoga tko se sa položaja (prema neprijatelju) povuče a ne evakuira i posljednjeg civila… Vrijeđali su naše dečke koji su, vojni ili paravojni, u Vukovar došli. Od onih «regularnih» nije bilo ni traga…" (Izvor: knjiga Alenke Mirković pod naslovom "Glasom protiv topova")

<strong>"Ne bojte se Hrvata. To su plašljive životinje, strvinari. Ja sam se sa njima obračunavao u prošlom ratu /WWII/... Zapamtite, sa Hrvatima ne sme biti nikakvih razgovora - sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cevi. Oni su crna vojska Vatikana, a i sami ne znaju ko su. Granice srpskih zemalja dopiru doklen su naši hramovi, naši domovi, naši grobovi. Bog je s nama, jer ne otimamo ništa tuđe, nego tražimo svoje. Nek se Hrvati ispreče ispred nas, pa da vidimo kom obojci, kom opanci!"

Izjava srpskog šovinista i četničkog "vojvode", zapovjednika zloglasne tzv. "Dinarske četničke divizije" iz Knina u Drugom svjetskom ratu, "popa" Momčila Đujića, na beogradskom "nezavisnom" Radiju B-92 poslije pokolja nad 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu na Dunavu kod Vukovara, svibnja 1991.
Ratni zločinac Momčilo Đujić se s Hrvatima obračunavao na način da je njegova četnička jedinica izvršila etničko čišćenje hrvatskih civila u Dalmatinskoj zagori i kninskoj krajini. Ministarstvo pravosuđa SAD odbilo je zahtjev Ministarstva pravosuđa RH za izručenjem "popa" Đujića hrvatskom pravosuđu zbog optužbe za ratne zločine, jer Momčilo Đujić i njegova četnička jedinica imaju antifašistički status.

Dopisnik britanskog The Guardian iz bivše Jugoslavije, g. Ian Traynor, svjedočio je o odgovornosti britanske vlade premijera John Majora za ratnu agresiju Jugoslavije i Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu:

„Britanci su pomagali Miloševića najprije u Hrvatskoj, a onda na još teži način u Bosni. Britanski lordovi, nasljeđujući jedan drugoga kao međunarodni posrednici /lord Carrington, lord Owen/, i visoki vojni časnici na zapovjednim položajima u operacijama Ujedinjenih naroda (UNO), čuvali su Miloševića od intervencije Natopakta. Britanska vlada stavila se na stranu Rusa protiv Amerikanaca, otklanjajući pritisak od /srbijanskog i jugoslavenskog predsjednika/ Miloševića, a tog ratnog zločinca tretirala je kao ključ rješenja, dok je on bio najveći problem.“

Mi Hrvati imamo dvie narodne mane, iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakomu vjerujemo bez da promišljamo, i lahko zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.
Ali, mi bar za čas, u sadanjosti, ne primamo pljuske za poljubce, krivicu za pravo, tlačenje za ljubav; mi ćemo današnje zlo i krivicu današnju do sutra zaboraviti, pa ako nam tko liepu rieč kaže, ponašati ćemo se kao da nismo bili prevareni, kao da krivica ni zala nikada nije bilo i kao da ih već nikada ne može biti; nu danas, dok ne zaboravimo zlo i dok nove prazne rieči ne čujemo, mi se držimo kako valja.

Pametan čovjek, Dr. Ante Starčević, slijedite njegove ideale!

"Tko može pogledati u povijest Jugoslavije sa svim tim prevarama, ubijanjima, zavišću, osvetom, bijedom, ponižavanjima i drugim simptomima mentalnih bolesti, i zaključiti da je to bila normalna zemlja? Nije bila! Normalne osobe su bile pregažene tom abnormalnom poviješću, ali narcisi su cvali, uključujući i mojega djeda jer su se osjećali kao kod kuće u tako nestabilnom okruženju. Njihova bolest je funkcionalna u zatrovanom društvu, a disfunkcionalna u mirnom i stabilnom okruženju. Pa karijera mojega djeda je krenula nizbrdo čim se preselio u stabilnu, demokratsku Ameriku. Jedva da je znao što će sa sobom kad ga više nitko nije kanio ubiti!.”

Sociolog Stjepan Meštrović (profesor na sveučilištu u Texasu/USA), unuk kipara Ivana Meštrovića

George Orwell:

U ovo vrijeme univerzalnoga /globalnog/ varanja, revolucionarni akt predstavlja izreći istinu.

Sloboda je slobodno reći da je 2+2=4

Predsjednik Ab Lincoln:

Sila novca izrabljuje narod u mirnodopsko vrijeme, i kuje zavjeru u vrijeme rata. Sila novca je više despotskija od monarhije, bezobraznija od autokracije i više sebična nego birokracija.

Mathias Richling:

Moral je uvijek dolazio s ljevice, onoliko dugo dok nije došla na vlast. Otkad je ljevica na vlasti, moral više ne postoji!

Slobodan čovjek kaže:

Smisao totalnoga nadziranja građana nije u tome da se uhvati teroriste nego smisao nadziranja leži u identificiranju i eliminaciji svjedoka koji skidaju krinku sa zločina vlasti i njihovih doušnika i ljudi u sjeni.

Sloboda mišljenja u liberalnoj demokraciji vrijedi samo onoliko dugo koliko govoriš ono što vladi odgovara.

Predsjednik Thomas Jefferson:

Tko si dozvoli jednom lagati, lakše će lagati drugi ili treći puta, sve dok čovjek koji laže s vremenom postane notorni lažljivac.

Filozof Voltair:

Službena povijest je laž o kojoj su se neki dogovorili da tako bude iako se tako nije dogodilo kako se tvrdi.

Jean de la Bruyere:

Sušta suprotnost od onoga što se općenito vjeruje je istina.

George Bernard Shaw:

Sve velike istine počinju kao blasfemija.

Mark Twain:

Dok istina oblači cipelu, laž je već tri puta obišla globus.

H.G. Wells:

Povijest čovječanstva sve više postaje utrka između prosvjećivanja i katastrofe.

Njemački novinar Peter Scholl-Latour:

Sloboda zapadnoga tiska, koja je veća nego u ostalim dijelovima svijeta, u konačnici je sloboda 200 bogatih ljudi da objave svoje mišljenje.

Burkhard Hirsch:

Država u kojoj su svi sumnjivi, sama je sumnjiva.

Halo robovi:

U starom Rimu je jedan senator predložio da se sve robove označi bijelom trakom, kako bi ih se bolje uočilo. "Nikako", reče jedan mudri senator, "Kad vide koliko ih ima, pobunit će se protiv nas!"

Evolucija svjesnog čovjeka:

Htio sam mlijeko, dobio sam svoju bočicu. Htio sam roditelje, dobio sam igračke. Htio sam učiti, dobio sam svjedodžbe. Htio sam posao, i dobio sam posao. Htio sam živjeti smisleno, dobio sam karijeru. Htio sam sreću, dobio sam novac. Htio sam istinu, dobio sam laž. Htio sam nadu, a živio sam u strahu. Htio sam živjeti... no životarim, ali, hvala Bogu, probudio sam se!

Oni kažu - terorizam mora biti iskorijenjen - a sami ga proizvode!
Oni kažu da se mora izvršiti atomsko razoružavanje, a sami posjeduju atomsko oružje!
Oni kažu da se treba boriti protiv diktature, a sami su diktatori!
Oni kažu da se demokracija mora širiti, a ukidaju je kod sebe!
Oni kažu da žele mir, a raspaljuju ratove!
Oni kažu da se bore za ljudska prava, a krše ljudska prava bez kajanja!
Po njihovim će te ih plodovima prepoznati!!!

Ono što oni drugi žele od tebe jeste: živi u strahu, bulji u TV, konzumiraj, budi poslušan, drži svoju gubicu zatvorenu i nastavi sanjati.
Stoga, budi hrabar, isključi TV, odjebi konzum, uspravi se, reci nešto, i probudi se!!!

Vladajući političari u Hrvatskoj nisu tu da nešto promijene na bolje; oni postoje jer je njihova zadaća u ime vlasti održavati status quo.

Oni koji iz ljubavi prema miru vlastito oružje pretvaraju u plug, obično poslije oru za račun tuđinca i porobljivača!

Kaže bankar medijskom tajkunu: ti ih učini bedastima, ja ću ih učinit siromašnima.

Najveća zavjere od strane vlasti je kad vlasti tvrde kako ne postoji zavjera vlasti protiv naroda.

Liberalna demokracija je kao teatar - smijemo gledati, pljeskati i diviti se onima na vlasti.

Oni ljudi koji se ne zanimaju za istinu, bivaju kažnjeni tako da nad njima vladaju korumpirani zločinci; tako su npr. kažnjeni Hrvati!

CO2 ima udjel u atmosferi od samo 0.03% (po Wikipediji), a čovjek doprinosi tome samo 5% (po izvješću OUN), znači, samo 0,015%. I sada takav mali udio šteti atmosferi i vodi do promjene klime? Gluposti!!!! Promjene klime nastaju uslijed ciklusa Sunca.

Globalna elita ne producira vrijednosti nego manipulira i profitira od vrijednosti koje mi svi zajedno proizvedemo.