Marketing
Reminiscencije
Za ovaj post i jope možete zahvalit našoj Pegyici, koja se u svom posljednjem postu prihvatila bremenite zadaće pogađanja šta je kome bio omiljeni predmet u školi. Zahvaljujući njoj čitavo jutro sjedim i reminisciram o svojim srednjoškolskim danima, smješkajući se pritom onako blagonaklono kako se ljudi smješkaju djetetu kad provali kakvu glupost.
Ne prisjetim se često svojih srednjoškolskih dana. Kad se sve pozbroji i oduzme, rekla bih da mi to i nije bilo najsretnije doba u životu. Mrzila sam školu, mrzila sam profesore, mrzila sam svoje razredne kolege, mrzila sam svoje starce i u globalu gledano bila u konfliktu sa cijelim svijetom, uključujući sebe samu.
Cookie vam je bila jedan od onih autsajdera koji bodu u oči kao socijalistički betonski hoteli na Jadranskoj obali. U elitnoj gimnaziji koju su redom pohađala djeca poznatih odvjetnika, liječnika, privatnih poduzetnika i inih pripadnika društvene kreme, ona je bila dijete bauštelca i propale samoproglašene programerke. Dok su njeni razredni kolege redom bili uredni, mirišljavi i počešljani, ona je nosila poderane traperice, tatine raspadnute karirane košulje, martensice i dugu masnu kosu. Dok su se njeni razredni kolege oduševljavali trenutnim MTV hitovima, ona je slušala tamo neku Nirvanu i Metallicu.
Glavni njen problem je bio u tome što je već u srednjoj školi postala posjednica omraženog Stava, što bi reko naš Jezdimir. Stav je u srednjim školama općenito nepoželjna pojava, a iskazivanje istog još nepoželjnija. Zato je vaša Cookie često znala bit izbačena sa sata kad bi izjavila da je, primjerice, vlada dovela hrvatsko gospodarstvo u katastrofalno stanje ili da je vijetnamski rat bio neopravdan.
Što joj, ruku na srce, nije preteško padalo. Barem je mogla na miru pušit u WC-u umjesto da sjedi na satu.
Osim što je pušila i opijala se vikendom, a katkad i radnim danom, radila je Cookie i razne druge pizdarije. Imala je dečka skandalozno starijeg od sebe i redovito se seksala u doba kad su se njene vršnjakinje još uvijek hihotale na spomen riječi „penis“. Krala je test-pitanja profesorima iz torbe i rješavala ih kod kuće. Potpisivala se na testovima imenima kao što je, primjerice, Enver Idrizi ili Vladimir Kočiš-Zec. Upisivala si ocjene u imenik. Bježala s nastave. Neke predmete eskivirala totalno, tako da se znalo dogoditi da se čitave godine na njima ne pojavi. Imala loše ocjene, neopravdane sate i ukore. Povremeno se tukla sa srednjoškolskim kolegama. Sve u svemu, svojim ponašanjem je dovodila na rub očaja profesorski kadar, a svoje sirote roditelje da i ne spominjem.
Problem je bio u tome što kod Cookie nikakve represivne mjere nisu palile. Za ukore ju je apsolutno bolio kurac. Mogao si joj mirne duše dat komad ili zaključit manju ocjenu, to ju nije ni najmanje uzrujavalo. Prosjek joj je bio totalno apstraktna kategorija koji si nikad u životu nije potrudila izračunat. Na roditeljske zabrane nije se uopće obazirala.
Sve u svemu, bila je katastrofa od djeteta kakvu nijedan roditelj ne bi poželio ni svom najgorem neprijatelju.
Šest godina kasnije, Cookie je posjednica fakultetske diplome koju je stekla u roku kao jedan od najboljih studenata svoje generacije. Ima posao, nekoliko njih, čak štoviše, i voli vjerovati da ih obavlja prilično dobro. Pristojno zarađuje i skinula se starcima s grbače. Sad im služi kao ponos i dika kojom se često hvališu po komšiluku.
Dobar dio fine, dobre i pametne djece iz njenog bivšeg razreda, s druge strane, studira treći fakultet po redu i samosažaljeva se zbog vlastite neshvaćene genijalnosti, pritom žicajući za kavu od svojih dobrostojećih roditelja.
Nekih četrdeset pet minuta nakon što sam počela pisat ovaj post, gledam punu pepeljaru pored kompjutera i zaključujem da se neke stvari nikad ne mijenjaju. Cookie i dalje puši ko Turčin. Još uvijek se povremeno opija, iako ne tako često kao prije. I dalje ima Stav. Istina, više ne nosi poderane traperice i martensice. Ali još uvijek ne benda modne trendove ni pol posto. I još uvijek sluša Nirvanu i Metallicu, iako se njen glazbeni ukus s vremenom proširio, pa je sad u stanju slušat i druge stvari i više ne misli da su svi koji ne slušaju Nirvanu i Metallicu idioti.
I dalje je u konfliktu s dobrim dijelom svijeta.
Ali više nije u konfliktu sa samom sobom.
Dubokoumni zaključak?
Nemojte se pjenit ako vaše dijete ima pokojeg kretena od profesora. Zahvaljujući njemu će se naučiti ophoditi s kretenima koje će kasnije u životu susretati u velikim količinama i neće izrasti u maminu mazu koja će očekivat da ju svi hvale i tapšu po glavi, nesposobnu nositi se sa zahtjevima koje život bude pred nju postavljao.
I nemojte se ljutit na vaše dijete što ima Stav. Taj Stav će mu vrlo vjerojatno kasnije u životu dobro poslužiti na mjestima na kojima se Stav actually cijeni.
Post je objavljen 11.06.2005. u 13:18 sati.