Cookien svijet
19.06.2005., nedjelja
Nabrzinsko javljanje
|
Evo me samo na minutu, da vam mahnem, da znate da sam živa i zdrava (više živa nego zdrava, al Bože moj, upala mjehura još nikog nije ubila, ne?) Tu sam, nisu me oteli zločesti vanzemaljci kako bi vršili na meni seksualne eksperimente, nije me ćopila ni albanska mafija zbog razotkrivanja njihovog paklenog plana da ćevapima umore Antu Gotovinu, nije me ni pojela mutirana biljka mesožderka. Samo imam jako puno posla. Dobra vijest je da će kapnut i nešto ekstra love, što znači da bi vaša Cookie ove godine napokon mogla svoje pozamašno, iako AeroBikom dosad već pomalo učvršćeno dupe (puste sanje), odvuć put Jadranskog nam mora. Ali samo možda. Ako u međuvremenu opet ne ode neki misteriozni dio na autu za čiji popravak treba izdvojiti par somova kuna. Ili ako Slavonska banka iznenada ne skuži da je minus od dva dinara koji sam 1986. napravila na knjižici koju su mi mama i tata otvorili za svjetski dan štednje u međuvremenu narastao na 20.000 kuna, koje moram pod hitno platit ili će me prodat u dužničko ropstvo. Nikad se ne zna. Danas si odvojih malo vremena da obiđem moje drage blogere i vidim šta ima novo kod vas, i prođe dva sata ko od šuba, a mene grižnja polako savjesti mori... Za dva sata sam mogla dvajst strana prevest! To bi bilo to, sad kidam nalijevo (bez političkih konotacija, molim), idem radit dok mi urednik nije poslao albansku mafiju da mi polomi noge, što, složit ćete se, ne bi bilo baš zgodno. Nije da su neki reprezentativni primjerci, te noge, al dobro su me služile ovih dvajspet godina što ih provedoh u ovoj našoj dolini suza i nekak su mi prirasle srcu... Nastojat ću s vremena na vrijeme naletit u vaše butige da vidim šta vam je na pameti, a vi mi ostajte dobri, lijepi i pametni kao i uvijek, ne nužno tim redosljedom. Puno vas voli Cookie... Uz onaj neizbježni... I'll be back!! (izgovarati s njemačkim naglaskom, naravno) |
11.06.2005., subota
Reminiscencije
 Za ovaj post i jope možete zahvalit našoj Pegyici, koja se u svom posljednjem postu prihvatila bremenite zadaće pogađanja šta je kome bio omiljeni predmet u školi. Zahvaljujući njoj čitavo jutro sjedim i reminisciram o svojim srednjoškolskim danima, smješkajući se pritom onako blagonaklono kako se ljudi smješkaju djetetu kad provali kakvu glupost. Ne prisjetim se često svojih srednjoškolskih dana. Kad se sve pozbroji i oduzme, rekla bih da mi to i nije bilo najsretnije doba u životu. Mrzila sam školu, mrzila sam profesore, mrzila sam svoje razredne kolege, mrzila sam svoje starce i u globalu gledano bila u konfliktu sa cijelim svijetom, uključujući sebe samu. Cookie vam je bila jedan od onih autsajdera koji bodu u oči kao socijalistički betonski hoteli na Jadranskoj obali. U elitnoj gimnaziji koju su redom pohađala djeca poznatih odvjetnika, liječnika, privatnih poduzetnika i inih pripadnika društvene kreme, ona je bila dijete bauštelca i propale samoproglašene programerke. Dok su njeni razredni kolege redom bili uredni, mirišljavi i počešljani, ona je nosila poderane traperice, tatine raspadnute karirane košulje, martensice i dugu masnu kosu. Dok su se njeni razredni kolege oduševljavali trenutnim MTV hitovima, ona je slušala tamo neku Nirvanu i Metallicu. Glavni njen problem je bio u tome što je već u srednjoj školi postala posjednica omraženog Stava, što bi reko naš Jezdimir. Stav je u srednjim školama općenito nepoželjna pojava, a iskazivanje istog još nepoželjnija. Zato je vaša Cookie često znala bit izbačena sa sata kad bi izjavila da je, primjerice, vlada dovela hrvatsko gospodarstvo u katastrofalno stanje ili da je vijetnamski rat bio neopravdan. Što joj, ruku na srce, nije preteško padalo. Barem je mogla na miru pušit u WC-u umjesto da sjedi na satu. Osim što je pušila i opijala se vikendom, a katkad i radnim danom, radila je Cookie i razne druge pizdarije. Imala je dečka skandalozno starijeg od sebe i redovito se seksala u doba kad su se njene vršnjakinje još uvijek hihotale na spomen riječi „penis“. Krala je test-pitanja profesorima iz torbe i rješavala ih kod kuće. Potpisivala se na testovima imenima kao što je, primjerice, Enver Idrizi ili Vladimir Kočiš-Zec. Upisivala si ocjene u imenik. Bježala s nastave. Neke predmete eskivirala totalno, tako da se znalo dogoditi da se čitave godine na njima ne pojavi. Imala loše ocjene, neopravdane sate i ukore. Povremeno se tukla sa srednjoškolskim kolegama. Sve u svemu, svojim ponašanjem je dovodila na rub očaja profesorski kadar, a svoje sirote roditelje da i ne spominjem. Problem je bio u tome što kod Cookie nikakve represivne mjere nisu palile. Za ukore ju je apsolutno bolio kurac. Mogao si joj mirne duše dat komad ili zaključit manju ocjenu, to ju nije ni najmanje uzrujavalo. Prosjek joj je bio totalno apstraktna kategorija koji si nikad u životu nije potrudila izračunat. Na roditeljske zabrane nije se uopće obazirala. Sve u svemu, bila je katastrofa od djeteta kakvu nijedan roditelj ne bi poželio ni svom najgorem neprijatelju. Šest godina kasnije, Cookie je posjednica fakultetske diplome koju je stekla u roku kao jedan od najboljih studenata svoje generacije. Ima posao, nekoliko njih, čak štoviše, i voli vjerovati da ih obavlja prilično dobro. Pristojno zarađuje i skinula se starcima s grbače. Sad im služi kao ponos i dika kojom se često hvališu po komšiluku. Dobar dio fine, dobre i pametne djece iz njenog bivšeg razreda, s druge strane, studira treći fakultet po redu i samosažaljeva se zbog vlastite neshvaćene genijalnosti, pritom žicajući za kavu od svojih dobrostojećih roditelja. Nekih četrdeset pet minuta nakon što sam počela pisat ovaj post, gledam punu pepeljaru pored kompjutera i zaključujem da se neke stvari nikad ne mijenjaju. Cookie i dalje puši ko Turčin. Još uvijek se povremeno opija, iako ne tako često kao prije. I dalje ima Stav. Istina, više ne nosi poderane traperice i martensice. Ali još uvijek ne benda modne trendove ni pol posto. I još uvijek sluša Nirvanu i Metallicu, iako se njen glazbeni ukus s vremenom proširio, pa je sad u stanju slušat i druge stvari i više ne misli da su svi koji ne slušaju Nirvanu i Metallicu idioti. I dalje je u konfliktu s dobrim dijelom svijeta. Ali više nije u konfliktu sa samom sobom. Dubokoumni zaključak? Nemojte se pjenit ako vaše dijete ima pokojeg kretena od profesora. Zahvaljujući njemu će se naučiti ophoditi s kretenima koje će kasnije u životu susretati u velikim količinama i neće izrasti u maminu mazu koja će očekivat da ju svi hvale i tapšu po glavi, nesposobnu nositi se sa zahtjevima koje život bude pred nju postavljao. I nemojte se ljutit na vaše dijete što ima Stav. Taj Stav će mu vrlo vjerojatno kasnije u životu dobro poslužiti na mjestima na kojima se Stav actually cijeni. |
09.06.2005., četvrtak
Ružni, prljavi i zli
 Našem Anti se izgleda crno piše. Prvo ga Karla ganjala ko vrag svoju mater. Onda ga se i Sanader javno odreko i počeo ga i on ganjat ko vrag svoju mater. Al nije ni to sve. Odnedavna Antu ganjaju ni više ni manje nego – albanski mafijaši! Da, da, albanska mafija se dala u potragu za Antom. Ne zato što možebitno ne bi imali pametnijeg posla, nego što se za Antu nudi pet miljona dolara. A ko ne bi htio pet miljona dolara? Znate šta se sve može kupit za pet miljona dolara? Znate vi koliko je to, na primjer, krumpira? Ili bureka?! Prvo su se, vele, Albanci držali sa strane jer su mislili da Antu štite hrvatske vlasti pa ga ne smiju ni pipnut. Vidite kako naša vlada velik ugled uživa u svijetu. Čak ih se i albanska mafija boji. A mi se sprdamo s njima. Nismo uopće svjesni kako bi nas teška kazna mogla stić. Međutim, mafijaši su se odnedavna uvjerili da je vrag odnio šalu i da Ivo nije držo fige u džepu kad je reko da ozbiljno misli ufatit Antu. Osnovo čovjek tesk fors, pa traže Antu da se sve praši. (Digresija: jeste primijetili kako Ivo s užitkom izgovara riječi tesk fors. Onako, puna su mu ih usta. Nije mi jasno čemu uopće taj termin. Valjda misli da će nama običnoj raji zvučat jako pametno ako se zove tesk fors. Obavijeno velom misterije. Ko da smo mi valjda blesavi. A još je Šekspir reko da ak nešto smrdi, onda smrdi kak god da se zvalo. Ili tako nekako. Kraj digresije.) Gdje sam ono stala? Aha, mafijaši. Albanski mafijaši se, dakle, ozbiljno nameračili ćopit Antu. Još nije poznato kojim se to okrutnim metodama beskrupulozna albanska mafija pritom namjerava služit. Možda će mu podmetnut bakljavu da se posklizne i polomi noge. Ili će ga otrovat ćevapima. A državnog odvjetnika napalo što nije ponudio sto tisuća ojra za Petrača. Pa da i njega albanska mafija ganja. Šta nije pošlo za rukom domaćim redarstvenim organima, možda uspije Albancima. Malo outsourcinga nikog nije ubilo, ne? Ideja je zapravo genijalna, kad čovjek malo bolje razmisli. Šta će nama uopće policija? Ionako se svi žalimo na njih da ništa ne rade i samo zajebavaju poštenu raju. Jedva su u stanju ćopit nekog prištavog balavca koji šalje šatro teroristička pisma. Ajmo mi njima svima lijepo podijelit otkaze i kriminalcima ucijenit glave, pa nek se albanska mafija bakće s njima. „Brigo moja prijeđi na drugoga“ je oprobano dobar sistem za rješavanje problema. Možemo napravit one wanted plakate i polijepit ih po gradu tako da budemo sigurni da će albanska mafija bit pravodobno obaviještena. Ne trebaju nam ni sudovi. Kad Albanci ufate kriminalca, mogu mu na licu mjesta smjestit ćevap…. ovaj, metak u čelo ili ga objesit za drvo. Zamislite koliko bismo samo para uštedili na plaćama svih tih policajaca, sudaca i ostalih lezilebovića. Siroti državni proračun bi nam se odma preporodio, a vanjski dug nestao u vidu magle. Ne bi više morali uvodit obaveznu participaciju i slične pizdarije. MMF bi nas mogao poljubit u dupe. Možemo to proširit i na druge grane ljudske djelatnosti. Uzmimo, na primjer, da ste jamac nekome i da taj netko ne otplaćuje kredit. I sad umjesto da se gnjavite s tužbama, odvjetnicima, sudovima i ovrhama, lijepo nazovete Albance i pošaljete ih da mu polome noge. I svi sretni i zadovoljni. Ne bi li to bilo naprosto genijalno? Kad već ne možemo u Europu, ajmo onda na Divlji Zapad. Konja svakako imamo dovoljno. |
06.06.2005., ponedjeljak
Što povezuje Dalaj Lamu, ovisnost o seksu i povrat poreza
|
Danas sam napokon dobila potvrdu nečeg u što sam odavno sumnjala, a to je da je ljubav mog života, čovjek s kojim proteklih devet i nešto mjeseci dijelim sve životne nedaće, stambeni prostor, kućne financije, dobro i loše, bolest i zdravlje i sve ostale pizdarije, konačno i nepovratno izgubio ono malo zdravog razuma što mu je u toj kuštravoj glavi preostalo. Što biste vi pomislili da ujutro pored kompjutera pronađete papirić njegovom rukom ispisan slijedećim sadržajem: 1. tigar, konj, krava, prase, ovca Majko mila, poludio je definitivno. Prolupo, odlepeo, puko ko kokica, poludio ko ludi klobučar iliti šeširdžija. I šta ću sad ja jadna?2. vau, mjau, rep, mu, predivno 3. (u ovom redu su bila imena njegovih prijatelja, koja cenzuriram poradi zaštite njihove privatnosti) 4. 13 petak A lijepo mi je pokojna baka govorila da ne pjevam za stolom jer ću imat ludog muža. Eto mi ga sad na. Tako mi i treba kad ne slušam starije i pametnije. I tako dok ja u očaju zdvajam nad svojom nesretnom sudbinom, ispostavi se da ipak nije poludio. (Zvuk kamena kako pada s mog junačkog srca.) Samo je rješavao nekakav test osobnosti koji mu je netko forvardirao mailom, a koji je navodno sastavio Dalaj Lama lično i personalno (yeah, right). Da ne duljim, radi se o tome da kroz odgovore na četiri pitanja dobiješ sliku o svojoj osobnosti. Prvo dobiješ pet životinja koje trebaš poredat po važnosti koju imaju za tebe. Onda dobiješ pet pojmova, pa uz svaki trebaš zapisat prvu asocijaciju koja ti padne na pamet. U trećem pitanju dobiješ pet boja i uz svaku trebaš zapisat jednu osobu iz svog života. I napokon trebaš navest svoj omiljeni broj i dan u tjednu. Rezultate podastirem na uvid širem blogerskom pučanstvu kako bi svi jasno i bjelodano vidjeli s kim imaju posla. Upozoravam sve koji možebitno namjeravaju u skoroj budućnosti rješavat ovaj test da ne čitaju dalje, jer iako ću se svojski trudit da u daljnjem tekstu ne razotkrijem njegovu skrivenu poantu, koja vam nipošto ne smije bit poznata ukoliko mislite dobit točne rezultate, možda mi se ipak zalomi. Svaka od onih pet životinja označava jednu stvar, a po redoslijedu kojem si ih poredao vidi se redoslijed prioriteta u tvom životu. Elem, moji prioriteti su slijedeći: 1. obitelj Pih, ljubav na zadnjem mjestu. Ma nema Dalaj Lama pojma. 2. ponos 3. karijera 4. novac 5. ljubav Nadalje, svaka od onih pet asocijacija koje si dao na pet životinja opisuje jednu stvar u tvom životu. Pa ajmo redom: Moju osobnost opisuje riječ prijatelj. Uzgred, ako vam se da skrolat do početka posta, primijetit ćete da je moj dragi dao vrlo zanimljive odgovore na ovaj set pitanja. Ajd dobro, ak vi tak kažete. Osobnost mog partnera opisuje riječ svojeglavost. Oh, da, to ste bogami pogodili. Mog neprijatelja opisuje riječ ugroženost. Dobro je znati. Bilo bi dobro znati i tko ga to ugrožava. Znate ono, neprijatelj tvog neprijatelja je tvoj prijatelj. Kako ja doživljavam sex? Odgovor je ovisnost. Hehe… No comment :)) I posljednja riječ opisuje cijeli moj život. A ona glasi divota. Opet, ak vi tak kažete. Ja se ne žalim. Treći set pitanja se odnosi na određene osobe iz tvog života. Ne bih o tome, opet poradi zaštite njihove privatnosti. Pripomenut ću samo da je ispalo da je moj dragi „osoba koju istinski volim“. (Kolektivni raspekmeženi uzdah.) S druge strane, on mene nije ni spomenuo, gnjida jedna prokleta. Nek si ubuduće sam kuha i pere veš. Još ćemo mi vidjet čija nana crnu vunu prede. A ono s brojem i danom u tjednu? Negdje u cijelom tom cirkusu si trebao zaželjet želju. Ista bi ti se trebala ostvarit u navedenom danu nakon što mail proslijediš broju osoba koji si naveo. Taj korak ćemo preskočit i pričekat da povrat poreza dobijemo normalnim putem. |
03.06.2005., petak
Narcisov sindrom ili teško je ful biti kul
|
Sasvim je izvjesno da će se najkasnije danas poslijepodne u barem jednom hrvatskom domu odigrat slijedeća scena: - Mama, mama, dođi vidjet, prvi sam na Pipls Čojs kul listi na blogu!!! Junak priče završava s lakšim tjelesnim ozljedama, ukinućem džeparca i godišnjom zabranom gledanja televizije i igranja playstationa.- Šta trkeljaš, crni sine, koji blog, koja lista, jel ne vidiš da kuham ručak, ja jedina ovdje radim dok se vi svi zajebavate, idi tatu zajebavaj malo za promjenu, ionako po cijele dane ništ ne radi, samo se pred televizorom izležava… - Ali mama, ja sam kul!!! Moraš ovo vidjet!! Mama, vidno nadrkana, briše ruke o pregaču i dolazi vidjet o čemu to plod njenih mladenačkih slabosti trabunja, a sve sa ciljem da si ga skine s iovako preopterećene grbače. - Gle, mama, ja sam na kul listi… Majka hini zainteresiranost, iako joj pogled bježi prema televizoru na kojem lijepi crnomanjasti Eduardo/ zamijeni s nekim drugim španjolskim imenom prema potrebi/ upravo umire u naručju svoje vječne ljubavi koju nikad nisu uspjeli konzumirat. - Mhm, da, super, sine, baš sam ponosna na tebe… Kak ti je to pošlo za rukom? - Ma jednostavno… Sve što sam moro napravit je 8765 glasat za sebe po cijeni od samo 3,66 kuna po SMS-u i sad sam prvi!!! - O majko Božja, Zeuse Gromovniče i sveta Paraskevo, šta sam ja Bogu skrivila da rodim ovakvog idiota?!! Dok ja crnčim ko mula ne bi li ti priskrbila neku budućnost, ti moje krvavo zarađene pare spiskaš na kul listu na blogu! Dolazi ovamo, nesretniče, noge ću ti polomit… Isti si ko i tvoj otac, nezahvalniče nezahvalni, jednog od ovih dana sve ću vas sterat u pizdu materinu i otić živjet na Bahame, a vi se snalazite kak znate i umijete!! Dolazi ovamo, sad ćeš vidjet sve zvijezde!!! Ali nema veze, hej, on je kuuuuul!!! Sutra će se hvalit svim frendovima u školi!! Uh, jebote, koja će faca sad bit. Sad ga više nitko neće smjet zajebavat da je štreber… Predviđam također da bi se u domaćim tiskovinama u skorijoj budućnosti mogli pojaviti slijedeći naslovi: Digao kredit da dođe na Pipls Čojs listu Možda se netko sjeti postavit štandove po gradu ko stranke u doba predizborne kampanje, dijelit kobase i pivu i nagovarat ljude da glasaju za njega. Kao, glasajte za mene, obećavam da ću se kad budem prvi na Pipls Čojs listi zalagat za poboljšanje situacije na blogu, zauzimat ću se za bolji server da ljudi mogu normalno komentirat, mir u svijetu i smanjenje ozonskih rupa, a svakog ko bude glasao više od deset puta ću stavit u svoje favorite! Ajmo, narode, samo 3,66 kuna po SMS-u, cijena prava sitnica, još malo pa nestalo… Probo susjeda jer nije htio glasat za njega na Pipls Čojs listi Polio se benzinom i zapalio jer nije imao novaca da glasa za sebe na Pipls Čojs listi Zbog oduzetog mobitela spalio školu Prodao bubreg za kul listu Zajebanciju na stranu, mentalni sklop ljudi kojima je životni cilj i neostvarena ambicija ime svog bloga ugledat na naslovnici zaslužuje da se s njim ozbiljno pozabave psihoanalitičari. Što to nagoni ljude da dragocjene sekunde svog života troše na beskrajne forumske i bloške rasprave o tome zašto se određeni blog nalazi na kul listi i zašto se njihov ne nalazi? Frojd bi sigurno reko da su seksualno frustrirani. Možda imaju male pimpeke pa kompenziraju. Možda ih u školi zajebavaju jer su debeli, prištavi, nose naočale ili aparatiće za zube. Možda im je profesor iz kemije reko da su glupi i da nikad ništa od njih. Oh, a oni tako očajnički žele biti popularni. U centru pozornosti. Oni tako žele biti kul… Svi ti raspravljači mogu do sutra trubit kako njihove osjetljive pravedničke dušice smeta nepravedna politika uredništva ili kako njihove fine na kvalitetu osjetljive nosiće boli nekvaliteta određenih blogova na kul listama. Dragi moji, Cookie vam te spike ne puši. Imaju Englezi jednu krasnu riječ za taj fenomen, a ona glasi – bullshit. U pozadini svih tih beskonačnih rasprava, argumenata i protuargumenata čuči samo jedno, a to je želja sitnih narcisoidnih dušica da dobiju potvrdu vlastite kulnosti od bloga, kad od nikog drugog ne mogu. E pa baš mi je drago zbog njih. Sad napokon mogu drkat na svoje blogove na listi. Jej. S vedrije strane, barem se neće dalje razmnožavat, što će bez sumnje imat vrlo pozitivan učinak na evoluciju ljudskog roda. |
