Cookien svijet

31.05.2005., utorak

Posljednji Mohikanci

Image Hosted by ImageShack.us Na ovaj post me potakla Pegy jednom svojom opaskom, točnije, komentarom na moj komentar. Riječ je bila o američkim Indijancima. Podsjetilo me to koliko zapravo ljudi malo znaju o američkim Indijancima i njihovoj sudbini. (Što nije nikakvo čudo. Amerikanci, koji se predstavljaju kao najdemokratskija zemlja na svijetu i kolijevka demokracije, ne trče baš upoznavati svijet s planskim genocidom koji su počinili nad Indijancima.)
Moram napomenuti da se naziv „američki Indijanci“ danas drži uvredljivim. S pravom. Znate li za neki drugi slučaj u kojem je nekom narodu nadjenuto potpuno krivo ime samo zato jer neki majmun nije znao razlikovat Ameriku od Indije? Kako bi se nama svidjelo da je prije petsto godina neki wannabe moreplovac dojezdio do naših obala uvjeren kako je stigao u Kinu, a da nas i dan danas cijeli svijet zove Kinezima?
U doba licemjerne političke korektnosti u SAD-u, uvriježio se termin „native Americans“. Svakako prikladniji, ali problem nastaje kod hrvatskog prijevoda. Neki ga prevode kao „američki urođenici“, što je po mom još uvredljivije. Uz urođenike vežemo asocijacije kao što su divljaštvo, ljudožderstvo i slične necivilizirane navade. Zato ja ostajem pri terminu „američki Indijanci“. Nek mi oprosti svatko koga to možebitno vrijeđa.
Jer, američki Indijanci nipošto nisu divljaci. To je narod sa svojom kulturom, uređenom vlasti i pravilima ponašanja koje danas nazivamo zakonima. Mnogi ne znaju, recimo, da je društveno uređenje nekih sjevernoameričkih plemena bilo izrazito demokratsko i da su brojne tekovine te demokracije ugrađene u američki ustav. Sama činjenica da je njihov način života drukčiji od našeg ne daje nam za pravo da ih smatramo divljacima manje vrijednima od sebe. A još manje nam daje za pravo da im namećemo svoj stil života.
Nad američkim Indijancima počinjen je jedan od najgorih genocida u ljudskoj povijesti. Oko njihovog broja u sjevernoj Americi prije dolaska bijelih doseljenika vode se žestoke rasprave. Procjene se kreću od škrtih 1.8 milijuna preko umjerenih 12 do nevjerojatnih 50 milijuna. Istina je vjerojatno negdje između, kao što to obično biva. Ono u čemu se svi stručnjaci slažu je da se u četiri stotine godina njihov broj smanjio na 237.000. Ako uzmemo srednju procjenu da je početna populacija brojala 12 milijuna, kao neku vrstu zlatne sredine, ispada da je broj američkih Indijanaca opao za 95%.
Neću pisati o raznim masakrima, pokoljima žena, djece i staraca, križnim putovima prisilnog preseljenja u rezervate u kojima je zemlja bila najlošije kvalitete, istrebljivanju divljači od koje su američki Indijanci živjeli, primjerice bizona, boginjama zaraženim pokrivačima koje je američka vojska namjerno dijelila Indijancima znajući da će ih to ubiti, u novije vrijeme prisilnoj sterilizaciji indijanskih žena…
Sigurna sam da ste s time manje-više upoznati, bar načelno. Uostalom, sve su to mjere čiji je konačni cilj istrijebiti jedan narod fizičkim ubijanjem njegovih pripadnika. Provodili su Amerikanci i gore mjere, čiji je cilj bio uništiti kulturu, naslijeđe i način života indijanskog naroda. Nije im bilo dovoljno što su mu ubili tijelo. Morali su mu satrati i dušu.
Image Hosted by ImageShack.us Još sredinom prošlog, dvadesetog, stoljeća bila je uobičajena praksa djecu iz rezervata oduzimati njihovim roditeljima i smještati u internate koje su vodili bijelci. U tim internatima djeci bi najprije odrezali kosu i oduzeli indijansku odjeću, a nakon toga bi im raznim metodama – batinama, zlostavljanjem i izgladnjivanjem – pokušali utuviti u glavu bjelačke vrijednosti.
Indijanska djeca, posve nenaviknuta na naš način života, nisu razumjela zašto bi se, primjerice, moralo jesti u točno određeno vrijeme ili ići spavati u točno određeni sat. Ona su navikla jesti kad su gladna i spavati kad su umorna. Navikla su također spavati zajedno kako bi se ugrijala. Ta se praksa u internatima najstrože kažnjavala. Ali najstrašnije od svega je što im je sustavno zatirano svako sjećanje na naslijeđe njihovog naroda i njegove običaje. Zvali su ih poganima i prisiljavali ih da se mole bijelom bogu, kojeg nisu razumjeli. Učili ih da je sve što su znali pogrešno. Nastojali u njima pobuditi mržnju prema vlastitim precima i vlastitoj kulturi. Nažalost, u tome su i uspijevali.
Roditeljima nije bilo dopušteno posjećivati djecu. Mnogi od njih svoju djecu više nikad nisu vidjeli. Nije bila rijetkost da djeca u takvim internatima umru od posljedica izgladnjivanja i zlostavljanja. Oni koji su preživjeli odrasli bi u dezorijentirane mlade ljude koji nisu imali pojma tko su. Indijanci više nisu bili, a sasvim sigurno nisu bili ni bijelci. Ljude bez identiteta, kulture i pripadnosti. Stare su im vrijednosti oduzete, a nove nisu uhvatile korijena. Ne kaže se džabe kog se silom u Crkvu tjera, taj se Bogu ne moli.
Image Hosted by ImageShack.us Isto se može reći za žrtve još jedne popularne mjere, a to je preseljavanje mladih Indijanaca iz rezervata u gradove. Pritom bi im od strane državne administracije bili ponuđeni poslovi i stanovi. Na stranu sad što su to bili bijedno plaćeni fizički poslovi i što su ti stanovi bili šupe. Ovi ljudi bili su prisiljeni odreći se stoljetnih tradicija i načina života svog naroda i živjeti po pravilima koja nisu oni stvarali i koja nisu razumjeli. Navikli su nad glavom imati nebo, a pod nogama travu. Na gradskom asfaltu se nisu snalazili. Kako bi se vi osjećali da zamijenite nastambu na slici sa stanom u betonskoj zgradi?
Rezultat svega toga je da su Indijanci izgubili ono najvrednije što jedan narod može posjedovati, a to je vlastiti identitet, koji se sastoji od kulture, nasljeđa, običaja i vrijednosti. Bez toga čovjek je nitko i ništa. A narod bez toga umire. Kao što su u Matrixu lijepo rekli, tijelo ne može živjeti bez duše. Ne može ni narod.
Eto, Pegy, na to sam mislila kad sam američke Indijance usporedila s Ciganima. Bojim se da će i njih u našem društvu snaći ista sudbina.

- 08:37 - Reci mi što te muči (64) - Uokviri i stavi na zid - Linkaj

25.05.2005., srijeda

Skitam se i snimam...

Malo se opet skićem okolo. Destinacija: Žumberak. Svrha: odmor za tijelo i dušu (više dušu nego tijelo, al dobro). Odmorite i vi barem oči, ako ništa drugo, na seoskoj idili…

Zagorski bregi:

Image Hosted by ImageShack.us

Zapravo, žumberački. Nikako da skužim da to nije jedno te isto.

Vodenica:

Image Hosted by ImageShack.us

I još malo vodenice:

Image Hosted by ImageShack.us

Pored vodenice smo zatekli njenog vlasnika, koji se pokazao voljnim ispričat nam tužnu priču o vodenici. Vodenica je, naime, zapravo pilana. Na kojoj je čika vodeničar tu i tamo znao ispiliti kojem susjedu par dasaka, više iz gušta nego što bi mu to donosilo neku zaradu. Onda su se jednog dana pojavili zločesti stričeki iz državne birokracije i rekli da vodenica ne može raditi ako nije registrirana kao firma. Što košta puno novaca. Dvajst tisuća kuna, otprilike. Rekli su i da čika vodeničar mora vodit knjige. A sudeći po izgledu, rekla bih da knjigu u životu nije vidio, te da mu je vođenje knjiga jednako apstraktan pojam kao meni računanje diferencijala. I na koncu mu opalili neku divlju kaznu. Pa je bio prisiljen zatvorit pilanu i sad vodenica služi samo kao ukras.
Još malo pa će čovjek morat registrirat pekaru da si doma ispeče kolač. Ubit će nas ta birokracija.

Ali vratimo se odmaranju očiju:

Image Hosted by ImageShack.us

I još malo:

Image Hosted by ImageShack.us

I na koncu malo erotike na žumberački način:

Image Hosted by ImageShack.us

Za slučaj da niste skužili, to vam je ovo dvoje u akciji:

Image Hosted by ImageShack.us

Koja, uzgred budi rečeno, traje cca 30 sekundi.
Onda se mi žalimo da naši muškarci ne mogu dugo.

Zaključak: hoću nekakvu vikendicu na selu! Ne mora bit ni vikendica, može samo komad zemlje, već ću si sklepat neku šupu na njemu. Čisto da imam gdje roštiljat i ladit jaja vikendom.
A moram vam priznat i da mi se mogućnost života na selu čini sve privlačnijom…
Naravno, sofisticiranog života na selu. Umjetničkog. Bez čišćenja kokošinjaca, muženja krava i oranja njive. Radiš sve isto ko i u gradu, samo si na selu.
Jel imaju na selu dsl, pitam se…

- 10:02 - Reci mi što te muči (42) - Uokviri i stavi na zid - Linkaj

20.05.2005., petak

O AeroBiku, s kratkim bonus osvrtom na moju skorašnju smrt

Image Hosted by ImageShack.us Opet me nema, kao što ste možda primijetili. Razlog: umrla sam. To jest, nisam još, ali samo što nisam. Možda umrem još prije nego što uspijem ovo dovršiti, pa ovaj post nikad ne ugleda svjetlo dana.
Što se dogodilo? Cookie, posljednji bastion nezdravog života, prekomjerne težine u žena i apsolutne nebrige za istu, po prvi put u svom ne tako kratkom, ali ne ni pretjerano plodonosnom životu, odvukla je svoje dupe pozamašnih proporcija na – AeroBik.
Kao prvo, to nadasve vrijedno iskustvo dovelo me do prosvjetljenja. Proniknula sam napokon u misteriju naziva te mučiteljske discipline. Zove se AeroBik zato što se nakon njega osjećaš ko da te pregazio bik. A Aero zato što ga ne vidiš. Ko zrak.
Ukratko, ne znam jesam li se ikad u svom ne tako kratkom, ali ne ni pretjerano plodonosnom životu osjećala bjednije i slomljenije. Svaki milimetar mog sirotog izmučenog tijela, nevičnog bilo kakvim fizičkim naporima, budući da je zadnji oblik sporta kojim se bavilo bilo preskakanje kozlića u petom razredu osnovne škole, na svaki i najmanji pokret reagira impulsima neizdržljive boli. Povlačim se po stanu u najboljom maniri reumatozne osamdesetodogišnje babe, a nisam baš ni u stanju u potpunosti ispraviti leđa, tako da pomalo nalikujem i na Kvazimoda. Nastojim izbjegavati sve nepotrebne napore, kao što je, primjerice, ustajanje iz kreveta. Što će na moju figuru imati pozitivnije posljedice od AeroBika samog po sebi, jerbo je frižider postao nedostižan cilj. A trudim se i konzumirati što manje tekućine kako bi u što manjoj mjeri morala prolaziti kalvariju odlaska na WC. Tako da ću, ako me ništa drugo ne dotuče, krepat od gladi i/ ili žeđi.
Nego, zanimljiv je fenomen taj AeroBik sa sociološkog stanovišta. Tu na hrpi imate žene raznih dobi i profila: mlade i stare, debele i mršave, pametne i glupe. A svima isto na pameti. Pred ovakvim jednoumljem i Staljin bi se postidio. Top teme svlačioničkih razgovora su kreme protiv celulita i učinkovitost istih, te ko je što danas pojeo. Ovi potonji izvještaji kreću se do najsitnijih detalja. Sve je to nalik na neku kolektivnu žderačku ispovjedaonicu. Svaka baba ima potrebu skinuti taj teret s duše i podijeliti sadržaj svog želuca s ostalima. Ne znam u čemu je stvar. Možda to ima neki katarzični učinak? Prvo ispovjediš svoje grijehe, a onda ih skrušeno ideš okajati u AeroBik dvoranu. Ili se osjećaš bolje kad vidiš da nisi ti jedini počinio neoprostivi grijeh tamanjenja jumbo pizze i taloženja iste u guzu i bokove?
Bilo kako bilo, Cookie nema potrebu nikom ispovijedati što je sve danas požderala. Istini za volju, i ne bi se imala bogznačime pohvaliti. Jer si je nametnula prisilni post iz straha da sadržaj njenog želuca uslijed AeroBičnih napora ne napusti udobno okrilje želuca i tako svima zorno prikaže koliko je njegova vlasnica danas nutricionistički zgriješila.
Još jedna praksa koju sam uočila u AeroBičnih posjetiteljica je pokazivanje vlastitog sala ostalim okupanticama svlačionice. Zadižu se majice, ponosno se pokazuju naslage sala na trbuhu. Meni opet nije jasno čemu to. Ja sam mislila da nas je sve onamo doveo isti cilj – eliminacija tog istog sala kojeg tako ponosno fleširaju okolo. Mislim, cure, ako ste toliko ponosne na svoje salo, zašto ga se onda tako usrdno trudite skinuti? Ili je tu opet riječ o dijeljenju jada s drugima? Ta je navika zahvatila sve posjetiteljice AeroBika (opet osim mene, dakako – ja vam tamo dođem kao neki izrod, izgleda). Tako sam svjedočila prizoru u kojem mršavica od brat bratu trist kila zadiže majicu i kuka oko sala na svom trbuhu, a ženetina od svojih stotinjak ju pritom tješi: ma nemaš ništa…
Naravno da nije imala ništa sala na trbuhu. Ili, kao što je primijetila moja frendica kad smo izašle, imala je jednako sala na trbuhu koliko i mi na nosu. Gospodična „gle salo na mom trbuhu“ (na kojem se inače kočoperi piercing, svjedočeći o sveopćoj modnoj osviještenosti svoje vlasnice), spada u kategoriju meni definitivno najomraženijih posjetiteljki AeroBika – kategoriju anoreksičarki koje nemaju pametnijeg posla u životu, pa su došle tamo nabijati komplekse nama normalnih ženama koje pojedemo više od pola lista salate tjedno. Treba to sve tuć. Marš kući jest i vrati se kad prestaneš ličit na krojačku lutku.
Sva sreća što mi je u tom trenutku sva snaga bila usmjerena na pokušaj ponovne uspostave opskrbe moga tijela kisikom i na simultano traženje upaljača po torbi. Jer bi joj u protivnom iščupala uši.
Image Hosted by ImageShack.us Međutim, ključno je pitanje što to sve te grješne nesretnice nagoni da se podvrgavaju ovakvim sadističkim torturama. Pretpostavljam da među pohađateljicama AeroBika ima i onih koje u tom uživaju. Bilo jer su sportski tipovi, pa im to pričinja neko nastrano zadovoljstvo meni osobno potpuno neobjašnjivo, bilo jer su (opet nastrano) mazohistički nastrojene. Ali velika većina nije ondje jer to želi. Okrenem se (jer sam se kao prava štreberica nadobudno smjestila u prvi red) i gledam sve te uspuhane debele babe u zadnjem redu kako skakuću i pušu s bolnim grčevima na licu, pa se neizbježno zapitam: što nam to treba, svima koliko nas ima?
Pomalo me rastužuje spoznaja dokle su žene spremne ići, koliko su torture i poniženja spremne podnijeti, kako bi se uklopile u tuđe kalupe. Tuđu viziju onoga kako bismo trebale izgledati (na slici). Dobrodošli u diktaturu za dvajstprvo stoljeće.
Ali ja ću ionako po svoj prilici uskoro umrijet, ako je suditi po općem stanju u kojem se trenutno nalazim. Dakle, baš me briga. Velikodušno prepuštam drugima da ratuju protiv vjetrenjača.
Ako umrem, ostavite balkon otvoren.

- 13:46 - Reci mi što te muči (47) - Uokviri i stavi na zid - Linkaj

15.05.2005., nedjelja

Budite u trendu!

Image Hosted by ImageShack.us Drage moje dame, ako ste mislile da je za bit u trendu ove sezone dovoljno imat par lepršavih suknjica na cvjetiće, drveni nakit i cipele s platformastom džončinom, prevarile ste se. Članak na Iskonu otkriva nam što je ove sezone doista u trendu!
(Draga moja gospodo, nemojte se osjećat diskriminirano što vas nisam spomenula, ali vi jednostavno nikako ne možete ove sezone bit u trendu. Zašto, saznat ćete za nekoliko trenutaka.)
Da vidimo, dakle, šta kažu na Iskonu:
Najnoviji trend u Hollywoodu nije neka bizarna dijeta ili novi ekstremni sport, već trudnoća! U posljednje vrijeme tabloidi gotovo svakodnevno javljaju o nekoj novoj budućoj majci, a naslovnice pune slike više ili manje zaobljenih trbuščića slavnih zvijezda i zvjezdica.
Eto, ako hoćete bit poput vaših zvjezdanih uzora, ništa vam drugo ne preostaje nego da se napumpate. I ponosno pokazujete okolo svoj trbuščić. Samo se morate požuriti, jer trbuščiću ipak treba određeno vrijeme da naraste. Ako budete predugo čekale, može vam se dogoditi da trbuščić izađe iz mode, a to nikako ne bismo željeli, zar ne? Ja sam sirotica prekasno doznala za ovaj trend, pa mi je ovulacija prošla. Sad ću morat čekat još mjesec dana da budem u trendu. Kvragu. Ali vi nemojte ponoviti moju glupu pogrešku. Odmah na posao!
Pogledajmo koje su se to svjetske dive povele za ovim trendom:
Trenutno se na listi najpoznatijih trudnica nalaze Britney Spears, Jennifer Garner, Michelle Williams, Jordan, Jamelia i Heidi Klum, dok, primjerice, Nicole Kidman izjavljuje da priželjkuje trudnoću.
A kako se isti odrazio u našoj palanci?
Hrvatice očito dobro prate svjetske trendove. Prema pisanju Jutarnjeg lista, prinove očekuju glumica Ecija Ojdanić, HTV-ova urednica Sanja Mikleušević, Danijela Gračan, kojoj je ovo treća trudnoća, Maksim i Ana Mrvica, Gibonni, Thompson te nogometaš Eduardo da Silva.
Kao što vidite, i naše domaće dive su se potrudile da ne kaskaju za svjetskim trendovima. Pohvalno. Don Anto će sigurno bit jako sretan poradi utjecaja ovog novog trenda na spas nataliteta u Hrvata. Osim toga, gornji odlomak skriva jednu revolucionarnu vijest, na prvi pogled nevidljivu.
Image Hosted by ImageShack.us Iz njega se, naime, može iščitati da su Hrvati prvi narod na svijetu kojemu je uspjelo postići da i muškarci zatrudne. Ipak se ne morate brinuti, dečki. Možete i vi biti u trendu. Ako je Gibonniju i Thompsonu pošlo za rukom da zatrudne od silne želje da budu in, ima nade i za vas. (Na slici: kako izgleda muškarac u trendu). Samo ćete izgleda morati promijeniti spol. Ako su Gibonni i Thompson mogli postati Hrvatice, možete i vi!
Još nije utvrđeno kako je Eduardo da Silva uspio postati Hrvatica.
To je po svoj prilici iziskivalo operaciju malo kompleksniju od promjene spola.

- 19:54 - Reci mi što te muči (42) - Uokviri i stavi na zid - Linkaj

12.05.2005., četvrtak

Politika u mom šoru

Iliti gnjevni post s komičnom stranom i pomalo tužnim završetkom

Umjesto slike:
SVI SU ONI S JUMBO PLAKATA ISTI. FARSA I PREVARA.
RADIJE VESLAJTE SAMI RADIJE NEGO DA SISATE TUĐA VESLA.
GLEDAJTE MAJMUNE NA BBC-evim DOKUMENTARCIMA, RADIJE NEGO DA VAS NAPRAVE MAJMUNIMA PAR MJESECI NAKON IZBORA.
NADA JE KURVA.
ŠTOGOD KAŽU - LAŽU. SAMO SVOJIM BANK RAČUNIMA DUPLAJU KILAŽU. NE ČUVAJTE IM STRAŽU.
VESNA PUSIĆ + MILAN BANDIĆ - ZALJUBLJENI KVAR. POSLIJE POGLEDA NA JUMBO - SVRBI ME ČMAR.
GLASAM ZA BILO KOGA. PRETHODNO UPLATITE 100 000 EURA NA ŽIRO ILI TEKUĆI RAČUN KOD ZAGREBAČKE BANKE. BROJ DOSTAVLJAM PO DOGOVORU.
(zdipljeno sa dopmagazin.com, cijeli tekst available ovdje)

Još samo par dana pa gotovo. Jedva čekam da ovi izbori više prođu, pa da cijeli taj cirkus mine. Dosta mi je predizbornih skupova na svakom ćošku i stranačkih jataka koji mi uporno guraju pod nos svoje letke. Koji će mi vrag letak? Nekad su bar dijelili upaljače i kemijske, pa je čovjek imao bar neke koristi od njih. Jest da je te kemijske bilo pametnije ne držati po džepovima i torbicama, jer se tinta iz njih znala rascuriti na sve strane, a i na upaljač si mogao pripaliti cca 3 cigarete prije nego što ti ode kremen, ali poklonjenom konju se ne gleda u zube, jel tako? A od tih letaka ama baš nikakve koristi. Šteta šuma. Sva sreća da nemam poštanski sandučić, jer bi vjerojatno dobila osip od količine papirnatog smeća koje bi svaki dan morala odande izbacivati.
Dosta mi je nasilnih buđenja iz zasluženih popodnevnih drijemeža u vidu megafona koji mi pod prozorom dreči o najnovijem predizbornom skupu u susjednom Trnskom. Dosta mi je maloumnih predizbornih spotova na televiziji snimljenih po cijeni od dvije kune i kvalitete u skladu s budžetom. Dosta mi je mozganja kako da prevedem nazive kojekakvih strančica za koje nikad nisam čula. Što se mene tiče, svim strankama koje se nisu udostojale na svoj website stavit prijevod naziva stranke na engleski treba promptno zabranit djelovanje, a njihove vođe strpat u zatvor. A one koje uopće nemaju website treba javno izbičevat i opalit im peteroznamenkastu globu. Prihodi od globe idu Cookie u svrhu duševnog i nervnog oporavka.
Dosta mi je da me s naslovnice bloga gledaju face Vesne Pusić i Davorka Vidovića. Ajd Vesnu su bar maknuli, ali ovaj Vidović me još uvijek bode u kratkovidno oko. Dosta mi je i ostalih političarskih faca koje bleje u mene sa svih zidova, oglasnih panoa i uopće svakog milimetra slobodnog prostora na koji se da zakeljiti plakat. Dosta mi je da me sa zaskaču sa svih strana kao mali štreberi kad dižu ruke u zrak i urlaju svi u isti glas: „Ja, profesorice, ja, ja! Ja sve znam, ja sam najbolji, glasaj za mene!“ Fuck off svi. Debeloguzi grebatori koji nam tu obećavaju brda i doline, a zapravo im je stalo samo do udobne foteljice u kojoj će grijat svoje lihvarske guze. Kak ih više nije sram mazat raji oči. Nek se jebu svi redom, neću glasat za nikog. I boli me za građansku dužnost i ostale parole. Dosta je bilo onog „pitaj što možeš učiniti za svoju domovinu“. Nek sad malo domovina učini nešto za mene za promjenu.
Nakon što sam se potpuno razočarala u politički život u Hrvata i demokraciju općenito, imala sam svoj mali ritual: izišla bih na izbore, ali umjesto da zaokružim neki od brojeva na listi, uzela bih olovku i u vidu prostačkih opaski izrazila svoje nezadovoljstvo istaknutim kandidatima. Eto vam ga na, mislila sam si. Sad niko neće radit nepodopštine s mojim neiskorištenim listićem. A sad više ni za to nemam volje. Prestalo je bit zabavno.
Nego, u cijeloj toj priči jedna stvar me rastužila: shvatila sam da zapravo nemam razloga glasati, sve kad bi i htjela. Iako što se državne birokracije tiče još uvijek živim u Osijeku, u stvarnosti me ondje nema već dulje vrijeme. Pa se postavlja pitanje otkud meni pravo određivati Osječanima tko će im upravljati gradom, sve kad bi mi se i dalo ići u Osijek glasanja radi. Udarila me spoznaja da Osijek više nije moj grad. A da kojim slučajem imam pravo glasati u Zagrebu, bih li glasala? Vjerojatno ne. Iz jednostavnog razloga što ne znam za koga bih glasala. Kako bih trebala odlučiti koja će lista najbolje riješiti probleme u Zagrebu kad nemam pojma koji su to uopće problemi koje treba rješavati. Čitam u novinama o ulicama koje treba rekonstruirati, a ja za pola tih ulica nemam pojma gdje se nalaze. Čitam o problemima koje treba riješiti u ovom ili onom kvartu, a ja u te kvartove nikad nisam kročila nogom. I nisam sigurna da bi uopće znala doći onamo.
Ni Zagreb nije moj grad.
Više nemam svoj grad.
Cookie je beskućnica...


- 10:41 - Reci mi što te muči (36) - Uokviri i stavi na zid - Linkaj

09.05.2005., ponedjeljak

Potpuni izostanak romantike iz mog života

Image Hosted by ImageShack.us

Primijetih u komentarima na prošli post podosta aluzija na svadbena zvona… To me ponukalo da vam ispričam o zgodi kad se Cookie najviše u svom životu približila tome da ju netko zaprosi. Rečena zgoda odigrala se prije nekoliko dana.
Sjedimo dragi i ja neki dan na terasi kafića i računamo koliko će nam novaca ovaj mjesec ostat nakon što poplaćamo sve račune i ine izdatke. To nam je neka vrsta rituala, ali ovaj put imamo još jedan povod. Htjeli bismo, naime, napravit u svom podstanarskom ćumezu novu kuhinju. Ova postojeća, osim što izgleda kao da je maznuta s Titanica nekoliko godina nakon što je potonuo, ima i još jedan nedostatak: u njoj ima mjesta otprilike za kilu brašna i dva tanjura.
On iz čista mira i ničim izazvan poteže temu s kojom mi voli svako malo piliti živce, a na koju ja automatski dobivam alergijsku reakciju. On ima viziju da bih ja trebala otvorit vlastitu firmu. U početku sam mu racionalno pokušavala objasniti da nemam volje mijenjat dva pristojna posla za goluba koji ne da je na grani, nego je u stratosferi, te da sam umjetnički tip a ne aždaha koja ima what it takes za uspjeh u poslovnom svijetu. Ovaj put stvarno nisam imala snage za ponavljanje argumenata koje već i vrapčići na grani znaju naizust, pa pokušah isključiti mozak i koncentrirati se na piljenje negdje u daljinu. Povremeno mi ipak do mozga doplovi neka njegova rečenica, pa ga tako čujem kako govori:
- Jedna od velikih prednosti je što bi imala zdravstveno…
- Onda me bolje oženi pa ću imat zdravstveno kao tvoja gospođa supruga. Nije li nam to jednostavnije i jeftinije?
- Ali ovako bi ti išao i staž – ne da se on.
- Boli me dupe za staž. Ako me oženiš, dobivam tvoju mirovinu. I još ću bit udovica hrvatskog branitelja. Ehej, koja faca ću onda bit! Čekaj samo dok osnujem neku udrugu pa počnem galamit na sve strane…
Suprotno mojim očekivanjima, on zašuti i zamisli se. Skoro pa čujem kako mu škripe kotačići u glavi.

Nešto kasnije poteže još jednu temu s kojom mi voli svako malo pilit živce, čisto da razbije dnevnu monotoniju:
- Previše pušiš. Ajd molim te prestani pušit.
Obožavam kad mi netko tko popuši tri kutije dnevno daje savjete kako je pušenje nezdravo i kako bih trebala prestat pušit.
- Ajd me molim te prestani pilit, boli me glava.
Nakon što je isprobao uobičajeni asortiman metoda – molbe, prijetnje i tako to, prelazi na ucjenu:
- Ako ne prestaneš pušit, neću nam napravit kuhinju.
Ako Cookie nešto ne podnosi, to je ucjena u bilo kojem obliku!
- Jebi se i ti i kuhinja. Ucjenjivat se ne dam. Oćeš da vidiš na vlastitoj koži kako to izgleda?
- Ajde.
- Prestat ću pušit ako me oženiš.
Na što on ko iz topa ispaljuje povijesni odgovor:
- Pa ženit ću te ja ovak i onak…

Image Hosted by ImageShack.us

I to je bilo to. Bez večere uz svijeće, melodramatičnog bacanja na koljena s ružom u zubima, bez prstenja skrivenog u čašama šampanjca ili fortune cookiesima… Bez one famozne rečenice: „Hoćeš li se udati za mene?“ na koju ja oduševljeno vrištim: „Da, da, da!“ i bacam mu se oko vrata… On ne pita želim li se ja udati za njega, jer, Bože moj, zna odgovor na to pitanje. Umjesto toga, on konstatira da će me, eto, jednog dana oženiti.
Nek mi netko objasni zašto muškarci moraju biti tako fundamentalno različiti od žena!

- 15:23 - Reci mi što te muči (35) - Uokviri i stavi na zid - Linkaj

05.05.2005., četvrtak

Home sweet home

Dragi moji čitatelji i čitateljice, ispričavam se što sam vas ovih par dana zapostavila. Nadam se da ćete mi oprostiti kad čujete da sam imala dobar razlog za to.
Naime, ovaj vikend sam bila doma. U Osijeku. Prvi put od Božića. S obzirom da nisam bila ondje više od četiri mjeseca i da sam se jako zaželjela rodnog grada i familije, te da sam umalo zaboravila kako mi mama i tata izgledaju, ne moram ni napominjati da sam se tom posjetu jako veselila.
Međutim, poanta posjeta je ipak bila nešto drugo. S obzirom da smo dragi i ja skupa već neko vrijeme i da cijela stvar postaje malo ozbiljnija, procijenili smo da je došlo vrijeme za 'Meet the parents' scenarij. I tako smo se skupa zaputili put Osijeka.
'Meet the parents' scenarij, kao što vam je svima poznato, otvara bezbroj mogućnosti za razna sranja. Sranje se dogodilo već prije nego što smo parkirali auto pred kućom. Pred mojom kućom se, naime, nalazi malo dvorište koje između ostalog sadrži i jedno parkirno mjesto, koje su moji roditelji ljubazno stavili na raspolaganje svom budućem potencijalnom zetu (uliz-uliz – daj je oženi više pa da je se riješimo jednom za svagda). Dvorište je omeđeno željeznom ogradom u kojoj postoje vrata, kroz koja, jel, auto treba proći da bi se uparkirao unutra. Međutoa, moji roditelji (kao i dragi, koji je vozio) su krivo procijenili relativnu širinu auta u odnosu na veličinu auta. Roditeljima se to još i može oprostit, jer nisu imali pojma da dragi vozi auto veličine Enterprisea, ali on je ipak mogao malo bolje procijenit situaciju. Tako da je dragi fino strugnuo po ogradi, pri čemu si je odbio tablicu, a sve pred očima ponosne majke i znatiželjnih susjeda koji su virili iza zavjesa. Toliko o mom fabuloznom povratku iz bijelog svijeta u velikom stilu. Trajne štete na ogradi nema, ali je zato auto ogreben, a tablica zalijepljena selotejpom.
Bogu hvala, to je bilo jedino značajnije sranje koje me je snašlo. Ako se izuzme taj manji incident, vikend je prošao prekrasno. Stigli smo u petak navečer i odmah zapalili van. Dragi je škljocao fotoaparatom kao kofeinom predozirani Japanac kad ga pustiš s lanca, pa vam evo i par slikica:
Osječka katedrala (koja zapravo nije katedrala, ali je mi volimo tako zvat) po noći:

Image Hosted by ImageShack.us

Svjetla grada reflektirana na Dravi s visećim mostom u pozadini, iliti borba Crnaca u tunelu:

Image Hosted by ImageShack.us

I Osječka ljetna noć, na koju sam imala sreće naletit:

Image Hosted by ImageShack.us

Osječka ljetna noć vam je jedan jako lijep običaj koji imamo u Osijeku, a događa se uglavnom ljeti. Uvijek bude nekakvih koncerata na otvorenom, svi kafići i dućani u centru rade do duboko u noć, te cijeli Osijek izmili na ulice. Idealna prilika da sretneš hrpu starih prijatelja koje nisi vidio godinama.
Iako smo u petak zaružili vani, u subotu smo se rano digli i zapalili na Promenadu na kavu. Promenada je, za neupoznate, šetalište uz Dravu koje obiluje kafićima i ljeti postaje središte društvenog života u Osijeku. (Moj dragi nikako nije mogao zapamtiti kako se zove, pa ju je uporno zvao riva. Kad sam se požalila frendici na njega, rekla je da nije ni čudo da to nije mogao zapamtit, jer je jedino mjesto na kojem postoji promenada osim Osijeka Deep Space Nine.) Nakon kavice uslijedila je šetnjica, s koje također donosim par slikica.
Panoramski pogled na Dravu s hotelom Osijek (to vam je ono plavo čudo) i katedralom u pozadini:

Image Hosted by ImageShack.us

Panoramski pogled na Dravu s druge strane, gdje nema nikakvih čudnovatih zdanja, tzv. prirodni look:

Image Hosted by ImageShack.us

Viseći most – jedna od glavnih osječkih atrakcija:

Image Hosted by ImageShack.us

I Cookie na promenadi:

Image Hosted by ImageShack.us

Znam da to nije veća slika koju sam vam obećala, ali svečano obećajem da ću veću sliku stavit čim pronađem neku na kojoj ne izgledam debelo (ne možeš ni nać sliku na kojoj ne izgledaš debelo kad jesi debela, rekla bi ljubav mog života). Molim da obratite pažnju na moju novu boju kose i da po mogućnosti komentirate kak mi super stoji.
Vrativši se doma zapalili smo roštilj i nažderali se ko krave. Ovako je to izgledalo dok se peklo:

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

A ovako kad je bilo gotovo, njamnjam:

Image Hosted by ImageShack.us

Navečer smo naravno opet bili vani, i to u Kestenu, najjačoj birtiji na cijelom svijetu:

Image Hosted by ImageShack.us

Dragi nije mogao doć sebi od iznenađenja kako dobru mjuzu puštaju na mjestima na koja smo ga vodili i kako nigdje nema klinaca i narodnjaka. Čovjek mu nikako nije mogao objasniti da u Osijeku ipak ima više od tri birtije i da i klinaca i narodnjaka itekako ima, samo što mi takva mjesta izbjegavamo.
U nedjelju prijepodne smo zapalili u Vukovar, što je bila velika želja mog dragog. Naravno da smo se slikali i tamo. Međutim. Iako sam ja ponijela prazan CD za snimit sve slikice koje smo morali downloadat u burajzov komp (jerbo nam na memory card stanu tri slike), moj dragi je bio škrtica pa mu je bilo žao potrošit taj CD. Umjesto toga je slike snimio na neki stari RW na kojem je bila mjuza za slušat po putu. Naravno da je RW sjeban i naravno da sad ne mogu učitat pola slika, uključujući one iz Vukovara. Grrr!
Po povratku smo jeli autentični slavonski fiš skuhan od strane mog starog, koji je jedan od najjačih, ako ne i najjači fiš-majstor na svijetu (potpuno objektivno, dakako). I onda je došlo vrijeme da se polako oprostimo, spakiramo i krenemo nazad. Sve što je lijepo kratko traje, kažu. Moj dragi, duša moja, je srećom iznašao vrlo originalan način da mi svrati misli s tuge zbog odlaska.
Prije početka puta smo, naravno, svratili na benzinsku. Gdje smo nakon tankanja auta shvatili da, zahvaljujući njegovom krivom proračunu budžeta, nemamo dosta love za autoput. Naravno, nije dolazilo u obzir da nakon višednevnog kurčenja u stilu gle-koji-smo-mi-lovatori dopužemo mojim starcima i žicamo sto kuna za cestarinu. Tako da smo se uputili seoskim cestama, pitajući se hoćemo li imati dosta benzina, s obzirom da je tako put duži. Taman kad sam se pripremila za jedan od svojih karakterističnih histeričnih napada, na radiju smo pronašli stanicu koja je odsvirala cijeli album S&M od Metallice. I to bez ikakvih prekida, reklama i sranja. I mogu vam reći da je bilo kul vozikat se po neosvijetljenim cestama dok je s radija treštala Metallica u kombinaciji sa simfonijskim orkestrom.
Vaša Cookie je unatoč činjenici da sa zemljopisom nikako nije na ti bila zadužena za navigiranje kursa uz pomoć jugoslavenske auto-karte iz '72. Do Broda je sve bilo OK, ali onda je nešto sjebala pa smo se našli pred naplatnim kućicama. I pred velikim problemom, jer smo imali samo pedeset kuna, a cestarina od Broda do Zagreba iznosi 68. Ipak smo se uključili na autoput. Dok se dragi dovijao raznim načinima da namoli čiku u naplatnoj kućici da nam oprosti tih 18 kuna, Cookie je poharala pretinac za sitniš svog novčanika i sve moguće zakutke auta i nekako nagrebla tih 18 kuna, velikim djelom u onim žutim lipama. Tako je još jednom Cookie saved the day, pa nas čiko iz naplatnih kućica ipak nije uhitio (iako nije bio presretan kad smo mu uvalili par šaka sitniša), te smo živi i zdravi stigli u metropolu.
Gdje me dočekala hrpa zaostalog posla, uslijed čega sam bila prisiljena na nekoliko dana zanemariti blogić. Ponizno se ispričavam i obećajem da se nikad više neće ponoviti.


- 09:43 - Reci mi što te muči (43) - Uokviri i stavi na zid - Linkaj

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< svibanj, 2005 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentara ima/ nema

O blogu

Objašnjenje naslova
cookie ['kuki, AE :i] n AE čajni kolačić; A sl kuhar, ženska, tip, osoba; A tab žensko spolovilo

Šta se može ovdje pročitat?
Ništa pametnog, uglavnom.

Kritike ovog bloga objavljene u domaćem i međunarodnom tisku
„This blog sucks.“ New York Times
„She's so full of shit.“ Daily Telegraph
„Je ne crois pas a ces conneries!“ L'Observateur
„Non vale un cazzo.“ Corriere della Serra
„Scheißdreck.“ Allgemeine Zeitung
„Al ga ova sere.“ Dnevni avaz
„Sranje kroz gusto granje.“ Borba
„Dosadno ko proljev.“ Večernji list
„Zabranite joj pristup Internetu.“ Agronomski glasnik

Copyright © Cookie 2006.
Sva prava pridržana. Svako kopiranje, umnažanje i distribucija bez autoričina dopuštenja kažnjava se, prema vlastitom izboru:
1. gledanjem svih ikad snimljenih epizoda Walkera, teksaškog renđera;
2. čitanjem svih literarnih uradaka Ivana Aralice;
3. opetovanim preslušavanjem kompletnog diskografskog opusa Mate Bulića.

U(š)logiraj se!



Courtesy of
HTML i CSS tutoriali

Viruse i spam šaljite na:
cookie.blog@gmail.com

Bilješka o piscu - nekada i sad

Neke pojedinosti o meni...

Godina:
Nekada: odnedavna dvajspet i ne previše sretna zbog toga
Sad: već dvajstšesta teče, bože, kako to vrijeme leti...

Lokacija:
Nekada: Slavonka u egzilu u hrvatskoj metropoli
Sad: ovo se nije promijenilo, iako sam se malo adaptirala

Status:
Nekada: u vrlo konfuznoj vezi
Sad: konfuzna veza se prometnula u jednako tako konfuzan, ali sveusvemu sretan, brak

Narav:
Nekada: sklona temperamentim ispadima i depresivnim epizodama
Sad: ovo se nije nimalo promijenilo; temperamentni ispadi su postali samo još temperamentniji, a depresivne epizode još depresivnije

Omiljeni citat:
Nekada: Samo su dvije stvari bezgranične, svemir i ljudska glupost. A za svemir nisam siguran... (Ajnštajn)
Sad: “If you want to make God laugh, tell him about your plans.” Woody Allen
Ne mogu reći da mi se ovaj citat jako omilio, ali sam njegovu istinitost u više navrata spoznala na vlastitoj koži i to na poprilično bolan način...

Životni moto:
Nekada: O tome ću misliti sutra... (Scarlett O'Hara)
Sad: I can see clearly now, the rain is gone (...) It's gonna be a bright, bright sunshiny day

Poroci:
Nekada: kava, cigarete, slatkiši, cigarete, skupa kozmetika, cigarete...
Sad: pušit sam prestala, kavu ne smijem pit jer imam visok tlak, slatkiši mi se nekak više ne jedu, a skupu kozmetiku više ne kupujem jer mi sva lova ode na pelene, vlažne maramice, dječju hranu i ostalu tisuću i jednu pizdariju koja ti treba za djetešce ili je jednostavno kupiš jer je slatka i nemožeš odolit. Ispada da sam bez poroka, jebate. Ma nemoguće. Moram imat bar neki porok. Jel seks spada u poroke?

Pitanja s izbora za miss:

Da mogu birat nacionalnost, bila bi:
Nekada: Klingonka (OK, znam da to tehnički nije nacionalnost, al nemojmo cjepidlačit)
Sad: nacionalnošću se ne opterećujem uopće. Ali nisam ni prije. Poanta ovoga je bila naglasiti kako su mi Klingonci cool, što stoji i dalje. Jean-Luc se može smatrati sretnim; lako mu se moglo desiti da se zove Worf.

Da mi zlatna ribica hoće ispunit želju, tražila bi:
Nekada: puno novaca. Tkogod tvrdi suprotno sere.
Sad: još više novaca. Jebiga, nisam ja materijalista, nego mi treba za pelene.

Htjela bih znati:
Nekada: gdje je Osama bin Laden. Sorry, Ante, za njega se ipak nudi veća nagrada.
Sad: Antu u međuvremenu ćopiše, a Osama se i dalje traži... Daklem, rekla bih da ovo i dalje stoji.

Da mogu na jedan dan biti netko drugi, bila bi:
Nekada: orao. Da vidim kako je letjeti.
Sad: mačka. Da se prisjetim kako je to naspavat se.

Da mogu provesti jedan dan s bilo kojom osobom, to bi bio:
Nekada: Keanu Reeves. I ne bi se držali za ruke!
Sad: Keanu Reeves je i dalje u igri... I ne bi se držali za ruke. Ne, nego bi mijenjali pelene, sterilizirali bočice, mućkali papicu, prali osam mašina veša dnevno i bavili se raznim drugim delightful aktivnostima koje sad sačinjavaju moj dan, u pauzama između kojih bi mu eventualno stigla popljugat.

Da mogu naučiti bilo što, izabrala bi:
Nekada: neku istočnjačku borilačku vještinu. Da mogu izlemat svakog tko mi stane na žulj.
Sad: mislim da mi istočnjačka borilačka vještina ne treba i da bi mogla bilo kog izlemat i ovako. Pogotovo ako me uhvati u jednom od nadrkanijih raspoloženja.

Da mogu izabrat u što ću se reinkarnirat, izabrala bi:
Nekada: mačku. Po cijele dane ništa ne radi, samo se izležava i ždere. Idealan život za mene. Sad: fikus. Underlining thought je ista kao kod mačke, samo što je razina aktivnosti svedena na još nižu.

Da se mogu vratit u bilo koji trenutak u vremenu, izabrala bi:
Nekada: doba dok još nije bilo ljudi. Onda je sve bilo puno jednostavnije.
Sad: doba prije nego što je Kolumbo otkrio Ameriku - ne bih li bastarda spriječila da počini taj kobni potez. Vjerujem da bi to rješilo mnoge probleme današnje svjetske politike, a bogami i neke moje osobne.

Linkovi

Kutak sa stranicama na kojima si možete prekratiti vrijeme ukoliko ne znate što biste sa sobom

Darwin Awards - vrlo zanimljiv projekt koji, uglavnom posthumno, dodjeljuje nagrade pojedincima koji su vlastitom zaslugom poginuli na bizarne načine i tako pomogli ljudsku evoluciju izbacivši svoje glupe gene iz genetic poola.
Liquid Generation - ovdje ima svega i svacega, od cool testova tipa 'koji ste filmski zlikovac' do raznoraznih zajebancijica koje možete poslati svojim (ne)prijateljima. Note: ne pokušavajte gledati ak nemate DSL, jer se i ovak otvara sporo u vražju mater.
Insult Monger - ovdje možete pronaći širok izbor psovki i uvreda na svim svjetskim jezicima, a mozete i sudjelovati u njegovom stvaranju predlažući nove unose za vlastiti ili bilo koji drugi jezik.
Ventil - ovdje možete anonimno napisati sve što vas muči, u kojem god obliku želite, bez cenzure... i tako to istresti iz sebe.
MyCatHatesYou - u pravilu slike maca uhvaćenih s ljutitim izrazima lica, iako ima i drugih situacija. Vrlo zgodno.
The Death Clock - osim što možete izračunati točan datum svoje smrti, ovdje možete i gledati kako se odbrojavaju sekunde života, primjerice, Britney Spears ili Georgea Busha. Terapeutski, ako ste pomalo psihotični. Samo nemojte zaboraviti da se isto tako odbrojavaju i vaše sekunde i da bi vam možda bilo bolje da ih potrošite na nešto drugo.
Crime Library - ovdje možete čitati o ubojicama, gangsterima i drugim zanimljivim ljudima.
WhiteHouse.org - ako niste ljubitelj Georgea Busha i američke politike, ovdje možete čitati kako se sprdaju s njima.
Landover Baptist Church - sprdanje na račun napornih i dosadnih kršćanskih sekti.

NOVO!NOVO!NAJNOVIJE!

Lukine sličice odsada možete gledati na:

http://public.fotki.com/sunshinyday/

Obvezatna literatura (in alphabetical order)

Big Vern
Brandnewgirl
Čili u prahu
Domaćica iz pakla
Eurosmijeh
Fidel
Freestyler
Gramatičke pogreške
Jazzie
Jezdimir
The Bill
Kulerica i svakodnevna spika
Mačak u čizmama
Mandarinica
Moje drugo ja
Nevenera
Pegy
Rabljeni političar
Reserected Rabbit
Rock Roll
Rubia
Savršena prepreka
Suzette
Trillian
z.l.e.v.A.n.k.a.

Ovdje trebaju doći još poneki ljudi, ali zbog moje lijenosti i/ ili zauzetosti drugim obvezama još nisu. Njih molim da mi oproste, a propust će biti uklonjen u što skorije vrijeme.