Marketing
Peter Canderas Schulte "Alejandro"
„Volim ga! Moja ljubav za njega dolazi iz naroda, od ljudi siromašnih.“
Ponedjeljak, 29. rujan 2008. Novinari prosvjeduju pred Kamenitim vratima u Zagrebu zbog napada u mafijaškom stilu na njihove kolege novinare. Posljednja žrtva bio je Dušan Miljuš. Ne znam jesu li se novinari usput pomolili (Kamenita vrata nalazila su se u blizini), sumnjam jer većina njih, odgojena od titoističkog ateističkog režima, još uvijek vjeruje Darwinu da čovjek navodno potječe od majmuna, ali zato su barem izviždali predsjednika Mesića kad se k njima spustio s Olympa. Ti isti novinari su godinama cenzurirali i cenzuriraju i danas Dobroslava Paragu koji se od samoga početka svog političkog angažmana, a pogotovo devedesetih godina pa sve do danas zalaže za slobodu javne riječi i za slobodu medija. Kad god je u američkom Kongresu zahtijevao slobodu za otetu Hrvatsku stranku prava istovremeno je uz tu slobodu vezao i uvođenje slobode medija u Hrvatskoj i rasvjetljavanje politički motiviranih ubojstava i atentata. Napad na novinara Miljuša, ili maltretiranje novinara Željka Peratovića i drugih je politički motivirano iz krugova nekadašnje Udbe i jugokomunističko-titoističkog ustroja u Republici Hrvatskoj. No, novinari su svojim pisanjem radije podržavali Račanovu i Sanaderovu koaliciju ali kao što vidimo, bez ikakvog uspjeha. Njihovi politički favoriti nisu im uspjeli zajamčiti sigurnost. Pametni novinari bi izvukli pouku iz svega!
U ponedjeljak 29. rujna 2008. dogodio se najveći pad indexa Dow Jones u jednom danu, tako da je vrijednost dionica na Wall Streetu pala više nego nakon terorističkih napada od 11. rujna 2001. godine! Razlog: am. Kongres odbio je paket mjera u vrijednosti od 700 milijardi US$ za spas tajkunskih banaka liberalnog ustroja istočne obale Sjedinjenih Američkih Država, prvenstveno grada New Yorka. Predstavnici američkog naroda odbili su sanaciju privatnih banaka novcem poreznih obveznika. Odbili su pokriti laži od prevaranata i varalica! Sjetimo se suprotnog slučaja kada je predsjednik Tuđman i Račanova koalicijska vlada sanirala hrvatske banke, opljačkane sofisticiranim zločinačkim metodama, kao na pr. Dubrovačka banka, ili Riječka banka i druge koje su potom sanirane novcem iz hrvatskog državnog proračuna, dakle, novcem poreznih obveznika. Nakon toga ih je hrvatska vlada „privatizirala“, naime, sve banke prodane su u većinsko vlasništvo stranih zemalja, ne privatnih vlasnika banaka nego doslovno stranih zemalja i vlada u inozemstvu. (Izvor: Ekonomski institut u Zagrebu.) Kapital od Bayerische Landesbank iz Münchena, primjerice, koja je bila kupila Riječku banku, i koja je nedavno kupila austrijsku Hypo-Alpe-Adria banku u čijem su pak vlasništvu neke nekadašnje hrvatske banke, pripada većinski Slobodnoj Državi Bavarskoj, i njome upravlja bavarska vlada.
Kad sam već pomislio da je blamaža koju je Mesić doživio na novinarskom prosvjedu protiv neučinkovitosti krim-policije, i odbijanje am. parlamenta za financiranjem bačve bez dna jedina dobra vijest, ugodno sam se iznenadio gledajući oko ponoći jedan dokumentarac koji mi se urezao u pamćenje, i to ne samo zato što je zanimljiv poput nekog thrillera ili krimića nego zato što daje odgovore na neka važna pitanja koja se tiču i nas u Hrvatskoj. Radi se o istinitoj priči koja se dogodila nedavno, prije nekoliko godina. Glavni lik priče zove se:
Peter Cardenas Schulte, zvan „Alejandro“
Prvo ću dati činjenični opis tog čovjeka, odnosno njegove autobiografske podatke: rodom je iz južnoameričke države Peru, bijelac, studirao u Argentini gdje se zagrijao za ideje marksizma, i nakon toga postao najtraženi peruanski lik za kojim je bila raspisana visoka novčana nagrada, i ime mu se nalazilo na policijskoj tjeralici, a masovni mediji glavnoga grada Lime proglasiše ga najkrvoličnijim teroristom. Bio je drugi čovjek revolucionarne marksističke organizacije MRTA – Tupac Amaro. Tupac Amaro bio je Indio, dakle, domorodac i potomak drevne civilizacije Inka koja je vladala Južnom Amerikom prije dolaska španjolskih konkvistadora. Borio se u 19. st. protiv španjolske kolonijalne politike podjarmljivanja naroda Perua. Narod Perua je jako materijalno siromašan. Tamo vlada uski sloj tajkuna, i bjelačka elita dok su domorci, tamnoputi potomci Inka, socijalno siromašni, obespravljeni, uglavnom izvan sustava obrazovanja i školovanja, a pogotovo izvan političkog sustava desetljećima i desetljećima. Socijalno osjetljiv „Alejandro“ stanovao je u elitnoj četvrti glavnoga grada Lime, bio je rocker, išao po tulumima, ljepotice su se trgale za tim markantnim tipom s brkovima. Visok, pametan i introvertiran. U njegovom društvu nalazio se nećak od predsjednika države, djeca ministara i raznoraznih državnih službenika i vojnih i policijskih zapovjednika ali čovjek s kojim se najviše volio družiti bio je jedan siromašni mljekar koji je prodavao mlijeko u bogatoj rezidencijalnoj četvrti.
Počeli su atentati i bombaški napadi ekstremno-ljevičarske organizacije MRTA na vladine institucije i državne dužnosnike omraženog režima, i jednoga dana je Cardenas Schulte „Alejandro“ uhićen i sproveden u zatvor. Zatvorili su ga u kavez i tako su ga transportirali zrakoplovom do najbolje čuvanog zatvora u zemlji. Bio je tri godine u ćeliji koja nije imala ni vrata ni prozor nego su ga u vreći spuštali kroz otvor u nju. Međunarodni crveni križ je od peruanskih vlasti zahtijevao da ćelija dobije vrata. Čuvaju ga u zatvoru s visokim stupnjem sigurnosti, a čuvari su vojnici i časnici s teškim naoružanjem i oklopom odnosno vojnim transporterima i mitraljeskim gnijezdima dok je cijeli kompleks na pacifičkoj obali opasan žicom. Mjesto milozvučnoga imena Miraflores.
Inače, Peru je jedna izuzetno lijepa zemlja, kao Hrvatska, ima more, lijepe (pješčane) plaže, zemlju nadvisuju južnoameričke Alpe zvane Ande, i krasi amazonska prašuma, rijeke, doline i prirodna bogatstva različitih vrsta. Ali stvarnost je više ružna nego lijepa jer je većina stanovništva nepismena, obespravljena, i opljačkana, kako od strane bjelačke domaće elite tako i od stranaca, prvenstveno od američkih multinacionalnih kompanija. Nije stoga čudno da su politički pokreti koji zagovaraju pravdu, otimanje od bogatih i podjelu imovine siromašnima padali diljem Južne Amerike na plodno tlo i nicali kao gljive poslije kiše. „Alejandov“ pokret znao je otimati čitave kolone kamiona s hranom i dijeliti siromašnima u zabitim predjelima Perua. Peru ima čak dva ljevičarska pokreta otpora, navedeni marksistički „M.R.T.A.“ i „Svijetleća staza“. Ima razlike među njima. MRTA je bliska socijalističkoj stranci i njena produžena ruka, slično kao IRA i Sin Fein u Irskoj, dok je „Svijetleća staza“ više boljševička, odvojena i od naroda i od stvarnosti. Po statističkim podatcima je MRTA skrivila 1% žrtava u sukobima s vladinim snagama, uključujući i civilnih, a 54% žrtava je skrivila „Svijetleća staza“, dok ostatak ide na račun vladinih snaga. Peter Cardenas Schulte „Alejandro“ bio je najtraženiji „terorist“. Kada je u glavnom gradu Limi bila poznata okupacija japanskog veleposlanstva od strane revolucionarne organizacije MRTA, jedan od njenih glavnih zahtjeva je bilo puštanje iz zatvora „Alejandra“. (Okupacija je ugušena u krvi.)
„Alejandro“ bilo je konspirativno ime gerilskog vođe Petera koje si je nadjenuo po svome sinu Alejandru koji s majkom živi u Berlinu. Kad je imao 22 godine prvi put je Alejandro od oca iz zatvora dobio pismo, i u 25. ga je prvi put vidio, posjetivši ga u zatvoru. Prije nije htio ni čut za njega, jer mu je bilo odbojno da ga se povezuje s jednim teroristom, a nakon toga ga je zavolio jer ga je upoznao, a najviše su drugi ljudi o njemu kao čovjeku ispričali sve najljepše. Saznao je da mu otac ima ideale. Čudio se, jer su službene ocjene o njegovom ocu najgore zamislive, ali ujedno i klevetničke jer daleko su premašile osudu kojom se osuđuju teroristi. Sin Alejandro, strastveni snimač video-uradaka, je uz pomoć njemačke javno-pravne televizije ZDF snimio dokumentarac o njegovu posjetu ocu. U biti, o njegovu ocu. Njegova priča ide ovako:
Berlin – Stockholm – Lima
Roditelji su mu bili hippyji koji su u Argentini došli u dodir s ljevičarskim pokretom ali su zbog državnog udara desničarske vojne junte morali pobjeći u Peru. Tamo je Peter postao gerilski vođa, zadužen za glavni grad. Roditelji mu se nisu baš slagali, često su se svađali. Otac mu je bio tvrdoglav i teškog karaktera koji zbog svojih ideala i stavova nije popuštao ni za milimetar, čak i za račun svog privatnog života. Zbog njegove ilegalne aktivnosti mlada žena je sa sinom, koji se rodio u Peruu, često morala bježati i skrivati se po različitim mjestima. Vlasti su je osudile na 30 godina zatvora samo zato što je bila supruga najtraženijeg terorista. Odlučila je emigrirati iz zemlje i povesti sa sobom sina. Peter se tome usprotivio i imao je moć provesti svoju prvotnu želju da mu sin ostane u zemlji ali je iz poštovanja i ljubavi prema supruzi popustio, i žena je sa sinom Alejandrom živjela prvo na Siciliji, a poslije je dobila politički azil u Njemačkoj. Peter se rastao od supruge i našao si je drugu ženu s kojom ima dvoje djece, kćer i sina. I oni su zbog njega morali emigrirati iz zemlje, i dobili su politički azil u Švedskoj. Alejandrovo životno putovanje počelo je s posjetom svojoj sestri i svome bratu u Stockholm gdje ih je prvi puta vidio u životu. On plavokos, oni crnokosi i tamnoputi. Njihova baka koja je u emigraciju otišla u paketu s ostalom obitelji također tamnoputa, kao i kćer joj, Peterova žena. Svi jako simpatični, obrazovani i pametni. Zabrinuti zbog Petera. Njegova kćer Greta ne shvaća zašto im je otac uopće podario život s obzirom na život koji je odabrao, život progonjene zvijeri. No, svi ga vole. Bakica je pričala kako je zetu u zatvor krijumčarila u svojoj punđi od kose sve potrebno što je trebalo, kao neki James Bond. Alejandro, saznavši u Stockholmu jako puno o svome ocu potom posjećuje zemlju u kojoj se rodio, i razgovora s očevom rodbinom, svojim stričevima i tetama, djedom slikarom, i očevim prijateljima. U zemlji su ljudi već pomalo zaboravili na ime Petera Canderasa Schultea, posebno mlađa populacija o njemu nema pojma. No, novinari i te kako znaju o kome se radi. Peterov brat govori kako svog brata nikada nije ni pokušao odgovarati od nasilne metode za koje se Peter odlučio jer je znao da su mu ideali iznad svih opasnosti i lagodnoga života koji je mogao imati. Sve što je radio, radio je za narod, kako svjedoče njegovi poznavatelji. Novinari ne odobravaju njegove metode ali ga ne osuđuju jer kažu da u društvu svojevremeno nije bilo neke alternative, posebno u vrijeme diktature predsjednika Fujimorija. Alejandro posjećuje oca u zatvoru, prvi puta g vidi u svome životu, i fasciniran je njime. Primijetio je da ga je otac za cijelo vrijeme posjeta gledao ravno u oči. Prvo su se samo rukovali ali poslije i zagrlili. S obzirom da snimanje u zatvoru nije bilo dozvoljeno, Alejandrov očuh, umjetnik, naslikao je posjet na crtežima. Rekonstruirana duhovna klima u zatvoru izgledala je ovako: na „dobar dan“ stražarima je jednome stražaru pozdrav ušao kroz jedno uho unutra, kroz drugo van, a kod drugog stražara su se slova „d o b a r d a n“ rasula, ne o stražarovu glavu nego o zid koji se nalazio na mjestu glave.
Peterova je sestra posvjedočila da se njen brat u zatvoru promijenio. Imao je dugo vremena za razmišljanje, i njegovi stavovi su danas demokratski. Peter je u jednoj video-poruci zamolio sve žrtve i njihove obitelji za oprost, a posebno je zamolio svoju djecu da mu oproste što ih je uskratio za djetinjstvo bez oca.
Peter Cardenas Schulte – Alejandro u međuvremenu se odvojio od svoje nekadašnje revolucionarne organizacije MRTA, i odrekao se marksizma kao nasilne ideologije. (Politički i socijalni borbeni komunistički program Karla Marxa i Friedricha Engelsa, Manifest komunističke partije, osim ideala, na kraju drugog poglavlja „Proleteri i komunisti“ propisuje revolucionarne nasilne metode u ostvarivanju socijalizma.)
To me, iskreno rečeno, fasciniralo, jer je nekadašnji marksist spoznao zablude marksizma, a zabluda je što se socijalizam po primjeni programa od Karla Marxa ne može provesti bez silnih žrtava, te se ne može provesti ni uz silne žrtve. Peter Cardenas Schulte odrekao se nasilja u duhu marksizma i okrenuo se ostvarivanju socijalističkih ideja kroz demokratski višestranački sustav koji je u njegovoj sirmašnoj zemlji profunkcionirao nakon pada diktatora Fujimorija za kojim je raspisana policijska tjeralica. Peter se odrekao marksizma, ne zato što je zauzvrat dobio aboliciju, jer nije pomilovan, nego zato što je sam shvatio marksističke zablude. Njegovi nekadašnji suborci su posvjedočili da njihov pokret nije nasiljem rezultirao ni jednim jedinim pozitivnom pomakom. Jednostavno ništa nisu postigli. Peter je i danas u zatvoru jer je osuđen na doživotnu robiju. Ali, Peter je dao šansu ostvarenju socijalne pravde kroz demokraciju, a ne kroz komunizam. Kad bi se mnogi jugoslavenski marksisti/titoisti ugledali na Petera, Hrvatskoj bi bilo bolje, ali mnogi i ne žele Hrvatsku nego povratak Jugoslavije pa očekujem u bližoj budućnosti puno veći i brži napredak Perua nego Hrvatske. PS: naslovni citat s početka posta dala je Peterova punica. CBK
U ponedjeljak 29. rujna 2008. dogodio se najveći pad indexa Dow Jones u jednom danu, tako da je vrijednost dionica na Wall Streetu pala više nego nakon terorističkih napada od 11. rujna 2001. godine! Razlog: am. Kongres odbio je paket mjera u vrijednosti od 700 milijardi US$ za spas tajkunskih banaka liberalnog ustroja istočne obale Sjedinjenih Američkih Država, prvenstveno grada New Yorka. Predstavnici američkog naroda odbili su sanaciju privatnih banaka novcem poreznih obveznika. Odbili su pokriti laži od prevaranata i varalica! Sjetimo se suprotnog slučaja kada je predsjednik Tuđman i Račanova koalicijska vlada sanirala hrvatske banke, opljačkane sofisticiranim zločinačkim metodama, kao na pr. Dubrovačka banka, ili Riječka banka i druge koje su potom sanirane novcem iz hrvatskog državnog proračuna, dakle, novcem poreznih obveznika. Nakon toga ih je hrvatska vlada „privatizirala“, naime, sve banke prodane su u većinsko vlasništvo stranih zemalja, ne privatnih vlasnika banaka nego doslovno stranih zemalja i vlada u inozemstvu. (Izvor: Ekonomski institut u Zagrebu.) Kapital od Bayerische Landesbank iz Münchena, primjerice, koja je bila kupila Riječku banku, i koja je nedavno kupila austrijsku Hypo-Alpe-Adria banku u čijem su pak vlasništvu neke nekadašnje hrvatske banke, pripada većinski Slobodnoj Državi Bavarskoj, i njome upravlja bavarska vlada.
Kad sam već pomislio da je blamaža koju je Mesić doživio na novinarskom prosvjedu protiv neučinkovitosti krim-policije, i odbijanje am. parlamenta za financiranjem bačve bez dna jedina dobra vijest, ugodno sam se iznenadio gledajući oko ponoći jedan dokumentarac koji mi se urezao u pamćenje, i to ne samo zato što je zanimljiv poput nekog thrillera ili krimića nego zato što daje odgovore na neka važna pitanja koja se tiču i nas u Hrvatskoj. Radi se o istinitoj priči koja se dogodila nedavno, prije nekoliko godina. Glavni lik priče zove se:
Peter Cardenas Schulte, zvan „Alejandro“
Prvo ću dati činjenični opis tog čovjeka, odnosno njegove autobiografske podatke: rodom je iz južnoameričke države Peru, bijelac, studirao u Argentini gdje se zagrijao za ideje marksizma, i nakon toga postao najtraženi peruanski lik za kojim je bila raspisana visoka novčana nagrada, i ime mu se nalazilo na policijskoj tjeralici, a masovni mediji glavnoga grada Lime proglasiše ga najkrvoličnijim teroristom. Bio je drugi čovjek revolucionarne marksističke organizacije MRTA – Tupac Amaro. Tupac Amaro bio je Indio, dakle, domorodac i potomak drevne civilizacije Inka koja je vladala Južnom Amerikom prije dolaska španjolskih konkvistadora. Borio se u 19. st. protiv španjolske kolonijalne politike podjarmljivanja naroda Perua. Narod Perua je jako materijalno siromašan. Tamo vlada uski sloj tajkuna, i bjelačka elita dok su domorci, tamnoputi potomci Inka, socijalno siromašni, obespravljeni, uglavnom izvan sustava obrazovanja i školovanja, a pogotovo izvan političkog sustava desetljećima i desetljećima. Socijalno osjetljiv „Alejandro“ stanovao je u elitnoj četvrti glavnoga grada Lime, bio je rocker, išao po tulumima, ljepotice su se trgale za tim markantnim tipom s brkovima. Visok, pametan i introvertiran. U njegovom društvu nalazio se nećak od predsjednika države, djeca ministara i raznoraznih državnih službenika i vojnih i policijskih zapovjednika ali čovjek s kojim se najviše volio družiti bio je jedan siromašni mljekar koji je prodavao mlijeko u bogatoj rezidencijalnoj četvrti.
Počeli su atentati i bombaški napadi ekstremno-ljevičarske organizacije MRTA na vladine institucije i državne dužnosnike omraženog režima, i jednoga dana je Cardenas Schulte „Alejandro“ uhićen i sproveden u zatvor. Zatvorili su ga u kavez i tako su ga transportirali zrakoplovom do najbolje čuvanog zatvora u zemlji. Bio je tri godine u ćeliji koja nije imala ni vrata ni prozor nego su ga u vreći spuštali kroz otvor u nju. Međunarodni crveni križ je od peruanskih vlasti zahtijevao da ćelija dobije vrata. Čuvaju ga u zatvoru s visokim stupnjem sigurnosti, a čuvari su vojnici i časnici s teškim naoružanjem i oklopom odnosno vojnim transporterima i mitraljeskim gnijezdima dok je cijeli kompleks na pacifičkoj obali opasan žicom. Mjesto milozvučnoga imena Miraflores.
Inače, Peru je jedna izuzetno lijepa zemlja, kao Hrvatska, ima more, lijepe (pješčane) plaže, zemlju nadvisuju južnoameričke Alpe zvane Ande, i krasi amazonska prašuma, rijeke, doline i prirodna bogatstva različitih vrsta. Ali stvarnost je više ružna nego lijepa jer je većina stanovništva nepismena, obespravljena, i opljačkana, kako od strane bjelačke domaće elite tako i od stranaca, prvenstveno od američkih multinacionalnih kompanija. Nije stoga čudno da su politički pokreti koji zagovaraju pravdu, otimanje od bogatih i podjelu imovine siromašnima padali diljem Južne Amerike na plodno tlo i nicali kao gljive poslije kiše. „Alejandov“ pokret znao je otimati čitave kolone kamiona s hranom i dijeliti siromašnima u zabitim predjelima Perua. Peru ima čak dva ljevičarska pokreta otpora, navedeni marksistički „M.R.T.A.“ i „Svijetleća staza“. Ima razlike među njima. MRTA je bliska socijalističkoj stranci i njena produžena ruka, slično kao IRA i Sin Fein u Irskoj, dok je „Svijetleća staza“ više boljševička, odvojena i od naroda i od stvarnosti. Po statističkim podatcima je MRTA skrivila 1% žrtava u sukobima s vladinim snagama, uključujući i civilnih, a 54% žrtava je skrivila „Svijetleća staza“, dok ostatak ide na račun vladinih snaga. Peter Cardenas Schulte „Alejandro“ bio je najtraženiji „terorist“. Kada je u glavnom gradu Limi bila poznata okupacija japanskog veleposlanstva od strane revolucionarne organizacije MRTA, jedan od njenih glavnih zahtjeva je bilo puštanje iz zatvora „Alejandra“. (Okupacija je ugušena u krvi.)
„Alejandro“ bilo je konspirativno ime gerilskog vođe Petera koje si je nadjenuo po svome sinu Alejandru koji s majkom živi u Berlinu. Kad je imao 22 godine prvi put je Alejandro od oca iz zatvora dobio pismo, i u 25. ga je prvi put vidio, posjetivši ga u zatvoru. Prije nije htio ni čut za njega, jer mu je bilo odbojno da ga se povezuje s jednim teroristom, a nakon toga ga je zavolio jer ga je upoznao, a najviše su drugi ljudi o njemu kao čovjeku ispričali sve najljepše. Saznao je da mu otac ima ideale. Čudio se, jer su službene ocjene o njegovom ocu najgore zamislive, ali ujedno i klevetničke jer daleko su premašile osudu kojom se osuđuju teroristi. Sin Alejandro, strastveni snimač video-uradaka, je uz pomoć njemačke javno-pravne televizije ZDF snimio dokumentarac o njegovu posjetu ocu. U biti, o njegovu ocu. Njegova priča ide ovako:
Berlin – Stockholm – Lima
Roditelji su mu bili hippyji koji su u Argentini došli u dodir s ljevičarskim pokretom ali su zbog državnog udara desničarske vojne junte morali pobjeći u Peru. Tamo je Peter postao gerilski vođa, zadužen za glavni grad. Roditelji mu se nisu baš slagali, često su se svađali. Otac mu je bio tvrdoglav i teškog karaktera koji zbog svojih ideala i stavova nije popuštao ni za milimetar, čak i za račun svog privatnog života. Zbog njegove ilegalne aktivnosti mlada žena je sa sinom, koji se rodio u Peruu, često morala bježati i skrivati se po različitim mjestima. Vlasti su je osudile na 30 godina zatvora samo zato što je bila supruga najtraženijeg terorista. Odlučila je emigrirati iz zemlje i povesti sa sobom sina. Peter se tome usprotivio i imao je moć provesti svoju prvotnu želju da mu sin ostane u zemlji ali je iz poštovanja i ljubavi prema supruzi popustio, i žena je sa sinom Alejandrom živjela prvo na Siciliji, a poslije je dobila politički azil u Njemačkoj. Peter se rastao od supruge i našao si je drugu ženu s kojom ima dvoje djece, kćer i sina. I oni su zbog njega morali emigrirati iz zemlje, i dobili su politički azil u Švedskoj. Alejandrovo životno putovanje počelo je s posjetom svojoj sestri i svome bratu u Stockholm gdje ih je prvi puta vidio u životu. On plavokos, oni crnokosi i tamnoputi. Njihova baka koja je u emigraciju otišla u paketu s ostalom obitelji također tamnoputa, kao i kćer joj, Peterova žena. Svi jako simpatični, obrazovani i pametni. Zabrinuti zbog Petera. Njegova kćer Greta ne shvaća zašto im je otac uopće podario život s obzirom na život koji je odabrao, život progonjene zvijeri. No, svi ga vole. Bakica je pričala kako je zetu u zatvor krijumčarila u svojoj punđi od kose sve potrebno što je trebalo, kao neki James Bond. Alejandro, saznavši u Stockholmu jako puno o svome ocu potom posjećuje zemlju u kojoj se rodio, i razgovora s očevom rodbinom, svojim stričevima i tetama, djedom slikarom, i očevim prijateljima. U zemlji su ljudi već pomalo zaboravili na ime Petera Canderasa Schultea, posebno mlađa populacija o njemu nema pojma. No, novinari i te kako znaju o kome se radi. Peterov brat govori kako svog brata nikada nije ni pokušao odgovarati od nasilne metode za koje se Peter odlučio jer je znao da su mu ideali iznad svih opasnosti i lagodnoga života koji je mogao imati. Sve što je radio, radio je za narod, kako svjedoče njegovi poznavatelji. Novinari ne odobravaju njegove metode ali ga ne osuđuju jer kažu da u društvu svojevremeno nije bilo neke alternative, posebno u vrijeme diktature predsjednika Fujimorija. Alejandro posjećuje oca u zatvoru, prvi puta g vidi u svome životu, i fasciniran je njime. Primijetio je da ga je otac za cijelo vrijeme posjeta gledao ravno u oči. Prvo su se samo rukovali ali poslije i zagrlili. S obzirom da snimanje u zatvoru nije bilo dozvoljeno, Alejandrov očuh, umjetnik, naslikao je posjet na crtežima. Rekonstruirana duhovna klima u zatvoru izgledala je ovako: na „dobar dan“ stražarima je jednome stražaru pozdrav ušao kroz jedno uho unutra, kroz drugo van, a kod drugog stražara su se slova „d o b a r d a n“ rasula, ne o stražarovu glavu nego o zid koji se nalazio na mjestu glave.
Peterova je sestra posvjedočila da se njen brat u zatvoru promijenio. Imao je dugo vremena za razmišljanje, i njegovi stavovi su danas demokratski. Peter je u jednoj video-poruci zamolio sve žrtve i njihove obitelji za oprost, a posebno je zamolio svoju djecu da mu oproste što ih je uskratio za djetinjstvo bez oca.
Peter Cardenas Schulte – Alejandro u međuvremenu se odvojio od svoje nekadašnje revolucionarne organizacije MRTA, i odrekao se marksizma kao nasilne ideologije. (Politički i socijalni borbeni komunistički program Karla Marxa i Friedricha Engelsa, Manifest komunističke partije, osim ideala, na kraju drugog poglavlja „Proleteri i komunisti“ propisuje revolucionarne nasilne metode u ostvarivanju socijalizma.)
To me, iskreno rečeno, fasciniralo, jer je nekadašnji marksist spoznao zablude marksizma, a zabluda je što se socijalizam po primjeni programa od Karla Marxa ne može provesti bez silnih žrtava, te se ne može provesti ni uz silne žrtve. Peter Cardenas Schulte odrekao se nasilja u duhu marksizma i okrenuo se ostvarivanju socijalističkih ideja kroz demokratski višestranački sustav koji je u njegovoj sirmašnoj zemlji profunkcionirao nakon pada diktatora Fujimorija za kojim je raspisana policijska tjeralica. Peter se odrekao marksizma, ne zato što je zauzvrat dobio aboliciju, jer nije pomilovan, nego zato što je sam shvatio marksističke zablude. Njegovi nekadašnji suborci su posvjedočili da njihov pokret nije nasiljem rezultirao ni jednim jedinim pozitivnom pomakom. Jednostavno ništa nisu postigli. Peter je i danas u zatvoru jer je osuđen na doživotnu robiju. Ali, Peter je dao šansu ostvarenju socijalne pravde kroz demokraciju, a ne kroz komunizam. Kad bi se mnogi jugoslavenski marksisti/titoisti ugledali na Petera, Hrvatskoj bi bilo bolje, ali mnogi i ne žele Hrvatsku nego povratak Jugoslavije pa očekujem u bližoj budućnosti puno veći i brži napredak Perua nego Hrvatske. PS: naslovni citat s početka posta dala je Peterova punica. CBK
Post je objavljen 30.09.2008. u 22:40 sati.