Marketing
PLAĆENI UKOP ZA BORCE NORA - NOW!
Kad već ministar obrazovanja Dragan Primorac (HDZ) i njegov državni tajnik za srednje školstvo iz kvote liberala (HSLS), g. Janjić, nisu u stanju reći koju riječ u spomen na obračun predstavnika protunarodnog «Narodnooslobodilačkog rata» ili jugokomunističkih partizana sa zagrebačkim gimnazijalcima nakon tzv. oslobođenja 1945. godine, onda je moja dužnost kao profesor spomenuti ondašnje učenike koji su digli ustanak savjesti protiv protuhrvatskog i anti-demokratskog režima komunističke Titove Jugoslavije.
Znam da nije pametno u nedemokratskom društvu Hrvatske spominjati nepravdu ako su je počinili partizani, ti narodni heroji koji su zaustavili 50 Hitlerovih divizija na Balkanu. Neki kažu da se radilo samo o pet divizija, pri čemu su po dvije iz Hrvatske i dvije iz Srbije povučene na front u Normandiju prilikom iskrcavanja Saveznika 1944. godine, ali nećemo sada cjepidlačit. Ni pulski gradonačelik ne cjepidlači. Žali se on da je Thompson uručio tužbu protiv grada Pule radi zabrane koncerta u demokraciji Republike Hrvatske, gdje bez problema mogu nastupati četnikuše i turbo-folk četnici, upravo na dan kada je ratni sekretar CK KPH Andrija Hebrang pripojio Istru matici zemlji, prešutivši da je poglavnik Ante Pavelić također priključio matici zemlji, ali ne Jugoslaviji nego Hrvatskoj. Iako u hrvatskoj demokraciji nije pametno spomenut ni poglavnika Pavelića, ovaj puta je pulski gradonačelnik kriv što ga spominjem jer tvrdi da je ustaški poglavnik prodao Istru fašističkoj Italiji. Očito je povijest slaba točka naših nekorumpiranih mjesnih dužnosnika, ali bome i nekih državnih dužnosnica. Liberalka Vesna Pusić (HNS), čiji je otac prilikom «oslobođenja» 45’ postao stup komunizma i «čovjek novoga kova», a ona bila u komisiji komunističkog ideologa Stipe Šuvara za reformu školstva u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj tako što je učenicima povećana doza pranja mozgova dodatnim satovima marksizma (tako se zvao predmet) i što je nakon sloma Hrvatskog proljeća i formalno ukinut naziv «gimnazija», došla je na originalnu ideju da je poglavnik Pavelić kriv za sve, pa tako i što je navodno prodao Istru, Rijeku, i Zadar s otocima Italiji. Jadnica, ili prefriganica, navodno ne zna da Istru nitko nije prodao, čak ni velikosrpski režim Kraljevine SHS kojemu je pripadao njezin najuži rođak Grga Andjelinović (brat od njezina djeda) koji je 1920. godine Rappalskim sporazumom između Rima i Beograda prodao Rijeku s otocima i Zadar s otocima fašističkoj Italiji. Znači, ovih dana opet obljetnica priključenja Istre matici zemlji Jugoslaviji.
Nora has been one of my favourite
Kaže predstavnih istarskih antifašističkih komunističkih boraca da hrvatski branitelji iz Domovinskog rata imaju privilegije a oni, borci za Jugoslaviju nemaju. Sramota! Kako se može dogodit da u hrvatskoj državi borci za nekadašnju Jugoslaviju nisu izjednačeni u pravima, kao na pr. u tome da hrvatska država partizanima financira troškove pokopa, jednog dana kad umru, a žive prosječno preko 90 godina. S ovog mjesta predlažem da se žurno udovolji partizanima jer ovako se plaše umrijeti jer nose gaće na štapu. Pa da, revolucionarni plaćenici ne mogu prodati svoje prostorne nacionalizirane stanove od 150 i više kvadrata da si plate ukop, jer nema logike. Pa ako je premijer Sanader spreman iskeširati 3 milijarde kuna za rješavanje stambenog pitanja pobunjenih Srba koji se vraćaju ili bi se trebali vratiti u svoju domovinu koju su bili izdali, onda što ne iskeširo jugoslavenskim borcima za njihovu protuhrvatsku djelatnost. Pa dečki su si baš dali truda u obračunu s «narodnim izdajnicima i kvislinzima». Zavrijedili su stoga plaćeni ukop i čiča miča gotova priča. Evo primjera zašto su borci Nora zaslužili plaćeni ukop:
Nakon što su Ankica Tuđman i njezin suprug Franjo došli 8. svibnja 1945. godine na vlast u Zagrebu, u petak, 21. kolovoza 1947. godine je vod “milicionara” dovodio iz zatvora Okružnog suda u Zagrebu na “narodni sud” na Zrinjevcu br. 5 (poslije zgrada Županijskog suda) kolonu zagrebačke mladeži, u koloni po sustavu između dva “milicionara” po jedan od optuženih članova “Tajne organizacije hrvatske omladine”. Optuženici su bili učenici zagrebačkih gimnazija, i maloljetni, uz jednu optuženu punoljetnu žensku osobu, gospođu Zoru Heger:
“Velika dvorana zagrebačkog Okružnoga narodnoga suda za grad Zagreb, kako piše na žigu presude, kada su optuženike uvodili pred veliko krivično vijeće, čiji je predsjednik bio Stjepan Pramuš, prije te funkcije vozač ZET-ova tramvaja, bila je puna (…) Galeriju su zaposjeli dovedeni tzv. ukači i batinaši, a to su bili mahom učenici tzv. Partizanske gimnazije “Maršal Tito” u Zagrebu iz Gundulićeve ulice 30, danas Evangelističkog centra (…) koji su nosili engleske vojničke košulje (zvane partizanske) i kape titovke sa crvenom zvijezdom, a naoružani pištoljima i bokserima. Kada je ta čudna kolona točno u osam sati počela ulaziti u dvoranu, mi optuženici, blijedi i iscrpljeni od silnih batina koje smo primili i dovedeni na suđenje ravno iz samica, okruženi brojnim naoružanim stražarima (...) galerija je počela pljeskati i lupati nogama te uzvikivati: “Smrt izdajicama naroda!” i “Nećemo da žive!” Među publikom naše majke s maramicom u rukama u to vrijeme brisale su suze. Iako im je srce od tuge pucalo, uzdignuta su čela odbijale prezirne poglede publike u dvorani članova SKOJ-a, AFŽ-a /”Antifašistički front žena”./ i KPJ.” (Slobodna Dalmacija od 10.3.1994., članak “Prsten s grobišta”)
Uglavnom, optužena skupina zagrebačkih gimnazijalaca (maloljetnika, ispod 18 godina starosti) osuđena je na višegodišnju zatvorsku kaznu, uz prisilni rad, navedena u presudi br. “K-404/4”, i to u trajanju od 1 do 5 godina, a posebnom odlukom “sekretarijata za narodnu prosvjetu” izbačeni su iz svih škola u Hrvatskoj, i to “doživotno”, zbog kaznenih djela “protiv naroda i države”. (Evo prilike za ministra Primorca da rehabilitira nedužne učenike.)
Sada ćete, cijenjene blogerice i cijenjeni blogeri i čitatelji ovih redaka možda pomisliti da su navedeni zagrebački gimnazijalci zasigurno prestrogo kažnjeni, ali da su neku kaznu sigurno zavrijedili jer su sigurno podmetali bombe, bili naoružani, pomagali u ustaškim terorističkim djelima ili namjerama i slično, isto kao svojedobno članovi “Saveza komunističke omladine Jugoslavije” (SKOJ) u NDH, teroristička organizacija kojoj je pripadala Ankica Tuđman, rođena Žumbar, i njen brat Franjo Žumbar koji je, osumnjićen kao partizanski terorist i ilegalac tako zvane “Zagrebačke omladine”, proveo oko dvije godine u ustaškom zatvoru. Međutim, iznenaditi će se, a možda i razočarat neki, da je “krimen” osuđenih maloljetnih građana Zagreba i mladih Hrvata bio taj da su po razredima u školama skidali Titove slike i po zidovima pisali parole “Dolje boljševizam i KPJ!”, “Hrvatska pamti!”.
Dakle, brat od Ankice Tuđman je zbog pripadnosti terorističkoj organizaciji proveo kao punoljetna osoba dvije godine u ustaškom zatvoru, dok su potpuno nevine i to maloljetne osobe osuđene od totalitarnog partizanskog režima na jednu do pet godina zatvora, uz kaznu prisilnog rada, kaznu koju je svatko “odradio” od početka do kraja, s tim da je jedna odrasla ženska osoba iz navedene zagrebačke skupine, Zora Heger, “odradila” sedmogodišnju kaznu u ženskom koncentracijskom logoru komunističkog režima kraj Slavonske Požege. Supruga gospođe Heger ubili su 1945. u Maceljskoj šumi kraj Krapine, metkom u potiljak, bez suđenja pred revolucionarnim tribunalom ili “narodnim sudom”, a počinitelji maceljskog mega zločina (12 tisuća likvidiranih hravtskih ratnih zarobljenika) su kolege od partizanskog majora Franje Tuđmana iz bivšeg partizanskog “Zagorskog odreda” kojemu je za vrijeme rata pripadala i Ankica Žumbar (udata Tuđman).
Prije samog uhićenja i suđenja skupini zagrebačkih gimnazijalaca 1947. godine su provokatori titoističkog režima, Micika Soljačić i njezina sestra, prokazali svoje vršnjake, kojima je nakon te dojave titoistička tajna služba “Odjel za zaštitu naroda” (Ozna), koja je za vrijeme WWII osnovana u Drvaru od strane antifašističke sovjetske tajne policije NKVD, poznata po likvidiranju minimalno 15 tisuća poljskih ratnih zarobljenika u ruskoj šumi Katyn, 1940. godine, organizirala zasjedu u kojoj je 9. svibnja 1947. ubijen učenik 6. razreda II. Klasične gimnazije u Zagrebu, Anđelko Capek. Živio drug Tito! Druže Tito mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo! (Klasična gimnazija u Zagrebu nije podigla spomen-ploču svom ubijenom učeniku i nepravedno osuđenim učenicima, dok svugdje drugdje po zagrebačkim ustanovama, kao na pr. na Filozofskom Fakultetu, u Hrvatskom narodnom kazalištu i po nekim školama postoje spomen-ploče u spomen na ubijene ili u borbi stradale teroriste “Skojevce” i partizane, koji su lažno navedeni kao “antifašisti”.) S takvim strašnim stvarima se hrvatsko društvo mora suočiti jer povijesnoj istini nije bilo i nema alternative, osim PROPASTI! (Ne treba smetnuti s uma, da je Franjo Tuđman “najzaslužniji” šo je u glavnom gradu Republike Hrvatske ostao na snazi “Trg maršala Tita”, te što niti jedan osnovano osumnjičeni bivši partizan nije izveden pred sud pravne države. To je bio naš život s Francekom.) Kao što vidimo iz gore navedenog, titoistički režim se obračunao sa zagrebačkim gimnazijalcima, pardon, s fašistima i narodnim izdajnicima. IDEMO DALJE!
Gospođa Ankica Tuđman niti jednom jedinom riječju u svojoj knjizi od 647 stranica (“Moj život s Francekom”, 2006.) nije navela partizanske masovne likvidacije hrvatskih ratnih zarobljenika i civila na Križnom putu 1945. godine, niti etničko čišćenje Zagrepčana 1945. godine (oko 27 tisuća likvidiranih građana Zagreba, od toga preko četiri tisuće iz najužeg gradskog središta, bivšeg komunističkog “Centra” odnosno iz Gornjeg i Donjeg grada), i genocid kojemu je hrvatski narod bio podvrgnut od strane titoističkog režima. Autorica jednostrano iznosi patnju partizana i “skojevaca”, dok patnju hrvatskih civila, prouzročenu od komunista, partizana i skojevaca, ne spominje. Čovjek bi mogao reći, pa dobro, gospođa Ankica Tuđman je sa svojim suprugom od 1945. živjela 17 godina u Beogradu, pa možda nije uopće znala za komunističke zločine u Zagrebu 1945.-1946. godine. Nema čak niti priznanja moralne krivice kod bivših partizana, osim rijetkih, rijetkih izuzetaka. Autorica navodi i navodnu izjavu svog svekra u “njihovom” beogradskom stanu 1946. godine: “Zar smo se za to borili?” Na to je Franjo Tuđman bio smrknuta lica, vjerojatno ljut na oca što uopće dovodi u pitanje partizansku “antifašističku” borbu. Poslije su mu komunisti likvidirali oca, a on, budući prvi predsjednik Republike Hrvatske, unaprijeđen je u čin generala komunističke “Jugoslovenske narodne armije”. Za razliku od nje je njezin suprug kao prvi predsjednik Republike Hrvatske ipak otvorio pluralistički prostor za temu o partizanskim bleiburškim zločinima dok ona ni riječi u svojoj knjizi o političkim memoarima njena muža i njihovoj sretnoj ljubavi 1945. kad ju je Francek zaprosil tamo negdje kad su Francekovi drugovi ubili supruga Zagrepčanke gospođe Heger koja je do tada također imala sretnu ljubav. Kao profesoru mi je dužnost, kad već supruga prvog predsjednika Republike Hrvatske nije, barem objaviti pokoje pismo s “Bleiburga”. Jedan od Francekovih drugova s Maclja spada u jedne od najvećih živućih ratnih zločinaca u Europi. Ali koga to briga. DORH ponajmanje. Kako ono Mesić kaže: pravna država mora funkcionirati. Pa funkcionira, nitko ništa ne pita i sve ide po loju! Još malo pa ćemo, ako Bog da sreće, i tom borcu Nora platiti ukop i čao Miki! Nema procesuiranih partizana – nema partizanskih ratnih zločinaca. Kako se to lijepo radi na Balkanu, ali glavno da je Thompsonu zabranjen koncert u pulskoj areni jer mogli bi se probudit Musslonievi crnokošuljaši koje su velikosrpski ideolozi pustili u Istru koja je svoje hrvatstvo sačuvala isključivo zahvaljaujući hrvatskim svećenicima Rimokatoličke crkve. Inače, prije dvije godine je pulski gradnačelnik dozvolio u pulskoj areni jedan politički skup na kojemu su predsjednik Mesić, i tadašnji predsjednik Hrvatskog sabora, Vladimir Šeks(HDZ), držali vatrene antifašističke govore pod bistom maršala Tita dok se u publici vijorio veliki crveni stijeg Saveza komunista Jugoslavije.
PISMO S BLEIBURGA
U široj javnosti ostala je gotovo nezapažena svečana akademija u Zagrebu, početkom ove godine kada su pred 400 uzvanika čitana originalna pisma hrvatskih žrtava komunizma. Isključivo iz razloga što se ne radi o partizanskim jugoslavenskim nego o hrvatskim žrtvama Hrvatska radiotelevizija je cenzurirala taj iznimno važan kulturni događaj u gradu Zagrebu, daleko važniji događaj od bilo koje pojave Milana “Blentona” na nekom niklom gradilištu, smetlištu ili odronu, ili od pojave predsjednika Mesića ili bilo kojeg drugog jugoslavenskog borca Nora na prisavskoj dalekovidnici.
PISMA IZ BEZDANKE
Hrvatski glazbeni zavod, 21. travnja 2008.
Govorni dio
Organizacija: Neformalna skupina žena Krug:
1.
Milivoj Reizer rodom je iz Zagreba, a obiteljskim podrijetlom iz Samobora. Po struci je bio profesor, radio je u školi, no bio je i umjetnički nadaren, pa je pisao pjesme i svirao glasovir. Središte njegova života bila je njegova mlada obitelj, supruga, također profesorica, te njihova malena djevojčica. - Bio je slabog vida, nosio je naočale i tijekom rata nije mogao biti vojnim obveznikom. Godine 1944. pozvan je da kao domobran služi u časničkoj knjižnici, u Osijeku, gdje je obitelj tada živjela. - 1945., kada su u Osijek došli partizani uhićen je i zatvoren, a u lipnju je potjeran u dugu sužanjsku povorku koja je krenula prema Slavonskoj Požegi. Od tamo se, po jednom svećeniku, uspio javiti supruzi. Puno godina kasnije, 1991., kada je u Hrvatsku došla demokracija, kćer je dala oglas u listu „Domobran“, tražeći kakvu obavijest o ocu, koji se nikada nije vratio kući. Doista, javili su se očevidci i supatnici iz nesretne 1945. i odveli je u Slavonsku Požegu, na negdašnju pustaru Valerovac. Ispričali su joj da je to bilo jedno od mjesta mučenja, te da su partizani tu ubijali one koji više nisu mogli hodati. A dalje nije mogao ni Milivoj Reizer ... A nisu ubijali hicima, već udarcima bata po glavi... Jedan od očevidaca, tada petnaestogodišnji Ivan Vuković, morao je krvave leševe tovariti na svoja kola i odvoziti ih zakapati u Gornje Emovce. Milivoj Reizer ubijen je 14. 6.1945., skupa s oko 220 drugih ljudi, a dan nakon što je napisao ovo pismo:
Znam da nije pametno u nedemokratskom društvu Hrvatske spominjati nepravdu ako su je počinili partizani, ti narodni heroji koji su zaustavili 50 Hitlerovih divizija na Balkanu. Neki kažu da se radilo samo o pet divizija, pri čemu su po dvije iz Hrvatske i dvije iz Srbije povučene na front u Normandiju prilikom iskrcavanja Saveznika 1944. godine, ali nećemo sada cjepidlačit. Ni pulski gradonačelik ne cjepidlači. Žali se on da je Thompson uručio tužbu protiv grada Pule radi zabrane koncerta u demokraciji Republike Hrvatske, gdje bez problema mogu nastupati četnikuše i turbo-folk četnici, upravo na dan kada je ratni sekretar CK KPH Andrija Hebrang pripojio Istru matici zemlji, prešutivši da je poglavnik Ante Pavelić također priključio matici zemlji, ali ne Jugoslaviji nego Hrvatskoj. Iako u hrvatskoj demokraciji nije pametno spomenut ni poglavnika Pavelića, ovaj puta je pulski gradonačelnik kriv što ga spominjem jer tvrdi da je ustaški poglavnik prodao Istru fašističkoj Italiji. Očito je povijest slaba točka naših nekorumpiranih mjesnih dužnosnika, ali bome i nekih državnih dužnosnica. Liberalka Vesna Pusić (HNS), čiji je otac prilikom «oslobođenja» 45’ postao stup komunizma i «čovjek novoga kova», a ona bila u komisiji komunističkog ideologa Stipe Šuvara za reformu školstva u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj tako što je učenicima povećana doza pranja mozgova dodatnim satovima marksizma (tako se zvao predmet) i što je nakon sloma Hrvatskog proljeća i formalno ukinut naziv «gimnazija», došla je na originalnu ideju da je poglavnik Pavelić kriv za sve, pa tako i što je navodno prodao Istru, Rijeku, i Zadar s otocima Italiji. Jadnica, ili prefriganica, navodno ne zna da Istru nitko nije prodao, čak ni velikosrpski režim Kraljevine SHS kojemu je pripadao njezin najuži rođak Grga Andjelinović (brat od njezina djeda) koji je 1920. godine Rappalskim sporazumom između Rima i Beograda prodao Rijeku s otocima i Zadar s otocima fašističkoj Italiji. Znači, ovih dana opet obljetnica priključenja Istre matici zemlji Jugoslaviji.
Nora has been one of my favourite
Kaže predstavnih istarskih antifašističkih komunističkih boraca da hrvatski branitelji iz Domovinskog rata imaju privilegije a oni, borci za Jugoslaviju nemaju. Sramota! Kako se može dogodit da u hrvatskoj državi borci za nekadašnju Jugoslaviju nisu izjednačeni u pravima, kao na pr. u tome da hrvatska država partizanima financira troškove pokopa, jednog dana kad umru, a žive prosječno preko 90 godina. S ovog mjesta predlažem da se žurno udovolji partizanima jer ovako se plaše umrijeti jer nose gaće na štapu. Pa da, revolucionarni plaćenici ne mogu prodati svoje prostorne nacionalizirane stanove od 150 i više kvadrata da si plate ukop, jer nema logike. Pa ako je premijer Sanader spreman iskeširati 3 milijarde kuna za rješavanje stambenog pitanja pobunjenih Srba koji se vraćaju ili bi se trebali vratiti u svoju domovinu koju su bili izdali, onda što ne iskeširo jugoslavenskim borcima za njihovu protuhrvatsku djelatnost. Pa dečki su si baš dali truda u obračunu s «narodnim izdajnicima i kvislinzima». Zavrijedili su stoga plaćeni ukop i čiča miča gotova priča. Evo primjera zašto su borci Nora zaslužili plaćeni ukop:
Nakon što su Ankica Tuđman i njezin suprug Franjo došli 8. svibnja 1945. godine na vlast u Zagrebu, u petak, 21. kolovoza 1947. godine je vod “milicionara” dovodio iz zatvora Okružnog suda u Zagrebu na “narodni sud” na Zrinjevcu br. 5 (poslije zgrada Županijskog suda) kolonu zagrebačke mladeži, u koloni po sustavu između dva “milicionara” po jedan od optuženih članova “Tajne organizacije hrvatske omladine”. Optuženici su bili učenici zagrebačkih gimnazija, i maloljetni, uz jednu optuženu punoljetnu žensku osobu, gospođu Zoru Heger:
“Velika dvorana zagrebačkog Okružnoga narodnoga suda za grad Zagreb, kako piše na žigu presude, kada su optuženike uvodili pred veliko krivično vijeće, čiji je predsjednik bio Stjepan Pramuš, prije te funkcije vozač ZET-ova tramvaja, bila je puna (…) Galeriju su zaposjeli dovedeni tzv. ukači i batinaši, a to su bili mahom učenici tzv. Partizanske gimnazije “Maršal Tito” u Zagrebu iz Gundulićeve ulice 30, danas Evangelističkog centra (…) koji su nosili engleske vojničke košulje (zvane partizanske) i kape titovke sa crvenom zvijezdom, a naoružani pištoljima i bokserima. Kada je ta čudna kolona točno u osam sati počela ulaziti u dvoranu, mi optuženici, blijedi i iscrpljeni od silnih batina koje smo primili i dovedeni na suđenje ravno iz samica, okruženi brojnim naoružanim stražarima (...) galerija je počela pljeskati i lupati nogama te uzvikivati: “Smrt izdajicama naroda!” i “Nećemo da žive!” Među publikom naše majke s maramicom u rukama u to vrijeme brisale su suze. Iako im je srce od tuge pucalo, uzdignuta su čela odbijale prezirne poglede publike u dvorani članova SKOJ-a, AFŽ-a /”Antifašistički front žena”./ i KPJ.” (Slobodna Dalmacija od 10.3.1994., članak “Prsten s grobišta”)
Uglavnom, optužena skupina zagrebačkih gimnazijalaca (maloljetnika, ispod 18 godina starosti) osuđena je na višegodišnju zatvorsku kaznu, uz prisilni rad, navedena u presudi br. “K-404/4”, i to u trajanju od 1 do 5 godina, a posebnom odlukom “sekretarijata za narodnu prosvjetu” izbačeni su iz svih škola u Hrvatskoj, i to “doživotno”, zbog kaznenih djela “protiv naroda i države”. (Evo prilike za ministra Primorca da rehabilitira nedužne učenike.)
Sada ćete, cijenjene blogerice i cijenjeni blogeri i čitatelji ovih redaka možda pomisliti da su navedeni zagrebački gimnazijalci zasigurno prestrogo kažnjeni, ali da su neku kaznu sigurno zavrijedili jer su sigurno podmetali bombe, bili naoružani, pomagali u ustaškim terorističkim djelima ili namjerama i slično, isto kao svojedobno članovi “Saveza komunističke omladine Jugoslavije” (SKOJ) u NDH, teroristička organizacija kojoj je pripadala Ankica Tuđman, rođena Žumbar, i njen brat Franjo Žumbar koji je, osumnjićen kao partizanski terorist i ilegalac tako zvane “Zagrebačke omladine”, proveo oko dvije godine u ustaškom zatvoru. Međutim, iznenaditi će se, a možda i razočarat neki, da je “krimen” osuđenih maloljetnih građana Zagreba i mladih Hrvata bio taj da su po razredima u školama skidali Titove slike i po zidovima pisali parole “Dolje boljševizam i KPJ!”, “Hrvatska pamti!”.
Dakle, brat od Ankice Tuđman je zbog pripadnosti terorističkoj organizaciji proveo kao punoljetna osoba dvije godine u ustaškom zatvoru, dok su potpuno nevine i to maloljetne osobe osuđene od totalitarnog partizanskog režima na jednu do pet godina zatvora, uz kaznu prisilnog rada, kaznu koju je svatko “odradio” od početka do kraja, s tim da je jedna odrasla ženska osoba iz navedene zagrebačke skupine, Zora Heger, “odradila” sedmogodišnju kaznu u ženskom koncentracijskom logoru komunističkog režima kraj Slavonske Požege. Supruga gospođe Heger ubili su 1945. u Maceljskoj šumi kraj Krapine, metkom u potiljak, bez suđenja pred revolucionarnim tribunalom ili “narodnim sudom”, a počinitelji maceljskog mega zločina (12 tisuća likvidiranih hravtskih ratnih zarobljenika) su kolege od partizanskog majora Franje Tuđmana iz bivšeg partizanskog “Zagorskog odreda” kojemu je za vrijeme rata pripadala i Ankica Žumbar (udata Tuđman).
Prije samog uhićenja i suđenja skupini zagrebačkih gimnazijalaca 1947. godine su provokatori titoističkog režima, Micika Soljačić i njezina sestra, prokazali svoje vršnjake, kojima je nakon te dojave titoistička tajna služba “Odjel za zaštitu naroda” (Ozna), koja je za vrijeme WWII osnovana u Drvaru od strane antifašističke sovjetske tajne policije NKVD, poznata po likvidiranju minimalno 15 tisuća poljskih ratnih zarobljenika u ruskoj šumi Katyn, 1940. godine, organizirala zasjedu u kojoj je 9. svibnja 1947. ubijen učenik 6. razreda II. Klasične gimnazije u Zagrebu, Anđelko Capek. Živio drug Tito! Druže Tito mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo! (Klasična gimnazija u Zagrebu nije podigla spomen-ploču svom ubijenom učeniku i nepravedno osuđenim učenicima, dok svugdje drugdje po zagrebačkim ustanovama, kao na pr. na Filozofskom Fakultetu, u Hrvatskom narodnom kazalištu i po nekim školama postoje spomen-ploče u spomen na ubijene ili u borbi stradale teroriste “Skojevce” i partizane, koji su lažno navedeni kao “antifašisti”.) S takvim strašnim stvarima se hrvatsko društvo mora suočiti jer povijesnoj istini nije bilo i nema alternative, osim PROPASTI! (Ne treba smetnuti s uma, da je Franjo Tuđman “najzaslužniji” šo je u glavnom gradu Republike Hrvatske ostao na snazi “Trg maršala Tita”, te što niti jedan osnovano osumnjičeni bivši partizan nije izveden pred sud pravne države. To je bio naš život s Francekom.) Kao što vidimo iz gore navedenog, titoistički režim se obračunao sa zagrebačkim gimnazijalcima, pardon, s fašistima i narodnim izdajnicima. IDEMO DALJE!
Gospođa Ankica Tuđman niti jednom jedinom riječju u svojoj knjizi od 647 stranica (“Moj život s Francekom”, 2006.) nije navela partizanske masovne likvidacije hrvatskih ratnih zarobljenika i civila na Križnom putu 1945. godine, niti etničko čišćenje Zagrepčana 1945. godine (oko 27 tisuća likvidiranih građana Zagreba, od toga preko četiri tisuće iz najužeg gradskog središta, bivšeg komunističkog “Centra” odnosno iz Gornjeg i Donjeg grada), i genocid kojemu je hrvatski narod bio podvrgnut od strane titoističkog režima. Autorica jednostrano iznosi patnju partizana i “skojevaca”, dok patnju hrvatskih civila, prouzročenu od komunista, partizana i skojevaca, ne spominje. Čovjek bi mogao reći, pa dobro, gospođa Ankica Tuđman je sa svojim suprugom od 1945. živjela 17 godina u Beogradu, pa možda nije uopće znala za komunističke zločine u Zagrebu 1945.-1946. godine. Nema čak niti priznanja moralne krivice kod bivših partizana, osim rijetkih, rijetkih izuzetaka. Autorica navodi i navodnu izjavu svog svekra u “njihovom” beogradskom stanu 1946. godine: “Zar smo se za to borili?” Na to je Franjo Tuđman bio smrknuta lica, vjerojatno ljut na oca što uopće dovodi u pitanje partizansku “antifašističku” borbu. Poslije su mu komunisti likvidirali oca, a on, budući prvi predsjednik Republike Hrvatske, unaprijeđen je u čin generala komunističke “Jugoslovenske narodne armije”. Za razliku od nje je njezin suprug kao prvi predsjednik Republike Hrvatske ipak otvorio pluralistički prostor za temu o partizanskim bleiburškim zločinima dok ona ni riječi u svojoj knjizi o političkim memoarima njena muža i njihovoj sretnoj ljubavi 1945. kad ju je Francek zaprosil tamo negdje kad su Francekovi drugovi ubili supruga Zagrepčanke gospođe Heger koja je do tada također imala sretnu ljubav. Kao profesoru mi je dužnost, kad već supruga prvog predsjednika Republike Hrvatske nije, barem objaviti pokoje pismo s “Bleiburga”. Jedan od Francekovih drugova s Maclja spada u jedne od najvećih živućih ratnih zločinaca u Europi. Ali koga to briga. DORH ponajmanje. Kako ono Mesić kaže: pravna država mora funkcionirati. Pa funkcionira, nitko ništa ne pita i sve ide po loju! Još malo pa ćemo, ako Bog da sreće, i tom borcu Nora platiti ukop i čao Miki! Nema procesuiranih partizana – nema partizanskih ratnih zločinaca. Kako se to lijepo radi na Balkanu, ali glavno da je Thompsonu zabranjen koncert u pulskoj areni jer mogli bi se probudit Musslonievi crnokošuljaši koje su velikosrpski ideolozi pustili u Istru koja je svoje hrvatstvo sačuvala isključivo zahvaljaujući hrvatskim svećenicima Rimokatoličke crkve. Inače, prije dvije godine je pulski gradnačelnik dozvolio u pulskoj areni jedan politički skup na kojemu su predsjednik Mesić, i tadašnji predsjednik Hrvatskog sabora, Vladimir Šeks(HDZ), držali vatrene antifašističke govore pod bistom maršala Tita dok se u publici vijorio veliki crveni stijeg Saveza komunista Jugoslavije.
PISMO S BLEIBURGA
U široj javnosti ostala je gotovo nezapažena svečana akademija u Zagrebu, početkom ove godine kada su pred 400 uzvanika čitana originalna pisma hrvatskih žrtava komunizma. Isključivo iz razloga što se ne radi o partizanskim jugoslavenskim nego o hrvatskim žrtvama Hrvatska radiotelevizija je cenzurirala taj iznimno važan kulturni događaj u gradu Zagrebu, daleko važniji događaj od bilo koje pojave Milana “Blentona” na nekom niklom gradilištu, smetlištu ili odronu, ili od pojave predsjednika Mesića ili bilo kojeg drugog jugoslavenskog borca Nora na prisavskoj dalekovidnici.
PISMA IZ BEZDANKE
Hrvatski glazbeni zavod, 21. travnja 2008.
Govorni dio
Organizacija: Neformalna skupina žena Krug:
1.
Milivoj Reizer rodom je iz Zagreba, a obiteljskim podrijetlom iz Samobora. Po struci je bio profesor, radio je u školi, no bio je i umjetnički nadaren, pa je pisao pjesme i svirao glasovir. Središte njegova života bila je njegova mlada obitelj, supruga, također profesorica, te njihova malena djevojčica. - Bio je slabog vida, nosio je naočale i tijekom rata nije mogao biti vojnim obveznikom. Godine 1944. pozvan je da kao domobran služi u časničkoj knjižnici, u Osijeku, gdje je obitelj tada živjela. - 1945., kada su u Osijek došli partizani uhićen je i zatvoren, a u lipnju je potjeran u dugu sužanjsku povorku koja je krenula prema Slavonskoj Požegi. Od tamo se, po jednom svećeniku, uspio javiti supruzi. Puno godina kasnije, 1991., kada je u Hrvatsku došla demokracija, kćer je dala oglas u listu „Domobran“, tražeći kakvu obavijest o ocu, koji se nikada nije vratio kući. Doista, javili su se očevidci i supatnici iz nesretne 1945. i odveli je u Slavonsku Požegu, na negdašnju pustaru Valerovac. Ispričali su joj da je to bilo jedno od mjesta mučenja, te da su partizani tu ubijali one koji više nisu mogli hodati. A dalje nije mogao ni Milivoj Reizer ... A nisu ubijali hicima, već udarcima bata po glavi... Jedan od očevidaca, tada petnaestogodišnji Ivan Vuković, morao je krvave leševe tovariti na svoja kola i odvoziti ih zakapati u Gornje Emovce. Milivoj Reizer ubijen je 14. 6.1945., skupa s oko 220 drugih ljudi, a dan nakon što je napisao ovo pismo:
Zlatno i jedino srce moje!
Nalazim se u Požegi i još pomoću starog poznanstva strica Vladimira dobio sam izvrstan objed i ljekarije iz apoteke, opijum, jer mi krv ide neprestano. Nalazim se u biednom stanju, mršav sam ko pas nakon 100 km gevaltmarša ali se nadam i molim se Bogu grčevito da me spasi. Sada idem u logor požeški 37 000 zarobljenika domobrana. – Zlato moje, bijem najveću bitku moga života u punom smislu riječi za Tebe, zlato moje, anđelu moj. Bog nas čuvaj!
Zlato, zlato moje! Tebe i Vericu grli, cjeliva do groba Tvoj Milivoj! Zlato ja sam jak, jer su me patnje očeličile, dnevni marš od 50 km ojačah, ja ću podnesti sve da padnem pred Tebe na koljena jedanput i da ti uskliknem Zorica, za Tebe sam dalje živio.
Grli Tebe i Vericu Tvoj Milivoj
Post je objavljen 26.09.2008. u 14:20 sati.